Ono što je Arlekin Botunski najvaljivao u crnogorskom parlamentu, zaista se dešava! Vulgarni i primitivni reality show programi, preselili su se sa TV ekrana u politiku, u naše živote. I uzalud se „batrgamo“ i branimo, jer oni koji odlučuju o sudbini Crne Gore, sa pozicija neograničene moći, ne pitaju možemo li to sve „svariti“; guraju nas u tu bazdeljavu i šporku kaljugu, svim „mehanizmima“razvr(atnog)nutog i unakaženog pravnog i bezbjednosnog sistema! Nije trebao biti „prorok“, pa da Arlekin predvidi reality showburdelj naših života, i da nas o tome obavijesti, jer i sam čini dio tog pakleno osmišljenog plana, koji ni jedan kolektor ne može pretvoriti u nešto „ekološki“ prihvatljivo! TV i druge trovačnice duha, nepogrješivo obavljaju povjereni zadatak! Onda nam sasvim pitki djeluju „eksplicitni snimci“ i vrlo nestašni Maradonini dečki (Que me perdone el verdadero Maradona), naivni kao francuska sobarica! Ostaje samo da se uskoro uvjerimo, koliko su bili nestašni i da li su bili na visini zadatka u novoj vrsti profukto-umjetnosti! U odnosu na ove M. Lewinsky ili „naša“, od suśeda importovana,SČ djeluju zaista naivno!
U Centru pažnje javnosti trenutno su „nenavodni“, ogavni i lažima prepuni Oskarovi„dokumentarci“ tipa „Priča o izmišljenoj slobodi“ i „navodni“ Medenica! I sve funkcioniše po onoj staroj: „Niko te ne može nagrditi kao nagrđeni!“ I što je u svemu najčudnije jeste, da su Crnogorci „italijanska kopilad“, kada je Đedo kojega u potonje vrijeme „kuju u zvijezde“ kao „suverenistu“ odavno „ustanovio“ (između ostaloga, u bogatom „repertoaru otkrića“) da smo mi ustvari „komunistička kopilad“, izašla iz „Brozovog Jajca“, a onda „hrišćanski milosrdno“ zaključio da i kopile, kada je već rođeno treba „ninati“ (ljuljati)! E takve „empatičnosti i blagorodnosti“ slabo da su zapamtili ovi prostori! Demokratija podrazumijeva mogućnost političkog izbora! Kod nas je prava demokratija „zakucala na vrata“ 2020. godine! Eto imamo pravo da odlučimo jesmo li italijanska ili Brozova kopilad! Pa đe toga ima osim kod Crnogoraca i kod Srba? Imate pravo odlučiti porijeklo i po ideološkoj (italijansko-brozovskoj, pa i turskoj) liniji, i po rodnoj bliskosti, da li je tatko ustvari đedo, Hrvat, Albanac, Srbin, Turčin, Rus (sa kraja II svjetskog rata)…ma živa milina! Kako je ovo već apsolvirano da se mi, fino vrnemo „navodnom“ Medenici ili „Medenom“, kako se predstavlja:
„Čašu meda još niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči;
čaša žuči ište čašu meda,
smiješane najlakše se piju.”
(Petar II-Lovćenski Tajnovidac)
Samo udri Medeni! Teško da će ovijema prijati i smiješana čaša!
Ipak, ono što najviše buni jeste sljedeće:
Pažnja javnosti je usmjerena na to da li je Medeni„navodni“ ili „nenavodni“! „Zagilićite me, da se jadu nasmijem“ rekao bi jedan poznati cetinjski „oriđinal“, svejedno, italijanski ili Brozov potomak! Inače, u Srbiji kažu da se crnogorsko kopile zove: „Sin neznanog junaka!“ Sitnice! Važno da je junački đetić!
