Kad su cvetale tikve, opet 

Kad su cvetale tikve, opet 

Piše: Miodrag Vlahović

Sukob unutar “srpskog” bloka je bio neizbježan.

“Mala bara, puno krokodila!”, znao je da kaže moj počivši prijatelj Boban Rakčević.

Šesta godina Avgusta sasvim je ogolila javnu tajnu: Srbija je učestvovala u kreiranju vlasti u Crnoj Gori poslije klerikalne (litijaške) populističke kontrarevolucije – koju je takođe logistički bitno pomagala … Sada to priznaju i učesnici manastirskih zavjera i kadrovskih sjednica – te glavne političke institucije novog doba.

Usiljena i dirigovana sloga (veliko)srpskih nacionalista je završena: čir je konačno pukao.

Od svjedoka i posmatrača se očekuje da toj konfrontaciji podare istorijske atribucije: ne napada jedan pion/poslušnik Srbije drugog piona i poslušnika, nego je crnogorska evropska agenda u pitanju!

Tako su, na izmišljenoj evropskoj strani, oportunisti iz PES i zeloti iz Mandićeve NSD.

Prvima vrijeme ističe. Već se pokazuju znaci nesaglasja i rasula unutar stranke, koju indisponirani Spajić ne (umije da) kontroliše.

Njegovo je do izbora. Poslije ga neće biti na političkoj sceni Crne Gore: u redovima šarenog PES ima kooperativnijih i Crkvi Srbije bližih poslušnika.

Drugi su u naletu: evropske fraze pokrivaju Mandićev program posrbljivanja Crne Gore. Komesarka Kos ga, pardon, grli, ambasador Satler tercira.

Četnički vojvoda je mnogo iskusniji od ostatka vladajućih struktura. On grabi ka punoj vlasti – na čelu države ili Vlade, svejedno.

Za publiku – u kojoj je i crnogorska građanska opozicija – ostaje nametnuta i isforsirana “dilema”: da li je Mandićev sukob sa Vučićem stvaran, ili se radi o (novoj) predstavi za tradicionalno zbunjene i politički dezorijentisane Crnogorce?

Treba da pomognemo Vojvodi i njegovom “narodnom pomirenju”? Ili da branimo Spajićevu propagandističku evropsku predstavu?

(Obojica su, pri tome, državljani Srbije. To jest, Spajić je bio, pa su mu srpske vlasti pomogle da se te časti ubrzano oslobodi. Do tada se hvalio srpskim pasošem svima, pa i plaćenim savjetnicima iz Srbije. Mandić se odavno javno diči svojim srpskim državljanstvom.)

U oba scenarija (stvarni/izmišljeni sukob sa Vučićem) to pitanje ima i drugu, važniju stranu: s kim će Mandić poslije izbora? Sa istim političkim strukturama kao i to sada?

To je izuzetno teško iskombinovati. Bila bi mu, ako se o toj namjeri radi, potrebna bar jedna od dvije crnogorske političke formacije.

DPS se opredijelio da čeka i da fokusira svoj nastup na ekonomska i socijalna pitanja. Najveća stranka računa i na neke srpske grupacije, prevashodno onu budvansku.

Da li će raspad PES biti dovoljno brz za tu statičnu taktiku? Da li Spajić može biti u potpunosti dezavuisan do ljeta 2027, a DPS opet prihvatljiv – i na zapadnim stranama?

Za program te vlade bismo mogli da pitamo ako se, kojim čudom, formira … Kao i za ideju da se na izborima osvoji većina – već sada. Zar to nije najbolja opcija – voditi politiku da bi se pobijedilo na izborima, a ne onu kako biste bili podobniji za partnera u vlasti?

A što bi, s druge strane, značio ulazak ES u vlast? Da u opoziciji ostaju DPS i Vučićev DNP? Da li bi to bio zalog za crnogorsku evropsku budućnost? Ko bi u to mogao povjerovati? I opravdati, naravno.

Mandića svakako treba pitati da li je spreman – u okviru njegovog “pomirenja” i “novog srpskog odgovora” – da bude u koaliciji sa DPS i ES. To je ključno pitanje i šifra za tu “nedoumicu”. Nema potrebe čekati sljedeće ljeto – to pitanje je i danas spremno. To je ta “nova srpska politika” koja nas interesuje.

Zamislimo Mandićev odgovor koji bi mogao da prebriše sve ono što je radio i govorio svih ovih godina, pa i posljednje dvije ili tri. Dok sjedi sa srpskom zastavom iza sebe i zgradom Zetske banovine ispred, u ime “srpskog konstitutivnog naroda”!

Umjesto toga, sva je prilika, prisustvovaćemo kontrolisanom obračunu: ko je veći i bolji Srbin, ko je pravi vjernik i prijatelj popova Crkve Srbije, ko je bliži srpskim službama i medijima, ko je izdao/odbranio “srpstvo”, ko je pravi sljedbenik Rista Radovića i ostalih uzora … Te su teme jedina ekspertiza Avgustovaca.

Oni računaju da su to i najvažniji parametri političke utakmice u Crnoj Gori – i sadašnji, i budući.

Inertna (ili: značajno usporena i kontrolisana) opozicija im u tome zapravo pomaže: uporno čeka da vlast sama padne.

A Mandić kolo vodi – grabi priliku i osvaja vlast od nesposobnog PES – i prije i mimo izbora. I još brani srpsku Crnu Goru od Vučića!

I dalje cvjetaju crnogorske tikve. Čekajući.