Danas su četiri godine od masakra u Medovini. Četiri godine od dana kada je na Cetinju ubijeno deset ljudi, među njima i dvoje djece, a šestoro ranjeno. Četiri godine od kada se se čeka odgovor na najvažnije pitanje: ko je odgovoran za propuste sistema koji je bio dužan da zaštiti građane?
To nije samo pitanje porodica žrtava, to je pitanje svakog dobronamjernog građanina Crne Gore. Jer država nije odgovorna samo da nakon tragedije utvrdi ko je povukao obarač. Njena odgovornost je i da utvrdi da li je monstrum imao pomagače i podstrekače, da li su institucije prije tragedije učinile ono što su morale, da li su tokom tragedije reagovale onako kako su morale i da li su poslije tragedije učinile sve da istina bude utvrđena, a odgovorni pozvani na odgovornost.
Za četiri godine ni jedno od tih pitanja nije dobilo odgovor.
Tog kobnog 12. avgusta 2022. godine za 48 minuta jedan monstrum je ubio deset ljudi i ranio još šestoro. Tih 48 minuta nijesu samo vrijeme trajanja jednog krvavog pohoda, to je vrijeme u kojem je državni aparat morao da pokaže zbog čega postoji, ali nažalost to nije uradio.
Ko je prvi primio informaciju? Kada je ona zaista primljena? Kada je policija stigla? Ko je izdao naredbe? Ko je komandovao akcijom? Zašto specijalizovane policijske jedinice nijesu stigle dok je napad trajao? Zašto je između pojedinih naredbi prolazilo dragocjeno vrijeme? Zašto nije postojala jasna koordinacija? Zašto su građani tokom pucnjave ostajali bez adekvatne pomoći? Zašto policijski sistem nije imao jasan plan postupanja u kriznoj situaciji? I, konačno, da li je neko zbog svega toga snosio bilo kakvu odgovornost?
Četiri godine kasnije odgovor na posljednje pitanje je poražavajući: nema odgovornosti. Prema nalazima Ombudsmana, iz spisa nije bilo moguće utvrditi ko je rukovodio akcijom, na osnovu kojeg protokola se postupalo, koje su mjere i radnje naložene i kakav je bio njihov ishod. Ombudsman je zaključio da je izostala blagovremena, efikasna i koordinirana reakcija policije i da je time povrijeđeno pravo na život Nataše Martinović i njenih sinova Marka i Mašana.
Jednako poražavajuće kao i propusti, jeste pitanje načina na koji su oni kasnije objašnjavani. U prvim danima nakon tragedije javnosti su saopštavane informacije o vremenu prvog poziva i dolasku policije koje su se kasnije mijenjale. Vrijeme u Medovini nije bilo tehnička pojedinost. Vrijeme je bilo pitanje života. Svaki minut tokom kojeg je naoružani napadač bio aktivan, a građani bili nezaštićeni, morao je biti predmet najpreciznije moguće rekonstrukcije. Umjesto toga, javnost je dobijala različite verzije, dok su porodice žrtava bile prinuđene da same traže odgovore. Nedopustivo je da država od porodica koje su izgubile najbliže napravi jedine istražitelje sopstvene tragedije.
Medovina nije samo priča o 48 minuta trajanja krvavog pira. To je i priča o onome što je tim minutima prethodilo. Institucije su znale da je Vuk Borilović zadržao i dozvolu i oružje nakon što je osuđen za nasilničko ponašanje. Nije dovoljno reći da niko nije mogao predvidjeti da će se dogoditi masakr. To niko i ne traži. Ali, od države se traži da objasni da li je postupila onako kako je bila dužna kada je već imala informacije o nasilničkom ponašanju i legalno posjedovanom oružju.
Najstrašniji dokaz da iz Medovine nijesu izvučene sve lekcije stigao je 1. januara 2025. godine. Cetinje je ponovo doživjelo masovno ubistvo. Trinaest ljudi je ubijeno. Ponovo su građani postavljali ista pitanja: gdje je policija, kada je stigla, kako je reagovala, da li je sistem bio spreman, da li je drugi monstrum imao pomagače i podsrekače i da li su raniji propusti zaista otklonjeni. Druga tragedija učinila je odgovornost države poslije Medovine još većom.
Danas svi moramo pitati nadležne šta ste uradili između dvije tragedije da se ista greška ne ponovi? Nakon prve tragedije nije bilo ostavki, nije bilo preuzimanja moralne odgovornosti u vrhu sistema. Toga nije bilo ni nakon drugog masakra. Ipak, novo rukovodstvo bezbjednosnog sektora otišlo je “korak dalje” u besramnom ponašanju, pa je studente koji su tražili odgovornost označilo kao saradnike kriminalnih klanova.
Četiri godine kasnije i dalje nema odgovornosti, ali imamo samohvalisanje. Imamo priču o istorijskim rezultatima. Imamo predstavljanje bezbjednosnog sektora kao sistema koji ostvaruje rezultate kakve Crna Gora navodno nikada ranije nije imala.
Dobro je kada policija postiže rezultate. Dobro je kada se rasvjetljavaju ubistva. Dobro je kada se procesuiraju kriminalne grupe. Ali, postoji nešto što bi svako ko rukovodi bezbjednosnim sektorom morao da razumije. Rezultati u borbi protiv kriminala ne brišu odgovornost države za propuste u zaštiti života građana. Ne može se istorijskim rezultatima proglasiti sistem koji još nije odgovorio na pitanja o 23 izgubljena života na Cetinju. Usudiću se da kažem da je to čak sramotno. Ne može se povjerenje građana graditi statistikom, dok porodice žrtava sa Medovine četiri godine čekaju odgovore.
Konačno, krajnje je neumjesno da vrh bezbjednosnog sektora govori o sopstvenim „istorijskim rezultatima“ u trenutku kada se porodice žrtava okupljaju da obilježe četvrtu godišnjicu tragedije koju država još nije objasnila. To je pitanje elementarne institucionalne odgovornosti, ali i elementarne pristojnosti i pijeteta prema žrtvama.
Medovina je zato mnogo više od godišnjice jednog masakra. Ona je test države, test tužilaštva, test policije i test političke odgovornosti. Ona je test naše sposobnosti da kao društvo kažemo da nijedan život građanina nije statistika. Porodice žrtava ne traže nemoguće. Ne traže da im država vrati ono što im je oduzeto. Traže da im kaže istinu. Ko je znao? Ko je morao da reaguje? Ko nije reagovao? Ko je komandovao? Ko je pogriješio? Ko je odgovoran? I zašto četiri godine kasnije za te propuste niko nije odgovarao?
To su pitanja koja danas treba postaviti cijela Crna Gora. Ako država na njih nema odgovor, onda građanima mora ponizno i porazno priznati da još uvijek nije dokazala da je spremna da zaštiti njihovu budućnost. Četiri godine od Medovine ne smiju biti još jedna godišnjica nakon koje će uslijediti nove godine ćutanja.
Danas, na dan sjećanja na žrtve Medovine, dugujemo im zajedničko i trajno saosjećanje, a njihovim porodicama podršku u traganju za istinom i odgovorima na koje čekaju četiri godine.
Porodice imaju pravo na istinu, a država je ta koja im istinu duguje.
Funkcioner Evropskog saveza Miloš Đuričković ukazao je, nakon izjave predsjednice Skupštine Srbije Ane Brnabić u kojoj je premijeru Milojku Spajiću poručila da mu je Aleksandar Vučić bio dobar kada je trebalo da pomogne da dođu na vlast, da bi u bilo kojoj normalnoj državi ili regionu bio skandal najvećih razmjera da jedan visoki državni zvaničnik javno prizna da se direktno miješao u izborni proces u drugoj državi.
– To bi, ako ta država drži do sebe i svoje samostalnosti, podrazumijevalo niz mjera u cilju zaštite njene nezavisnosti. To bi podrazumijevalo da nadležni organi otvore istragu o miješanju druge države u unutrašnje prilike, identifikaciji i procesuiranju odgovornih – istakao je Đuričković.
Da se Ministarstvo vanjskih poslova bavi svojim poslom pozvalo bi, cijeni on, ambasadora Srbije na razgovor, uručilo mu protestnu notu i preduzelo sve druge radnje i mjere.
– Takođe, redefinisalo bi vanjsku politiku prema zvaničnom Beogradu i saopštilo je javno, a sve u cilju zaštite nezavisnosti, dostojanstva i interesa države. To bi uradila država koja to jeste, koja ima institucije, državnike i koja drži do svoje nezavisnosti i dostojanstva – istakao je Đuričković.
