Piše: Božidar PROROČIĆ

Zaštićena područja Crne Gore danas sve snažnije postaju prostori u kojima se prepliću priroda, turizam, lokalne zajednice, nauka, edukacija i održivi razvoj. Upravo zato pitanje upravljanja po śetiocima zauzima jedno od važnih mjesta u savremenoj zaštiti prirode. Nacionalni parkovi pored svoje izuzetne ljepote i turističke privlačnosti su prostori odgovornosti, znanja, identiteta i trajne obaveze prema generacijama koje dolaze. Njihova vrijednost ne mjeri se samo brojem posjetilaca, već načinom na koji se ti prostori čuvaju, razumiju i koriste. Zbog toga svaka posjeta zaštićenom području mora biti promišljena, planski usmjerena i usklađena sa osnovnim ciljem  očuvanjem prirodnih, pejzažnih, kulturnih i duhovnih vrijednosti koje čine temelj zaštićenog prostora.

U tom kontekstu, u Centru za pośetioce Nacionalnog parka Durmitor, 7. i 8. maja 2026. godine, održana je značajna dvodnevna radionica pod nazivom „Od smjernica do prakse: Unapređenje upravljanja posśetiocima u zaštićenim područjima Crne Gore“. Radionicu su organizovali Parkovi Dinarida, a u njenoj realizaciji posebnu ulogu imale su Jelena Marojević-Galić, projekt koordinatorka Parkova Dinarida, i Milena Šijan, stručna konsultantkinja i predavačica, koja je kroz stručno osmišljene prezentacije i praktičan rad sa učesnicima ukazala na savremene modele upravljanja pośetiocima u zaštićenim područjima.

Posebnu vrijednost radionici dala je činjenica da je Nacionalni park Durmitor bio domaćin ovog važnog stručnog okupljanja. Durmitor, kao jedan od najprepoznatljivijih simbola prirodne baštine Crne Gore i prostor upisan u svijest brojnih generacija kao planina izuzetne snage, ljepote i izazova, bio je prirodan izbor za razgovor o tome kako se zaštićenim područjima upravlja odgovorno, stručno i dugoročno.

Na radionici su učestvovali predstavnici Nacionalnog parka Durmitor, kao domaćina, zatim Nacionalnog parka Lovćen, Nacionalnog parka Skadarsko jezero, Nacionalnog parka Biogradska gora, Nacionalnog parka Prokletije, kao i predstavnici drugih zaštićenih područja. Takav sastav učesnika pokazuje da je tema upravljanja pośetiocima prepoznata kao zajednički izazov svih upravljača zaštićenih područja u Crnoj Gori, bez obzira na njihove specifičnosti, geografski položaj, stepen posjećenosti ili karakter prirodnih vrijednosti koje čuvaju.

Radionica je bila zamišljena kao spoj teorijsko-praktičnih znanja. Njen osnovni kvalitet ogledao se u spoju stručnih prezentacija, grupnog rada, diskusija, razmjene iskustava i terenskog sagledavanja konkretnih primjera. Već sam naziv radionice  od smjernica do prakse  jasno je ukazao na potrebu da se postojeća znanja, dokumenti, preporuke i planovi pretoče u konkretne mjere na terenu. Jer zaštita prirode ne može ostati samo na nivou dobre namjere. Ona mora biti vidljiva u načinu na koji se pośetioci informišu, usmjeravaju, edukuju i uključuju u razumijevanje prostora kroz koji prolaze.

Prvog dana radionice poseban akcenat stavljen je na temu upravljanja pośetiocima u zaštićenim područjima, zatim na analizu postojećih modela upravljanja, kao i na pitanje uključivanja zainteresovanih strana. Kroz prezentacije i grupni rad učesnici su razmatrali kako se pośetilački tokovi mogu bolje organizovati, na koji način se mogu smanjiti pritisci na najośetljivije lokalitete i kako se može unaprijediti odnos između zaštite prirode i turističkog korišćenja prostora. Program radionice obuhvatio je i rad u grupama, mapiranje zainteresovanih strana, diskusije i predstavljanje rezultata, što je dodatno doprinijelo aktivnom učešću svih prisutnih.

Jedna od najvažnijih poruka radionice bila je da upravljanje pośetiocima ne smije biti shvaćeno kao (svojevrsna) kontrola kretanja ljudi kroz zaštićeni prostor. Riječ je o složenom sistemu koji objedinjuje zaštitu prirode, bezbjednost, edukaciju, interpretaciju, razvoj infrastrukture, saradnju sa lokalnom zajednicom i stvaranje kvalitetnog pośetilačkog doživljaja. Pośetilac treba da postane neko ko razumije vrijednost prostora, ko zna zašto su određena pravila važna i ko svojim ponašanjem doprinosi očuvanju prirodne i kulturne baštine.

