Ministarstvo vanjskih poslova očekuje da budući javni nastupi i djelovanje Ambasade Ruske Federacije budu zasnovani na poštovanju suvereniteta Crne Gore
Ruski ambasador Lukašik pozvan na razgovor u MVP zbog spornih izjava i reakcije na viznu politiku
Slaven Knezović u petak na Gradu teatru
Nastavak muzičkog programa festivala u Budvi Slaven Knezović u petak na Gradu teatru
Autor: R. K.
Muzički program 40. festivala „Grad teatar“ biće nastavljen u petak, 31. jula, u 21 sat, u crkvi Santa Maria in Punta u Budvi, solističkim koncertom violiniste Slavena Knezovića.
Knezović će nastupiti uz klavirsku pratnju profesorice Jelene Dobrković, dok će specijalna gošća večeri biti sopranistkinja Aleksandra Vojvodić-Jovović. Publici će se predstaviti i MAT trio, u istom izvođačkom sastavu. Na repertoaru su autorska djela i obrade tradicionalne crnogorske muzike.
Slaven Knezović rođen je u Podgorici, a muzika je njegovo profesionalno i životno opredjeljenje. Kao violinista i autor predstavljao je crnogorsku umjetnost i kulturu na brojnim međunarodnim scenama, među kojima se izdvaja nastup kao prve violine u Evropskom orkestru najboljih studenata. Dobitnik je više domaćih i međunarodnih priznanja, a kontinuirano se bavi komponovanjem autorske muzike i obradama crnogorskog tradicionalnog nasljeđa. Više od tri decenije zaposlen je u RTCG, gdje je radio kao zamjenik koncert-majstora Crnogorskog simfonijskog orkestra, direktor Muzičke produkcije i urednik u muzičkom programu.
Jelena Dobrković osnovno muzičko obrazovanje završila je u Baru, srednju muzičku školu u Podgorici, a diplomirala je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Prvi solistički koncert održala je na Barskom ljetopisu 1999. godine. Radi kao profesorica klavira u Muzičkoj školi „Petar II Petrović Njegoš“ u Baru i kao vanredna profesorica u školi za talente „Andre Navara“ u Podgorici. Njeni učenici osvojili su više od 300 prvih i specijalnih nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima.
Aleksandra Vojvodić-Jovović rođena je u Baru. Završila je srednju muzičku školu „Vasa Pavić“ u Podgorici, teorijski odsjek i odsjek solo pjevanja, a diplomirala je na Muzičkoj akademiji na Cetinju. Magistrirala je solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Istočnom Sarajevu. Nastupala je u Crnoj Gori i inostranstvu, učestvovala u muzičko-scenskim projektima i snimila CD „Korijeni“, sa crnogorskim pjesmama obrađenim u new age stilu. Bavi se pedagoškim radom u Baru i Podgorici.
Pobjeda
Zirojević: Poslanici BS-a disciplinovani kako bi glasali za Lekovića
Zirojević: Poslanici BS-a disciplinovani kako bi glasali za Lekovića
“On u dva navrata nije imao potrebnu većinu, pa su disciplinovani poslanici BS-a kako bi glasali za njega. To je problematično zbog procedure, jer kada neko ne dobije podršku računa se da je taj prijedlog odbijen ali je u crnogorskom parlamentu sve moguće”, ističe Zirojević
AntenaM
Poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević, komentarisao je za Antenu M jučerašnji izbor poslanika Demokrata Momčila Lekovića za člana Odbora za bezbjednost i odbranu.
Zirojević smatra da postoji više kontroverzi kada je u pitanju jučerašnja odluka Skupštine.
“On u dva navrata nije imao potrebnu većinu, pa su disciplinovani poslanici BS-a kako bi glasali za njega. To je problematično zbog procedure, jer kada neko ne dobije podršku, računa se da je taj prijedlog odbijen ali je u crnogorskom parlamentu sve moguće”, ističe Zirojević.
Naglašava činjenicu da je Leković u rodbinskim vezama sa licima koja su osumnjičena za ubistvo i koja se u registrima bezbjednosnog sektora vode kao operativno interesanta lica.
“Potpuno mi je suludo da neko ko je i potencijalno u vezi sa takvim licima može biti član Odbora za bezbjednost i odbranu. Ne možemo birati ko su nam rođaci i čime se bave, ali je problematično da neko ko u svom porodičnom okruženju ima takve ljude bude član ovakvog odbora”, ističe poslanik ES-a.
Interesantno je, kako kaže Zirojević, to što je ministar odbrane iz reda Demokrata Dragan Krapović problematizovao članstvo u Odboru za bezbjednost i odbranu, ne navodeći niti jedan realan argument.
“Sa druge strane imamo primjer, gdje njegova partija za člana predlaže čovjeka koji je povezan sa licima koja pripadaju organizovanoj kriminalnoj grupi. Niko nije očekivao ni od Mila Božovića da će tajne podatke širiti dalje, ne očekujemo to sada ni od jednog člana, ali informacije kojima mi raspolažemo su vrlo problematične i upućuju da bi se slučaj Božovića mogao prije ponoviti sa Lekovićem nego sa nekim drugim članom odbora”, smatra Zirojević.