Ovako ćemo, smatra funkcioner Evropskog saveza, gledati prepucavanje preko mreža između visokih zvaničnika jedne i druge države, takmičeći se ko će bolje da ožeže.
– U realnosti, na terenu ostaje status quo, tj. raspad sistema. Naši zvaničnici, kad se naljute, liče na Mladena iz skeča komičara braće Šuković. Nije da je stav Brnabić otkrovenje, ali eto, tako nekako bi bilo u normalnom svijetu, normalnoj državi, na čijem čelu su državnici sa minimumom integriteta – zaključio je Đuričković.
SJEĆANJE NA MEDOVINU: Četiri godine bez odgovora o 48 minuta koji su promijenili Cetinje
Četiri godine nakon masakra u Medovini, država još nije ponudila potpunu rekonstrukciju onoga što se događalo dok je Vuk Borilović ubijao svoje sugrađane. Umjesto jasnog lanca odgovornosti, ostali su protivrječni iskazi, policijski dokumenti koji se međusobno teško mogu pomiriti, neodgovorena pitanja o komandovanju i na kraju, nalaz Ombudsmana koji je prvi put jasno utvrdio ono što su porodice žrtava godinama govorile – da policija nije blagovremeno, efikasno i koordinirano reagovala na prijetnju po živote građana.
A. Tahirović
ŠTA JE DRŽAVA URADILA I ZAŠTO ODGOVORNOST NIKADA NIJE DO KRAJA UTVRĐENA
Četiri godine kasnije, Cetinje će danas ponovo zastati pred sjećanjem na deset svojih sugrađana. Godišnjica tragedije u Medovini biće obilježena okupljanjem porodica žrtava, prijatelja, građana i svih onih koji ne pristaju da vrijeme prekrije ono što se dogodilo 12. avgusta 2022. godine. Biće to dan sjećanja, ali i podsjećanja da bol porodica nije prestala onoga trenutka kada je zločin završen, kao što nisu nestala ni pitanja o postupanju institucija i odgovornosti onih koji su tog dana bili dužni da zaštite građane. Cetinje će, još jednom, odati poštu stradalima i poslati poruku da sjećanje nema rok trajanja, a odgovornost države ne može završiti ćutanjem.
Okupljanje će biti održano u 15 časova kod spomenika Lovćenska vila, odakle će učesnici deset minuta kasnije krenuti prema Medovini. U 15.20 časova, minutom ćutanja, polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća, biće odata počast stradalima.
U četiri godine promijenili su se ministri, direktori policije, načelnici i vlade. Promijenila se i politička retorika. Ono što se nije promijenilo je potreba porodica da dobiju odgovor na ono što se 12. avgusta 2022. godine dešavalo cetinjskom naselju Medovina.
Tog dana ubijeno je deset ljudi, među njima Nataša Martinović i njeni sinovi Marko i Mašan. Šest osoba je ranjeno. Borilović je usmrćen nakon 48 minuta pucnjave.
Za porodice žrtava, četiri godine nisu bile dovoljne da dobiju odgovor ko je komandovao policijskom akcijom, zbog čega specijalne jedinice nisu na vrijeme stigle na Cetinje, kako je moguće da su građani tokom aktivne pucnjave ostajali bez pomoći i zašto je javnosti u prvim danima predstavljana slika o policijskoj reakciji koja se kasnije pokazala znatno složenijom.
MEDOVINA, 12. AVGUSTA 2022.
U 15.22 Aleksandar Radunović Popaj prvi put je pozvao policiju. Nakon toga poziv je ponovio još nekoliko puta, obavještavajući policiju da se u neposrednoj blizini njegove kuće događa pucnjava.
U prvim danima nakon masakra javnosti je saopštavano da je policija reagovala tri minuta nakon prvog poziva. U jednom trenutku kao vrijeme prvog poziva i dolaska policije pominjana je satnica 15.30 –15.33.
Kada je Radunović, najprije anonimno, preko Antene M objavio podatak o svom pozivu u 15.22, Uprava policije reagovala je demantujući tu informaciju. U saopštenju od 14. avgusta navedeno je da „nema dokaza“ da je poziv upućen u 15.22.
Kasnije je i sam Radunović javno potvrdio da je upravo on uputio prvi poziv.
Tada se mijenja i policijsko objašnjenje.
Uprava policije naknadno je saopštila da je provjerom registrofona utvrđeno da uređaj ima odstupanje od četiri minuta i 35 sekundi i da je prvi poziv zapravo registrovan u 15.22.49 nakon korekcije vremena.
Kako je kasnije objavljivala Pobjeda, a Uprava policije potvrdila odgovarajući na pitanja tog lista, snimci poziva građana izuzeti su sa registrofona 14. avgusta uveče – dakle, samo dva dana nakon tragedije. Među njima su bili i snimci Radunovićevih poziva. Istog dana sačinjena je službena zabilješka u kojoj je evidentirano odstupanje sistemskog sata uređaja.
Kasnije je iz javnog prostora nestala precizna tvrdnja da je policija bila na licu mjesta u 15.33. Ostala je formulacija o reakciji „tri minuta nakon prvog poziva“.
Za porodice žrtava i građane koji su pokušavali da rekonstruišu tok tragedije, ova promjena nije bila samo tehnička stvar. Vrijeme je u Medovini bilo pitanje života i smrti. Svaki minut između prvog poziva i dolaska policije predstavljao je dio perioda u kojem je Borilović još bio naoružan i u kojem su ljudi pokušavali da se sklone, pobjegnu ili pronađu pomoć.
POLICIJA BILA NA CETINJU, ALI PTJ NIJE STIGLA TOKOM NAPADA
Činjenica da su policajci bili na Cetinju tog dana nikada nije bila sporna. Ono što je ostalo sporno jeste šta su mogli i morali da urade kada su dobili informaciju da naoružani čovjek puca po građanima.
Kasnija dokumentacija pokazala je da je pet pripadnika Interventne jedinice iz Nikšića bilo na Cetinju kao ispomoć. Oni su prethodnih dana bili angažovani na obezbjeđenju Cetinjskog manastira.
U 15.30, nakon saznanja o pucnjavi, dežurni starješina naredio im je da napuste obezbjeđenje manastira i zauzmu položaj u Ulici Novice Cerovića, kako bi spriječili pristup građana i eventualno kretanje naoružanog lica prema centru grada.
Tu, međutim, dokumentacija prestaje da daje jasan odgovor šta su ti policajci potom radili.
Posebno je ostalo nerazjašnjeno svjedočenje ranjenog građanina koji je, dok je pucnjava još trajala, došao do policajaca kod manastira i tražio pomoć. Prema njegovom iskazu pred tužilaštvom, tražio je da ga policajci prevezu do Hitne pomoći. Jedan od njih mu je, kako je naveo, odgovorio da mora da čuva manastir.
Policajac je to negirao.
Ombudsman je u spisima pronašao iskaz svjedoka koji je potvrdio njegove navode, dok treća osoba koja je, prema dostupnim podacima, takođe bila prisutna nije saslušana.
To je samo jedan od detalja koji pokazuju koliko je rekonstrukcija policijskog postupanja ostala nepotpuna.
ŠEST MINUTA IZMEĐU DVIJE POLICIJSKE NAREDBE
Važan dio rekonstrukcije događaja odnosi se i na komunikaciju među rukovodiocima na vrhu policijskog lanca komandovanja.
Prema Informaciji Odjeljenja za unutrašnju kontrolu, načelnik Centra bezbjednosti Podgorica Goran Jokić pozvao je u 15.38 Miloša Rakonjca, tadašnjeg rukovodioca Sektora policije posebne namjene.
Tek u 15.44 Rakonjac je obavijestio komandira „A tima“ o potrebi hitnog angažovanja Protivterorističke jedinice.
U vremenu između kontakta dvojice visokih policijskih rukovodilaca, Borilović je, kako se navodi u više svjedočenja i medijskih izvještaja, i dalje bio naoružan, dok su građani bili u neposrednoj opasnosti.
Protivteroristička jedinica, jedinica upravo namijenjena situacijama visokog rizika, nije stigla dok je masakr trajao.
U isto vrijeme, Interventna grupa CB Budva nije odmah upućena na Cetinje. Prvobitno je poslata na raskrsnicu Zavala, na ulazu u Budvu, jer je policija dobila informaciju da bi napadač mogao pokušati da pobjegne vozilom.
Na Cetinje su krenuli tek naknadno.
Stigli su u 16.20.
Borilović je tada već bio mrtav.
Takav slijed događaja govori o tome kako je policijski sistem procjenjivao situaciju dok je ona trajala i koliko je vremena bilo potrebno da informacija o masovnoj pucnjavi postane informacija o situaciji koja zahtijeva hitno angažovanje specijalizovanih jedinica.
