Politički analitičar smatra da o tome u kakvom se institucionalnom ponoru nalazi Crna Gora najbolje govori činjenica da je crnogorski premijer i dalje na toj funkciji nakon upoznavanja javnosti sa dokumentom kojim je 2023. godine tražio upis u rezervni sastav Vojske Srbije
Ministarstvo vanjskih poslova
U praksi, to omogućava da se određeno kadrovsko rješenje angažuje za tačno određeni posao i zato se koristi izuzetno rijetko, naveo je izvor Pobjede, te precizirao da specijalni izaslanik služi za protokolarne svrhe ili za tačno određene pregovore
Diplomatski pasoš za bivšu potpredsjednicu Skupštine Crne Gore i visoku funkcionerku Demokratske Crne Gore Zdenku Popović već je spreman da 1. septembra bude pečatiran na ulasku u Sloveniju, gdje će – barem godinu – biti specijalna izaslanica u toj zemlji. No, neće to biti prvi put da Crna Gora u diplomatske misije šalje partijske vojnike vladajuće većine, iako ima i sasvim drugačijih primjera.
Ministarstvo vanjskih poslova potvrdilo je Pobjedi da će dugogodišnja funkcionerka Demokrata biti novi član diplomatsko-konzularnog predstavništva Crne Gore u Ljubljani.
– Zdenka Popović obavljaće dužnost specijalne izaslanice ministra vanjskih poslova u Republici Sloveniji, sa početkom angažmana od 1. septembra 2026. godine – naveli su u odgovoru.
Rješenje o njenom angažmanu biće doneseno shodno članu 42 Zakona o vanjskim poslovima, kojim se precizira da „ministar vanjskih poslova može, radi vršenja posebnih zadataka, odrediti specijalnog izaslanika koji privremeno boravi u drugoj državi ili pri međunarodnoj organizaciji“.
– Na toj liniji, Zdenka Popović je određena za specijalnu izaslanicu ministra vanjskih poslova koji, u skladu sa istim članom zakona, utvrđuje sva pitanja od značaja za njen rad, kao specijalne izaslanice – rečeno je Pobjedi iz resora kojim rukovodi Ervin Ibrahimović, čelnik Bošnjačke stranke.
Popović
Ustaljena je praksa da ovakvi angažmani traju 12 mjeseci, sa mogućnošću produžetka. Ali, na osnovu iskustava ranijih vlada, mogu potrajati i godinama.
Mogućnost da bivša potpredsjednica Demokrata bude dio osoblja angažovanog u Ambasadi Crne Gore u Sloveniji, nijesu najavile institucije niti stranka koja je obično najzaslužnija kada političar dobije takvu poziciju. Naprotiv, Popović je lično najavila novi angažman u zemlji u kojoj je rođena.
U njenoj ne baš obimnoj biografiji objavljenoj na sajtu Skupštine, navodi se da je iz Postojne, mjestašca udaljenog 50 kilometara od glavnog grada Slovenije. Stoji i da je bila potpredsjednica Demokrata od osnivanja stranke 2015. godine, do posljednjeg kongresa krajem 2023. Uz to, bila je poslanica u više saziva Skupštine, a ranije i odbornica u Skupštini Glavnog grada.
Kontroverze o njenom angažmanu koji seže van plenuma, počele su sredinom februara, kada je Pobjeda objavila više tekstova o nelegalnoj gradnji u Baošićima. Kontroverzni biznismen i vlasnik kompanije „Carine“ Čedo Popović bio je u centru tog skandala zbog nasipanja zakonom zaštićene obale, koja je dio predjela sa liste UNESCO-a. Tadašnja potpredsjednica Skupštine je tokom rasprave o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, javno apelovala na Upravu za zaštitu kulturnih dobara da ne obilazi objekte sa građevinskom dozvolom koji su u završnoj fazi izgradnje i da investitorima ne prijeti zaustavljanjem projekata, pokušavajući da „abolira“ vlasnika „Carina“ od uzurpacije.
Dva mjeseca kasnije, advokat Veselin Radulović podnio je Specijalnom državnom tužilaštvu dopunu ranijih krivičnih prijava protiv članova Demokrata zbog sumnje da su počinili više krivičnih djela u vezi sa devastacijom morske obale u Baošićima. Konkretno, za Zdenku Popović je naveo sumnju da je koristila institucionalni i politički uticaj, posebno prema inspekcijskim službama, kako zakon ne bi bio primijenjen. Ona je odbacila ovakve optužbe, uz komentar da je povezivanje nje sa Popovićem „politička podvala svojstvena profilima onih koji to izgovaraju“. No, ovaj slučaj dobio je poseban obrt hapšenjem vlasnika „Carina“, te pravosnažnom odlukom Vrhovnog suda od 27. jula da ta kompanija mora u roku od mjesec vratiti obalu u pređašnje stanje.
Ovakvu odluku „pretekla“ je Popović najavom da će podnijeti ostavku na poziciju potpredsjednika Skupštine zbog odlaska u diplomatiju. Ona je 25. jula kazala da je „postupak imenovanja za Sloveniju u toku“, a portal RTV Podgorica je naveo i da će biti imenovana za otpravnicu poslova tog diplomatsko-konzularnog prestavništva naše zemlje.
Ovakav slijed događaja u slučaju Popović u opoziciji su vidjeli kao pokazatelj da je mnogo političara umiješano u nelegalnu gradnju u Baošićima.
– Bježanija usljed slučaja „Carine“ je počela. Samo polako, što bi Zdenkini rekli – ruka pravde će zakucati na svačija vrata. Nije Ljubljana daleko – prokomentarisao je poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević.
Odmah su reagovale i Demokrate, koje su demantovale najave Popović, te podsjetile kako njihov funkcioner Dragan Tufegdžić ostaje ambasador do kraja mandata, naredne dvije godine. Inače, Tufegdžić je u Ljubljanu stigao sredinom 2024, nakon što je godinu ranije razriješen sa direktorske pozicije u Pošti Crne Gore, zatim podnio ostavku na sve funkcije u stranci, ali ostao njen član.
Dan kasnije, Popović je pokušala da „pomogne drugovima“ izjavom kako je nastupila „konfuzija u medijima“ jer je informacija o njenom novom radnom mjestu objavljena prije nego što je odluku obrazložila partijskim organima. S druge strane, 27. jula je podnijela ostavke na funkcije poslanice i potpredsjednice Skupštine.
No, i dalje je nepoznato da li su ostavke na pozicije u stranci stigle na dnevni red. Pobjeda je više puta pokušavala da dobije odgovore portparola Demokrata Mitra Paunovića na dva konkretna pitanja. Željeli smo da dobijemo zvanični stav stranke da li je Popović i dalje predsjednica Opštinskog odbora Foruma žena Podgorice, te da li ostaje njihova članica. Do trenutka pisanja ovog teksta, odgovora nije bilo.
Prema Zakonu o vanjskim poslovima, institut specijalnog izaslanika ministra vanjskih poslova precizno je vezan za posebne zadatke i privremeni boravak u stranoj državi. Što se tiče radnih zadataka, njih – u ovom slučaju – izdaje ministar vanjskih poslova.
Kako je za Pobjedu naveo izvor iz diplomatskih krugova, riječ je o samo jednom od mogućih kadrovskih oblika u diplomatiji koji je i ranije bio prepoznat zakonskim rješenjima iz 2010, odnosno 2017. godine.
– U praksi to omogućava da se određeno kadrovsko rješenje angažuje za tačno određeni posao i zato se koristi izuzetno rijetko – naveo je naš izvor, te precizirao da se to koristi za protokolarne svrhe ili za tačno određene pregovore.
Dakle, specijalni izaslanik nije redovni diplomatski predstavnik poput ambasadora, već je zakonom vezan za „posebne zadatke“. S druge strane, ministar ima široku nadležnost da odredi konkretna ovlašćenja izaslanika, jer upravo on utvrđuje sva pitanja od značaja za njegov rad. To, naravno, ne može podrazumijevati paralelne poslove onom koje već obavlja izabrani šef diplomatskog predstavništva.
