Odnosi Crne Gore i Hrvatske ponovo su u fokusu nakon razmjene poruka između ministarstava vanjskih poslova dvije države, u trenutku kada Podgorica ulazi u završnu fazu pregovora o članstvu u Evropskoj uniji (EU).

Rekonstrukcija Vlade i sve izraženije polemike o pravcu kojim se zemlja kreće otvaraju pitanje koliko posljednja dešavanja na političkoj sceni utiču na evropski put države i njene odnose sa susjedima.

O tome, ali i o odnosu Zagreba prema aktuelnim političkim procesima u Crnoj Gori, mogućnostima da se otklone otvorena pitanja i izazovima koji očekuju zemlju na putu ka članstvu u EU, razgovarali smo s političkim analitičarem, Davorom Đenerom.

Crna Gora mora rješavati otvorena pitanja, ako želi da ostvari proklamovani cilj

ANALITIKA: Da li je posljednje saopštenje Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske upućeno Crnoj Gori poruka što u Zagrebu misle o posljednjoj u nizu rekonstrukcija Vlade u Podgorici?

ĐENERO: Zagazili smo u drugi semestar ove godine, za koji je Crna Gora najavila da ga namjerava iskoristiti za privremeno zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja i do kraja irskoga predsjedavanja Unijom završiti pristupne pregovore, a kad je riječ o povlačenju hrvatskih rezervi prema zatvaranju poglavlja 31, o zajedničkoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici, izgleda, u zadnje vrijeme se ne događa ništa.

Štaviše, stiče se utisak da su ljudi iz crnogorske administracije, s kojima su bili uspostavljeni ozbiljni razgovori i činilo se da se ide prema rješavanju otvorenih pitanja, u međuvremenu rezignirali. Čini se da je dio administracije u Podgorici pogrešno protumačio snažnu naklonost evropskih institucija crnogorskom članstvu, pa i ono što se događalo nakon teških grešaka crnogorskoga Ministarstva poljoprivrede, što je rezultiralo francuskim rezervama prema zatvaranju poglavlja o poljoprivredi i ribarstvu.

Tada je nađen način da se izbjegne deklaracija o tome da crnogorski pregovarači i javna vlast u tim resorima nijesu obavili svoj posao. Umjesto otrežnjenja, ta naklonost Brisela rezultirala je novom greškom njenih pregovarača u poglavlju o prometu, gdje su propustili sa Hrvatskom ispregovarati pitanja vezana uz kabotažu, i time su dovelo do toga da to poglavlje još nije zatvoreno.

Rezignacija koja je vidljiva među ozbiljnim akterima koji se bave crnogorskom integracijom, i zaoštravanje bahatog odnosa unutar onog dijela administracije za koji je od ranije poznato da organski ne pripada evropskom projektu, glavni je razlog zašto je hrvatska diplomatija sada reagovala i podsjetila Crnu Goru na to da mora rješavati otvorena pitanja, želi li ostvariti proklamovani cilj.

Hrvatska politika neće se izjašnjavati o tome kako je sprovedena rekonstrukcija Spajićeve Vlade, ili što misli generalno o crnogorskoj parlamentarnoj areni, pa i o konfiguraciji koalicije koja osim proevropskih opcija, obuhvata i zagovornike koncepta Velike Srbije (rebrendiranog u srpski svet) i poklonike totalitarnog režima Vladimira Putina. Odluka o proglašenju trojice šefova parlamentarnih opcija u Crnoj Gori nepoželjnim osobama u Hrvatskoj, vrlo je jasno razgraničila to koje od političkih stranaka u Crnoj Gori Hrvatska vidi kao relevantne partnere unutar EU, a prema kojima ima jasan zazor.

Hrvatska ni u jednom trenutku nije „blokirala” crnogorske pretpristupne pregovore, nikad zbog bilateralnih pitanja nije zaustavljala taj proces. Rezerve prema zatvaranju poglavlja o vanjskoj i bezbjednosnoj politici čvrsto su povezane s poštovanjem načela vladavine prava, preuzetih obaveza i međunarodnoga prava.

Hrvatskoj je jasno da je Crna Gora u neugodnom vremenskom tjesnacu

ANALITIKA: Da li je opširan odgovor Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore pokušaj da se brojem karaktera pokuša sakriti činjenica da, kako se upozorava u saopštenju iz Zagreba, u pregovorima nema značajnog napretka već duže vrijeme?

ĐENERO: Diplomatija bi svoj posao trebala raditi u diskreciji i truditi se da kroz pregovore nađe rješenje koje je prihvatljivo objema stranama. Promašeno je iznošenje detalja i pitanja u javnost. Logično je javno upozorenje da je proces zastao, ali pokušaj da se u javnosti „ukopava” vlastiti stav i da se na taj način smanjuje manevarski prostor za inovativne pregovore, posve je promašena strategija.