Podsjećamo, izbor ne bi bio sporan, da u javnosti nije plasirana informacija da su osumnjičeni za ubistvo Mija Adrovića u Baru, braća Dragoslav i Duško Ivanović, u bliskoj rodbinskoj vezi sa Momčilom Lekovićem.
Papović: Vučji do je crnogorski
Piše: Dragutin Papović
Da bi se shvatio značaj bitke na Vučjem dolu mora se razumjeti njen istorijski kontekst. Još od vladavine mitropolita Petra I glavni državni cilj Crne Gore je bio da od Osmanskog carstva oslobodi teritorije koje su joj pripadale po istorijskom, državnom i nacionalnom pravu. To se prije svega odnosilo na osmanske (turske) provincije – Hercegovački i Skadarski pašaluk. Dobijanje ovih teritorija bio je uslov državnog i nacionalnog opstanka Crne Gore. Uz to, pravoslavci u ovim turskim provincijama su na Crnu Goru gledali kao na svoju matičnu državu i prihvatili su politiku koju su vodili crnogorski vladari iz dinastije Petrović-Njegoš. Crna Gora je naročito veliku podršku i uticaj imala u Hercegovini, u kojoj je sredinom XIX vijeka stvorena mreža povjerenika koji su bili pod apsolutnom kontrolom Cetinja. U vrijeme vladavine knjaza Danila u svim plemenima istočne Hercegovine uspostavljeni su organi vlasti koji su bili pod kontrolom crnogorske vlade. Crna Gora je imala presudan uticaj na političke procese u Hercegovini, a naročito na ustanke Hercegovaca protiv osmanske vlasti. Iako su ti ustanci imali socijalnu osnovu, odnosno podizani su zbog teškog materijalnog položaja hrišćanskih Hercegovaca, oni su dirigovani državnim interesima Crne Gore. To je postalo jasno nakon izuzetne pobjede Crnogoraca u Grahovačkoj bitki 1858. nakon koje su Velike sile primorale Tursku na razgraničenje sa Crnom Gorom. Crnoj Gori su tada u Hercegovini priznate teritorije kojima je zapravo već godinama upravljala. Zato teritorijalno širenje Crne Gore na račun turske provincije Hercegovine nije bilo osvajanje, već oslobođenje i priznanje faktičkog stanja.
Politiku knjaza Danila prema Hercegovini nastavio je knjaz Nikola. Cilj je bio isti. Dobiti teritorijalno proširenje u Hercegovini i međunarodno priznanje nezavisnosti Crne Gore. Već u prvoj godini vladavine knjaza Nikole definisan je plan teritorijalnog širenja Crne Gore, prema kome je Crna Gora trebalo da se prostire između Neretve i Drima, i između Lima i Jadranskog mora. Uz to, drugi cilj crnogorske državne politike je bio da faktičku državnu nezavisnost priznaju sve Velike sile. Kada su početkom 1875. počeli nemiri u Hercegovini knjaz je pokušao da tu krizu iskoristi za diplomatsko rješenje crnogorskih zahtjeva. Poslao je memorandum Rusiji, Austrougarskoj i Njemačkoj u kome je tražio da Velike sile priznaju nezavisnost Crne Gore i da odrede njenu granicu prema Turskoj. Dok je knjaz pokušavao da diplomatijom ostvari državne ciljeve, krajem juna 1875. podignut je ustanak u Hercegovini, poznat kao Nevesinjska puška. Da bi ustanak usmjerio u korist Crne Gore, knjaz Nikola je na Grahovo uputio vojvodu Petra Vukotića preko koga je ustankom upravljao u skladu s politikom crnogorske vlade, a istovremeno je suzbijao uticaj Austrougarske i Srbije. U Hercegovinu je tada pošlo i oko 3.000 crnogorskih dobrovoljaca pod komandom vojvode Peka Pavlovića. Tada se i nekoliko hiljada hercegovačkih porodica sklonilo u Crnu Goru. Knjaz je krajem jula kod Njegoševe kapele na Lovćenu održao sastanak sa hercegovačkim vođama i saopštio im da je ustanak pod njegovom komandom i izdao im naređenja kako da se ustanak razvija. Već do kraja 1875. ustanički odredi su organizovani kao bataljoni crnogorske vojske, sa crnogorskim činovima i obilježjima. Ustaničkim jedinicama je komandovala Glavna uprava pod nadzorom vojvode Petra Vukotića, a jedna od odluka je bila da će se kazniti smrću svako ko među ustanicima bude radio protiv ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine. Na taj način je ostvarena potpuna kontrola Crne Gore nad ustanicima. Srbija u tome nije imala gotovo nikakvog uticaja. Hercegovina je bila interesna zona Crne Gore i ustanak u Hercegovini se vodio