Upravo zato je posebno značajna tema uključivanja zainteresovanih strana. Zaštićena područja ne mogu se uspješno čuvati bez saradnje sa lokalnim zajednicama, turističkim organizacijama, vodičima, obrazovnim ustanovama, nevladinim organizacijama, naučnom zajednicom, privrednim subjektima i samim pośetiocima. Svaki od ovih aktera ima svoju odgovornost, ali i mogućnost da doprinese održivijem i kvalitetnijem upravljanju prostorom. Park je živi sistem u kojem se susrijeću prirodni procesi, ljudske potrebe, tradicija, turizam, ekonomija i kultura.

Učesnici radionice pokazali su snažnu zainteresovanost, visok nivo profesionalne odgovornosti i spremnost da kroz diskusiju otvoreno sagledaju i prednosti i slabosti postojećih praksi. Posebno je bilo važno to što se razgovaralo ne samo o onome što je već urađeno, već i o onome što tek treba unaprijediti. Takav pristup potvrđuje da upravljači zaštićenih područja u Crnoj Gori sve više prepoznaju potrebu da se planiranje pośeta zasniva na realnim podacima, stalnom praćenju stanja na terenu i prilagođavanju savremenim izazovima.

Drugi dan radionice bio je usmjeren na konkretne alate za smanjenje ključnih pritisaka, pośetilačke sadržaje i sigurnost posjetilaca. Ove teme od posebnog su značaja jer se u praksi upravo na njima najčešće prelama odnos između zaštite i korišćenja prostora. Ako pośetilac nema jasne informacije, ako staze nijesu dovoljno označene, ako ne postoje kvalitetni interpretativni sadržaji, ako su najatraktivniji lokaliteti preopterećeni, tada i najljepši prostor može biti izložen pritiscima koji vremenom narušavaju njegove vrijednosti. Zato su informisanje, usmjeravanje i edukacija posjetilaca jednako važni kao i fizička zaštita prostora.

U okviru radionice posebno se govorilo o razvoju novih pośetilačkih sadržaja, analizi postojećih praksi, unapređenju sigurnosti i mogućnostima boljeg korišćenja centara za posjetioce, tematskih staza, interpretativnih tabli, vidikovaca i edukativnih punktova. Ovi sadržaji imaju višestruku ulogu. Sa jedne strane, oni pośetiocima omogućavaju bogatiji i sigurniji doživljaj prirode. Sa druge strane, oni pomažu upravljačima da posjetioce usmjere ka prostorima koji mogu podnijeti veći broj ljudi, dok se osjetljiva staništa i lokaliteti štite od prekomjernog opterećenja.

Posebno je značajan bio i terenski obilazak lokaliteta u Nacionalnom parku Durmitor, koji je učesnicima omogućio da stečena znanja sagledaju kroz praktičan primjer. Terenski rad uvijek ima posebnu vrijednost, jer pokazuje da upravljanje zaštićenim područjem nije (apstraktna) disciplina, već svakodnevni rad na prostoru koji ima svoje staze, vidikovce, pośetioce, rizike, vrijednosti i ograničenja. Na terenu se najbolje vidi koliko su važni dobra signalizacija, jasno definisani pravci kretanja, kvalitetna interpretacija i stalna prisutnost upravljača.

Za Nacionalni park Lovćen, učešće na ovoj radionici ima poseban značaj. Lovćen je prostor snažne simbolike, istorijske dubine, kulturnog pamćenja i izuzetnih prirodnih vrijednosti. On je istovremeno nacionalni simbol, prostor rekreacije, edukacije, turizma, duhovnosti i naučnog interesovanja. Upravo zbog toga upravljanje pośetiocima na Lovćenu zahtijeva posebno osjetljiv pristup. Lokaliteti kao što su Ivanova korita, Mauzolej Petra II Petrovića Njegoša, brojne pješačke staze, vidikovci i katunski prostori moraju se posmatrati kroz ravnotežu između dostupnosti i zaštite a posebno dio žičare-gondole koja izlazi na katunu KUK.

Radionica u Nacionalnom parku Durmitor pokazala je da zaštićena područja Crne Gore imaju mnogo zajedničkih izazova, ali i mnogo mogućnosti za zajedničko djelovanje. Durmitor, Lovćen, Skadarsko jezero, Biogradska gora i Prokletije razlikuju se po pejzažu, biodiverzitetu, načinu korišćenja i pośetilačkim pritiscima, ali ih povezuje ista misija očuvanje prirodne baštine i njeno odgovorno predstavljanje javnosti. Upravo u toj povezanosti leži velika snaga sistema zaštićenih područja Crne Gore.