I potpuno je nevažno, da li je „Medeni“ AI, „navodni“ ili „nenavodni“! Mnogo je bitnije što kaže, nego ko kaže! Valjda nećemo informacije tog tipa tražiti od baletskog ansambla Boljšoj teatra ili Bečke filharmonije! Uostalom, gotovo sve informacije koje plasira Medeni su se pokazale kao tačne i jako precizne, zaključno sa onom o lešu ubetoniranom u bačvi, do čega su organi (ne)reda došli tek kasnije!
Zoran Vujičić, član Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama nije ugrozio javni interes radnjama koje upućuju na postojanje korupcije. Nije dokazano postojanje sukoba interesa, što je potvrđeno presudom Upravnog suda od 9. aprila 2026. godine.
Sudija Lidija Novović je saopštila da u ovom slučaju nijesu ispunjeni uslovi za utvrđivanje sukoba interesa propisani zakonom. Ona je usvojila tužbu Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) podnesenu protiv Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) i poništila mišljenja ASK-a da je član Savjeta AZLP Vujičić izdejstvovao preporuku te agencije za učešće NVO „Građanska alijansa“ na javnom konkursu Ministarstva javne uprave „Javna uprava dostupna svima“ (Transparentna javna uprava), budući da je, kako su tvrdili iz ASK-a, u isto vrijeme bio angažovan kao konsultant za ekspertske usluge u toj nevladinoj organizaciji.
ASK je nakon sprovedenog postupka provjere istinitosti navoda sadržanih u prijavi koju je primila 20. oktobra 2023. godine, kako su saopštili, i ocjene svih činjenica i okolnosti, utvrdila ugrožavanje javnog interesa koje upućuje na postojanje korupcije vezano za postupanje pojedinih članova Savjeta AZLP. U prijavi, koju je ASK dobila, navodi se da je Vujičić, kao član Savjeta AZLP, uticao na druge članove Savjeta, pribavio preporuku da bi Građanska alijansa aplicirala na konkurse koje objavljuje Ministarstvo javne uprave.
Nakon što je u martu 2024. godine AZLP podnijela tužbu Upravnom sudu osporavajući mišljenje ASK i sprovedenog sudskog postupka, Upravni sud je presudio da Vujičić nije u konfliktu interesa.
Obrazlažući presudu Upravni sud je zaključio da Agencija za sprečavanje korupcije nije dokazala postojanje sukoba interesa, da je osporeno mišljenje donijeto uz povredu pravila postupka i materijalnih propisa Zakona o sprečavanju korupcije, te da nema konkretnih dokaza koji bi potvrdili ugrožavanje javnog interesa.
“Po nalazu suda, osporeno mišljenje zahvaćeno je povredom pravila postupka iz člana 22 stav 3 i 7 Zakona o upravnom postupku, jer obrazloženju nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a dati razlozi su kontradiktorni sa stanjem u spisima predmeta i ne upućuju na odlučne činjenice“, navodi se u odluci.
„Tužba se usvaja, stoli u obrazloženju presude, čime se poništava se mišljenje Agencije za sprečavanje korupcije – Podgorica, broj 03-02-172-23-7 od 28.12.2023. godine.
Obavezuje se tuženi da tužiocu naknadi troškove spora u iznosu od 847 eura u roku od 15 dana od dana prijema presude“, navodi se u presudi Upravnog suda.
Predsjednik Srbije Alekandar Vučić kazao je danas (28. maja), da je odluka suda u Podgorici kojom je kao neosnovana, odbačena tužba njegovog brata Andreja protiv dnevnog lista Vijesti u vezi objavljivanja Skaj prepiski, bila očekivana.
“Ne znam ni što mu je trebalo da ih tuži, on normalan čovjek misli kad neko napiše da je ubijao, da se bavio dilovanjem droge, da će neko ući u suštinu stvari, samo obratite pažnju, oni nijesu ušli u meritum stvari, oni ne kažu da on nije u pravu, nego kažu moraš da trpiš pošto si javna ličnost”, izjavio je Vučić novinarima srpskih medija u Šangaju gdje je razgovorao s predstavnicima kineskih kompanija, prenosi agencija Beta.