isključivo za ostvarenje crnogorskih državnih interesa. O tome ubjedljivo svjedoči vojna i politička Konvencija koju su Crna Gora i Srbija potpisale 16. juna 1876. u Veneciji i tada su razgraničile interesne sfere. U Konvenciji nema pomena o ujedinjenju. Određeno je da se crnogorska interesna sfera nalazi između Neretve, Ljubišnje, Lima, Drima i Jadranskog mora. Konvencijom je dogovorena istovremena objava rata Turskoj. Na osnovu toga su Crna Gora i Srbija objavile rat Turskoj krajem juna 1876. i tako je u Crnoj Gori počeo čuveni Velji rat. Dakle, iz perspektive Crne Gore ovaj rat nije vođen za srpsko ujedinjenje. Vođen je isključivo da Crna Gora dobije teritorije za koje je smatrala da joj pripadaju po istorijskom i državnom pravu i da od Velikih sila dobije zvanično priznanje svoje vjekovne nezavisnosti. Tačno je da se u Konvenciji crnogorski i srpski vladar pozivaju na pravo da oslobode hrišćane, a naročito Srbe, u evropskoj Turskoj od truskog jarma i tačno je da je u crnogorskoj ratnoj propagandi iz „Glasa Crnogorca“ rat predstavljen kao dio opštesrpske borbe. No, kako zaključuje najbolji poznavalac nacionalne i državne politike knjaza Nikole istoričar Živko Andrijašević „iako je ideologija isticala opštesrpske ciljeve Crne Gore, njeni stvarni ratni ciljevi bili su isključivo crnogorski i svodili su se na proširenje državne teritorije.“
U skladu s tim interesima knjaz Nikola je 2. jula 1876. većinu crnogorske vojske, odnosno 17 bataljona ili oko 9.500 vojnika pod alaj-barjakom lično poveo sa Cetinja u Hercegovinu. Nakon nekoliko dana marša, na Crnom kuku je 6. jula izvršeno uključenje ustaničkih bataljona (oko 8.000 ustanika) i 1.000 dobrovoljaca u crnogorsku vojsku, tako da je od tada na ratištu u Hercegovini postojala samo crnogorska vojska raspoređena u 28 bataljona, sa oko 19.000 boraca. Ulaskom u Hercegovinu knjaz je naglasio da on ne vodi rat protiv muslimana. U ratnom proglasu knjaz je istakao: „I u ovome času samo jedno, Crnogorci, hoću da vam preporučim. Pokažite se u ratu još velikodušniji, nego što ste u doba mira. Štedite gdje god možete i primajte sa raširenijem bratskim rukama, gdje god vam u susret izađu, našu braću muhamedanske vjere…Koji nam pruže ruku, od njih nas vjera neće razdvajati. Bićemo braća i živjećemo kao braća s njima.“
Crnogorska vojska se podijelila i u narednih 15 dana izvela je nekoliko akcija u Hercegovini, između Kleka, Gacka, Nevesinja i Mostara. No, suočen s brojnijom turskom vojskom, koja je u Hercegovini imala oko 27.000 vojnika, i nakon poraza kod Bišine knjaz je naredio povlačenje i koncentraciju crnogorske vojske za odlučujuću bitku na povoljnijem terenu. Turski komandant maršal Muktar-paša je crnogorsko povlačenje shvatio kao priliku da nanese poraz crnogorskoj vojsci i da prodre u Crnu Goru kako bi je izbacio iz rata. Crnogorska vojska se povukla u reon sela Korita kod Bileće, a potom se premjestila u selo Vrbica i na uzvišenja Oputne Rudine: Golo Brdo, Kokot, Vardar i Kovčeg. Do bitke je došlo 28. jula na Vučjem dolu u kojoj je crnogorska vojska ostvarila veliku pobjedu. Poginulo je i ranjeno oko 4.000 turskih vojnika, a Crnogorci su imali 72 poginula i 115 ranjenih. Lakše ranjeni Muktar-paša se s preostalom vojskom povukao u Bileću, pa u Trebinje, Mustaj-paša je teško ranjen, divizijar
Selim-paša je poginuo, a brigadni general Osman-paša je zarobljen. Zaplijenjeni su veliki ratni materijal, oprema i mnogi ratni trofeji, među kojima turski armijski alaj-barjak. Nesumnjiv je doprinos hercegovačkih ustanika pobjedi, ali su oni to uradili kao dio crnogorske vojske. Treba naglasiti da su komandanti 4 brigade koje su dobile bitku bili Crnogorci: Petar Vukotić, Peko Pavlović, Jole Piletić i Bajo Bošković. Gotovo istovremeno, na južnom frontu ostvarena je pobjeda u jednako važnoj bitki na Fundini. Dok je crnogorska vojska nizala pobjede, srpska vojska je 29. oktobra 1876. u bici kod Đunisa pretpjela katastrofalan poraz i prijetila joj je turska okupacija koju je spriječila ruska intervencija.