OMBUDSMAN ODGOVORIO ONO ŠTO UNUTRAŠNJA KONTROLA NIJE
U oktobru 2023. godine, u Informaciji Odjeljenja za unutrašnju kontrolu Uprave policije, zaključeno je da su policijski službenici postupali blagovremeno i u skladu sa policijskim ovlašćenjima.
Dok isti dokument pokazuje da su posebne jedinice stigle tek nakon što je napadač već bio usmrćen.
Dvije godine kasnije, stiglo je mišljenje Zaštitnika ljudskih prava i sloboda.
Ombudsman je zaključio da je Uprava policije povrijedila pravo na život Nataše Martinović i njenih sinova Mašana i Marka.
U mišljenju koje potpisuje zamjenica ombudsmana Mirjana Radović navodi se da je izostala blagovremena, efikasna i koordinirana akcija policije.
Posebno je značajno što Ombudsman nije uspio da utvrdi ko je uopšte rukovodio policijskom akcijom.
Iz spisa, kako je navedeno, nije bilo moguće zaključiti ko je rukovodio samom akcijom, na osnovu kojeg protokola se postupalo, koje su mjere i radnje naložene i kakav je bio njihov ishod.
To znači da ni nakon naknadne istrage nije bilo moguće precizno utvrditi ko je imao odgovornost da donosi odluke u najkritičnijim minutima.
CETINJSKA POLICIJA RADILA SA MANJE OD POLA POTREBNOG SASTAVA
Ombudsman je istovremeno utvrdio i ozbiljne sistemske probleme.
OB Cetinje je imalo 34 policijska službenika, dok je sistematizacijom bilo predviđeno 47. Osam ih je bilo na godišnjem odmoru, dva na bolovanju, a dva na ispomoći u Budvi.
Od 7 do 19 sati na terenu je bilo angažovano svega pet policajaca.
Drugih pet bilo je kod manastira.
Policija je u najtežem trenutku radila sa ozbiljnim manjkom ljudstva, a među raspoloživim službenicima nije bilo dovoljno onih koji su bili obučeni i opremljeni za odgovor na situaciju kakva je nastala.
Ombudsman je naveo i da je tokom upotrebe vatrenog oružja dolazilo do zastoja, što može ukazivati na neispravnost oružja ili nedovoljnu obučenost.
Uprava policije je u svojoj naknadnoj analizi i sama navela manjak ljudstva, nedostatak zaštitne opreme, neadekvatno naoružanje i nedovoljnu obučenost za rukovanje naoružanjem i postupanje u kriznim situacijama.
Ombudsman je ukazao i da je policijski helikopter tog dana bio van funkcije zbog kvara, što je dodatno ograničilo raspoložive kapacitete za odgovor na kriznu situaciju.
ORUŽJE BILO LEGALNO, ALI JE SISTEM VEĆ ZNAO ZA NASILJE
Borilović nije bio čovjek o kojem institucije ništa nisu znale. Imao je dozvolu za lovačko oružje, ali je godinu prije masakra protiv njega podnijeta krivična prijava zbog nasilničkog ponašanja.
Prema podacima iz mišljenja Ombudsmana, nadležna filijala MUP-a 9. jula 2021. dobila je primjerak te prijave. Oružje nije oduzeto.
Kasnije je protiv tadašnje funkcionerke MUP-a Olivere Krivokapić pokrenut postupak zbog sumnje na nesavjestan rad u službi, jer nije pokrenula proceduru oduzimanja oružja.
Ombudsman je upravo u tom dijelu posebno ukazao na problem povjerenja u institucije. Prvobitna tužilačka odluka da nema osnova za krivično gonjenje bila je zasnovana, između ostalog, na ocjeni da se ne može isključiti mogućnost da bi se tragedija dogodila i da je oružje bilo oduzeto.
Takvo obrazloženje, ocijenio je Ombudsman, nije doprinijelo povjerenju javnosti u vladavinu prava.
POLITIČKA ODGOVORNOST I IZOSTANAK OSTAVKI
U vrijeme Medovine ministar unutrašnjih poslova bio je Filip Adžić, direktor Uprave policije Zoran Brđanin, načelnik CB Podgorica Goran Jokić, a rukovodilac cetinjske policije Dalibor Šaban.
Ni ministar, ni direktor policije, ni načelnici nisu podnijeli ostavke nakon masakra.
Nijedan od njih nije preuzeo javnu moralnu odgovornost za način na koji je sistem reagovao.
Porodice žrtava su, preko advokata Zdravka Đukanovića, pokrenule postupke protiv Jokića i Šabana zbog sumnje na nesavjestan rad u službi.
Institucionalna odgovornost, međutim, nije isto što i politička odgovornost.
A politička odgovornost u Medovini nikada nije dobila svoj najjednostavniji oblik – ostavku nekoga ko je smatrao da sistem kojim je rukovodio nije bio sposoban da odgovori na tragediju.
A onda je, 1. januara 2025. godine, Cetinje doživjelo još jednu masovnu tragediju.
Aco Martinović ubio je 13 ljudi, među njima dvojicu dječaka, braću Jovana i Vukana Vuletića.
Drugi masakr promijenio je i način na koji se danas govori o prvom.
Porodice žrtava Medovine godinama su upozoravale da sistem mora iz svojih grešaka izvući pouke. Nakon novog masakra to upozorenje dobilo je bolnu, konkretnu težinu.
Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i v.d. direktora Uprave policije Lazar Šćepanović govorili su o problemima koje su naslijedili i o slabostima bezbjednosnog sektora iz prethodnog perioda.
Ali i nakon drugog masakra ostalo je pitanje zbog čega propusti iz Medovine nisu dovoljno ozbiljno procesuirani i analizirani prije nego što je Cetinje ponovo postalo mjesto masovne tragedije.
KRUŠEVO ŽDRIJELO: PROTESTI KAO POSLJEDICA NEPOVJERENJA
Vremenom su protesti porodica žrtava postali jedan od najvidljivijih pokazatelja koliko je duboko nepovjerenje prema institucijama.
Na Kruševom ždrijelu organizovane su svakodnevne blokade i protesti. Ljudi koji su izgubili članove porodica nisu tražili saosjećanje, već odgovore, istrage i odgovornost.
Kada je parlamentarna većina pokušala da izmjenama Zakona o javnim okupljanjima ograniči mogućnost blokada, protesti su dobili i političku dimenziju. Inicijativa je nakon pritiska opozicije, civilnog sektora i dijela javnosti povučena.
Porodice su, međutim, ostale na istom mjestu.
Vesna Pejović, koja je u Medovini izgubila kćerku Natašu i unuke Mašana i Marka, poručivala je da neće prihvatiti tvrdnju da je slučaj završen dok činjenice na koje godinama ukazuje nisu ispitane.
Obraćala se i međunarodnim institucijama, uključujući Europol, jer je povjerenje u domaće institucije, kako je govorila, gotovo potpuno nestalo.
ŠTA JE OSTALO U RUŠEVINAMA MEDOVINE
Kuća Vuka Borilovića srušena je 31. decembra 2023. godine. U tim ruševinama nisu nestala pitanja.
Pitanja o tome zašto je čovjek koji je prethodno bio osuđen zbog nasilničkog ponašanja zadržao legalno oružje; zašto je policiji bilo potrebno toliko vremena da aktivira jedinice koje su obučene za najteže krizne situacije; o policajcima koji su bili kod manastira, o odgovornosti sistema…
I, prije svega, nije nestalo pitanje o motivima zločina.
Četiri godine poslije Medovine i dalje nemamo cjelovitu, zvaničnu i pravosnažno utvrđenu priču koja bi povezala sve karike, od prvog saznanja policije o pucnjavi, preko odluka rukovodnog kadra i kretanja jedinica, do trenutka kada je Borilović konačno zaustavljen.
Mišljenje Ombudsmana u tom smislu predstavlja najvažniji institucionalni dokument do sada. Neka institucija je prvi put na tako jasan način, priznala posljedicu policijskih propusta. No, priznanje institucionalnog propusta nije isto što i utvrđivanje individualne odgovornosti.
Zato Medovina, četiri godine kasnije, ne predstavlja samo godišnjicu zločina, nego i datum do kojeg država još nije završila posao koji je trebalo da bude završen mnogo ranije, da utvrdi ko je znao, ko je odlučivao, ko je pogriješio i ko za te odluke treba da odgovara.
Za porodice koje su tog 12. avgusta izgubile svoje najbliže, četiri godine nisu donijele završetak priče.