Praksa u imenovanjima specijalnih izaslanika u crnogorskoj diplomatiji nakon 2006. godine nije bila česta, a njihovi poslovi bili su različite prirode. Pobjeda je ranije pisala da su to mahom bile misije na određeno kratko vrijeme, ali je činjenica da nijesu dokumentovani svi koji su dobijali ovakve radne pozicije.
Prvi zvanični takav slučaj bio je ambasador Nebojša Kaluđerović, kao specijalni izaslanik tadašnjeg ministra Miodraga Vlahovića u Njujorku. Njegov mandat trajao je veoma kratko – od 22. maja do 28. juna 2006. godine – sa jasno određenim zadatkom: da zastupa interese Crne Gore do njenog prijema u Ujedinjene nacije.
Tokom skupštinske rasprave o imenovanju novih specijalnih izaslanika u mandatu ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića, potvrđeno je i da su nakon toga bile imenovane još najmanje dvije osobe – mlađe diplomate, koje su bile kratkotrajno poslate na Kipar i u Irsku krajem 2012. i početkom 2013. godine. To je period kada su ove države predsjedavale Evropskom unijom, a naša zemlja tamo nije imala diplomatska predstavništva. Pomenuta imenovanja poklapaju se i sa činjenicom da je Crna Gora sredinom 2012. godine zvanično otvorila pristupne pregovore sa Evropskom unijom, pa su ova imenovanja vjerovatno bila potrebna kao „znak dobre volje“ ostalim članicama.
Među specijalnim izaslanicima bio je i princ Nikola Petrović Njegoš, koji je 2013 – dvije godine nakon izglasavanja Zakona o statusu potomaka dinastije Petrović-Njegoš u Crnoj Gori – dobio diplomatski pasoš kao specijalni izaslanik ministra vanjskih poslova i evropskih integracija za odnose sa evropskim i drugim dinastijama. Dokument mu je uručen 19. jula te godine, u vrijeme kada je Ministarstvom vanjskih poslova i evropskih integracija rukovodio Igor Lukšić. Kao svrha njegovog angažmana navedeno je promovisanje kulturne saradnje i ekonomskih interesa Crne Gore.
Njegov status potvrđen je i zvaničnim rješenjem u kojoj je naveden kao „princ – specijalni izaslanik ministra vanjskih poslova Crne Gore za odnose sa evropskim i drugim dinastijama“.
Iste godine, Ranko Vujačić je imenovan za specijalnog izaslanika u Organizaciji za industrijski razvoj Ujedinjenih nacija. Prema dostupnim dokumentima i podacima sa sajta Leksikon diplomatije Crne Gore Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, nekadašnji direktor Diplomatske akademije „Gavro Vuković“ bio je „specijalni izaslanik ministra vanjskih poslova i evropskih integracija u zvanju ambasadora pri UNIDO-u“. Kasnije je imenovan za ambasadora Crne Gore u Njemačkoj.
Nakon njegove misije u UNIDO-u, Crna Gora unutar svoje diplomatske mreže uvodi stalnog specijalnog izaslanika ministra za ovu agenciju UN.
Prema dostupnim podacima, i aktuelni ambasador Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama Jovan Mirković bio je specijalni izaslanik Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore, i to u Japanu. Ovaj cijenjeni fizičar prvo je tu poziciju dobio 2004. godine, u vrijeme kada je bio angažovan kao predavač na Univerzitetu u Tsukubi. Uz to, specijalni predstavnik Vlade Crne Gore u Zemlji izlazećeg sunca bio je i tokom 2006, da bi od 2016. do 2018. godine bio ambasador naše zemlje u Japanu na nerezidentnoj osnovi.
Koliko se u javnosti malo govorilo o izaslanicima šefova diplomatije od 2006. do 2021. godine, toliko Crna Gora bruji o imenovanjima u posljednjih pet godina.
Posebno je karakterističan bio mandat ministra Đorđa Radulovića koji je u 2021. godini predložio imenovanje dvije osobe na te pozicije.
Prvo je Vlada, na čijem je čelu tada bio Zdravko Krivokapić, dala „zeleno svjetlo“ da Mirjana Deletić od 1. aprila bude postavljena za specijalnu izaslanicu ministra pri Evropskoj uniji u Briselu. Mediji su tada brujali o njenom neiskustvu, te dizajnu ženskih torbi kojim se bavila kao „preporuci“ za posao u crnogorskoj diplomatiji.
Na poziciji je ostala nešto duže od godinu, u skladu sa tadašnjim obrazloženjem Ministarstva vanjskih poslova. Prema istom rješenju, trebalo je da svoje poslove usklađuje sa šefom Misije Crne Gore pri Evropskoj uniji, te da djeluje po instrukcijama tadašnjeg ministra.
Iste godine, a samo nekoliko mjeseci kasnije, Radulović je predložio još jednog specijalnog izaslanika. Novinar Vladan Žugić ubrzo je postao njegov „specijalac“ u Zagrebu, iako bez dana iskustva u diplomatiji. Radulović je u obrazloženju naveo da je cilj slanja izaslanika u Hrvatsku „unapređenje bilateralnih odnosa i jačanje regionalne saradnje“.
Iako su misije specijalnih izaslanika uglavnom ograničene na godinu, a potraju najviše dvije, Žugić je ostao na istoj poziciji i za vrijeme kada su vanjskim poslovima rukovodili Ranko Krivokapić, pa Dritan Abazović, Filip Ivanović, te sadašnji ministar Ibrahimović.
Imenovanje Zdenke Popović za specijalnog izaslanika može se tumačiti i iz političkog ugla odnosa unutar vladajuće većine. Nakon što je Milan Knežević odlučio da članovi njegove Demokratske narodne partije u februaru napuste pozicije unutar izvršne vlasti, najveću priliku za „širenje uticaja“ dobili su kadrovi iz Nove srpske demokratije Andrije Mandića. Tako je Jelena Borovinić-Bojović postala potpredsjednica 44. Vlade za zdravstvo i socijalno staranje, Radoš Zečević je dobio mjesto ministra saobraćaja, dok je Jovan Jole Vučurović ministar bez portfelja. I Socijalistička narodna partija Vladimira Jokovića je dobila još jednu fotelju – onu ministra sporta i mladih u koju je sjeo Zoran Jojić.
S druge strane, Demokrate su očigledno dobile mogućnost da popune crnogorski diplomatski kor – makar „honorarno“, kao specijalni izaslanici resornog ministra. Ostaje da se vidi za što će tačno biti iskorišten angažman Popović, ali i da li će na novoj poziciji uživati duže od godinu.
Sve je lično
Na kraju svakog principa stoji čovjek. A on je vazda ličan.
21.08.
14:03h
Podnešena je krivična prijava protiv bivšeg šefa SPO Radonjića, a vezano za njegovo svjedočenje u predmetu protiv Lazovića i Katnića.
Nakon što je svjedočio, rekao sam kolegama braniocima da će ga čekati svojstvo prijavljenog zbog onoga što je ispričao pred sudom.
Ostali svjedoci – policajci Žižić i Pavićević već su “ušrafljeni”.
Hoće li i još neki (Baković, Janičić) vidjećemo.
Izgleda da nećemo čekati da vijeće sudije Radovanovića, kroz osuđujuću ili oslobađajuću presudu, ocijeni iskaz svjedoka Radonjića. Ne. Usljed krivičnog postupka utvrđivaćemo – laže li. I to prije završetka suđenja. Da razagnamo “maglu” i tako vijeću olakšamo da uradi što se od njega očekuje. Više od njega, nego od spisa.
Iako nijedan dispozitiv te optužnice (osim za pronađenu municiju) nije sam po sebi krivično djelo i svjedoci su tu irelevantni.
Mada ljekoviti.
Više za nešto drugo, nego za samu optužnicu.
Uostalom, o ovom predmetu pričaće se decenijama.
Prepustimo sve budućnosti.