Uprkos pobjedi na Vučjem dolu, crnogorska vojska nije nastavila prodor u Hercegovinu, jer je knjaz Nikola znao da će veći dio ove provincije dobiti Austrougarska i da bi sve žrtve Crne Gore u tome pravcu bile uzaludne. Zato se do kraja rata posvetio drugim ciljevima, kao što su oslobođenje Nikšića, Bara i Ulcinja. Ove bitke je dobila isključivo crnogorska vojska, s ciljem da se ostvari plan teritorijalnog proširenja Crne Gore i priznanja njene državne nezavisnosti. Zato se bitka na Vučjem dolu i cijeli Velji rat od 1876-78. mogu i moraju tumačiti samo u sklopu vjekovne borbe za crnogorske državne interese. Bitka na Vučjem dolu nije vođena za srpsko ujedinjenje, a srpska trobojka nije bila zastava crnogorske vojske na Vučjem dolu. Politički, državni, nacionalni i vojni karakter u ovim bitkama je u potpunosti crnogorski. U ovome ratu su bili izraženi i crnogorsko junaštvo i čojstvo. Istoričar Novak Ražnatović je naveo da su u toku Veljeg rata Crnogorci zarobili 11.331 turskog vojnika i oficira, a ni jedan Crnogorac nije pao u tursko zarobljeništvo. Među turskim zarobljenicima bili su jedan brigadni general, jedan pukovnik, 4 potpukovnika, 8 majora, 23 kapetana i oko 200 nižih oficira i podoficira. Preko 90% svojih zarobljenika Crnogorci su odmah pustili. Nije zabilježeno nečasno postupanje crnogorske vojske ni prema ratnim zarobljenicima ni prema civilima.
O tome da je Crna Gora vodila rat isključivo za svoje državne interese svjedoči i diplomatska akcija od završetka rata u januaru 1878. do okončanja Berlinskog kongresa 13. jula 1878. Svi crnogorski zahtjevi su vodili ka dva cilja: dobiti što veće teritorijalno proširenje i dobiti priznanje nezavisnosti. Važno je istaći da je i Srbija, svjesna činjenice da Velike sile neće dozvoliti stvaranje veće srpske države, na Berlinskom kongresu saopštila skromnije zahtjeve. Srpski ministar inostranih poslova Jovan Ristić je u Memoaru upućenom Berlinskom kongresu 12. (24.) juna naveo da su zahtjevi Srbije da se prizna njena nezavisnost, da se stavi pod zaštitu Velikih Sila i da zapadna granica Srbije bude na Limu i Drini. Crnogorska Vlada je Berlinskom kongresu uputila Memoar u kome je navedeno da Crna Gora hoće granice u kojima će imati uslova za samostalnu egzistenciju, odnosno da Crna Gora, koja je do tada bila vojnički logor, postane politički stabilan, racionalan i uobličen državni organizam kako bi se mogla posvetiti mirnom radu i razvoju. Osim onoga što je osvojila u ratu na području Hercegovine, Crna Gora je tražila da dobije Gacko i Bileću zbog, kako se ističe u crnogorskom Memoaru, „geografskog položaja, zbog srodnosti tamošnjeg stanovništva sa Crnogorcima i jer je narod tih krajeva upućen na zajedničko življenje sa Crnom Gorom.“ Drugi zahtjev Crne Gore bilo je dobijanje Gusinja, Plava, Kolašina, Berana, Bijelog Polja, Prijepolja, Pljevalja i Foče. Kao treća oblast proširenja navedena je Zetska ravnica sa Podgoricom i barsko-ulcinjsko primorje. Crnogorski izaslanik na Berlinskom kongresu, vojvoda Božo Petrović je pojasnio da bi teritorijalno proširenje i međunarodno priznanje nezavisnosti Crnoj Gori trebalo da omoguće da postane mirna i napredna država.
Crna Gora je na Berlinskom kongresu, članom 26 ugovora, dobila međunarodno priznanje nezavisnosti i to konstatacijom da tu „nezavisnost priznaju Visoka Porta i sve one visoke ugovorne strane koje to do tada nijesu uradile“. Uz Tursku, to je bila samo Velika Britanija, što znači da su ostale Velike sile priznavale crnogorsku nezavisnost i prije Berlinskog kongresa. To je suštinska razlika u međunarodnom položaju između Crne Gore i Srbije. Srbija je prije kongresa bila vazalna kneževina Osmanskog carstva, a Crna Gora nezavisna država bez potpunog međunarodnog priznanja. Crna Gora nije dobila onoliko teritorije koliko je tražila, ali je odredbama Berlinskog kongresa njena teritorija uvećana na 9.475 km², ili više nego duplo, jer je prije rata imala površinu 4.400 km². U odlukama Berlinskog kongresa je suština bitke na Vučjem dolu, Veljeg rata i uopšte to je suština vjekovne borbe za slobodu i nezavisnost Crne Gore.