Zato je uloga Parkova Dinarida kao organizatora ove radionice posebno važna. Kroz ovakve programe Parkovi Dinarida potvrđuju svoju posvećenost jačanju kapaciteta zaštićenih područja, unapređenju stručne saradnje i povezivanju ljudi koji rade na istom zadatku  očuvanju prostora koji su od neprocjenjive vrijednosti za prirodu, kulturu i društvo. Organizacija ovakvih radionica ne donosi samo nova znanja, već gradi i profesionalnu zajednicu, razmjenu iskustava i međusobno povjerenje.

Doprinos Jelene Marojević-Galić, kao projekt koordinatorke Parkova Dinarida, ogleda se u pažljivo osmišljenom programu, povezivanju učesnika i stvaranju prostora za konstruktivan dijalog. Sa druge strane, stručni doprinos Milene Šijan, kao konsultantkinje i predavačice, bio je posebno važan u dijelu prenošenja praktičnih znanja, usmjeravanja grupnog rada i otvaranja pitanja koja su od suštinskog značaja za savremeno upravljanje pośetiocima. Njihov rad pokazuje koliko su stručnost, organizacija i komunikacija važni kada se složene teme žele približiti ljudima koji ih svakodnevno primjenjuju na terenu.

Jedan od najvažnijih zaključaka ove radionice jeste da upravljanje pośetiocima nije jednokratan zadatak, već trajan proces. To je proces koji zahtijeva planiranje, praćenje, evaluaciju, korekciju i stalno učenje. Broj pośetilaca nije jedini pokazatelj uspjeha. Uspjeh se mjeri i time koliko su prirodne vrijednosti očuvane, koliko su pośetioci informisani, koliko je lokalna zajednica uključena, koliko su staze bezbjedne, koliko su pritisci smanjeni i koliko se prostor koristi na način koji ne ugrožava njegovu budućnost. Radionica „Od smjernica do prakse: Unapređenje upravljanja po śetiocima u zaštićenim područjima Crne Gore“ zato predstavlja važan korak u pravcu odgovornijeg, savremenijeg i održivijeg pristupa zaštiti prirode. Ona je pokazala da u Crnoj Gori postoji stručni potencijal, volja i spremnost da se o zaštićenim područjima razmišlja ozbiljno, dugoročno i odgovorno. Za Nacionalni park Lovćen, ali i za sva zaštićena područja Crne Gore, poruka ove radionice je jasna: priroda se najbolje čuva onda kada se razumije, a posśetilac postaje saveznik zaštite onda kada mu se prostor predstavi znanjem, mjerom i poštovanjem. Upravo u tome leži suština prelaska od smjernica ka praksi da zaštita ne ostane samo napisana riječ, već svakodnevni čin odgovornosti prema prostoru koji nas nadilazi i obavezuje.

Kako nam ‘’dokle jedan teče’’– uteče?!

Piše: Goran Sekulović

Ušli smo u obljetnički mjesec obnavljanja državne nezavisnosti. Dvadeset godina nakon referenduma iz 2006.g. – zaista dovoljno izazovna tema za rasprave đe smo i dokle smo stigli? A dosta je samo malo izaći iz kruga naših ‘’dvojki’’ i biće nam sve jasno. Evo, recimo, pođimo u okolinu Podgorice, na nekoliko istorijskih mjesta, đe se stvarala i stvorila crnogorska država! I to samo na jednu stranu, na primjer, tu oko Lješkopolja, đe se odigrala za crnogorski opstanak vododjelnička 1603.g. bitka s Turcima u kojoj su Crnogorci odnijeli prvu značajnu pobjedu – u trenutku najveće osmanske moći!? – i prvu pobjedu koja je dobijena pod komandom jednog crnogorskog vladike, vladike Rufima Njeguša. Da li išta podsjeća na ovom mjestu na tu slavnu bitku?! I to kakvo je stanje na terenu, skoro da je isto takvo i u udžbenicima, u vladajućem obrazovnom, naučnom, kulturnom, medijskom i nevladinom diskursu i javnom mnjenju u cjelini! I da ne bude nimalo zabune, treba odmah reći da je ‘’naravno’’ ovakvo stanje još od prije 2020.g. Uostalom, upravo zbog ove činjenice danas i jesmo ovđe đe smo!?