Neka istorija sudi.
Bilo je juče još zanimljivoga. Milan Knežević je objavio dokumenta koja Spajića pretvaraju u rezervnog vojnika Vojske Srbije.
Odmah da kažem, niko se glasnuti neće.
Ova Vlada je, rekao sam već, koncipirana da niko nikome ne smeta. Da svi “svoj” posao rade. I da ostale članove izvršne vlasti nije briga za cjelinu u smislu funkcionisanja.
Samo stabilno.
Samo bez drmusanja.
Zna EU o čemu se radi i kakvi su neki. Naglašavam, posebno neki.
Sve je bolje od mogućeg ruskog zagrljaja Crne Gore.
Može Milojko i pukovnik Vojske Srbije da bude, Đeljošaj albanske vojske general, vrlo važno.
Moj druže Milojko, znaš da sam znao da ti držim stranu. I prvo da te edukujem da je u životu – sve lično. Što je značilo da si morao da vodiš računa i o sitnicama. Brinuti kada tretiraš odnose prema pojedincima. Firmama.
Svaki gest nekoga zaboli, zadovolji. Pažnja je preventivni lijek koji ne košta ništa. Da je sve lično možda si vidio kod:
Dostojevskog i “Braća Karamazovi”, Šekspira i “Kralj Lir”, Tolstoja i “Ane Karenjine”.
To su primjeri gdje sve lično postaje.
Sjeti se Ane i Vronskog, kralja i njegovih kćeri. Kada velika društvena pitanja padaju na lični odnos.
Jer niko ne pati od ideje, već od poniženja.
PS: Da znaš da sam mogao da napišem ljekoviti tekst, pravni, koji ti ne bi odmogao. Naprotiv.
Ali, moram biti malo ličan. Zbog čega – nije sada bitno.
Ako se sEtiš, sEtio si se.
PS. 1: Na kraju svakog principa stoji čovjek. A on je vazda ličan.
PS. 2: Pročitah viđenje jedne beogradske koleginice i njeno pravno viđenje oko otpusta iz državljanstva i vezu tog fakta sa pristupom rezervnom sastavu Vojske Srbije.
Nemojte da se oglašava više. Pametnije je
Iz Evropskog saveza navode da je činjenica da su cijene goriva u Crnoj Gori među najvišim u regionu, a zna se da je gorivo elemenat u formiranju cijena brojnih proizvoda i usluga.
Standard
Oni navode da je činjenica i da tenutno u cijeni litra dizela (1,88 eura) država prihoduje kroz akcize i PDV preko 70 centi a u cijeni litra bezolovnog benzina (1.8 eura) preko 85 centi.
“Kod akciza na gorivo je važno istaći da su one u Crnoj Gori značajno veće nego što je minimalno dozvoljeni nivo akciza na gorivo u Evropskoj uniji. On u EU (minimalno dozvoljeni nivo akciza) iznosi za Bezolovni benzin 35,9 centi po litru kod nas je 54, 9 centi po litru, a za Dizel 33 centa po litru a kod nas 44 centi. Kod nas je za bezolovni veći gotovo 20 centi po litru a za dizel 11 centi. Tako da Vlada zakonskim smanjenjem (ne privremenim umanjenjem) iznosa akciza može 10-15 centi smanjiti cijenu goriva”, predlažu iz Evropskog saveza.
Problematično je, kako navode u Evropskom savezu, što u osnovicu za obračun PDV-a ulaze i akcize tako da suštinski građani plaćaju kroz PDV dupli porez.
“Plaćaju u jednom litru dizela akcize državi 44 centa pa još i PDV na to što je ukupno preko 53 cent odnosno PDV na akcize je 9,2 centa. Kod bezolovnog je akciza po litru koju plaćaju građani državi 54,9 centi i još joj na to plaćaju i PDV koji iznosi 11,5 centi što je ukupno 66 centi”, dodaje Evropski savez.
Prema tome, ističu, drugi predlog koji je manje sistemski i bio bi privremen je da država duplo kod goriva ne oporezuje građane (kroz akcizu i PDV na akcizu), odnosno da ne obračunavaju PDV na akcize već samo PDV na ostale elemente u formiranju cijena.
“Na taj način bi, kako navode, cijena dizela bila niža 9 centi a bezolovnog 11 centi, odnosno umjesto trenutnih 1,88 eura Eurodizel bi koštao oko 1,79 eura a umjesto trenutnih 1,76 eura Eurosuper 95 bi koštao oko 1,64 eura”, dodaje Evropski savez.
I dalje ostaje još jedan predlog poslanika Evropskog saveza koji nedavno Vlada i većina nažalost nisu prihvatili a to je da se usvoji zakonsko rješenje koje vladi daje mogućnost da privremeno smanji PDV (slično rješenje donijela Hrvatska) na gorivo, koje je kod nas 21 odsto a u značajnom broju zemalja EU je niža stopa.
“U ovom slučaju, jer obračun konačnih cijena goriva po definisanoj metodologiji vrši država nema prostora za “zloupotrebe” sniženog PDV-a koji se ne bi odrazio na konačnu cijenu”, navode.
Iz Evropskog saveza ističu kako se može čuti da bi se smanjenjem akciza i PDV-a smanjio prihod države. Oni navode da se ne mogu eventualne mjere svoditi na takvu formalnu interpretaciju bez sagledavanja suštine.
“Prvo, teret energetske krize, na koju zaista ne možemo uticati, ne treba samo da trpe gradjani i privreda a da kroz veću osnovicu za PDV profitira država odnosno budžet. Drugo, to što će građani po predlogu Evropskog saveza plaćati deset centi manju cijenu neće staviti na štednju već će potrošiti na druga dobra i usluge, gdje će se opet kroz poreze te pare vratiti državi odnosno budžetu. Ovdje je samo jedno pitanje: da li Vlada teret energetske krize, na koju ne možemo uticati, želi da prevali samo na gradjane i privredu a da ona (budžet) kroz veću osnovicu za PDV profitira ili želi da teret krize podijeli sa gradjanima i privredom”, zaključuje Evropski savez.
Demokratska narodna partija pozvala je premijera Milojka Spajića da javnosti odgovori da li je tokom obavljanja funkcije predsjednika Vlade Crne Gore istovremeno bio i rezervista Vojske Srbije.
Iz DNP-a tvrde da jeste i pozivaju Spajića da, ukoliko to nije tačno, crnogorskoj javnosti dostavi dokaz da se ne nalazi u vojnoj evidenciji Srbije.
– Da li je za vrijeme svog mandata kao premijer istovremeno bio i rezervista Vojske Srbije? Mi tvrdimo da jeste. Ako on tvrdi suprotno, neka dostavi na uvid crnogorskoj javnosti da nije u vojnoj evidenciji- navodi se u saopštenju DNP-a.
Iz te partije Spajića pitaju i da li je, u skladu sa crnogorskim zakonima, moguće da istovremeno obavlja funkciju premijera i predsjednika Vijeća za nacionalnu bezbjednost, dok je, kako tvrde, rezervista Vojske Srbije.
– Takođe ga pitamo da li je u skladu sa crnogorskim zakonima da istovremeno bude premijer i predsjednik Vijeća za nacionalnu bezbjednost i rezervista Vojske Srbije? Mi odgovore znamo, a zna i gospodin Spajić, samo što je on, izgleda, jednakiji od ostalih građana Crne Gore- zaključuju iz DNP-a.
NVO Centar za dječija prava došao do dokumentacije koja otkriva zabrinjavajuće podatke o nezakonitom postupanju sudija za prekršaje u Nikšiću, Cetinju i Podgorici, podnijeli krivičnu prijavu Specijalnom tužilaštvu
Izvor: Portal ETV
Izvršna direktorica Nevladine organizacije Centar za dječija prava Ivona Pavković juče je Specijalnom državnom tužilaštvu, uz krivičnu prijavu, predala dokument za koji vjeruje da nedvosmisleno dokazuje da su nezakonitim postupanjem sudija i sutkinja prethodnih nekoliko godina mnogi građani i građanke Crne Gore ostali uskraćeni za pristup pravdi, pravičnu i zakonitu sudsku presudu, da su im prekršena zakonima i međunarodnim konvencijama zagarantovana prava.