Iza svih izvještaja, službenih zabilješki, policijskih saopštenja, istraga i višegodišnjih zahtjeva porodica za odgovornošću ostaju imena ljudi čiji su životi prekinuti 12. avgusta 2022. godine. U Medovini su stradali Nataša Martinović i njeni sinovi Marko i Mašan, Rajko Drecun i njegovi roditelji Danica i Dimitrije Drecun, sestre Aleksandra i MilaRadunović, Goran Đurišić i Milan Mitrović. Njihova imena podsjetnik su na deset života i deset porodica koje su tog dana zauvijek promijenjene, ali i na obavezu države da do kraja utvrdi sve okolnosti tragedije.
Zastave na ulazu u Cetinje i na svim institucijama u tom gradu su spuštene na pola koplja pošto se danas navršavaj četiri godine od nezapamćene tragedije na Medovini u kojoj je Vuk Borilović ubio 10 nevinih žrtava, među kojima dvoje djece i ranio šestoro.
– S dubokim poštovanjem i tugom, čuvaćemo od zaborava sjećanje na naše nevino stradale sugrađanke i sugrađane – poručili su u Prijestonici Cetinje.
Oni su naveli da će lokalni javni emiter Radio i televizija Cetinje će svoje programske sadržaje prilagoditi obilježavanju godišnjice ovog tragičnog događaja.
Od katuna Ljuljaševića, preko Vezirove brade i Svatovskog groblja, do vrha Podgoje na 2.021 metru nadmorske visine
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Jutro 11. avgusta bilo je okupano ranim suncem. Planinski vrhovi ogledali su se u Plavskom jezeru, čas jasni, čas blago zatalasani, kao da je voda pokušavala da sačuva njihove obrise. U toj velikoj jutarnjoj slici, između jezerske modrine i stjenovitih visova Prokletija, donio sam odluku da se sa iskusnim planinarom Zuvdijom-Zuvdom Barjaktarevićem uspnemo na Podgoju, planinski vrh koji se izdiže na 2.021 metar nadmorske visine.
Pogled sa katuna Ljuljaševića prema vrhovima Prokletija
U našoj maloj družini bila je i Sneža. Troje ljudi, tri različita koraka, ali jedna želja da dan provedemo na planini i da vidimo koliko daleko pogled može dosegnuti kada se čovjek izdigne iznad svakodnevice. Iz Plava smo krenuli oko devet časova, putem prema Gusinju. U susret su nam dolazili planinari, turisti i naši dragi iseljenici koji se još nijesu vratili sa godišnjih odmora. Avgust u plavsko-gusinjskom kraju uvijek ima posebnu živost. Tada se ljudi vraćaju zavičaju, makar na nekoliko nedjelja, da ponovo vide kuće, rodbinu, planine i vode koje su ponijeli sa sobom u daleke gradove i države. Čovjek može otići daleko, ali predio u kojem je odrastao ostaje u njemu kao unutrašnja topografija kojoj se uvijek vraća.
Stari napušteni katun prema Podgoji.
Vozilo sam parkirao kod kuća Ljuljaševića, na početku katunskog prostora odakle makadamski put vodi prema Vezirovoj bradi, Svatovskom groblju i dalje prema Podgoji. Tu je započeo naš uspon. Put je bio snažno razlokan. Atmosferske i izvorske vode godinama su u njemu pravile brazde, odnosile sitniji materijal i ostavljale kamenje po kojem je trebalo pažljivo koračati. Na pojedinim mjestima voda je duboko usjekla put, pokazujući koliko je planina neumorna u preoblikovanju vlastitog lica. Ono što čovjek napravi, priroda vremenom prilagodi sebi.
Na stazi Zuvdija-Zuvdo Barjaktarević i Snežana Didanović
Koračali smo polako. Korak po korak, bez nepotrebne žurbe. Planina ne voli brzinu nametnutu iz doline. Ona traži da joj se čovjek prilagodi, da osjeti sopstveni dah i da prihvati uspon kao razgovor sa sobom. Već poslije prvih dionica počeli su se otvarati pogledi prema masivima Prokletija. Kameni vrhovi stajali su jedan do drugoga kao vojnici raspoređeni na ogromnoj šahovskoj ploči. Neki su bili oštri i prijeteći, drugi pitomiji i zaobljeniji, ali je svaki imao svoj oblik, svoju boju i svoje mjesto u veličanstvenom planinskom poretku.
Bukovi gorostasi na putu ka planini
Posebno su me privukli gorostasi bukve i jele koji su nas pratili na putu prema Vezirovoj bradi. Stajali su uspravni, snažni i mirni, kao gorski čuvari pred kojima prolaze generacije ljudi. Njihove krošnje nijesu pravile potpuni mir. U njima je uvijek bilo poluglasnog šuma, laganog pomjeranja grana i nevidljivog života. Podśećali su nas da snaga prirode nije samo u kamenim vrhovima, već i u stablu koje decenijama odolijeva snijegu, vjetru, kiši i ljudskoj nepažnji.
Kuća na putu ka planini Podgoja
Lagani vjetar milovao nas je po kosi. Uspon je bio gotovo neprekidan i nije ga bilo lako savladati. Put se produžavao pred nama, a meni se činilo da do vrha ima najmanje deset kilometara. Možda je umor u tim trenucima produžavao razdaljinu, a možda planina namjerno krije vrh kako bi iskušala strpljenje onoga ko joj prilazi.
Planinski masiv Vezirova brada
Zuvdija Barjaktarević mi je usput pripovijedao planinarske priče i prenosio iskustva iz svog života. Planinarske priče imaju posebnu ljepotu. One se ne kazuju odjednom, već u nastavcima, između dva uspona, tokom predaha ili dok se čeka da se disanje smiri. Zuvdo dobro poznaje planinu. Njegova kazivanja nijesu bila samo priče o vrhovima koje je prešao, već i o ljudima koje je sretao, nevremenima koja je izbjegao i trenucima kada je morao da procijeni dokle se može ići, a kada se treba vratiti.
Mramori u visokoj travi toponim Svatovsko grobllje
Iskustvo planinara se prepoznaje po poštovanju prema planini. Na jednom proplanku, usred mira i divlje prirode, ugledali smo lijepu planinarsku kuću. Neko je ovdje sebi podigao kutak za predah, sklonjen od buke i pogleda, ali se viđelo da već neko vrijeme nije dolazio. Tišina se bila primakla zidovima, a trava pragu.
Pogledi na plavsko-gusinjski kraj sa padina Podgoja.
Tu smo napravili kraću pauzu. Osvježili smo se hladnom izvorskom vodom koja je dolazila iz dubine planine. Nijedna voda nema ukus kao ona koju umoran planinar zahvati na izvoru. U njoj kao da se sabiraju kamen, šuma, zemlja i studen planinskih noći.
Pogled na dio starog napuštenog katuna na Podgoju temelji i obrisi katuna vidljivi i danas.
Nakon predaha nastavili smo strpljivo. Planinari često žele da se što prije dočepaju vrha. Ipak, vrhovi su ponekad neosvojivi i nedostupni nama običnim smrtnicima. Možemo do njih stići, stati na najvišu tačku, načiniti fotografiju i upisati datum, ali ih nikada ne možemo pośedovati. Planina ostaje svoja.
Božidar Proročić i Zivdija Barjaktarević na usponu ka Podgoju..
Dok sam koračao, razmišljao sam o nekadašnjim katunima na ovim visinama. Kako su ljudi živjeli, kako su izdizali stoku i kako su provodili mjesece daleko od sela i gradova? Život na katunu nije bio lak. Dani su počinjali prije sunca, a završavali se tek kada se namire stoka i svi poslovi. Voda, drva, hrana i zaklon nijesu se podrazumijevali. Sve je trebalo obezbijediti vlastitim rukama.
Pogled na trovršje Vezirova brada, Grebeni i Visitor.
Pa ipak, takav život ostavio je najljepša śećanja mnogim generacijama. Katuni su bili prostor rada, susreta, ljubavi, dogovora, pjesme, priče i prenošenja iskustva sa starijih na mlađe. Odatle su polazile staze koje su povezivale ljude i planine, a mnoge od njih danas zarastaju i polako nestaju.
Život između kamena. Čemerika (L. Veratrum album)
Vegetacija je bila raskošna. Planinski čaj i brojne mirisne trave mamili su svojim mirisima i bojama. Viđelo se da je bilo dovoljno padavina. Padine su bile obučene u različite nijanse zelene, od tamnih djelova šume do svijetlih planinskih livada. Sve je živjelo u miru koji nije prazan već ispunjen šumom vjetra, zujanjem insekata i povremenim glasom ptice iz krošnje. Stigli smo do prevoja Vezirova brada i tu napravili novi predah. Uspon do ovog mjesta nije bio lak, ali je zadovoljstvo bilo veliko. Pogled se otvarao sve šire, a vazduh je postajao svježiji.
