Predśednik u ‘’magarećoj klupi’’
Piše: Goran Sekulović
’Fijasko i blamaža sa uručenjem poklona Predśednika Crne Gore Jakova Milatovića tokom zvanične pośete Svetoj Stolici papi Lavu XIV-om, prilika je da se podśetimo kako se nepodnošljivom lakoćom ‘’oslobađamo’’ naše ljudske i moralne prije svega, ako smo stvarne patriote, obaveze da dostojno reprezentujemo istorijsku, civilizacijsku i kulturnu vertikalu naše domovine. I u ovoj sferi političkih, kulturnih, državnih i diplomatskih relacija, kao i u mnogim drugim u Crnoj Gori danas, caruje neznanje, površnost, osionost, nekultura, nevaspitanje, primitivizam, neodgovornost, pizma, sujeta, egozam, nepotizam, vlastoljublje, a možda poneđe i pokatkad i izdaja, jer ona prati kao mogućnost (i stvarnost!) svaku državu (ako smo još država) sa njenim istorijskim, nacionalnim i kulturnim identitetskim stubovima i simbolima opstojnosti.
Da nije bilo videa za koji su zaslužni u samom Vatikanu, ne bismo ni znali kakav je ljudski, moralni i državnički pad doživio Milatović. Činjenica je da nam sličnih, u suštini identičnih, padova u kontinuitetu Milatović priređuje već poodavno, praktično od samog preuzimanja funkcije. Ovog puta Papa Lav XIV ga je sa, simbolički gledano, najviše civilizacijske tačke smjestio tamo đe mu je mjesto a đe predśednik jedne (bilo koje) suverene i međunarodno priznate države nikako ne bi smio da se nađe – u ‘’magareću klupu’’. Papa Lav XIV je rekao ono što je do njega, a informativna služba Vatikana se postarala da to što je poručio Milatoviću i Crnoj Gori ugleda svijetlo dana i postane dostupno cijelokupnoj svijetskoj javnosti.
Riječ je o trenutku uručenja Papi Lavu XIV-om od strane Milatovića specijalno izgrađenog teniskog reketa sa motivima državnih simbola Crne Gore. Milatović u odabiru poklona nije bio originalan i ‘’prvi’’ – što on inače u raznim situacijama voli često da tvrdi u odnosu na svoje prethodnike na funkciji i uvijek ispadne da nije u pravu – jer je Papa Franja reket dobio od italijanskog tenisera Janika Sinera.
Samo uručenje Milatović je ‘’iskoristio’’ na najgori mogući način redukujući, sa ogromnom i stravičnom dozom nipodaštavanja zemlje i države na čijem je oficijelno čelu, prebogati istorijski i civilizacijski, kulturološki i sportski kontekst odabranog poklona na – Novaka Đokovića i njegovu povezanost s Crnom Gorom!? Papa Lav XIV ga je prirodno i logično, svakom razumljivo, zapravo podśetio da je on predśednik Crne Gore i da bi nadasve trebao da brine o državi i zemlji na čijem je čelu, kratko ga prekinuvši i ispravio riječima: „Ali Đoković je iz Srbije“!?
Tako se ne samo tog već i narednog dana – kada je Milatović poručio da Đokoviću i njegovoj porodici treba dati crnogorsko državljanstvo – Đoković našao ni kriv ni dužan kao manipulativno ime na nivou zloupotrijebljenog sredstva za jednu državničku nedoraslost i ozbiljnu manjkavost integriteta u objašnjenju i odbrani svojih stavova i nastupa. Milatoviću je izgleda suđeno da iz jednog blata stalno ide u još veće i da se iz njega, dakle, nikako ne uspijeva iskobeljati. Kako sam u prošloj kolumni naveo, bira(j)mo puteve dobra ili zla, manjeg ili većeg, vrijednosti i pseudovrijednosti, istine i laži, pa to važi i za Milatovića: ako ovako nastavi, a sva je prilika da itekako hoće, blato mu ne gine do kraja mandata! To je ne samo porazno za njega samog, već i za državu i sve njene građane koje bi trebalo da predstavlja na najdostojanstveniji i najbolji mogući način.
A što je sve Milatović mogao navesti i reći Papi uz poklonjeni reket kada je riječ o Crnoj Gori i tenisu? Mnogo toga! Crna Gora je neposredno poslije Berlinskog kongresa na Cetinju imala 11 teniskih igrališta. 1894.g. Cetinje je pośetila britanska mediteranska flota, na čelu sa oficirom Majklom Kalmom Sejmorom, koji je odigrao partiju tenisa sa članovima kraljevske familije. Partija tenisa je odigrana na njegovanom travnatom terenu, što govori da se tenis najvjerovatnije igrao i prije te godine. O njegovom razvoju śedoče i tekstovi koji su objavljeni u nekim evropskim periodičnim publikacijama i revijama (britanskoj ‘’The Graphic’’, njemačkoj ‘’Zick-Zack’’…), a tu su i fotografije sa cetinjskih teniskih terena i iz Dvorskog parka.