Ova NVO došla je do službenog dokumenta Višeg suda za prekršaje Crne Gore u kojem se precizno navode primjeri nezakonitog postupanja sudija za prekršaje u Podgorici, Nikšiću i Cetinju, ali, prema dostupnim informacijama, umjesto da nakon zabrinjavajućeg izvještaja o skandalozonom postupanju sudija i sutkinja zahtijevaju pokretanje istrage, sve se svelo na davanje preporuka?!
Dokument od 15. juna ove godine, naslovljen – Zbirni zapisnik o izvršenoj kontroli rada Suda za prekršaje u Podgorici sa pripadajućim odjeljenjima, u koji Portal ETV ima uvid, budi sumnju i u potencijalne korupcionaške radnje, smatra Pavković.
U dokumentu piše da je u značajnom broju predmeta u Sudu za prekrašje u Podgorici i odjeljenjima u Nikšiću i na Cetinju konstatovano neblagovremeno postupanje, nepoštovanje rokova, dugo zadržavanje predmeta kod sudije po donijetim odlukama, čak i u predmetima u kojima je nastupila zastara… U velikom broju konstatovano je neblagovremeno slanje predmeta drugostepenom sudu na odlučivanje po izjavljenoj žalbi, a u odjeljenju u Nikšiću u znatnom broju predmeta utvrđeno je da su prvostepene sudije, protivno zakonu, same odlučivale po žalbama, bez dostavljanja spisa predmeta Višem sudu za prekršaje Crne Gore, dok je u Podgorici uočeno prekoračenje rokova zadržavanja privedenih osoba…
Ovo je samo mali dio iz službenog sudskog dokumenta na 34 strane, koji je bio povod da Pavković preda SDT-u krivičnu prijavu protiv NN sudija i službenika sudskih pisarnica u sudovima za prekršaje u Podgorici, Nikšiću i Cetinju, kao i drugih odgovornih službenih lica zbog sumnje u zloupotrebu službenog položaja, nesavjestan rad u službi, falsifikovanje službene isprave i druga krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti.
– Od SDT-a je zatraženo hitno obezbjeđivanje originalnih sudskih spisa, knjiga žalbi, dostavnih evidencija i elektronskih tragova iz informacionog sistema, kao i utvrđivanje ko je zadržavao žalbe, ko je mijenjao službene podatke, ko je omogućio nastupanje zastarjelosti i da li su pojedina lica takvim postupanjem ostvarila korist ili izbjegla sankciju – kazala je Pavković za Portal ETV.
Ističe da prema njenim saznanjima, nakon sačinjavanja kontrolnog zapisnika nijesu sprovedene djelotvorne krivičnopravne provjere niti je utvrđena pojedinačna odgovornost za opisane radnje.
– Ne prihvatamo da se ovako ozbiljni nalazi završe internim preporukama i administrativnim upozorenjima. Kada prvostepeni sudija preuzme nadležnost drugostepenog suda, žalba mjesecima ostane u fioci, predmet zastari ili se pravosnažnost evidentira bez dokaza o uručenju odluke, više nije riječ samo o neažurnosti – riječ je o postupanju koje zahtijeva hitnu i nezavisnu krivičnopravnu provjeru – kategorična je ona.
U skladu sa godišnjim planom kontrole rada sudova za prekršaje koji je donijela predsjednica Vrhovnog suda Velntina Pavličić, sudije Višeg suda za prekršaje Crne Gore obavile su kontrolu rada sudova za prekršaje, a nalazi koji se odnose na podgorički sud za prekršaje i odjeljenja u Nikšiću i Cetinju su, kako proizilazi iz dokumenta koji je Pavković dostavila Portalu ETV, su poražavajući i zabrinjavajući i upozoravaju da zakoni i pravda nijesu prioritet nekim sudijama i sutkinjama u ovim sudovima. Za razliku od ova tri suda, komisija nije imala primjedbi na postupanje sudija u Sudu za prekršaje u Danilovgradu.
Pavković upozorava da nalaz ove službene kontrole ne smije ostati bez reakcije, a s obzirom na činjenicu da je utvrđen veliki broj ozbiljnih nepravilnosti.
– Prvostepene sudije su u brojnim predmetima same odlučivale o žalbama umjesto da ih dostave Višem sudu za prekršaje, mijenjale i stavljale van snage sopstvene odluke, smanjivale izrečene sankcije, zamjenjivale kazne opomenama, odlučivale o troškovima, zakazivale nova ročišta i obustavljale postupke zbog zastarjelosti, dok su žalbe i predmeti zadržavani mjesecima. Evidentirani su i slučajevi nastupanja zastarjelosti, neuručivanja sudskih odluka, nepostojanja zapisnika sa ročišta, nepotpisanih zapisnika i naredbi, kao i stavljanja klauzula pravosnažnosti i izvršnosti bez dokaza da su odluke uredno uručene strankama – naglašava ona.
Kontrola je, dodaje, pokazala i neslaganja između sudskih upisnika i knjiga žalbi, nedostatak podataka o kretanju predmeta, neuredne i nepovezane spise, predmete koji godinama nijesu bili dodijeljeni sudijama, kao i ozbiljne propuste u hitnim postupcima i predmetima u kojima su osobe bile lišene slobode.
– Posebno zabrinjavaju nepravilnosti u predmetima nasilja u porodici, u kojima svako odlaganje može ostaviti žrtvu bez djelotvorne zaštite. U završnim preporukama kontrole izričito je navedeno da sudije u tim predmetima moraju postupati prioritetno, sprovesti sve dokaze i sa dodatnom pažnjom štititi prava žrtava, naročito maloljetne djece – ukazuje Pavković na nalaze komisije.
U NVO Centar za dječija prava, poručuje ona, očekuju da SDT bez odlaganja formira predmet, zaštiti dokumentaciju od naknadnog mijenjanja ili nestanka i ispita odgovornost svakog službenog lica ponaosob.
– Podnošenje krivične prijave ne prejudicira ničiju krivicu. Krivična odgovornost može biti utvrđena isključivo u zakonom sprovedenom postupku. Javnost, međutim, ima pravo da zna da je neposredno viši sud službenom kontrolom evidentirao nepravilnosti koje zadiru u pravo na žalbu, zakonitost sudskih evidencija, zaštitu žrtava i povjerenje građana u pravosuđe – zaključila je Pavković.
A u krivičnoj prijavi SDT-u iz ove NVO ukazuju da, prema njihovim saznanjima, „nakon sačinjavanja predmetnog zapisnika nijesu preduzete djelotvorne mjere radi utvrđivanja krivične odgovornosti službenih lica čije je postupanje opisano u zapisniku“.
Naglašavaju da su „u saznanju da, uprkos težini utvrđenih nepravilnosti, do dana podnošenja ove prijave nije sprovedena potpuna krivičnopravna provjera, nijesu obezbijeđeni elektronski tragovi iz informacionog sistema, nijesu ispitani svi sudski predmeti navedeni u zapisniku i nije utvrđena pojedinačna odgovornost sudija, službenika pisarnice i drugih odgovornih lica“.
– Zapisnik neposredno višeg suda sadrži podatke o velikom broju ponovljenih i međusobno sličnih radnji koje prevazilaze nivo pojedinačne administrativne omaške. Nepravilnosti su utvrđene u različitim sudskim odjeljenjima, kod većeg broja sudija i službenika, u periodu koji obuhvata više godina – upozorili su u prijavi.