Bitka na Vučjem dolu u potpunosti i isključivo pripada crnogorskoj državnoj i nacionalnoj istoriji. Kolektivno podsjećanje na ovu bitku i isticanje istorijskih činjenica jedini je način za odlučno suprotstavljanje pokušajima da se bitka na Vučjem dolu otme iz crnogorske istorije i kolektivnog sjećanja. Svi koji pokušavaju da Crnoj Gori i Crnogorcima oduzmu državnu i nacionalnu istoriju, zapravo hoće da ukinu pravo na postojanje crnogorskoj državi i naciji. Neka je kreatorima ovih pokušaja, Crkvi Srbije i njenim političkim slugama u Crnoj Gori, jasno, danas i zauvijek, da im je uzaludno nastojanje da bitku na Vučjem dolu otmu iz crnogorskog istorijskog sjećanja i iz crnogorskog nacionalnog i državnog nasljeđa. Uzalud pokušavaju da srpski poraz na Đunisu prebole tako što će oteti crnogorsku pobjedu na Vučjem dolu. Uzalud su doveli srpskog patrijarha na Vučji do da posrbljava istoriju Crne Gore. Uzalud podsjećaju na političko-propagandno srpstvo kralja Nikole koga se on sam odrekao 1918. godine kao svoje najveće greške. Crnogorci su apsolvirali tu lekciju. Crna Gora i Crnogorci su danas više nego ikada svjesni uspjeha iz svoje državne i nacionalne istorije, svjesni su grešaka iz prošlosti, ali su iznad svega svjesni svog milenijumskog istorijskog trajanja i na bazi toga grade i brane svoj identitet. Vučedolski krstaš-barjak je vječni simbol heroizma i žrtvovanja junaka iz Veljeg rata i za ponos je svakoj generaciji Crnogoraca. To je zastava crnogorskog patriotizma i časti.
Vujović: U državi koju vodi Mandić logično da Dodik i Porfirije “objašnjavaju” Vučji do
U državi koju vodi Andrija Mandić logično je da Milorad Dodik i Porfirije “objašnjavaju” Vučji do – kazao je jedan od lidera Evropskog saveza Ivan Vujović.
Prema njegovim riječima, još jedna imperijaĺno – nacionalisticka predstava i provokacija na Vučjem dolu, usmjerena je na besprizorno falsifikovanje istorije i negiranje crnogorskog identiteta.
– Samo u ambijentu ove i ovakve vlasti moglo se desiti da jednu od najslavnijih crnogorskih slobodarskih bitaka obilježi jedan Mile Dodik. Uz sasluženje crkve sa sjedištem van Crne Gore. Niko iz Crne Gore se ne nađe, nego su nam poruke sa Vučjeg dola odaslali Porfirije i Dodik. Sluganstvo na najvišem nivou – naveo je Vujović.
Kako je dodao, panika je velika, bliži se ulazak Crne Gore u EU.
– To znači i kraj imperijalno-velikodržavnih planova. Zato stare, izlizane, destruktivne poruke negiranja i pokušaja obilježavanja teritorije. Crna Gora gleda u budućnost i EU a ovim “dobroželateljima” srećan povratak, bolje reći ostanak, u Srednji vijek – zaključio je Vujović.
DRI dala uslovno i negativno mišljenje na poslovanje MUP-a, utvrđene brojne nepravilnosti
Revizijom za 2025. godinu konstatovani propusti u budžetskom planiranju, upravljanju kadrovima i imovinom, sistemu unutrašnjih kontrola i angažovanju zaposlenih
DRI dala uslovno i negativno mišljenje na poslovanje MUP-a, utvrđene brojne nepravilnosti
Od 1,43 do 1,93 po litru: Evo kolike su cijene goriva u državama naše regije
Poređenje aktuelnih vrijednosti kod nas i u okruženju
Od 1,43 do 1,93 po litru: Evo kolike su cijene goriva u državama naše regije
Građani Crne Gore su među onima koji trenutno plaćaju benzin po najvećoj cijeni, pri čemu je dizel jeftiniji nego u Srbiji i Albaniji.
To govore podaci o aktuelnim cijenama goriva u državama regije.
Podsjetimo, od utorka, na crnogorskim pumpama litar benzina može se kupiti po cijeni od 1,77 eura, a dizel za 1,79.
U Srbiji litar benzina košta 1,70 eura, a litar dizela 1,90.
U Hrvatskoj za litar benzina treba izdvojiti 1,61 euro, a za dizel 1,74.
Litar benzina u Bosni i Hercegovini košta 1,43 eura, a u Sjevernoj Makedoniji 1,50. Dizel, sa druge strane, u BiH staje 1,61 euro, a na makedonskim pumpama 1,59.
Benzin na Kosovu može se kupiti po cijeni od 1,53 eura po litru, a dizel za 1,74.
Litar benzina u Albaniji košta od 1,74 do 1,77 eura, a dizel od 1,89 do 1,93.
