Natrag u tamnu prošlost!

Natrag u tamnu prošlost!

Autor: Miodrag Vlahović

Da odmah razjasnimo: tako mi je Boris filozofa Ljube Tadić, vidno ozlojeđen i uzrujan, čestitao pobjedu na referendumu o obnovi nezavisnosti.

Bio je 24. maj 2006, i mi smo, zajedno sa mojim tadašnjim srpskim kolegom, ministrim Vukom Draškovićem, bili u Beogradu, u Sava centru, povodom neke sesije Regionalnog Pakta stabilnosti.

“Natrag u tamnu prošlost”, Borise?! I to ti je čestitka? Pa Ti si sada predsjednik jedne nezavisne države, treba da slaviš našu odluku! rekao sam predsjedniku Srbije.

Moje oduševljenje i ponos nisu mogu nisu mogli da ugroze ni divizije srpskih nacional-šovinista, umišljenih hegemona i nabijeđenih srpskih/srbijanskih pozera … Pobijedili smo, Crna Gora je opet nezavisna! Svirajte što vam drago, Crna Gora je pobijedila!

(Za razliku vazda usukanog Tadića, Vuk Drašković je bio žovijalan, kako to samo on umije da bude. Pričao je vic o Mašanu koji treba da “prelomi u glavu”, a prisutne diplomate su gledale kako se smijem i tim pokušajima. Bolji je Vuk kad priča o svojim Hercegovcima, rekao sam.)

Dan ranije mi je kazao: “Mićo, moraš priznati da sam uvek bio korektan prema tebi!”, dok izlazimo iz ogromne sale u tadašnjoj Palati Federacije koja se zvala “Sutjeska” … “Vuče, ne ….” rekao sam mu, prijateljski. Uvijek mi je bio drag čovjek, bez obzira na dužine njegove brade, da iskoristim metaforu pokojnog Martija Ahtisarija … Nije se naljutio. Vuk ima dušu.

A Borisa Tadića zlovolja i omraza nisu napuštali ni narednih dana. On i Vojislav Damjanović Koštunica su bili očajni: sva im muka ode niz slivnik – dogodilo se nezamislivo. Crna Gora je opet država – to je istorijski potop velikosrpskih projekcija, planova i načrtanija. Uzaludni su bili lažni spiskovi crnogorskih državljana u Srbiji – njih milion i po, minimum! Diplomatska bitka je izgubljena. Ti tamo Crnogorci, na čelu sa Milom Đukanovićem, su ih nadmudrili. Preveslali, zauvijek!

A treba poći u Podgoricu, da se čestita. A ne ide se Tadiću junioru, poraz je veliki i u očima njegovog oca. Najveći, grozni! Onda na scenu stupa američka konjica, ako se razumijemo, i Boris Tadić naprasno dobije želju da doleti u glavni grad nezavisne Crne Gore.

Ali, tu mukama nije kraj. Zove Predjednik Filip Vujanović, i oprezno i uljudno, da se naš ministar inostranih poslova ne naljuti, i kaže: “Mićo, ja znam da si u pravu i da ti tako treba, ali NEMOJ da ideš na aerodrom da čekaš Tadića. On je izričito tražio da ga ti ne sačekaš!”

“Ali, to bi bilo veliko zadovoljstvo za mene”, smijem se, nemoj mi taj merak oduzimati, molim Te, Predsjedniče!”

“Ne, ne, pusti sad to, važno je da dolazi da nam čestita” – u pravu je Filip Vujanović.

Samo nemoj ni Ti da ideš, zamolio bih Te, to bi bilo pogrešno, kažem.

I tako je i bilo. Boris Tadić, predsjednik Republike Srbije, je doletio da čestita Filipu Vujanoviću, predsjedniku Crne Gore, na uspješno sprovedenom referendumu.

Nedugo zatim, u junu, pošto su nas priznali, prvo Island, pa onda i mnoge druge zemlje, stiglo nam je, faksom, i “priznanje” iz Beograda.