Nalaz komisije je, smatraju u ovoj NVO, i dokaz da su sudije preuzimale nadležnost više sudske instance i strankama uskraćivale pravo da o njihovoj žalbi odluči stvarno nadležni drugostepeni sud, jer je utvrđeno da su prvostepene sudije u velikom broju predmeta same odlučivale o žalbama, ne dostavljajući ih Višem sudu za prekršaje Crne Gore, pogotovo u Nikšiću, s izuzetkom samo jedne sutkinje – Sandre Zarubice. U zapisniku je konstatovano i da su prvostepene sudije po žalbama „mijenjale, preinačavale i stavljale van snage sopstvene odluke, smanjivale izrečene sankcije, zamjenjivale kazne opomenama, odlučivale o troškovima, zakazivale nova ročišta i obustavljale postupke zbog zastarjelosti“.
– Potrebno je utvrditi zašto su žalbe zadržavane u prvostepenom sudu, ko je donosio odluku da se ne dostave Višem sudu za prekršaje, ko je imao korist od izmjene odluke ili nastupanja zastarjelosti i da li su takve radnje preduzimane po prethodnom dogovoru, nalogu, posredovanju ili protivzakonitom uticaju – kategorični su u NVO Centar za dječija prava.
Zadržavanje žalbi, smatraju u ovoj NVO, „zahtijeva provjeru da li je pojedinim licima omogućeno izbjegavanje sankcija, nastupanje zastarjelosti ili ostvarivanje druge koristi“.
Konstatuje se i da zapisnik sadrži podatke o predmetima u kojima su postupci obustavljeni zbog zastarjelosti nakon prethodnog nepostupanja suda i ukazuje da je u odjeljenju u Prijestonici Cetinje pronađeno više od 40 predmeta iz 2021. godine koji nijesu bili zaduženi sudiji, u kojima odluka nije bila izrađena i u kojima je nastupila zastarjelost.
Ukazali su i na posebno ozbiljne nepravilnosti utvrđene u hitnim predmetima i predmetima u kojima su osobe bile lišene slobode.
– U pojedinim predmetima nije evidentirano kada je sudija obaviještena o lišenju slobode, kada je lice dovedeno u sud i gdje se nalazilo tokom višesatnog perioda. Nijesu postojale službene zabilješke o lišenju slobode, zapisnici nijesu bili potpisani, a odluke nijesu blagovremeno uručivane – konstatuje se u prijavi i naglašava da „ovakvo postupanje zahtijeva provjeru povrede prava lica lišenih slobode, odgovornosti dežurnih sudija i službenika, vjerodostojnosti službenih evidencija i razloga zbog kojih nijesu poštovani zakonski rokovi“.
Komentarišući predmete iz oblasti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici podsjetili su da neblagovremeno postupanje u tim slučajevima, zadržavanje žalbe, nedostavljanje odluke ili propuštanje blagovremenog izvršenja zaštitne mjere ostavlja žrtvu bez djelotvorne zaštite i izlaže je opasnosti od ponovljenog nasilja.
U ovoj NVO su kategorični da dokument Višeg suda za prekršaje dokazuje da su „službena lica prekoračivala granice svojih ovlašćenja, prisvajala nadležnost drugostepenog suda i propuštala vršenje službenih dužnosti, čime su određenim licima omogućavala povoljniji procesni položaj, izbjegavanje sankcije ili
zastarjelost, a drugim licima nanosila štetu i teško povrjeđivala pravo na žalbu, zakonit postupak i djelotvornu sudsku zaštitu“.
Presuda Upravnog suda u korist Gorana Mitrovića donešena je 21. aprila 2026. godine. Zanimljivo, trebalo je da prođe tri mjeseca da bi Ministarstvo odbrane Dragana Krapovića, 19. jula, postupilo po presudi Upravnog suda. I, da sve bude zanimljivije, Rješenje Ministarstva odbrane uručeno je Goranu Mitroviću – nakon 30 dana
“U postupku donošenja Rješenja o odbijanju pristupa tajnim podacima, Ministarstvo odbrane Crne Gore počinilo je bitnu povredu pravila Upravnog postupka iz člana 22, stav 7, Zakona o upravnom postupku…“
Ova rečenica, izvučena iz Odluke Upravnog suda Crne Gore koju potpisuje sudija Davor Stojković, ilustrativno pokazuje stepen zloupotrebe položaja visokih državnih službenika koji su, svjesno i organizovano, onemogućili policijskog službenika Gorana Mitrovića da radi svoj posao.
Upravni sud je utvrdio da su čelnici važnih državnih institucija nezakonito zabranili marta 2024. godine policajcu Mitroviću pristup tajnim podacima, pozivajući se na rješenje Agencije za nacionalnu bezbjednost na čijem je čelu tada bio Boris Milić.
Ispostavilo se da je rješenje – kojim je Direkcija za zaštitu tajnih podataka Uprave policije 15. marta 2024. godine odbila Mitrovićev zahtjev za izdavanje dozvole za pristup tajnim podacima – bila nezakonito.
Upravni sud je, kako piše u odluci, poništio rješenje Ministarstva odbrane broj 0603-038/24-75/21 o 27. aprila 2024. godine. I tako se pokazalo da su čelni ljudi pojedinih državnih institucija bili kjoordinirani da policajcu Goranu Mitroviću onemoguće dalju istragu u slučaju spornog tendera za prostorije Monstata.
Istovremeno, odbijanje pristupa tajnim podacima bio je pokretač hajke napolicisjkog službenika Mitrovića.
Upravo su pretjerana revnost i želja za otkrivanjem nezakonitosti u slučaju zamalo da su koštali gubljenja posla Mitrovića, bivšeg pripadnika Specijalnog policijskog odjeljenja, danas suspendovanog policijskog službenika.
Portal ETV je već pisao kako je, tada policajac SPO Goran Mitrović, otkrio vrlo sumnjive stvari u slučaju tendera, vrijednog 8,7 miliona eura za kupovinu poslovnog prostora za Monstat.
U stvari, prema Mitrovićevoj dokumentaciji bilo je riječ o koruptivnoj šemi u koju su, osim bivšeg direktora Uprave za imovinu Blaža Šaranovića, službenika te Uprave Branka Danilovića, kao i dvije službenice iste Uprave, bila uključena i dva biznismena – Milan Ivanović, većinski vlasnik kompanije Novi volvoks i još nekoliko firmi, kao i Veljko Lakočević, vlasnik kompanije Koti.
Analiza dokumentacije koju je svojevremeno prikupio Mitrović, tada pripadnik SPO zadužen za finansijske istrage, otkriva da su povezana lica učestvovala u namještenom tenderu vrijednom 8,7 miliona eura.
No, zbog svoje istrage Goran Mitrović je udaljen voljom Predraga Šukovića iz SPO-a, a biznismeni koji imaju povlašćen status kod Vlade Milojka Spajića pošteđeni su istrage Specijalnog državnog tužilaštva na čijem je čelu Vladimir Novović.
Gorana Mitrovića je, nakon razgovora 7. decembra 2023. godine, načelnik Specijalnog policijskog odjeljenja Predrag Šuković suspendovao i skinuo sa slučaja kojim se bavio duže od šest mjeseci.
Umjesto da bude zadovoljan Mitrovićevom istragom, Šuković je tog decembra 2023. godine krenuo u obračun sa pripadnikom SPO. Uz pomoć ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića, ali i čelnika Uprave policije Lazara Šćepanovića eliminisao je Mitrovića iz aktivne policijske službe.
Posebnu “podršku” toj akciji dao je i tadašnji čelnik Agencije za nacionalnu bezbjednost Boris Bato Milić, pa je Mitrović dobio negativnu bezbjednosnu ocjenu…
U međuvremenu, spisi predmeta – koji bi mogli da teško optuže biznismene bliske vlasti – oduzeti su od Mitrovića i sklonjeni su u ,,fioku”. Da li čelnika SPO Predraga Šukovića ili čelnika SDT Vladimira Novovića – nije se saznalo. Jedno je bilo jasan pravac akcije SPO i SDT: nakon hapšenja bivšeg državnog funkcionera Blaža Šaranovića, istraga nije otišla u pravcu biznismena Milana Ivanovića i Veljka Lakočevića koje je svojevremeno Mitrović bio uključio u nezakonitu šemu.