Vučić je kazao da ide u Tivat, na samit predstavnika Evropske unije i Zapadnog Balkana, zato što ga je predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen pozvala.
“Idem zato što me je pozvala Ursula fonder Lajen inače ne bih išao, neću preko Pekinga, nego ću sam da odlučim kako ću, možda ću u inat Đilasu preko Trebinja a možda i neću, ja sam slobodan čovjek, sam biram svoj put. U Tivat ću da odem, da sačekam da mi sve u lice objasne svi ti mnogo hrabri koji se iživljavaju na mojoj porodici”, naveo je on.
Podsjetimo, Osnovni sud u Podgorici odbio je kao neosnovanu tužbu Andreja Vučića protiv dnevnog lista Vijesti.
Sudija Jelena Anđelić je utvrdila da su novinari postupili s “dužnom pažnjom i u javnom interesu” objavljivanjem Skaj prepiske u kojoj se pominje Andrej Vučić, a da on “kao javna ličnost i aktivni učesnik u političkom životu Srbije, mora trpjeti širi stepen javne kritike i interesa javnosti”.
Ima nečega lucidnog, neobičnog i gotovo magičnog u onome što nastaje pod svetim stijenama Lovćena i pod nebeskim svodom Prijestonice, čiju duhovnu snagu ne ispisuju samo ulice, trgovi i hramovi, već i pisci, slikari, glumci, državnici, sveštenici, ratnici, sanjari i oni usamljeni posvećenici riječi koji su znali da se najdublje istine ne iznose pred svijet kao dokaz, nego ćute u čovjeku kao sveta iskra, kao ono unutrašnje ozračje koje riječ može tek naslutiti, ali nikada do kraja iscrpiti. Ta snažna nit, razapeta između lovćenske stijene i cetinjskog śećanja, oplemenjuje i zbirku pjesama „Vrznikova zvijezda“ Dušana (Rajkovog) Jabučanina, pisca naučne fantastike i autora osobene imaginacije, koji svoju kosmičku optiku ne napušta ni onda kada piše poeziju.
Naprotiv, upravo iz te veze sa naučnom fantastikom izrasta jedan od najzanimljivijih dimenzija ove zbirke. Jabučanin ne posmatra zvijezdu kao kosmički biljeg, već kao znak bića, sudbine, pada, svjetlosti i nepripadanja. Njegova poezija često djeluje kao unutrašnje putovanje kroz nepoznate galaksije duše, ali brod kojim se plovi nije metalni brod budućnosti, nego pjesma nije to letjelica iz romana naučne fantastike, već lirska komora u kojoj se mjere svjetlost, bol, strah, san i śećanje. Kao da Vrznikova zvijezda ne stoji samo iznad Lovćena, nego nas posmatra iz jednog višeg, udaljenog i mistično-blistavog sazvježđa, ispitujući jesmo li još sposobni da u sebi prepoznamo ono što nas nadilazi.
Zato naslov „Vrznikova zvijezda“ ne treba razumjeti samo kao poetsku oznaku, nego kao mistično-ontološki i astralno-metafizički ključ cijele zbirke. Vrznik je biće pada, biće ranjenog porijekla, onaj koji se našao među ljudima, a nije do kraja izgubio riznicu śećanja visina. Njegova zvijezda nije samo svjetionik nad ponorom, već i ožiljak svjetlosti. Ona ne tješi jednostavno, ne nudi mirno razrješenje, već stalno podśeća da je čovjek možda najnesrećniji upravo onda kada zna da je stvoren za nešto više od svijeta u kojem mora da živi. Zbirka je oblikovana kroz dvije pjesničke cjeline: „Vrznikova zvijezda“ i „Cetinjska hereza“. Ta kompoziciona podjela ima unutrašnju dramaturgiju. Prvi ciklus više je usmjeren prema lirskom samopreispitivanju, snu, ljubavi, śećanju, duhovnom izgnanstvu i traganju za riječju koja može da izdrži ono što je ostalo zaključano u ćutanju. Drugi ciklus donosi oštriji ton, snažniju simboličku pobunu, tamniji metafizički registar i otvorenije suočavanje sa zlom, smrću, pustoši, prkosom i herezom kao oblikom duhovne odbrane.