Pogled sa Podgoja na dolinu Grebaje.
Nedaleko od starog skretanja i izblijedjelih planinarskih markacija nalaze se kameni ostaci poznati kao Svatovsko groblje. Zuvdo mi je ispričao predanje koje se u različitim oblicima prenosi širom naših planinskih krajeva. Nekada davno, govori legenda, dvije svadbene povorke susrele su se na uskom planinskom putu. Nijedni svatovi nijesu htjeli da se povuku i drugima ustupe prolaz. Najprije su pale teške riječi, zatim je potegnuto oružje, pa je svadbena pjesma u jednom trenutku zamijenjena jaukom. Svatovi su izginuli na mjestu susreta, a kameni mramori ostali su da čuvaju uspomenu na njihovu nesreću.
Gorske vilinske kamene kapije na Podgoju.
Danas ti mramori stoje kao nijemi śedoci vremena o kojem nema pisanih tragova. Možda predanje nije istorijska epizoda, ali ono čuva moralnu pouku o ponosu koji je nadjačao razum i o putu koji niko nije htio da ustupi, pa ga na kraju niko nije nastavio.
Dok sam polako ispijao vodu, pred nama su se pružali prizori koji su potiskivali umor. Do samog vrha ostalo nam je još dobrih pola sata hoda. Nastavili smo prema dijelu planine na kojem se vide ostaci nekadašnjeg katuna. U blizini su bili sakupljači borovnica. Plavi plodovi skrivali su se među niskim rastinjem, a njihov miris miješao se sa mirisom planinskih trava i vlažne zemlje.
Gorska kraljica Žuta lincura u kamenjarima Podgoja.
Na toj dionici naišao sam na lijepu populaciju žute lincure, Gentiana lutea subsp. symphyandra (Murb.) Hayek. Ova strogo zaštićena gorska kraljica stajala je uspravno među nižim biljkama, prepoznatljiva po snažnoj stabljici i žutim cvastima. Izgledalo je kao da nas pozdravlja dok prolazimo. Pred takvom biljkom čovjek bi trebalo da zastane, pogleda je i ostavi netaknutu. Njena vrijednost nije u tome da je iščupamo i ponesemo sa sobom, već da ostane na svom staništu, da cvjeta, donese sjeme i dočeka nove planinare. Priroda nam ne daje sve da bismo prisvojili. Mnogo toga daje nam samo da vidimo, zapamtimo i sačuvamo.
Pogled sa Podgoja na najveće vrhove Prokletija
Kako smo se približavali vrhu, pogledi prema plavsko-gusinjskom kraju postajali su sve širi. Ispod nas su ostajali katuni, šume, izvori i putevi, a iznad je bilo sve više neba. Konačno smo izašli na vrh Podgoje, na 2.021 metar nadmorske visine.
Podgoja možda nije toliko poznata i privlačna planinarima kao neki drugi vrhovi Prokletija. To je velika nepravda prema ovoj planini. Ona ne pokušava da se nametne oštrinom stijena ili opasnošću uspona. Njena najveća vrijednost je položaj. Podgoja stoji u crntru velikog planinskog prostora kao prirodni vidikovac, gotovo kao planinski svjetionik.
Naljljepši pogledi sa Podgoja na planine.
Sa njenog vrha Prokletije se ne posmatraju samo u jednom pravcu. One se otvaraju u velikom krugu oko vas.
Zuvdo je rukom pokazivao vrhove i redom ih imenovao. Pred nama su bili Trojan, Žuta Prla, Popadija, Talijanka, Maja Can i Maja Vojušit, Zastan Grebajski, nizali su se Južni, Veliki, koji se naziva i Srednjim vrhom, i Śeverni vrh Karanfila, zatim Karanfil Ljuljaševića i prepoznatljivi Očnjak. U daljini su se izdvajali Maja Jezerce, Maja e Rosit, Zla Kolata, Dobra Kolata i Tromeđa. Pogled je dalje dosezao prema Hridskom kršu, Paśem vrhu, Starcu, Čakoru i Hajli. Na drugim stranama vidjeli su se Visitor, Komovi, Goleš i Śekirica.
Svako ime bilo je kao posebno poglavlje velike planinske knjige. Neka sam već poznavao, neka su budila želju da im se približim, a pojedina su djelovala toliko udaljeno da su više pripadala nebu nego zemlji. Na pojedinim visokim vrhovima još su se zadržavali ostaci snijega koji se ni tokom ljeta nijesu potpuno otopili. Bijele površine presijavale su se među tamnim stijenama, podśećajući da su Prokletije i u avgustu planina kojoj se mora prilaziti sa poštovanjem.
Kameni blokovi (stijene) na padinama Podgoja.
Nacionalni park Prokletije i njegova ljepota ostavlja čovjeka bez daha, ali mu istovremeno pokazuje koliko malo poznaje ovaj kraj. Iza svakog vidljivog grebena nalazi se nova dolina, iza svakog vrha druga staza, a uz svaku vodu, stijenu ili katun živi priča koja još nije zapisana.
Na vrhu me je stigao umor. Legao sam na travu, sklopio oči i nakratko zadrijemao. Vjetar je prolazio preko lica, a glasovi mojih saputnika dopirali su kao iz daljine. Nema mnogo mjesta na kojima čovjek može tako mirno zaspati, pod otvorenim nebom, okružen vrhovima koji stoje kao straža.
Bogastvo vegetacije Prokletija
Poslije odmora ponovo sam gledao plavsko-gusinjsku dolinu. Gledao sam Vezirovu bradu, Grebaje, Visitor i planinske padine pokrivene šumama bukve i jele. Sve je djelovalo moćno, ali ne i nijemo. U tom prostoru bilo je toliko prirodnih bogatstava, izvora, legendi i predanja da se čovjek mora zapitati koliko zaista znamo o nama samima.
Koliko poznajemo puteve kojima su išli naši preci? Koliko razumijemo život katuna? Koliko smo spremni da sačuvamo šume, izvore, biljke, stare staze i kamene tragove prošlosti? Sa Podgoje se pruža više planinarskih i katunskih puteva. Svaki od njih nekada je imao svoju svrhu. Njima se išlo prema ispašama, izvorima, suśednim katunima i selima. Danas mnogi služe planinarima, beračima šumskih plodova i rijetkim ljudima koji još održavaju katunski život.
Planinarski poredah Zuvdija Barjaktarević i Snežana Didanović.
Dobra četiri sata, sa svim predasima, bila su nam potrebna da stignemo do vrha. Ipak, ljepota planinarenja nije u osvajanju. Ljepota je u tome da prepoznate trenutke kojima vas priroda daruje i da razumijete da vas je primila kao saputnika na svojim čudesnim stazama.
Došlo je vrijeme za povratak.
Vodu smo gotovo potpuno potrošili. Grlo mi je bilo suvo, a misao o prvom izvoru postajala je sve privlačnija. Jedva sam čekao da ponovo napunim flašu hladnom planinskom vodom koja će me, kako sam tada govorio, vratiti u život.
Korak po korak, Zuvdo, Sneža i ja spuštali smo se sa Podgoje. Oko nas je ostajalo toliko vrhova koji su mamili ljepotom i budili želju za nekim novim dolaskom. Ko jednom pośeti Nacionalni park Prokletije ima ośećaj da se nalazi na samo korak od neba. Tog dana nebo je bilo modro i vedro, kao da se osmjehivalo našim stremljenjima.
Bili smo mala četa, ali odabrana, rekli bi stari.
Padine Podgoja đe rastu borovnice.
Tokom povratka nastajale su brojne fotografije planina, biljaka, šuma i udaljenih vrhova. Fotografija nikada ne može potpuno prenijeti ono što ljudsko oko vidi na planini, ali može sačuvati trenutak i podśetiti nas da smo tamo bili. Može drugome pokazati dio ljepote i podstaći ga da krene, vidi i nauči da je poštuje. Do mog skromnog vozila stigli smo oko osamnaest ura. Bili smo izmoreni, preplanuli od sunca i zadovoljni. Dan se polako povlačio. Sunce je silazilo prema zapadu i mijenjalo boje na planinskim stranama.
Pomislio sam da bi mi prijala kafa sa mojom plavsko-gusinjskom braćom.