Ne, njih je Specijalno državno tužilaštvo, na osnovu nalaza Šukovićevog Specijalnog policijskog odjeljenja pozvalo za – svjedoke.
Da je “avgustovska vlast“ bila zaštitnik dvojice biznismena pokazuju i isplate rata za tender. Istina, Vlada Duška Markovića uplatila je prvu ratu posljednjih dana rada, novembra 2020. godine. Ostale dvije rate do iznosa od skoro 8,7 miliona isplatila je Vlada Zdravka Krivokapića u kojoj je ministar finansija bio Milojko Spajić, sadašnji premijer.
Očito, mnogo vanih ljudi iz državnih isntitucija bilo je veoma zainteresovano da Goran Mitrović ne sprovede istragu do kraja. Tačnije: da se Mitrović ukloni iz policijske službe, prvo iz Specijalnog policijskog odjeljenja, kasnije je i suspendovan.
Kada je Goran Mitrović, preko svog pravnog zastupnika, advokata Velibora Markovića, tužio Ministarstvo unutrašnjih poslova za mobing, znalo se da će se polako početi odmotavati klupko državnih malverzacija.
Na prvom ročištu, zakazanom za 1. april ove godine, Šuković, ali i njegove kolege iz SPO Vukosav Jovanović i Veselin Zindović nijesu se pojavili pred Osnovnim sudom gdje je trebalo da budu saslušani u svojstvu svjedoka.
Obrazloženje Šukovića i njegovih kolega koje su dostavili sudu bilo je da ,,zbog radnih obaveza ne mogu doći na ročište“, da bi advokat Velibor Marković tražio je da, osim Ministarstva unutrašnjih poslova, svojstvo tuženog treba da ima i Predrag Šuković.
Osnovni sud za sada nije prihvatio taj prijedlog. Ali, pitanje je koliko će čelnici državnih institucija, počev od šefa SPO Šukovića do ,,nezainteresovanog“ glavnog specijalnog tužioca Novovića, moći da izbjegavaju suočavanje sa istinom i vlastitim malverzacijama.
Mada, to se i sada pokušava. Presuda Upravnog suda u korist Gorana Mitrovića donešena je 21. aprila 2026. godine. Zanimljivo, trebalo je da prođe tri mjeseca da bi Ministarstvo odbrane Dragana Krapovića, 19. jula postupilo po presudi Upravnog suda.
I, da sve bude zanimljivije, Rješenje Ministarstva odbrane uručeno je Goranu Mitroviću – nakon 30 dana. Toliko je trebalo da pismena obavijst prevali razdaljinu od tri podgoričke ulice, od sjedišta Ministarstva odbrane do stana Gorana Mitrovića.
Da li je u pitanju samo sporost Pošte Crne Gore?
“U postupku donošenja Rješenja o odbijanju pristupa tajnim podacima, Ministarstvo odbrane Crne Gore počinilo je bitnu povredu pravila Upravnog postupka iz člana 22, stav 7, Zakona o upravnom postupku…“
Ova rečenica, izvučena iz Odluke Upravnog suda Crne Gore koju potpisuje sudija Davor Stojković, ilustrativno pokazuje stepen zloupotrebe položaja visokih državnih službenika koji su, svjesno i organizovano, onemogućili policijskog službenika Gorana Mitrovića da radi svoj posao.
Upravni sud je utvrdio da su čelnici važnih državnih institucija nezakonito zabranili marta 2024. godine policajcu Mitroviću pristup tajnim podacima, pozivajući se na rješenje Agencije za nacionalnu bezbjednost na čijem je čelu tada bio Boris Milić.
Ispostavilo se da je rješenje – kojim je Direkcija za zaštitu tajnih podataka Uprave policije 15. marta 2024. godine odbila Mitrovićev zahtjev za izdavanje dozvole za pristup tajnim podacima – bila nezakonito.
Upravni sud je, kako piše u odluci, poništio rješenje Ministarstva odbrane broj 0603-038/24-75/21 o 27. aprila 2024. godine. I tako se pokazalo da su čelni ljudi pojedinih državnih institucija bili kjoordinirani da policajcu Goranu Mitroviću onemoguće dalju istragu u slučaju spornog tendera za prostorije Monstata.
Istovremeno, odbijanje pristupa tajnim podacima bio je pokretač hajke napolicisjkog službenika Mitrovića.
Upravo su pretjerana revnost i želja za otkrivanjem nezakonitosti u slučaju zamalo da su koštali gubljenja posla Mitrovića, bivšeg pripadnika Specijalnog policijskog odjeljenja, danas suspendovanog policijskog službenika.
Portal ETV je već pisao kako je, tada policajac SPO Goran Mitrović, otkrio vrlo sumnjive stvari u slučaju tendera, vrijednog 8,7 miliona eura za kupovinu poslovnog prostora za Monstat.
U stvari, prema Mitrovićevoj dokumentaciji bilo je riječ o koruptivnoj šemi u koju su, osim bivšeg direktora Uprave za imovinu Blaža Šaranovića, službenika te Uprave Branka Danilovića, kao i dvije službenice iste Uprave, bila uključena i dva biznismena – Milan Ivanović, većinski vlasnik kompanije Novi volvoks i još nekoliko firmi, kao i Veljko Lakočević, vlasnik kompanije Koti.
Analiza dokumentacije koju je svojevremeno prikupio Mitrović, tada pripadnik SPO zadužen za finansijske istrage, otkriva da su povezana lica učestvovala u namještenom tenderu vrijednom 8,7 miliona eura.
No, zbog svoje istrage Goran Mitrović je udaljen voljom Predraga Šukovića iz SPO-a, a biznismeni koji imaju povlašćen status kod Vlade Milojka Spajića pošteđeni su istrage Specijalnog državnog tužilaštva na čijem je čelu Vladimir Novović.
Gorana Mitrovića je, nakon razgovora 7. decembra 2023. godine, načelnik Specijalnog policijskog odjeljenja Predrag Šuković suspendovao i skinuo sa slučaja kojim se bavio duže od šest mjeseci.
Umjesto da bude zadovoljan Mitrovićevom istragom, Šuković je tog decembra 2023. godine krenuo u obračun sa pripadnikom SPO. Uz pomoć ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića, ali i čelnika Uprave policije Lazara Šćepanovića eliminisao je Mitrovića iz aktivne policijske službe.
Posebnu “podršku” toj akciji dao je i tadašnji čelnik Agencije za nacionalnu bezbjednost Boris Bato Milić, pa je Mitrović dobio negativnu bezbjednosnu ocjenu…
U međuvremenu, spisi predmeta – koji bi mogli da teško optuže biznismene bliske vlasti – oduzeti su od Mitrovića i sklonjeni su u ,,fioku”. Da li čelnika SPO Predraga Šukovića ili čelnika SDT Vladimira Novovića – nije se saznalo. Jedno je bilo jasan pravac akcije SPO i SDT: nakon hapšenja bivšeg državnog funkcionera Blaža Šaranovića, istraga nije otišla u pravcu biznismena Milana Ivanovića i Veljka Lakočevića koje je svojevremeno Mitrović bio uključio u nezakonitu šemu.
Ne, njih je Specijalno državno tužilaštvo, na osnovu nalaza Šukovićevog Specijalnog policijskog odjeljenja pozvalo za – svjedoke.
Da je “avgustovska vlast“ bila zaštitnik dvojice biznismena pokazuju i isplate rata za tender. Istina, Vlada Duška Markovića uplatila je prvu ratu posljednjih dana rada, novembra 2020. godine. Ostale dvije rate do iznosa od skoro 8,7 miliona isplatila je Vlada Zdravka Krivokapića u kojoj je ministar finansija bio Milojko Spajić, sadašnji premijer.
Očito, mnogo vanih ljudi iz državnih isntitucija bilo je veoma zainteresovano da Goran Mitrović ne sprovede istragu do kraja. Tačnije: da se Mitrović ukloni iz policijske službe, prvo iz Specijalnog policijskog odjeljenja, kasnije je i suspendovan.