Krećemo od Podgorice preko Bera koje su i dalje ‘’oslobođene’’ posvuda sa srpskom trobojkom. Nema plota ni tarabe ni direka bez nje! Penjemo se ka Krusima. (Mala digresija: prijethodno smo bili do Komana đe je već decenijama osobiti spomenik čuvenom Suli Radovu Raduloviću – kamena gromada-stijena iz okoliša postavljena simbolično njemu u čast u dvorištu Osnovne škole – kome se kada praznicima i vikendom škola ne radi, odnosno kada je zatvorena dvorišna kapija, ne može prići jer se ograda ne da preskočiti zbog neravnog terena. Zato bi valjalo da se ovo spomen obilježje Suli Radovom poveže i sa javnim prostorom – da ostane u školskom dvorištu, ali da mu se može prići nesmetano i sa ulične strane). Neđe na pola puta do njih, malo niže same Kruske glavice – đe je centar sela, crkva i groblje, kao i spomenik-obelisk, koji se podiže 1996.g. i čiji je autor Pavle Pejović, poginulim Crnogorcima u bitci na Krusima – postoji putokaz za niđe, iako na njemu piše da vodi do ‘’memorijalnog centra’’!? Naime, kad se dođe poslije par stotina metara do table koja bi trebalo da predstavlja i označi to mjesto ‘’memorijalnog centra’’, čovjek se nađe, jednostavno rečeno, u čudu. Riječ je o potpuno zapuštenom i devastiranom okolišu, o tabli sa izblijeđelim slovima sa koje se jedva može pročitati da je upravo tu poginuo skadarski vezir Mahmut paša Bušatlija (zapovjednik turske vojske u bitci na Krusima) i da se zato na tom mjestu gradi ‘’memorijalni centar’’. A od centra ni kamen temeljac!? I sada slijedi krem de la krem ovog čudestvija koje bi moglo da bude i paradigma vaskolikog aktuelnog (koje traje dakako već decenijama!?) stanja u Crnoj Gori. Investitor ‘’memorijalnog centra’’ je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore, a kao datum završetka radova na ‘’memorijalnom centru’’ stoji 2016.g.!? Taman da ove godine uz 20-godišnjicu obnove nezavisnosti i 230- godišnjicu od bitke na Krusima (3. oktobar 1996.g. po novom kalendaru), proslavimo i 10-godišnjicu od postavljanja investitorske table Ministarstva kulture i medija Crne Gore za ‘’(iz)gradnju’’ ‘’memorijalnog centra’’ na mjestu đe je poginuo Mahmut paša Bušatlija!?

Toliko zaista ‘’dugujemo’’ bitci na Krusima! Možda i najznačajnijoj bitci u istoriji Crne Gore, poslije koje nije više bilo ništa kao prije nje! Praktično, Crna Gora je od bitke na Krusima, postala nezavisna zemlja, mada je to bila i prije nje, ali sada u smislu skoro i de jure priznanja te nezavisnosti, ako još ne u međunarodnim okvirima, a ono bar od turske strane – iako naravno postoji i činjenički, pravni akt, da Crna Gora nikada nije bila u turskom podaništvu!  Vuk Karadžić u knjizi ‘’Crna Gora i Crnogorci’’ je zapisao: ‘’Pogranični Turci već se navikoše da na Crnu Goru gledaju kao na tuđu državu.’’ Poslije bitke Sveti Petar Cetinjski poruči da je pobjedu odnio ‘’slaveno Ilirski crnogorski narod’’, a svi sa svih strana pozdravljahu ‘’narod crnogorski’’, odnosno osuđivahu turske ratne i nasilničke ‘’pokušaje protivu pravoslavnoga i viteškoga naroda crnogorskoga i drugijeh pravoslavnijeh hristjana’’ na Balkanu. A o značaju bitke govore i ove riječi Branka Pavićevića: “Nikada do tada u istoriji Crne Gore na njenim granicama nije postojao tako opasan susjed kao što je bio Mahmut paša Bušatlija.’’

Poslije obilaska ‘’memorijalnog centra’’ upućujemo se ka Kruskoj Glavici, svetom mjestu crnogorske istorije i Crkvi Svete Paraskeve iz koje je Srpska crkva na prijevaru odnijela kandilo Svetog Petra Cetinjskog i srebrni krst. Mještani, istinski rodoljubi, braća Mladen Mađo i Predrag Peđo Bojanović, ističu da još nije pronađeno i vraćeno opljačkano blago ove bogomolje. Njih dvojica i ostali mještani Krusa sa velikom ljubavlju održavaju i čuvaju sva ovdašnja istorijska znamenja i spomenike. Dok je njih i svih onih identičnih njima niko neće i ne može asimilovati nacionalne Crnogorce i crnogorstvo pretopiti ili ‘’inkorporirati’’ u ‘’srpski svet’’. Ili, kako to poruči Sveti Petar Cetinjski Mahmut-paši Bušatliji: “A mi ćemo se od tvoje sile i napasti, s pomoću Božjom, braniti dokle jedan teče!”.