Otišli smo kod mog albanskog brata Getoara Đonbaljaja (alb. Getoar Gjonbalaj), posebno dragog prijatelja, uspješnog privrednika i čovjeka koji je svojevremeno bio na čelu Turističke organizacije Gusinje. Getoar je svojim radom, preduzimljivošću i odnosom prema ljudima izgradio ugled koji se ne stiče preko noći. Dobro poznaje vrijednosti gusinjskog kraja, njegove ljude, prirodne ljepote i mogućnosti razvoja, a ono što ga posebno izdvaja jeste spremnost da svakome ko dođe pruži pažnju, lijepu riječ i osjećaj da je stigao među svoje. Kod njega gost nikada nije samo slučajni prolaznik. Getoar svakoga dočekuje otvorenih vrata i iskrenog srca, onako kako se u plavsko-gusinjskom kraju dočekivalo odvajkada. Njegovo gostoprimstvo je dio porodičnog vaspitanja, ličnog karaktera i tradicije koja se prenosi kod svih Albanaca ali i drugih naroda. Za njegovom sofrom ljudi se brzo približe jedni drugima. Razgovor postaje prisniji, umor lakši, a vrijeme kao da sporije prolazi.
Sa albansnkim bratom Geotar Gonbalajem.
Dočekao nas je sa osmijehom, raspoložen da sasluša naše utiske sa Podgoje i priče o usponu, Vezirovoj bradi, Svatovskom groblju, katunima, izvorima i planinskim vrhovima koje smo toga dana gledali. Dok smo govorili, pažljivo nas je slušao, povremeno dodajući poneku svoju priču o Gusinju, njegovim ljudima i gostima koji iz različitih krajeva dolaze da upoznaju Prokletije. Takvi razgovori pokazuju koliko je važno da ovaj kraj predstavljaju ljudi koji ga istinski poznaju, vole i razumiju.
Uz baška kafu, osvježavajuće napitke, bogatu sofru i razgovor koji se prirodno produžavao, priveli smo kraju ovaj sadržajni dan. Poslije višesatnog hoda i jakog avgustovskog sunca prijali su nam predah, prijateljska riječ i toplina domaćina. Umor je još bio prisutan u nogama, ali više nije bio težak. Postao je tih i prijatan, poput potvrde da smo toga dana uradili nešto vrijedno i vidjeli predjele koji se dugo pamte.
Susret sa Getoarom dao je završetku našeg putovanja posebnu ljudsku toplinu. Planine nas jesu zadivile snagom i ljepotom, ali je prijateljski doček još jednom pokazao da najveće bogatstvo plavsko-gusinjskog kraja nijesu samo njegovi vrhovi, šume i izvori. Njegovo najveće bogatstvo su ljudi koji znaju da otvore vrata, postave sofru i gostu pokažu da je dobrodošao. Kod Getoara se upravo tako dolazi, kao gost, a odlazi kao prijatelj.
Za sofrom susret Geotara Gonbalaja sa prijateljima.
Śetio sam se stare maksime: „Pregaocu Bog daje mahove.“
Podgoja je na mene ostavila snažan i lijep utisak. Ona je mjesto sa kojeg se jasnije vidi veličina Prokletija, ali i dubina prostora između Plava i Gusinja. Sa nje se vide planine, doline i katuni, ali se još snažnije ośeća prisustvo ljudi koji su ovim krajem prolazili, živjeli i ostavljali tragove. Na Podgoji čovjek shvati da priroda ne postoji samo da bi joj se divili. Ona traži odgovornost, pažnju i pamćenje. Vrh nije osvojen time što smo na njega stupili. Možda je istina upravo obrnuta. Podgoja je toga dana osvojila nas.
Crna Gora je, kako kaže novinar Slobodne Bosne, kolumnista i politički analitičar Mario Iličić, postala jedno od ključnih mjesta na kojem se prelamaju interesi Beograda, Moskve i Zapada. Dok se Podgorica približava završnici pregovora sa Evropskom unijom, Beograd, smatra Iličić, pojačava politički pritisak kako bi zadržao uticaj nad Crnom Gorom i usporio njen evropski put.
– Zvanični Beograd kroz ove pritiske pokušava usporiti ili destabilizovati crnogorski evropski put kako Srbija ne bi ostala regionalno izolovana – poručuje Iličić za Portal ETV.
On ukazuje da se iza posljednjih napada predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na Crnu Goru, ne krije samo diplomatski sukob, već mnogo širi politički i geopolitički interes.
Iličić upozorava da članstvo Crne Gore u NATO-u, a sada i njeno ubrzano približavanje Evropskoj uniji, sužavaju prostor Beogradu i posredno Moskvi za uticaj na Podgoricu. Upravo zato, kako ocjenjuje, pritisci postaju sve snažniji.
– To drastično smanjuje prostor Beogradu i posredno Moskvi za uticaj na spoljnu politiku Podgorice, što izaziva nervozu i pojačanu političku ofanzivu iz Srbije – kaže Iličić.
Za Portal ETV govori o motivima takve politike, ulozi prosrpskih političkih struktura u Crnoj Gori, odnosu Vučića prema Zapadu i Rusiji, ali i pokušajima da se kroz identitetska pitanja Crna Gora drži u stanju političke napetosti.
Evropski put Crne Gore kao okidač za pritiske
– Nedavni napadi srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića na Crnu Goru uglavnom su podstaknuti brzim napretkom Crne Gore prema članstvu u Evropskoj uniji, dok Srbija na tom putu namjerno zaostaje, kao i namjerom Beograda da zadrži politički i identitetski uticaj nad Podgoricom – kaže sagovornik Portala ETV.
Odnosi između dvije države naglo su se pogoršali sredinom 2026. godine kroz nekoliko otvorenih diplomatskih sukoba.
– Dok je Crna Gora u završnoj fazi pregovora i blizu ulaska u EU, pregovori Srbije već godinama stoje u mjestu. Zvanični Beograd kroz ove pritiske pokušava usporiti ili destabilizovati crnogorski evropski put kako Srbija ne bi ostala regionalno izolovana -ističe on.
Ulaskom u NATO savez, a sada i brzim približavanjem Evropskoj uniji, Crna Gora se, dodaje, trajno i institucionalno povezuje sa zapadnim demokratijama.
– To drastično smanjuje prostor Beogradu i posredno Moskvi za uticaj na spoljnu politiku Podgorice, što izaziva nervozu i pojačanu političku ofanzivu iz Srbije”, jasan je.
Prosrpske strukture kao instrument uticaja
Iličić smatra da Vučić ne mora direktno upravljati procesima u Crnoj Gori, jer, kako navodi, već ima političke saveznike unutar crnogorskih institucija.
– Aleksandar Vučić vješto koristi ‘politiku na dva kolosijeka’ kako bi zadržao moć i uticaj, a Crna Gora mu služi kao savršen teren za to. Kroz prosrpske stranke unutar crnogorskog parlamenta i predsjednika parlamenta, inače četničkog vojvodu i Vučićevog intimusa Andriju Mandića, Beograd direktno utiče na unutrašnju stabilnost susjedne države, dok istovremeno balansira između Zapada i Rusije – podvlači on.
Prema njegovim riječima, Vučić ne mora direktno vladati Crnom Gorom jer u tamošnjem parlamentu ima vjerne partnere.
Mario Iličić (Foto: Privatna arhiva)
– Ti političari redovno putuju u Beograd po ‘svoje mišljenje’ i javno sprovode politiku koja odgovara zvaničnoj Srbiji. Njihov je zadatak unutar crnogorske vlasti usporavanje evropskih integracija pokretanjem osjetljivih identitetskih pitanja unoseći nemir u vladajuću koaliciju, što Crnu Goru prikazuje kao nestabilnu državu i usporava njen ulazak u EU – jasan je Iličić.
Kako dodaje, insistiranjem na temama poput uvođenja srpskog jezika kao službenog, dvojnog državljanstva ili promjene simbola, društvo se drži u stalnom stanju napetosti.
Kosovo, NATO i granice mogućeg
Govoreći o zahtjevima dijela političkih aktera u Crnoj Gori da Podgorica povuče priznanje Kosova, Iličić poručuje da je takav scenario praktično neizvodljiv.
– Poništenje priznanja Kosova koje u Crnoj Gori traže Vučićevi ljudi praktično je nemoguće izvesti. Crna Gora je članica NATO saveza i vezana je međunarodnim obavezama, a većina građana i političkih stranaka ne želi povratak u devedesete godine – navodi pm.
Balansiranje između Zapada i Rusije
Prema njegovim riječima, Vučićeva regionalna politika ne može se posmatrati odvojeno od odnosa Srbije prema Zapadu i Rusiji.