MVP: Crna Gora čvrsto opredijeljena da i preostala pitanja…

Istina je da samim time što je proces proširenja pitanje o kojem se odlučuje konsenzusom, govori o snažnijoj pregovaračkoj poziciji Hrvatske. Međutim, ta pozicija takođe ima svoja ograničenja. Uprkos zazoru prema dijelu političke klase koji učestvuje u ime Crne Gore u pristupnom procesu, hrvatski politički interes je proširenje EU i pomicanje vanjske granice Unije s hrvatskih granica, barem na tom jednom malom komadiću zemlje.

Hrvatskoj je važno da pomogne crnogorskim suverenističkim političarima da unutar evropskog okvira zaštite crnogorsku državnost i spriječe patogene uticaje Srbije i Rusije na Crnu Goru, pa je zato kolaps crnogorskih pristupnih pregovora, od svih zemalja Unije, najmanje u interesu Hrvatske.

Hrvatskoj je jasno da je Crna Gora u neugodnom vremenskom tjesnacu, jer polovinom iduće godine slijede parlamentarni izbori, a ako do tada ne budu završeni pretpristupni pregovori, mogući su crni scenariji i opasni reverzibilni procesi, koji su u Crnoj Gori već bili ozbiljno započeli nakon 30. augusta 2020. godine.

U Hrvatskoj je Spajićeva najava o mogućnosti stvaranja koncentracione Vlade koja bi završila pregovore bila izrazito dobro primljena, jer je govorila o tome da dio političke klase napokon vidi da je ključ uspješnih pregovora stvaranje koalicije svih proevropskih političkih opcija. Nažalost, to se nije dogodilo.

Pregovore mogu završiti samo oni kojima je Evropa važnija od političkog rejtinga

ANALITIKA: S obzirom na to da je Vlada Crne Gore ušla u posljednju godinu mandata, očekujete li da će biti značajnih pomaka u pregovorima koji su veoma nepopularni među glasačima vlasti?

ĐENERO: Pretpristupne pregovore Hrvatske s EU završila je Vlada Jadranke Kosor, koja je imala mnogo mana i jednu vrlinu. Imala je tanak demokratski legitimitet, i cijeli legitimitet te Vlade bio je vezan uz završetak pristupnih pregovora.

Vlada je imala i ograničene kapacitete, a prednost joj je bila u tome što je premijerka Kosor to razumjela i koncentrisala se na jedno jedino političko pitanje – zatvaranje pregovora. Kao single-issue administracija nije se bavila svojim rejtingom i populističkim trikovima, ali je koncentrisanim djelovanjem i uspješnim održavanjem većine u parlamentu za ključne odluke, te inovativnim pregovorima o deblokadi pristupnoga procesa, uspješno završila pregovore.

Potpisivanje pristupnog ugovora bio je istovremeno i vrhunac i kraj političke karijere Jadranke Kosor. Da ona tada nije završila pregovore, pitanje je bi li tom zadatku bila dorasla Vlada Zorana Milanovića, koja je formirana koji mjesec nakon završetka pregovora i praktički neposredno nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju. I tu je nastupio problem.

Milanović, koji ničim nije doprinio pristupanju Hrvatske Uniji, koji nikad nije razumio temeljna načela evropske integracije, svojim je populističkim potezima ozbiljno ugrozio proces ratifikacije, a kad su partneri u Vladi (uglavnom ozbiljni i kvalifikovani potpredsjednik tadašnje vlade, poslije evropski komesar Neven Mimica i izvrsna ministrica vanjskih i evropskih poslova Vesna Pusić) ipak pomeli probleme pod tepih i dobili ratifikaciju u svim parlamentima zemalja članica (u nekima i u zadnji čas) uslijedio je Milanovićev udar i pokušaj izigravanja preuzetih obaveza vezanih uz Evropski nalog za hapšenje.

Do zadnjeg trenutka hrvatsko je pristupanje bilo povezano s grlem, a zbog takvog ponašanja tadašnja njemačka kancelarka nije učestvovala na svečanosti povodom hrvatskog pristupanja Uniji, a do kraja svog mandata Milanović je bio posve izolovan unutar Evropskog savjeta i slovio je kao najmanje uticajan evropski lider, manje uticajan od nekih lidera država koje nijesu članice Unije.

Iz ove priče Crna Gora bi morala nešto naučiti. Pristupne pregovore moguće je uspješno završiti samo ako su oni koji ih vode fokusirani na vrijednosti evropske integracije, a ne opterećeni vlastitim političkim rejtingom i populističkim interesima. I još važnije, proces pristupanja ne završava zatvaranjem pregovora niti potpisivanjem pristupnog ugovora.