Kada je Goran Mitrović, preko svog pravnog zastupnika, advokata Velibora Markovića, tužio Ministarstvo unutrašnjih poslova za mobing, znalo se da će se polako početi odmotavati klupko državnih malverzacija.
Na prvom ročištu, zakazanom za 1. april ove godine, Šuković, ali i njegove kolege iz SPO Vukosav Jovanović i Veselin Zindović nijesu se pojavili pred Osnovnim sudom gdje je trebalo da budu saslušani u svojstvu svjedoka.
Obrazloženje Šukovića i njegovih kolega koje su dostavili sudu bilo je da ,,zbog radnih obaveza ne mogu doći na ročište“, da bi advokat Velibor Marković tražio je da, osim Ministarstva unutrašnjih poslova, svojstvo tuženog treba da ima i Predrag Šuković.
Osnovni sud za sada nije prihvatio taj prijedlog. Ali, pitanje je koliko će čelnici državnih institucija, počev od šefa SPO Šukovića do ,,nezainteresovanog“ glavnog specijalnog tužioca Novovića, moći da izbjegavaju suočavanje sa istinom i vlastitim malverzacijama.
Mada, to se i sada pokušava. Presuda Upravnog suda u korist Gorana Mitrovića donešena je 21. aprila 2026. godine. Zanimljivo, trebalo je da prođe tri mjeseca da bi Ministarstvo odbrane Dragana Krapovića, 19. jula postupilo po presudi Upravnog suda.
I, da sve bude zanimljivije, Rješenje Ministarstva odbrane uručeno je Goranu Mitroviću – nakon 30 dana. Toliko je trebalo da pismena obavijst prevali razdaljinu od tri podgoričke ulice, od sjedišta Ministarstva odbrane do stana Gorana Mitrovića.
Da li je u pitanju samo sporost Pošte Crne Gore?
Portal Analitika
Commentary
When the Pumpkins Bloomed, Again
By Miodrag Vlahović
Conflict within the “Serbian” bloc was inevitable.
“Small pond, too many crocodiles!” my late friend Boban Rakčević used to say.
The sixth year of August has fully laid bare an open secret: Serbia played a role in shaping the government in Montenegro following the clerical (processions-led) populist counter-revolution—which it had also significantly supported logistically. Even the participants in monastery conspiracies and personnel-selection meetings—those key political institutions of the new era—now admit to this.
The forced and orchestrated unity of (Greater) Serbian nationalists has come to an end; the boil has finally burst.
Witnesses and observers are expected to frame this confrontation in historical terms: it is not merely a case of one of Serbia’s pawns or lackeys attacking another; rather, Montenegro’s European agenda is at stake!
Thus, on the ostensibly pro-European side, we find the opportunists of PES and the zealots of Mandić’s NSD.
Time is running out for the former. Signs of discord and disintegration are already appearing within the party that a disgruntled Spajić fails to control (or lacks the skill to do so).
His tenure wiil last only until the elections. Afterward, he will vanish from Montenegro’s political scene: within the ranks of the motley PES, there are more cooperative lackeys who are closer to the Church of Serbia.
The latter group is on the rise: European-sounding rhetoric masks Mandić’s agenda of Serbianizing Montenegro. Commissioner Kos—pardonez nous— embraces him, while Ambassador Sattler chimes in with support.
The Chetnik duke is far more experienced than the rest of the ruling establishment. He is making a grab for absolute power—whether as head of state or head of government, no difference.
For the audience—which includes Montenegro’s civic opposition—there remains an imposed and contrived “dilemma”: is Mandić’s conflict with Vučić genuine, or is this merely a (new) performance staged for the traditionally confused and politically disoriented Montenegrins?
Should we help the Chetnik duke and his “national reconciliation”? Or defend Spajić’s propagandistic European charade?
(Incidentally, both are citizens of Serbia. That is to say, Spajić was one, until the Serbian authorities helped him swiftly shed that distinction. Before that, he used to boast about his Serbian passport to everyone, including paid consultants from Serbia. Mandić has long publicly prided himself on his Serbian citizenship.)
In either scenario—whether the conflict with Vučić is real or manufactured—the question has another, more important side: who will Mandić align with after the election? With the same political structures as now?
That would be extremely difficult to orchestrate. If that is indeed his intention, he would need at least one of the two Montenegrin political factions.
The DPS has opted to wait and focus its campaign on economic and social issues. The largest party is also counting on support from certain Serb-aligned groups, primarily the one in Budva.
Will the disintegration of PES happen fast enough for that static tactic? Could Spajić be completely discredited by the summer of 2027, and the DPS become acceptable again—even to Western partners?
We could ask about that government’s program if, by some miracle, it were actually formed… Or about the idea of winning a majority in the elections—right now. Isn’t that the best option—pursuing a policy aimed at winning elections, rather than one designed to make you a more suitable coalition partner?
And what, on the other hand, would ES entering the government actually mean? That the DPS and Vučić’s DNP would remain in the opposition? Would that guarantee Montenegro’s European future? Who could possibly believe that? Or justify it, for that matter?
Mandić certainly needs to be asked whether he is prepared—within the framework of his “reconciliation” and “new Serbian response”—to form a coalition with the DPS and ES. That is the key question to resolve that “dilemma”. There is no need to wait until next summer—that question is ready to be asked today. That is the “new Serbian policy” we are interested in.
Let us imagine a response from Mandić that could wipe away everything he has done and said over the years—including the last two or three—while he sits with the Serbian flag behind him and the Banovina of Zeta building in front, acting on behalf of the “Serb constituent people”!
Instead, in all likelihood, we will witness a controlled contest: who is the greater and better Serb, who is the true believer and friend of the Church of Serbia’s clergy, who is closer to Serbian intelligence agencies and media, who betrayed or defended “Serbdom,” and who is the true follower of Risto Radović and other such role models… These topics constitute the sole area of expertise for the August politicians.
They calculate that these are the most important parameters of the political game in Montenegro—both now and in the future.
An inert (or significantly slowed and controlled) opposition actually aids them in this, persistently waiting for the government to fall on its own.
Meanwhile, Mandić calls the shots—seizing the opportunity to wrest power from the incompetent PES, both before and outside of elections. And he even defends a “Serb Montenegro” against Vučić!
Montenegro’s pumpkins continue to bloom. Waiting.
Kad su cvetale tikve, opet
Piše: Miodrag Vlahović
Sukob unutar “srpskog” bloka je bio neizbježan.
“Mala bara, puno krokodila!”, znao je da kaže moj počivši prijatelj Boban Rakčević.
Šesta godina Avgusta sasvim je ogolila javnu tajnu: Srbija je učestvovala u kreiranju vlasti u Crnoj Gori poslije klerikalne (litijaške) populističke kontrarevolucije – koju je takođe logistički bitno pomagala … Sada to priznaju i učesnici manastirskih zavjera i kadrovskih sjednica – te glavne političke institucije novog doba.
Usiljena i dirigovana sloga (veliko)srpskih nacionalista je završena: čir je konačno pukao.
Od svjedoka i posmatrača se očekuje da toj konfrontaciji podare istorijske atribucije: ne napada jedan pion/poslušnik Srbije drugog piona i poslušnika, nego je crnogorska evropska agenda u pitanju!
Tako su, na izmišljenoj evropskoj strani, oportunisti iz PES i zeloti iz Mandićeve NSD.
Prvima vrijeme ističe. Već se pokazuju znaci nesaglasja i rasula unutar stranke, koju indisponirani Spajić ne (umije da) kontroliše.
Njegovo je do izbora. Poslije ga neće biti na političkoj sceni Crne Gore: u redovima šarenog PES ima kooperativnijih i Crkvi Srbije bližih poslušnika.
Drugi su u naletu: evropske fraze pokrivaju Mandićev program posrbljivanja Crne Gore. Komesarka Kos ga, pardon, grli, ambasador Satler tercira.
Četnički vojvoda je mnogo iskusniji od ostatka vladajućih struktura. On grabi ka punoj vlasti – na čelu države ili Vlade, svejedno.