Analitika
Makroekonomski uticaj skoka cijena derivata nafte na realnu kupovnu moć i fiskalnu (ne)odgovornost Vlade Crne Gore
Održavanje makroekonomske stabilnosti i zaštita životnog standarda nisu pitanja političke volje, već osnovna ustavna i ekonomska obaveza Vlade. Izostanak pravovremene reakcije putem akcizne politike i sistemskih antiinflatornih mjera predstavlja direktnu fiskalnu neodgovornost koja crnogorsku ekonomiju gura ka dugotrajnoj inflaciji i produbljivanju socijalnog jaza
Autor: Zoran Jelić
Snažan rast cijena naftnih derivata na međunarodnom tržištu i njegov silovit prelivajući efekat na maloprodajne cijene u Crnoj Gori – đe eurodizel dostiže 1,79 €, a benzin 1,81 € po litru – razotkriva hroničnu ranjivost crnogorske ekonomije i potpunu nespremnost Vlade Crne Gore da se uhvati ukoštac sa eksternim troškovnim šokovima.
Umjesto statične akcizne politike kojom Vlada akumulira ekstra-profite, potrebno je uvesti automatski mehanizam usklađivanja akciza
S obzirom na to da su pogonska goriva bazni, neelastični input u transportu i distribuciji, ovaj poremećaj ne predstavlja samo udar na budžete domaćinstava, već razara opšti nivo cijena u čitavoj ekonomiji, otkrivajući izostanak bilo kakve antiinflatorne strategije izvršne vlasti. Iako zvanični podaci i vladina propaganda ističu značajan rast nominalnih zarada u protekloj deceniji (sa 490 € u 2016. na 1.027 € u 2026. godini), realna kupovna moć stanovništva sistematski se urušava usljed neobuzdane kumulativne inflacije i odsustva zaštitnih mehanizama.
Upotreba energenata poput eurodizela kao pojedinačnog pokazatelja slikovito razotkriva ovaj ekonomski paradoks:
Januar 2016: Sa prosječnom zaradom od 490 € i cijenom dizela od 0,82 €, nominalna plata mogla je pokriti 598 litara goriva.
Jul 2026: Sa prosječnom zaradom od 1.027 € i cijenom od 1,79 €, dostiže se ekvivalent od svega 574 litra – što dokazuje da je nominalni rast zarada u potpunosti pojeo inflatorni mehanizam.
Sa striktno metodološkog stanovišta, kupovna moć se primarno procjenjuje kroz Indeks potrošačkih cijena i strukturu potrošačke korpe. Pasivnost Vlade da ublaži skok cijena goriva direktno smanjuje raspoloživi dohodak građana za ostalu neesencijalnu robu i usluge. Budući da troškovi transporta i energije čine dominatan dio rashoda prosječnog domaćinstva, prelivanje cjenovnog šoka usmjerava crnogorsku ekonomiju ka padu agregatne tražnje i opštoj potrošačkoj stagnaciji.
Crna Gora funkcioniše kao „primalac cijena” na globalnom tržištu nafte. Međutim, uvozna zavisnost nije opravdanje za status quo – ona je direktna posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja domaće proizvodnje i izostanka strukturnih reformi od strane Vlade. Skok cijena derivata stvara troškovnu inflacijukoja se nesmetano prenosi kroz sve sistemske slojeve.
Povećanje transportnih troškova direktno podiže nabavne cijene uvoznih prehrambenih i industrijskih proizvoda. U domaćoj poljoprivredi skuplja obrada zemljišta i mehanizacija smanjuju cjenovnu konkurentnost u odnosu na uvoznu robu, dok Vlada mirno posmatra gušenje domaćeg agrara.
Povećani troškovi unutrašnjeg prevoza i operativni rashodi pružalaca usluga stvaraju snažan pritisak na rast cijena u ugostiteljstvu. Svojom nesposobnošću da obezbijedi cjenovnu stabilnost energenata, Vlada direktno narušava cjenovnu konkurentnost crnogorskog turističkog proizvoda na mediteranskom tržištu.
Domaćinstva sa nižim dohotkom (penzioneri, korisnici MOP-a) alociraju najveći dio budžeta na hranu i komunalije. Budući da te kategorije prve reaguju na logističke troškove, izostanak državne intervencije predstavlja najsuroviji oblik regresivnog oporezivanja najranjivijih slojeva društva.
Vlada mora bez odlaganja obezbijediti povraćaj dijela akcize ili “namjenske bonove” za registrovane poljoprivrednike i ribare, umjesto što pasivno posmatra rast cijena hrane
Dok građani i privreda trpe direktne gubitke, Vlada Crne Gore ostvaruje ekstra-prihode kroz naplatu PDV-a na skupo gorivo, koristeći inflaciju kao skriveni instrument za punjenje budžeta i pokrivanje neproduktivne javne potrošnje. Ovakav kratkovid pristup predstavlja fiskalni egoizam: kratkoročno povećanje budžetskih priliva ostvaruje se po cijenu dugoročnog gušenja privredne aktivnosti i urušavanja poreske baze.