A upravo možda i najznačajnijem članu dinastije Petrović Njegoš i uopšte najznačajnijoj crnogorskoj istorijskoj ličnosti, Svetom Petru Cetinjskom, ‘’odužujemo’’ se na ‘’najbolji’’ mogući način. Naime, svako se u to može uvjeriti lako i očigledno ko se zaputi na Karuč. Prije toga, kraj magistralnog puta Podgorica-Cetinje, ko svrati na Carev Laz ima da vidi još jedan naš ‘’nacionalno’’, blago je reći, nemaran odnos. Bitka na Carevom Lazu je bila 28.-og jula 1712.-te po novom kalendaru, a crnogorskom vojskom je komandovao vladika Danilo Petrović Njegoš. Turci su masovno izginuli i mjesto boja je izgledalo kao lazina pa je dobilo ime Carev Laz. Danas su i lokalitet i sam spomenik dosta zapušteni i ruinirani, a ‘’raritet’’ je, što se lijepo vidi na jednoj od fotografija, da je kraj spomenika, na postolju sa vijencem, pocijepan papir kojim se u znak śećanja odaje pijetet poginulim Crnogorcima – dakle, ostalo je samo početno slovo ś, pa je, jasno je, izvorni, jotovani crnogorski jezik, ovđe bio glavni razlog za nepočinstvo ove vrste.

Stanje u kojem se već odavno nalazi Zimovnik na Karuču Svetog Petra Cetinjskog govori nam sve o našem odnosu prema vlastitoj tradiciji, identitetu, istoriji, državnosti i kulturi. Zimovnik je skoro u potpunosti devastiran, do njega se teško stiže, istorijsko staro kameno stepenište je zaraslo u travu, krov je odavno urušen, ostali su samo goli spoljnji zidovi unutar kojih nesmetano raste šiblje, korov i drača. Niđe nikakvog znaka, nikakve table, čak ni neke poput one ‘’preistorijske’’ Ministarstva kulture sa mjesta pogibije Mahmut paše Bušatlije! Niđe ništa! Ni na našem, a kamoli na nekom stranom jeziku! Novak Kilibarda je u svojoj beśedi ‘’Sula Radov i istorijsko-etičko iskustvo crnogorskog naroda’’ – koju je izgovorio na otvaranju prvih crnogorskih politikoloških dana ‘’Dvije rekoh, te ovakav džamadan stekoh’’ koji su organizovali 8-og i 9.og juna 2017. godine u Podgorici Društvo za očuvanje crnogorske duhovne baštine (DOB) i Fakultet za državne i evropske studije (FDES) – istakao da niđe nije viđeo tako porazan raskol između najuzvišenijih civilizacijskih kulturno-istorijskih uzdignuća duha i tekućeg aktuelnog primitivizma kao što je to slučaj u Crnoj Gori. (Još jedna mala digresija: osim ‘’Pobjede’’, o prvim crnogorskim politikološkim danima ‘’Dvije rekoh, te ovakav džamadan stekoh’’ nijedan drugi medij u našoj zemlji nije izvijestio ni jednog jedinog retka! I to je dakako još jedan činjenični dokaz više za ono stanje na terenu i, između ostalog, u medijskom i ukupnom javnom mnjenju sa početka kolumne).

Na Karučkom Zimovniku se još mogu viđeti puškarnice, odnosno uzani otvori i prorezi kroz koje su mogli proći puščane cijevi zarad odbrane od neprijatelja. Takve puškarnice su i na crkvi u Krusima, i još na mnogim drugim! Govori to mnogo, između ostalog, i da su Crnogorci imali i da imaju još uvijek, ako ih ima?!, svojee osobito shvatanje vjere i hrišćanske, pravoslavne religije, svoje borbeno, životno, čovječno, slobodarsko, crnogoroslavlje! Što bi rekao Sveti Petar Cetinjski – ‘’dokle jedan teče’’! Tako smo i opstali hiljadu godina, sve do danas, tačnije do juče i neđe još malo ranije, kad nam to ‘’dokle jedan teče’’ nekako – uteče!?