Za publiku – u kojoj je i crnogorska građanska opozicija – ostaje nametnuta i isforsirana “dilema”: da li je Mandićev sukob sa Vučićem stvaran, ili se radi o (novoj) predstavi za tradicionalno zbunjene i politički dezorijentisane Crnogorce?
Treba da pomognemo Vojvodi i njegovom “narodnom pomirenju”? Ili da branimo Spajićevu propagandističku evropsku predstavu?
(Obojica su, pri tome, državljani Srbije. To jest, Spajić je bio, pa su mu srpske vlasti pomogle da se te časti ubrzano oslobodi. Do tada se hvalio srpskim pasošem svima, pa i plaćenim savjetnicima iz Srbije. Mandić se odavno javno diči svojim srpskim državljanstvom.)
U oba scenarija (stvarni/izmišljeni sukob sa Vučićem) to pitanje ima i drugu, važniju stranu: s kim će Mandić poslije izbora? Sa istim političkim strukturama kao i to sada?
To je izuzetno teško iskombinovati. Bila bi mu, ako se o toj namjeri radi, potrebna bar jedna od dvije crnogorske političke formacije.
DPS se opredijelio da čeka i da fokusira svoj nastup na ekonomska i socijalna pitanja. Najveća stranka računa i na neke srpske grupacije, prevashodno onu budvansku.
Da li će raspad PES biti dovoljno brz za tu statičnu taktiku? Da li Spajić može biti u potpunosti dezavuisan do ljeta 2027, a DPS opet prihvatljiv – i na zapadnim stranama?
Za program te vlade bismo mogli da pitamo ako se, kojim čudom, formira … Kao i za ideju da se na izborima osvoji većina – već sada. Zar to nije najbolja opcija – voditi politiku da bi se pobijedilo na izborima, a ne onu kako biste bili podobniji za partnera u vlasti?
A što bi, s druge strane, značio ulazak ES u vlast? Da u opoziciji ostaju DPS i Vučićev DNP? Da li bi to bio zalog za crnogorsku evropsku budućnost? Ko bi u to mogao povjerovati? I opravdati, naravno.
Mandića svakako treba pitati da li je spreman – u okviru njegovog “pomirenja” i “novog srpskog odgovora” – da bude u koaliciji sa DPS i ES. To je ključno pitanje i šifra za tu “nedoumicu”. Nema potrebe čekati sljedeće ljeto – to pitanje je i danas spremno. To je ta “nova srpska politika” koja nas interesuje.
Zamislimo Mandićev odgovor koji bi mogao da prebriše sve ono što je radio i govorio svih ovih godina, pa i posljednje dvije ili tri. Dok sjedi sa srpskom zastavom iza sebe i zgradom Zetske banovine ispred, u ime “srpskog konstitutivnog naroda”!
Umjesto toga, sva je prilika, prisustvovaćemo kontrolisanom obračunu: ko je veći i bolji Srbin, ko je pravi vjernik i prijatelj popova Crkve Srbije, ko je bliži srpskim službama i medijima, ko je izdao/odbranio “srpstvo”, ko je pravi sljedbenik Rista Radovića i ostalih uzora … Te su teme jedina ekspertiza Avgustovaca.
Oni računaju da su to i najvažniji parametri političke utakmice u Crnoj Gori – i sadašnji, i budući.
Inertna (ili: značajno usporena i kontrolisana) opozicija im u tome zapravo pomaže: uporno čeka da vlast sama padne.
A Mandić kolo vodi – grabi priliku i osvaja vlast od nesposobnog PES – i prije i mimo izbora. I još brani srpsku Crnu Goru od Vučića!
I dalje cvjetaju crnogorske tikve. Čekajući.
Piše: Željko Rutović
O aktuelnosti, relevantnosti i fenomenološkoj pojavnosti Kamijevog ” Stranca ” gotovo da je danas, u vremenu moderne otuđenosti, suvišno govoriti. Ravnodušnost, rutina, robovanje matrici, bezvoljnost, prilagodljivost očekivanjima okoline u kojoj se vode lažni životi postajući stranci sami sebi u današnjem globalno – digitalno ” pametnom ” svijetu, više je nego očito. Uostalom, riječ je o univerzalnoj formi savremenog iskustva. Drugi se demonizuje, umjesto da se sluša, kaže Kami u jednom tekstu, gotovo proročanske riječi za duh današnjeg vremena u kome je sujeta pobijedila vrlinu a pohlepa i nezdrava ambicija nadu u bolji i humaniji svijet. Složićemo se da gotovo nema razlike na njegov i na život koji danas živimo kao ogoljenu istinu postojanja svijeta u kome smo jedni drugima sve više stranci. Ta egzistencijalistička tjeskoba u kojoj su iskrenost i emocija poraženi od simuliranih društvenih konvencija, nažalost donekle čak i paradoksalno, čini opravdanim ciljem svijeta ” stranaca “.
Danasnji ” moderni ” čovjek stranac je svijeta otuđenosti na čija egzistencijalna pitanja nema racionalan odgovor. Konkretnije, nema nikakav odgovor. On je suštinska analogija Kamijevom Mersou kao otelotvorenju savremenog čovjeka, izopštenog podjednako kako od smisla postojanja, tako i odnosa prema bližnjem, velikodušnosti i praštanja.
Ovovremeni ” stranci ” bez empatije, emocije, humanosti i solidarnosti, postaju tek distancirane fizičke sjenke naseljenog prostora mnogih apsurdnih situacija. Kao proizvod tog programiranog i naoko banalnog apsurda, savremeni čovjek je u nezavidnom duhovnom i egzistencijalnom stanju samo – otudenja. Otuda, ne slučajno, i Kami koji se je i sam osjećao pomalo strancem, povezuje Sizifovu sudbinu sa modernim čovjekom koji svakodnevno vrši monotone, rutinske poslove. U tim monotonim, a ipak nemilosrdno konkurentnim poslovima birokratske sterilnosti, jedni drugima smo stranci, suštinski daleko od humano -duhovne relacije čovjek – čovjek. Merso, kao paradigma stranca svijeta, jer se ne ponaša poput drugih, je tu svakodnevno među nama. To što ga mi ne vidimo ili ne želimo da vidimo, upravo je zato što smo njegov par. Socijalni i fenomenološki, ne pitajući se kome smo i zašto stranci.
Konačno, ovovremene “strance “ubrzano reprodukuje tehno feudalizam, taj nadzorni kapitalizam koji je čovjeka pretvorio u broj, u monetu velikih baza podataka. Ljudi se jednostavno ( samo) regrutuju u beskrajne mašine udaljeni od suštine života, i tek samo poneki “stranac” sa zakašnjelom spoznajom životnog ( be )smisla.
Konačno, narastajući ovovremeni ” stranci “stanje su preovlađajuće svijesti svijeta koji (iz) umire na više nivoa, nespreman da liječi brojne uzroke svoje dehumanizacije. Otuda ” stranac ” je paradigma ( o) ponašanja nepostojećeg drugog u sebi i odsustva sebe za i u drugom čovjeku. Drugi je virtuelnost, drugi je broj, i tek samo upotrebiljvi broj zamršenog algoritma nejasnih granica između prirodnog i vještačkog.
Zato ” Stranac ” nije samo literatura, on je ispis i prepis života koji možda i najviše liči današnjem i čovjeku i svijetu. Ako to ne vidimo, ne razumijemo i ne osjećamo, naravno da smo i sami ” stranci” ovog bezdušnog svijeta kojim suvereno manipuliše apsurdna i nadrealna propaganda. Svaka potencijalno naknadna samo – spoznaja surovosti istine ne abolira od svjesno izabranog i pređenog staža iskustva ” stranca “.
No, ne i za kraj, jer ova tema nema kraja, treba se prisjetiti Kamijevih riječi, koji je o romanu” Stranac “napisao: ” Samo sam želio da kažem da je junak knjige osuđen zato što ne igra igru”.