No, nije ovo dakako bila jedina propuštena prilika da se nešto više kaže o značajnoj civilizacijskoj i kulturološkoj ulozi naše zemlje. Novak Kilibarda je primijetio da ne zna zemlje koja ima takvu duhovnu i istorijsku vertikalu kao što je ima Crna Gora a da se nalazi u jednoj takvoj primitivnoj svakodnevici. Śećam se i o tome sam pisao u jednoj kolumni kako je neadekvatno predstavljena naša zemlja i to od strane naših naučnika-istoričara u publikaciji EU koja je neposredno poslije raspada SFRJ i posljednjeg (nadamo se!?) rata na ovom prostoru trebalo da koliko toliko približi novonastale države jedne drugima i Evropi podśećajući na njihove civilizacijske, kulturne i stvaralačke domete. Svi su tu šansu mnogo bolje iskoristili nego li Crna Gora! Kao da se stidimo naše hiljadugodišnje državnosti i civilizacijskih uzleta svake od crnogorskih država: i Duklje i Zete i same Crne Gore, odnosno svih dinastija i gotovo svih državnika i vladara, svijetovnih i duhovnih vođa, svjetitelja, koji su u maniru najumnijih svijetskih glava koje su spajajući državničko i političko predvodništvo sa mislilačko-mudronosno-filozofskom dimenzijom stvarale osobenu harizmu i kao gotovo niko u Evropi i svijetu (da ne govorimo o regionu Jugoistoka!?) približavale se idealu državnika-filozofa, velikom utopijskom idealu još od antičke Grčke od kojega je danas u svijetu ostalo tako malo. Umjesto da podśećamo na takva civilizacijska i kulturološka obzorja i takve globalne i transistorijske i budućnosne horizonte i dosege Crne Gore i Crnogoraca i svih ostalih nacija naše države i svih njenih građana – čiji su zajednički imenitelji: geografski i istorijski prostor, državni kontinuitet i posvemašnji materijalni i duhovni identiteti uzeli aktivno učešće u stvaranju evropske i svijetske civilizacije – naši naučnici, ponajviše istoričari, ‘’gubili’’ su se u dinastičkim, plemenskim pa čak i bratstveničkim nadmudrivanjima i nadgornjavanjima.
Za to vrijeme i u doba najvećeg procvata SFRJ, kada su postojali svi objektivni ali ne i subjektivni!? uslovi za puni razmah i zamah, afirmaciju Crne Gore i Crnogoraca i crnogorstva u cjelini, drugi su koristili i iskoristili sve šanse koje su im se nudile, ali ne i Crna Gora i Crnogorci, i njena tadašnja politička i državna, naučna i duhovna elita. Čak i zemlje i narodi koji nijesu imali, sticajem istorijskih (ne)prilika i ograničavajućih okolnosti, sopstvene države uspjele su da npr. organizuju i izgrade nacionalne hramove kulture i umjetnosti. Tako su Skoplje, Priština a u novije vrijeme i Banjaluka, recimo, dobile reprezentativne institucije opere i baleta, a Crna Gora i u tome danas kaska kao malo ko, iako je još knjaz i kralj Nikola naručio izgradnju operske kuće u Baru sa odgovarajućim arhitektonskim projektom. Da ne govorimo o tome da su Makedonci i tamošnja Makedonska akademija nauka i umjetnosti još u doba SFRJ priveli kraju sve poslove oko makedonske nacionalne kulture, a posebno oko makedonskog jezika i Makedonske pravoslavne crkve.
Ovđe nijesmo govorili o mnogim civilizacijskim i kulturno-materijalno-duhovnim postignućima Crne Gore i Crnogoraca kroz vijekove zbog kojih je ona i zbog kojih su oni zaista vječni! Uzmimo za primjer samo istoriju kartografije u Crnoj Gori, počev još od Pojtingerove table (Tabula Peutingeriana) iz IV-og ili V-og vijeka, jedino sačuvanoj rimskoj putnoj karti iz antičkog doba (Risan, Budva, Ulcinj) do karte Evrope iz 1500-te godine (na kojoj je u ogromnom Otomanskom carstvu ubilježena sa svojim granicama Podlovćenska Crna Gora – jedina oaza slobode nakon turskog porobljavanja Balkana) i tzv. Novog vijeka i savremenog doba. Ili ferman osmanskog sultana Selima III iz 1799. g. – izdat nakon pobjeda Crnogoraca u bitkama na Krusima i Martinićima (1796.g.) – u kojem on zvanično potvrđuje da ‘’Crnogorci nikada nijesu bili podanici Visoke Porte’’.
Da bi se svi ovi i mnogi drugi istorijski, civilizacijski, državni, kulturni, jezičko-lingvistički, identitetski biljezi i uzleti Crnogoraca i Crne Gore danas promovisali i potvrđivali u savremenosti i novim okolnostima (‘’nužde rađu nove sile’’) u zemlji, dijaspori i diljem svijeta ponosno, transparentno, istinito, časno i dostojanstveno, treba biti čovjek i državnik dostojan svojih slavnih predaka, onaj koji zna i da ‘’zbori i da tvori’’, a ne da jubilej slavne bitke na Krusima proslavlja u kripti (podzemnoj prostoriji ispod crkve, neke druge posvećene ili pak javne građevine) zajedno sa Nedostojnim i ostalima iz vrha Crkve druge države koja u to vrijeme nije ni postojala, čak ni u sopstvenoj zemlji, dok su Turci već bili ukinuli Pećku patrijaršiju koja im je da bi efikasnije vladali nad pravoslavnom rajom (po)služila kao organizaciono śedište vjernika različitih etniciteta, kultura i jezika. Takvi nijesu i ne mogu biti nikada nastavljači i našljednici Svetog Petra Cetinjskog, ni u svijetovnom ni u duhovnom pogledu!
