SLOVENSKA HIŠA – FIGOVEC, HEDONIZAM TRAJNOG SJECANJA
Piše: Željko Rutovac
I tako od 1879. god. pa do danas, na trgu Ajdovščina, na Gosposvetskoj cesti br. 1 u Ljubljani, suvereno stoluju mirisi i okusi te stare tradicionalne gostilne Slovenske hiše, Figovec. Od nje u Ljubljani stariji je samo restoran – gostilna “Šestica”. Predanja o imenu kafane idu u dva smjera – tumačenja. Jedno od njih kaže da smokvino drvo – slovenački figa, tu u dvoristu objekta, opredijeli sudbinu dugovječnog poznatog imena. Drugo pak, etimološko tumacenje veže se za konjski izmet, ( figu )obzirom da ispred kafane tog doba bijase vezan veliki broj konja koji su mirno čekali svoje vlasnike dok su oni uživali u kulinarskim i vinskim čarima, ovog, kako tada tako i danas, popularnog mjesta.
Nijesu ovom toplom kutku odoljeli mnogi, znani i neznani, pa među njima ni najpoznatije slovenačko pjesničko ime France Prešern. Uzivao je u tim kafanskim čarima, dobroj kapljici i ukusima kuhinje u kojima se za to vrijeme izdvajaše konjski gulaš. Dijelio je Prešern smokve djeci koja su tu tik do kafane bezbrižno uzivala u igri, te koja ga zbog njegovihsvakodnevnih poklona nazvaše ,”Figa stric” ili “Čika smokva”. Pjesnik, djeca i igra. Čari koje životu daju tu neophodnu potrebnu aromu ljepšeg i boljeg svijeta.
A kad smo kod arome, Figovec je carstvo tih čula koja uživaju, snivaju i u hedoniji pišu trajna sjećanja. Podjednako, ambijentalna, kulinarska, vinska. Svojevrsno putovanje Slovenijom, koje iznova traži dolazak u Figovec. No, jednom kada dođete, vi suštinski nikada iz te kafane ne odlazite. Ona se je ontološki urezala u vas i vašu dušu, vraćajući znatiželjnu misao kako je tu bilo prije dva vijeka. Iz vijeka u vijek, za vjerovatno nove vjekove trajnih ukusa. A kad smo kod njih, pogledajmo šta je taj ukus Figoveca -” Ljubljanc na obroke”, ” Leteci žganci ” neizostavno i tradiciinalno, Kranjska kolbasa, visokorangirani traženi specijalitet domaćih i posebno inostranih gostiju, pa “Telečja jetrca”, pa” Goveji bočnik”,” Goveja lička”, ” Brzola,” Svinjska krača “, ” Idrijski žlikrofi “,” Istrski “fuži…. i naravno, svemu rečenom aromu daje ” Malvazija ” iz Vipavske doline, ili Sauvignon Blanc iz Vinorodne dežele Podravje, ili pak “Rebula”, suvo bijelo od Jakončica sa Goriških brda, vinogorja Primorske, a tu su i” Zlata penina “, “Kraška penina. “…Naravno nijesu zapostavljeni ni pivopije – meraklije, pa se njima nudi paleta tradicionalnih domacih piva – Zlatorog, Laško Union…pa serija visokkvalitetnih Kraft piva. I dalje i dalje u toj toploj kulinarskoj galaksiji zapretanih autentičnih mirisa koji bude sjećanja. Svima bez razlike. Svima za sjećanje. Svima za novi susret i novi dolazak. I da, svaki novi gost ulazi sa jednim očekivanim osjećajem , a izlazi sa više njih, sa zadovoljstvom da se u ovoj kafani, nezavisno otkuda dolazimo i kojim jezikom govorimo, svi naši svjetovi tu pro – nalaze zajedno. I postaju jedno i jedinstveno. Na mirisnom parčetu hedonije.
I iznova potvrda da se univerzum ( pro )nalazi između biblioteke i kafane. A kafana je jedinstvena čitaonica života. Dodir svjetova. Na oba mjesta dišu i prožimaju se mašta i stvarnost ( ne ) mogućih svjetova i tekstova koji rađaju nove trajne tekstove. Konačno, ” Figovec ” je dokaz kako se jedan prostor preobražava u unutrašnju sliku posebnog doživljaja razapet između racionalne površine i duboke melanholično – nostalgične note čovjeka i njegovih računa sa sobom, životom, vremenom i svijetom oko sebe.
Između ostalih, bijahu to teme koje su mog školskog druga, prof. dr Peđu Ašanina – Golea ” krivca ” za susret sa ovom gostilnom, i mene, držali u prijatnoj atnosferi. Daleki su putevi i prostori kafanski. Vratili smo se sjećanjima u vrijeme mature prije četrdeset dvije godine, notirajući imena i sudbine školske generacije kao i profesora tog nikšićkog doba.
Naravno, sa primjesama sjetnog zaključka da sve nosi svoju heraklitovsku promjenu time što, za razliku od nekih drugih “figovčeva “, promjena nosi patinu doba koja dodatno pojačava čari mjesta, koje gospodski stari, nalik ukusu stare dobre ” malvazije “. Tako da sva čula uživaju u nerazdvojnim dimenzijama duha, misli, vremena i nas u njemu.
Na decentnom prostoru terase zamišljamo slike kako to Prešern dijeli djeci smokve okupljene tu u dvorišnoj strani ispod hlada njene krošnje. Poetska slika koja živi bas onako skladno kao što živi i Figovec.