Silno osjetljiv je proces ratifikacije pristupnog instrumenta. Kad je sigurno da Vlada koja je završila pregovore, neće biti ta koja će se baviti problemom ratifikacije, silno je važno održati kontinuitet proevropske koalicije, jer ništa nije gotovo dok sve nije gotovo. Dakle ne samo da su trenutno zatvorena pristupna poglavlja samo privremeno zatvorena, a da se konačno zatvaraju sa zatvaranjem pregovaračkog procesa, nego ništa nije završeno dok se ne osigura ratifikacija Ugovora o pristupanju u svim parlamentima država članica.

Nije prihvatljivo dugo biti jedini koji zaustavlja neki proces

ANALITIKA: Kolika je zaista moć Zagreba da uspori evropske integracije Crne Gore i da li je vlast u Podgorici isuviše samouvjerena bez osnova?

ĐENERO: Ne radi se o moći, radi se o interesima. Ne postoji niko ko Hrvatsku može natjerati da protivno svojim uvjerenjima pristane na zatvaranje ijednog pristupnog poglavlja, a ako bi se to i dogodilo, uvijek na kraju procesa ostaje pitanje ratifikacije u parlamentu. Međutim, interes Hrvatske je da Crna Gora završi pristupne pregovore.

Naravno, manevarski prostor Hrvatske u pregovorima dodatno ograničava i politička kultura koja je uspostavljena unutar Unije. Nije prihvatljivo dugo biti jedini koji zaustavlja neki proces, jer evropska politika načelno nije sklona takvim situacijama i nije sklona ozbiljnim analizama karaktera neke blokade.

U Uniji doduše vrijedi i načelo solidarnosti, da članice formalno stoje na strani one članice koja je s nečlanicom u nekom „nerazumijevanju”, a ako je formalno ne podržavaju, onda barem šute i ne izjašnjavaju se. Međutim, na članicu koja „izdvaja mišljenje” ne gleda se dobro i prvi put kad ona tražiti podršku ostalih članica, mogla bi da je ne dobije. Zato sve te igre vezane uz odlučivanje konsenzusom jesu suptilne, osjetljive.

Međutim, nečlanica, pa makar ona bila i vodeća u pristupnom procesu, mora uvažavati da načelo solidarnosti vrijedi, a da se odluke donose saglasnošću. Ideja da postoji instanca na koju je moguće sprovesti pritisak, ako interesi zemlje u pristupnom procesu, koja je trenutno „ljubimac većine” nijesu zadovoljeni, teška je greška koja može ozbiljno štetiti pristupnom procesu.

Sokol govori u svoje ime i ne govori ništa krivo

ANALITIKA: Hrvatski europoslanik Tomislav Sokol, imenovanje kadrova Nove srpske demokratije u Vladu Crne Gore ocijenio je kao ‘loš signal’. Funkcionerka ove stranke, Jelena Milošević, optužila ga je za miješanje u unutrašnja pitanja Crne Gore. Da li je ovo predstava za glasače ili odraz novog arogantnijeg stava vlasti u Podgorici u odnosima sa Hrvatskom?

ĐENERO: Crna Gora je u procesu pristupanja Evropskoj uniji. Ona svoj acquis prilagođava evropskom, svoje unutrašnje procedure i politički život evropskim standardima. Samo neko ko ne razumije ništa o procesu pristupanja može reći da neko iz zemlje članice Unije nema pravo procjenjivati signale koje šalje politička arena zemlje u procesu pristupanja.

Zastupnik Sokol, koji je nekim potezima ugrozio svoj status unutar HDZ-a, ali i Evropske narodne stranke, daleko je slobodniji u političkim ocjenama nego oni zastupnici koji su u punom smislu „politički integrisani”, a obrazovan je pravnik koji razumije političke procese. On ne govori niti u ime Hrvatske, niti u ime hrvatske Vlade, niti u ime HDZ-a. Govori u svoje ime, ne govori ništa krivo, i koliko sam vidio njegove izjave u crnogorskoj javnosti su dobronamjerne i usmjerene na podršku članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji.

Reakcija osobe koju spominjete tipična je za mentalitet nekadašnjeg DF-a i samo se pokazuje da se taj dominantni mentalitet nije promijenio. To će, očito, biti problem pred Crnom Gorom ili će akteri s takvim mentalitetom biti nakon pristupanja marginalizovani, ili će marginalizovana biti Crna Gora kao članica.

Hrvatska ima to iskustvo marginalizacije zbog protivevropskih aktera u državnom vrhu, a samo činjenica da predsjednik Zoran Milanović, koji sistematski nastupa kao protivnik evropske integracije, nema nikakva uticaja na evropske politike, danas problem njegovog ponašanja čini zanemarivim.