Pozivanje na “tržišna kretanja” predstavlja bjekstvo od odgovornosti, jer Vlada u svom arsenalu ima jasne zakonske mehanizme koje odbija blagovremeno primijeniti.
Zaustavljanje daljeg ekonomskog urušavanja zahtijeva hitan prekid fiskalne pasivnosti i primjenu targetiranog, odgovornog i fiskalno neutralnog paketa mjera.
Umjesto statične akcizne politike kojom Vlada akumulira ekstra-profite, potrebno je uvesti automatski mehanizam usklađivanja akciza. Kada referentna cijena nafte pređe definisani prag, akciza se mora privremeno umanjiti za 40–50%, čime se maloprodajna cijena na pumpama odmah redukuje za 20 do 30 centi po litru. Prihodni gubitak po osnovu akciza u potpunosti se neutrališe povećanim prilivom po osnovu PDV-a usljed više cjenovne osnovice i očuvanog obima potrošnje.
Vlada mora bez odlaganja obezbijediti povraćaj dijela akcize ili “namjenske bonove” za registrovane poljoprivrednike i ribare, umjesto što pasivno posmatra rast cijena hrane. Vanredne budžetske prihode ostvarene po osnovu viših priliva PDV-a Vlada ne smije preusmjeravati u tekuću budžetsku potrošnju, već ih mora striktno usmjeriti ka penzionerima sa najnižim primanjima i korisnicima socijalnih davanja kroz namjenske energetske i prevozne “vaučere”.
Obezbijediti direktne kompenzacije linijskim prevoznicima u gradskom i međugradskom saobraćaju uz rigoroznu ugovornu obavezu mirovanja cijena putničkih karata. Vlada mora aktivirati inspekcijske mehanizme radi kontrole trgovačkih marži u distributivnim lancima kako bi se spriječilo zloupotrebljavanje transportnih troškova za vještačko podizanje cijena osnovnih životnih namirnica. Međutim, ove mjere moraju biti privremene i precizno odmjerene, kako nespretna državna regulacija ne bi izazvala nestašice ili pojavu sivog tržišta.
Održavanje makroekonomske stabilnosti i zaštita životnog standarda nisu pitanja političke volje, već osnovna ustavna i ekonomska obaveza Vlade. Izostanak pravovremene reakcije putem akcizne politike i sistemskih antiinflatornih mjera predstavlja direktnu fiskalnu neodgovornost koja crnogorsku ekonomiju gura ka dugotrajnoj inflaciji i produbljivanju socijalnog jaza.
(Autor je raniji predsjedavajući Senatom DRI CG)
Zdenka Popović pretekla proceduru, imenovanje za Sloveniju još nije pokrenuto
Iako je donedavna potpredsjednica Skupštine i funkcionerka Demokrata Zdenka Popović javno saopštila da prelazi u diplomatiju i da je “u toku postupak imenovanja”, prema saznanjima Standarda ne postoji zvanično pokrenuta procedura. Zakon, dodatno, isključuje mogućnost da bude otpravnica poslova u Ljubljani, kako su to prenijeli mediji, dok je na dužnosti ambasador Dragan Tufegdžić.
A. Tahirović
Standard
Prema informacijama iz diplomatskih izvora do kojih je došao Standard, zvanična procedura za njeno imenovanje nije pokrenuta, niti je donijet bilo kakav formalni akt kojim bi postupak bio i zvanično započet.
Ministarstvo vanjskih poslova nije odgovorilo na pitanja koja je Standard uputio o zakonitosti, proceduri i kriterijumima eventualnog angažmana Popović, kao ni to za koju poziciju bi mogla biti predložena.
ZA OTPRAVNICU POSLOVA U LJUBLJANI NEMA ZAKONSKOG OSNOVA
Prema informacijama do kojih je došao Standard, izvjesno je da bi Popović u narednom periodu mogla biti angažovana u diplomatsko-konzularnoj mreži Crne Gore, ali ne na mjestu ambasadora, niti otpravnika poslova u Republici Sloveniji, kako su prethodnih dana objavili pojedini mediji.
Razlog je jednostavan – Ambasada Crne Gore u Ljubljani već ima ambasadora. Tu funkciju obavlja Dragan Tufegdžić, takođe funkcioner Demokrata, kojem mandat nije prestao niti je opozvan. Prema Zakonu o vanjskim poslovima, otpravnik poslova dolazi na čelo misije kada je šef predstavništva odsutan ili spriječen, odnosno kada je mjesto šefa misije upražnjeno. Zato, dok ambasador redovno obavlja svoju funkciju, ne može biti imenovan otpravnik poslova koji bi paralelno rukovodio ambasadom.
Podsjetimo, Portal RTV Podgorica objavio je da je Popović potvrdila kako u ponedjeljak podnosi ostavku u Skupštini zbog odlaska u diplomatiju, a u istom tekstu navedeno je i da će biti imenovana za otpravnicu poslova u Sloveniji.