Piše Vuk Drašković, citiram: “Poštovani ministre Vlahoviću, želim da Vas obavestim da je Vlada Republike Srbije, na sednici od …., PRIMILA K ZNANJU Odluku Narodne Skupštine Republike Srbije o rezultatu referenduma u Crnoj Gori od 21. maja 2006 …”

Zovem Vuka: “Vučino, zaboravio si da dopišeš rukom ono “Dragi Mićo”, red je, ‘ajde stavi to, da imam za uspomenu!”

“Ja hoću, evo odmah, ako mi obećaš da to nećeš nigde da objaviš!”.

Dobro, Vučino, nećemo Te ugroziti!

Javio sam vijest prvo premijeru Đukanoviću: “Evo su nas priznala “braća”. Ali da čuješ kako!”

Sluša Đukanović i kratko kaže: “Odgovori im istom mjerom”. Pa sam odmah dao uzjavu da je Vlada Crne Gore primila k znanju da je Vlada Republike Srbije primila k znanju … I da izražavamo zadovoljstvo zbog toga.

Jer, to tako treba.

Iste večeri, za udarni drugi dnevnik RTCG, javio se predsjednik Vujanović, vrlo lijepom i diplomatski skrojenom izjavom kako je, parafraziram, za Crnu Goru od posebne važnosti što nas je priznala prijateljska i najbliža Srbija, koja je uvijek … itd.

Jer, to treba i tako.

Nije crnogorska bruka što Republika Srbija nikada nije priznala obnovljenu državnu nezavisnost Crne Gore na regularan način.

Srpski najviši zvaničnici i danas pate zbog “odcepljenja”, “secesije” i podužeg niza vrlo pogrešnih izraza i “definicija” za suverenu odluku građana Crne Gore da njihiva država bude opet nezavisna.

Vidjeli smo to i juče, kada su organizatori nekakve sponzorisane konferencije (i to tri naša viđena istoričara!) pozvali gorepominjanog Borisa Tadića da nam, sa distance od dvadeset godina, drobi o izgubljenoj Metohiji, o crnogorskoj krivici zbog statusa Kosova, o tobožnjoj ulozi crnogorskog vođstva u dovođenju Aleksandra Vučića na vlast i o drugim naknadnim pametovanjima i pranju ruku …

Pored njega je sjedio Ranko Krivokapić, savjetnik ministra vanjskih poslova Ervina Ibrahimovića, za kojeg smo saznali da radi u Vladi iako ne radi u Vladi, a da su time posebno (“kažu”!) zadovoljni – Hrvati?! Nije, istina, pomenuo da li se zadovoljstvo tih navodnih hrvatskih čimbenika koje oduševljava to što Krivokapić radi/ne radi u Vladi odnosi i na imenovanje izvjesnog Krapovića za pregovore o školskom brodu “Jadran”! Veliki uspjeh nezaposlenog Krivokapića na plati u MVP CG, reklo bi se!

Sjedio je, dakle, Ranko Krivokapić – pa nije bilo nikog da odgovori indisponiranom i deplasiranom Borisu Tadiću!

Da je vječna Crna Gora – da i mi uzviknemo tu parolu -uprkos kompleksima, inhibicijama, pizmi i nekulturi, u kojoj o dvadesetoj godišnjici crnogorske nezavisnosti, pardon, trube njeni neprijatelji, dok to lokalni pozeri u tišini inferiorno slušaju.

“Natrag u tamnu prošlost”, tako, ostaje jedan od pametnijih iskaza koje jepredsjednik srpske države rekao jednom crnogorskom zvaničniku. Poslije (prvih) dvadeset godina vidimo da je on mislio na Srbiju!

Da li će ta i takva Srbija povući i Crnu Goru za sobom – nije pomenuto na toj konferenciji. Koga briga za suštinu u doba crnogorskog Avgusta?

Bravo, crnogorski istoričari! Niste vi kao onaj Mašan: on je “prelomio u glavu”, poslije stanovitih napora, davno, a vi danas, poslije toliko godina, ne umijete ni da sročite suvislo obrazloženje za takav panel na konferenciji.•