– Ne zaboravimo, Vučić je majstor u balansiranju, što se odlično vidjelo i tokom posjete ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Srbiji. Sastankom sa Zelenskim i slanjem municije Ukrajini preko posrednika, Vučić kupuje mir kod Amerikanaca i Evropljana. Oni mu zbog toga često gledaju kroz prste kada je riječ o širenju uticaja u regiji – ocjenjuje novinar.
Istovremeno, dodaje da Rusija preko Srbije održava svoj uticaj na Balkanu. Kremlju savršeno odgovara bilo kakvo žarište ili nestabilnost u Crnoj Gori,
– BiH ili na Kosovu jer to odvlači pažnju Zapada s rata u Ukrajini. Vučić koristi rusofilske medije u Srbiji za pumpanje proruskog narativa, dok njegovi ljudi u Crnoj Gori koče odluke koje su usmjerene protiv ruskog uticaja – rekao je.
Odluka je na Crnoj Gori
Na kraju, Iličić upozorava da se Crna Gora nalazi pred istorijskom prekretnicom, između evropske budućnosti i kontinuiranih pokušaja destabilizacije.
– Na kraju, Crna Gora se nalazi u procjepu. S jedne strane ima istorijsku priliku da uskoro uđe u Evropsku uniju, dok s druge strane stalno mora da gasi političke požare koje režiraju Beograd i Moskva kroz svoje domaće saveznike. Ukratko, sve je do Crnogoraca, žele li se oduprijeti pritiscima Beograda ili im se snažno suprotstaviti i krenuti na zapad -zaključio je on.
Brnabić poručila Spajiću: Vučić vam je bio dobar kada vam je pomogao da dođete na vlast
“Ne pričajte Vučiću o principijelnosti vi, Milojko Spajiću, koji ni jedan princip nemate osim slijepe poslušnosti“, poručila je predsjednica Skupštine Srbije
„Nažalost, zvanična Podgorica, a ne Crna Gora, pokazala je da Srbiji i srpskom narodu želi sve najgore. Priznali ste jednostrano proglašenje tzv. nezavisnosti naše pokrajine Kosova i Metohije. Niste bili uz nas dok smo plakali za žrtvama najvećeg etničkog čišćenja na evropskom kontinentu, ratnog zločina pod nazivom „Oluja“, već ste bili uz one koji slave protjerivanje i ubijanje Srba samo zato što su Srbi“, rekla je predsjednica Skupštine Srbije Ana Brnabić reagujući na izjavu crngoorskog rpemijera Milojka Spajića.
Ona je poručila da se ne dozvoljava da srpski jezik bude zvanični jezik u Crnoj Gori, iako ga govori više od 40 odsto stanovništva.
„Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić vam je bio dobar kada je trebalo da pomogne da dođete na vlast, ali vam je sada PR Rusije. Kad neko nema kičmu i obraz, kao što vi nemate ni kičmu ni obraz, to tako izgleda“, istakla je.
Za kraj, poručila je Brnabić, Srbija ima principijelan stav.
„Mi poštujemo međunarodno pravo uvijek i bez izuzetka. Vama kako narede – nekada su granice nepovredive, a nekada su nebitne. Ne pričajte Vučiću o principijelnosti vi, Milojko Spajiću, koji ni jedan princip nemate osim slijepe poslušnosti“, kazala je Brnabić.
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski boravio je u prvoj zvaničnoj posjeti Srbiji. Jedini formalni rezultat njegovih razgovora sa srpskim kolegom Aleksandrom Vučićem bilo je potpisivanje memoranduma o razumijevanju u oblasti poljoprivrede, piše u izvještaju za ruski „Komersant“ dopisnik ovog lista sa Balkana Genadij Sisojev.
On upućuje na mišljenje srpskih eksperata koji su tu posjetu ocijenili kao dio izborne kampanje Aleksandra Vučića, koji računa da će korišćenjem „ukrajinske karte“ pridobiti podršku Zapada uoči predstojećih vanrednih izbora.
Eksperti su takođe uvjereni da će, uprkos uvjeravanjima Beograda da se njegova spoljna politika neće mijenjati, reakcija Moskve „neminovno uslijediti“.
Srbija, koja se smatra strateškim partnerom Rusije na Balkanu, jedina je među članicama i kandidatima za članstvo u EU koja se nije pridružila antiruskim sankcijama. Zbog toga se počelo govoriti čak i o mogućem zaokretu u srpskoj spoljnoj politici, napominje se u tekstu.
Tim prije što su se sredinom jula srpski i ukrajinski predsjednici sastali u Kijevu na samitu Ukrajina–Jugoistočna Evropa, dok je Beograd posjetio predsjednik Vrhovne rade Ukrajine Ruslan Stefančuk, nakon čega je Ministarstvo spoljnih poslova Rusije osudilo Srbiju zato što nije ni na koji način reagovala na „neprijateljske antiruske ispade“ ukrajinskog zvaničnika.
Iako je ukrajinskom gostu u Beogradu priređen srdačan doček, a srpska prijestonica bila okićena ukrajinskim zastavama, formalno je jedini rezultat razgovora dvojice predsjednika – najprije uz večeru u užem krugu, a potom u prisustvu delegacija – bilo usvajanje memoranduma o razumijevanju u oblasti poljoprivrede, koji su potpisali nadležni ministri.
Uoči posjete, mnogi regionalni i svjetski mediji izražavali su uvjerenje da će glavna tema biti isporuke srpskog oružja Ukrajini. Prije godinu, podsjeća „Komersant“, ruska Spoljna obavještajna služba (SVR) optužila je Beograd da, uprkos proglašenoj neutralnosti, preko posrednika i dalje isporučuje municiju Kijevu, što je SVR nazvala „pucnjem u leđa Rusiji“. Ipak, krajem godine Aleksandar Vučić ponovo je izrazio spremnost da prodaje municiju Evropskoj uniji, čak i ako ona kasnije završi u Ukrajini.
Nakon razgovora sa ukrajinskim kolegom, predsjednik Srbije uvjeravao je novinare da pitanja vojne saradnje nijesu bila razmatrana.
Pritom je napravio ogradu: „Danas nijesu bila razmatrana. A šta će biti kada se rat završi – to je drugo pitanje“.
Aleksandar Vučić je saopštio da će u Srbiji u septembru biti otvorena fabrika za proizvodnju bespilotnih letjelica – „ali sa Izraelcima, iako su Ukrajinci ovdje veoma uspješni i imaju dosta sopstvenih fabrika dronova“. Kijevu će, prema riječima srpskog predsjednika, Beograd pružiti „značajnu pomoć u ljekovima i uređajima potrebnim energetskom sektoru tokom zime“.
Srpski eksperti posjetu Volodimira Zelenskog Beogradu vide kao dio kampanje stranke Aleksandra Vučića, koji računa da će uz pomoć „ukrajinske karte“ pridobiti podršku Zapada na predstojećim vanrednim izborima na jesen.
„Posjeta je za Vučića važna najmanje iz tri razloga“, kaže Dragan Popović, direktor beogradskog Centra za praktičnu politiku. „Prvi je ekonomska korist od ogromnog izvoza oružja u Ukrajinu. Drugi je dobijanje podrške Zapada. Treći razlog je unutrašnjopolitički: Vučić obezbjeđuje podršku čak i birača koji su proruski orijentisani, stvarajući sliku uticajnog političara koji vodi uravnoteženu politiku prema velikim silama.“
Eksperti ne isključuju mogućnost da je tokom posjete ipak bilo riječi o vojnoj tematici.
“Naoružanje je neizbježna tema za pregovaračkim stolom predsjednika Srbije i Ukrajine” rekao je za „Komersant“ bivši srpski ambasador, a danas politikolog Srećko Đukić.
„Moguća je kupovina licence za proizvodnju bespilotnih letjelica u Srbiji ili nabavka gotovih ukrajinskih dronova. Na zajedničku proizvodnju Kijev teško da bi pristao, imajući u vidu rusko prisustvo u Srbiji i moguće curenje tehnologija“.
Prema procjeni ovog eksperta, reakcija Moskve na posjetu Zelenskog „neminovno će uslijediti“.
„Imajući u vidu da mu je biračka baza uglavnom rusofilskog opredjeljenja, Vučić se izražava veoma oprezno kako ne bi uvrijedio Moskvu“, kaže ekspert. „Ali to je balansiranje na ivici noža i veoma rizična politika“, navodi on za ruski list.