Nedugo zatim iz Demokratske Crne Gore saopšteno je da te informacije nisu tačne, uz poruku da ambasador Dragan Tufegdžić ostaje na toj funkciji do isteka mandata.
Popović je potom za isti medij navela da je do zabune došlo zato što je informacija objavljena prije nego što je o tome obavijestila partijske organe. Istovremeno je ponovila da je “postupak imenovanja za Sloveniju u toku”.
PEROVIĆ: IMENOVANJA SE NE OBJAVLJUJU PRIJE SAGLASNOSTI DRŽAVE PRIJEMA
Da se u diplomatskoj praksi ovakva imenovanja ne saopštavaju javnosti prije nego što budu završene propisane procedure upozorava i bivši ambasador Željko Perović, koji za Standard kaže da je u ovom slučaju najvažnije poštovanje zakona.
“Takve vijesti se ne objavljuju u medijima prije završene kompletne procedure. To znači prije dobijanja saglasnosti za određenu osobu od strane zemlje prijema u koju se upućuje”, rekao je Perović.
On podsjeća da Zakon o vanjskim poslovima jasno propisuje način izbora šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava.
“Šefovi DKP-a biraju se u omjeru od 70 odsto iz reda profesionalnih diplomata i 30 odsto iz reda uglednika van struke. Taj omjer se nikad u praksi nije u potpunosti sproveo u djelo, nažalost na štetu struke. Dakle, legitimno je predlaganje gospođe Popović na mjesto ambasadora u Sloveniji, bez obzira sa kog prethodnog radnog mjesta dolazi, ukoliko su prethodno ispoštovane potrebne procedure predlaganja i konsultovanja”, navodi Perović.
Govoreći o imenovanju partijskih funkcionera na ambasadorske funkcije, Perović ocjenjuje da to nije neuobičajena praksa, ali uz jasno definisane obaveze nakon preuzimanja dužnosti.
„Što se tiče imenovanja partijskih ljudi, to nije novost i prisutno je i u diplomatijama drugih država. Pod pretpostavkom da preuzimanjem dužnosti imenovano lice zamrzne sve partijske dužnosti i sprovodi jedinstvenu državnu politiku. Ovo se odnosi na šefove DKP-a, ambasadore i generalne konzule. Dok za zaposlene u Ministarstvu inostranih poslova Zakon propisuje zabranu diplomatama da budu i djeluju u organima političkih stranaka,“ objasnio je Perović.
Međutim, kada je riječ o funkciji otpravnika poslova, zakon ostavlja vrlo malo prostora za različita tumačenja.
Prema Zakonu o vanjskim poslovima, privremeni otpravnik poslova postoji isključivo kada je mjesto šefa diplomatskog predstavništva privremeno upražnjeno ili kada je ambasador odsutan ili spriječen da obavlja dužnost.
Perović smatra da upravo zbog toga nije moguće imenovati novog otpravnika poslova u Ljubljani dok ambasador uredno obavlja mandat.
“U konkretnom slučaju pominjanja gospođe Popović i odlaska na mjesto otpravnika poslova u našoj Ambasadi u Ljubljani, to je nemoguće, jer tamo već postoji ambasador koji nije povučen. Ona ili bilo ko može da ode na mjesto broj dva u Ambasadi, a otpravnik poslova postaje se samo u slučaju odsustva ambasadora”, rekao je Perović za Standard.
VLADA ĆUTI, PITANJA O KRITERIJUMIMA OSTALA BEZ ODGOVORA
Popović je u međuvremenu podnijela ostavku na funkcije poslanice i potpredsjednice Skupštine, navodeći da realizuje ranije postignut dogovor unutar Demokrata o rotaciji poslaničkog mandata sa dr Valentinom Minić.
Istovremeno, Standard je od Ministarstva vanjskih poslova zatražio odgovore na više pitanja koja se odnose na eventualno imenovanje Popović, uključujući da li je uopšte pokrenut postupak, po kojim kriterijumima je izabrana, da li su razmatrane odredbe Zakona o vanjskim poslovima koje se odnose na političku neutralnost diplomata, kao i koje su njene stručne reference bile odlučujuće za eventualni izbor.
Odgovori do objavljivanja ovog teksta nisu stigli.
Ni zvanično pokrenuta procedura, ni formalni predlog nadležnih organa, ni završene konsultacije, niti je javnosti predočeno da li je riješeno pitanje njenog partijskog angažmana, imajući u vidu da je Popović potpredsjednica Demokratske Crne Gore. Nije bilo ni potvrde da je Crna Gora uputila zvaničan predlog Republici Sloveniji, a kamoli da je od države prijema dobijena saglasnost za eventualno imenovanje. Uprkos tome, Popović je javno najavila diplomatski angažman kao završenu stvar.
Ostaje, međutim, da se u narednom periodu sazna na koju će diplomatsku poziciju Popović biti imenovana.
