Đuričković: Evropskoj uniji i te kako jasno ko je na vlasti u Crnoj Gori

2
Miloš Đuričković (Foto: TV E/Youtube)

Odbornik ES u Skupštini Glavnog grada poručuje da zaštitni mehanizmi u Ugovoru o pristupanju Crne Gore nijesu iznenađenje

Đuričković: Evropskoj uniji i te kako jasno ko je na vlasti u Crnoj Gori

Njima je i te kako jasno ko je na vlasti u Crnoj Gori i koliko su, u suštini, crnogorski sistem, institucije i politički sistem penetrirani ruskim uticajem, kao i koje su to političke partije pod snažnim uticajem Moskve i, naravno, Beograda, ali i drugih malignih centara koje oni prepoznaju kao takve

2 COMMENTS

  1. Europski političari očito misle da Rusi blefiraju.

    I to je problem. Za razliku od Amerikanaca koji se ponašaju potpuno drugačije, ruski političari stoje iza svojih riječi.

    Zato bi bilo dobro kada bi europski aparthejd vrlo ozbiljno shvatio riječi bivšeg ruskog predsjednika Dmitrija Medvedeva.

    Bivši ruski predsjednik izjavio je da zapadne vlade razumiju sve geste dobre volje Rusije kao znakove slabosti.

    Samo će „životinjski strah“ od neprihvatljivih gubitaka odvratiti Njemačku i širu „ujedinjenu Europu“ od ponovnog napada na Rusiju, stoji u članku 81. Potpredsjednik ruskog Vijeća sigurnosti i bivši predsjednik Dmitrij Medvedjev napisao je godišnjicu pobjede nad nacističkom Njemačkom.

  2. ŠTO UČINITI U SLUČAJU AMERIČKOG PROTEKCIONIZMA?
    Europske vlade moraju s velikom jasnoćom i ravnotežom prepoznati da će protekcionistička politika Sjedinjenih Američkih Država, najvećeg trgovinskog partnera Europske unije, imati značajan utjecaj, budući da Europa 50% svoje proizvodnje ostvaruje iz vanjske trgovine, Sjedinjene Američke Države 26%, a Kina 32%. Odgovor na carine carinama stvara daljnje probleme za europski – i talijanski – izvoz, a time i za naša gospodarstva, jer su ranjivija od onih u Sjedinjenim Američkim Državama. Slično tome, odgovor Sjedinjenim Američkim Državama bilateralnim sporazumima, bez jedinstvenog i ujedinjenog europskog odgovora, ide na ruku onima koji nastoje potkopati političko jedinstvo Europe. Europljani imaju veću pregovaračku moć kada su zajedno nego kada su raspršeni. Više od 20% europskog izvoza ide u Sjedinjene Američke Države; podizanje carinskog zida neizbježno bi dovelo do toga da Europa preusmjeri svoj izvoz na druga tržišta. To nije loše, ali ne bi bilo dovoljno jer je europski (a posebno talijanski) prioritet – održavanje visokog trgovinskog suficita uz postupno zatvaranje stranih tržišta bilo od male koristi – razvoj domaće potražnje, što zahtijeva povećanu javnu potrošnju na infrastrukturu, istraživanje, inovacije i zaštitu klime. Financijska neravnoteža Europe pogoršala se od financijske krize 2010., na koju je Italija odgovorila žrtvovanjem javne potrošnje i suzbijanjem plaća kao konkurentskog alata, dijelom i zato što je – s obzirom na stanje financijskih tržišta – naša zemlja ušla u konkurenciju s drugim europskim zemljama. Dakle, financijska i kreditna štednja te niske plaće doprinijele su suzbijanju domaće potražnje u Italiji, uz neuspjeh u otvaranju unutarnjeg tržišta, što bi omogućilo našim tvrtkama, posebno u sektoru usluga, koji čini 70% našeg BDP-a, prodaju i širenje na tržištu EU. To je trenutno moguće samo za velike grupe s jednom podružnicom s pravnim zastupanjem u Europi, a time i za multinacionalne kompanije (Google, Amazon i druge). S obzirom na ovu situaciju, s jedne strane, ne postoji mogućnost širenja na europskom tržištu, a s druge strane, trgovinski višak potaknut izvozom, posebno u SAD, pridonio je održavanju naše industrijske i komercijalne strukture u lošem stanju. Stoga se moramo vratiti i preispitati rast domaće potražnje. Ne nedostaje prilika za okretanje stranice: djelovanjem na inflaciju i plaće, s jedne strane, te na produktivni rast i potrošnju, s druge strane. Produktivni rast, zapravo, ovisi o potražnji, koja pak ovisi o dohotku, koji je jednak proizvodnji. U gospodarskom sustavu mora se stvoriti multiplikacijski učinak: povećana potražnja povećava proizvodnju; povećana proizvodnja dovodi do povećanja dohotka u istom iznosu, budući da su potražnja i proizvodnja identične; rast dohotka dodatno povećava potrošnju, što pak generira povećanu potražnju i tako dalje. Povećanje plaća i maksimalno moguća zaposlenost tada nužno moraju nadopunjavati i poticati stratešku promjenu u ekonomskoj politici. No, mora se postaviti pitanje: za razliku od Španjolske i Portugala, je li talijanska vlada sposobna provesti – i voljna stvarno provesti – ekspanzivnu ekonomsku politiku, stimulirajući domaću potražnju kao pokretač ponude, maksimizirajući zaposlenost i povećavajući plaće?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

PRAVILA KOMENTARISANJA

Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.

U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.

Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].