Bile bi zlatne, da nijesu imale zelene dresove, čulo se promišljanje izuzetnog intelektualca, jednog od znakovitih mantijaša, poškropljenog svetom Metodijevom vodicom, kako bi bolje i jače djelovao u svakom svom naumu kojim kočoperno negira tradicionalne crnogorske vrijednosti. Obrijani bradonja, novi fizionomija kod, koji zahtijeva evropejska Kosovka đevojka, teško stoji uz Šubaru, ali je jasno da u ovoj prilici sila boga ne moli. Mora se, a kad je tako, nije teško. Zato nije bilo ni nikšićkog otpriznavanja Kosova. Da ne bi tamošnji politički nekrofili naśekirali nestandardnu neodrugaricu, što će reći blisku šljivovica prijateljicu, a ne samo običnu poznanicu. Zato je i zadatak složeniji i treba mu prići sa primijetnom dozom opreza.
Muka je naćerala Šubaru da prozbori. Dobro ga je zabolio uspjeh mladih Crnogorskih lavica, pravih heroina današnjeg doba. Stasavaju u državi koja mnogo ne mari za njihov sportski ali ni bilo koji drugi razvoj. Pa ipak dosegle su do svjetskih visina dokazujući još jednom svu raskoš talentovane generacije crnogorskih rukometnih kadetkinja, kojima je zlato izmaklo nizom nesrećnih okolnosti ali i pristrasnim suđenjem francuskih arbitara. Koji, kao ni Šubara, nijesu mogli da se pomire da Crna Gora dođe do svjetskog zlata. Dobro su znali u kakvim uslovima stasavaju naše heroine, ali nijesu mogli znati da u njihovim grudima, pored raskošnog znanja, kuca odlučno i snažno srce pobjednica. Zato njihovo srebro zlatom sija. Dali su sve od sebe za svoju zemlju, za čast i dostojanstvo Crne Gore, kojoj su zaklete i čiji su ponos.
Znale su da moraju bit duplo bolje da bi pobijedile. Prolazili smo kroz sudijske lopovluke neviđenih razmjera sestara Bonaventure. Takođe Francuskinje.
Španija je svjetska sila u svim sportovima. Crna Gora ni ligu nema. Ali ima kadetkinje vanserijske vrijednosti. Za koju godine dostojno će zamijeniti nekadašnje zlatne lavice. I opet osvajati odličja na svim prestižnim takmičenjima.
Kada su istrčale na teren, prolomio se gromoglasni aplauz. Te djevojčice sportskog crnogorskog srca i prađedovske hrabrosti zagrmjele su „Oj svijetla majka zoro…“ sve do jedne. Crna Gora je već slavila. Imala je i zašto. Naše kadetkinje su dosegle sam vrh svjetskog rukometa. I nije uopšte važno što nije zlatio. Jer je ova medalja zlatom sija.Srebro zlati kao nikada , reći ću!
Istrčale su u zelenim dresovima, sa zlatnim crnogorskim grbom na grudima. I onda je Šubara pozelenio. Znao je, ili je možda samo čuo, jer za znati treba biti obrazovan, da zelena boja za Crnogorce ima duboko istorijsko i simboličko značenje. Ona označava tradiciju, nadu i slobodarski duh, a najčešće se vezuje za pokret “zelenaša” iz 1918. godine i državni grb.
-Eto ga, namrštio se nikšićki prvijenac. Znao je da ne može da udari na Lavice otvoreno, jer su one vicešampionke svijeta, ali je morao poslati makar malu otrovnu strelicu toj čistoj mladosti. “Sinoćnje pojavljivanje u najvažnijoj utakmici u zelenim dresovima pokazalo je i simbolički da je za zlato nedostajalo još malo zrelosti”, kazao je umjesto čestitke (pre)zreli Marko, nemušto priznajući da je to ipak veliki uspjeh naših reprezentativki. Ali bol zbog zelenih dresova, koje su ga pośetile na crnogorski otpor srpskoj okupaciji i zločinima zloglasnog Aleksandra Karađorđevića 1918. godine, na istorijsku simboliku i tradiciju Crne Gore, naćerarala ga je da pokaže pravo lice.
Šubara nije čestitao dostojno. Iz njegove partije ni toliko, od vrha do dna.
I bolje je što nijesu, makar ne onako kako su to s „oduševljenjem“ učinili neki za koje znamo da im srce nije i nikad neće biti uz Crnu Goru. Takvi, sigurno je, ne trebaju našoj državi, a još manje našim zlatnim kadetkinjama.
Njima svijetli grb Crne Gore na grudima do svake pobjede . A koliko ih tek očekuju i koliko puta ćemo sa njima, na nogama i rukom na srcu zapjevati: …sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja!
Šubara je prst sramote davno pokazao posred himne crnogorske!
Let us first explain the title, for the benefit of those who never learned to swim in the rapids of our rivers.
“ Dead Waters” —aside from being the name of a Montenegrin river [Mrtvica] and its magnificent canyon—is a word denoting stagnant water; that is, water that does not move. I have known the word since my earliest childhood, thanks to my father’s uncle, Sreto Šoškić—a veteran partisan fighter and an avid hunter and fisherman. He used to take me fishing on the Lim River and the meanders of the Luča River, and on “hunts” across the hills of our mount Zeletin …
Today, “Mrtvica” seems the most precise metaphor for the state of mind and the lack of new ideas within that pole of Montenegrin politics usually described as “civic” and “Montenegrin” and often—though now quite inaccurately and in a historically outdated sense—as “sovereignist.”
In that camp—regarding ideas, new visions, and political platforms—nothing has happened for six years now, ever since that August [2020]. Nor are there any signs that anything will. A truly dismal stagnation.
(The truth is—let us not forget—that this state of affairs existed for years before the DPS and its allies lost power. No one gave it a thought, and the very few voices of criticism were ignored by the arrogance of entrenched and complacent power-holders …)
Ideas regarding the need to formulate a new national—or rather, state—program were dismissed due to a mix of ignorance and recklessness, as well as vanity and an aversion to “unnecessary waves.”
The initiative to bring together Montenegrin politicians, analysts, and intellectuals fizzled out after the initial gathering three months ago. This happened despite the convener’s explicit stance that his role ended right there at the meeting, with the expectation that one of the fifteen or so participants would call the next one. No further invitation was issued, nor will one be.
(Leaders of the largest opposition party even reacted angrily at the time. Although three high-ranking officials from that party found reasons not to attend, one of them interpreted the meeting as an “attack on the DPS”—which is, if you’ll pardon the expression, nonsense. But all the sheep are accounted for—there will be no more meetings.)
There were, however, gatherings organized by certain para-political groups—albeit highly selective ones that notably failed to invite the very people advocating for a new strategic political platform … Montenegrins and politics!
On the other hand, the aforementioned metaphor regarding the need for new, younger, and more agile “Young Montenegrins” has been notably ignored. There is surely no need to explain the origins of this term or what it symbolizes: Montenegro needs a new, modern political idea. And, naturally, it needs the people to champion it.
Instead—and I apologize for reiterating such a simple and self-evident truth—the Montenegrin opposition scene (along with the sympathetic and affiliated “most Montenegrin” Montenegrin media outlets and their associated intellectuals—or “intellectuals”) remains in a state of suspended animation, waiting for someone to finally restore them to power. Yet, as we know, that “Godot” usually never arrives.
Meanwhile, on the other side of the political spectrum, Chetnik duke Mandić—for reasons and in circumstances we cannot yet judge with certainty—is proposing a new political dialogue and a new variation of so-called “national reconciliation.”
Mandić’s conflict with A. Vučić—whether feigned or genuine—serves as a useful platform for promoting a new role: that of a leader of European integration.
It remains—at least within Montenegro itself—a political absurdity and a more or less successful political ruse. Or a deception.
The coddling of Mandić by European officials and functionaries (with Commissioner Kos and Ambassador Sattler being the least significant among them) is undeniable and cannot be ignored. It is a political fact that can no longer be overlooked. (Whether this [EU] approach is proper or sustainable is an entirely different question.)
That is why the Montenegrin opposition and intellectuals—however many of them remain “fit for action”—need to respond to Mandić.
Of course, doing so would require them to break free from their stagnation—characterized by a lack of ideas, the endless recycling of the same old texts, and tedious, weak attackes ad hominem.
To begin with, they might perhaps call upon the Speaker of the Parliament to use his well-known influence over the Public Service Broadcaster (RTCG) to enable the participation of those currently banned from it. The unlawful director, Raonić, cannot be a promoter of the dialogue Mandić is calling for.
That (first) step would make Mandić’s calls at least minimally credible.
As for his showdown—or “showdown”—with Vučić, we cannot help him: he spent thirty-odd years falling, and he brought about his own ruin.
And we will offer no advice to the Montenegrin opposition. There is nothing to teach someone who knows everything. That requires different methods.
The Young Montenegrins will inevitably do it one day!