U ovom eseju posebno ćemo se zadržati na sedam pjesama koje otvaraju najvažnije semantičke pravce zbirke. Iz prvog ciklusa izdvajaju se „Kavez“, „Kameno Sunce“, „Zov Crne Planine“ i naslovna pjesma „Vrznikova zvijezda“. Iz drugog ciklusa pažnju zaslužuju „Hereza“, „Serdareva pjesma“ i „Pustinja“. Kroz njih se može pratiti unutrašnji luk Jabučaninove poetike od zatočene riječi i zatočenika do astralnog pada, od intimne rane do svetog mjesta zajedničkog śećanja od ljubavne vatre do egzistencijalne pustoši.
Pjesma „Kavez“ otvara jednu od ključnih poetskih napetosti zbirke: odnos pjesnika i pjesme. Već uvodni stihovi:
Sjeti se, pjesmo, kad pjesnika ne bude
Čija je duša u tebi zapisana
Pokazuju da pjesma kod Jabučanina pored toga što je snažni književni oblik, predstavlja i posljednje prebivalište duše. Ona je trag onoga što čovjek ne može potpuno sačuvati u sebi. Kavez u ovoj slici prerasta značenje spoljašnje sputanosti i postaje dramatičan znak unutrašnjeg pritiska, onog dubokog stanja u kojem riječ ne miruje, nego udara iznutra, traži prolaz kroz čovjeka, dok se on plaši vlastitog ogoljenja pred trenutkom njenog oslobađanja. U ovoj pjesmi javlja se i motiv paradoksalne slobode pjesma može da živi ono što pjesnik napiše, dok sam pjesnik ostaje vezan za ono čemu je dao oblik. To je jedna od najljepših i najtežih istina poezije stvaralac oslobađa pjesmu, ali često sam ostaje zarobljen njenim porijeklom.
U pjesmi „Kameno Sunce“ Jabučanin gradi snažnu antitezu između sna i grubog buđenja. Stih:
Što se grublje trijeznim, to još jače sanjam
Sažima čitavu egzistencijalnu logiku ove pjesme. San nije bjekstvo slabog čovjeka, već odbrambeni mehanizam bića koje ne pristaje da stvarnost bude posljednja mjera postojanja. Sunce je ovđe složen simbol ono je žeđ, nada, svjetlost, ali i nešto što se može skameniti pod pritiskom svijeta koji „sjaj ne poznaje“. Jabučaninovo Sunce nije idilično ono je teško, stijenski tvrdo, skoro bolno. U toj slici prepoznaje se poetska ontologija zbirke svjetlost postoji, ali do nje se ne dolazi bez unutrašnjeg lomljenja.
Pjesma „Zov Crne Planine“ uvodi širu zavičajno-identitetsku ravan, ali bez banalne rodoljubive ornamentalnosti. Pjesnik se obraća zemlji kao biću istovremeno bliskom i nedokučivom:
Zemljo moja, nebeski izrode,
Čija li te kletva zavila?
Ovi stihovi ne donose jednostavno slavljenje, već duboko ambivalentan odnos prema Crnoj Gori ljubav je u njima prožeta gorčinom, divljenje prelomljeno kroz razočaranje, a pripadnost kroz bolnu svijest o istorijskim i moralnim protivrječnostima. Sintagma „nebeski izrode“ snažno pokazuje Jabučaninovu sposobnost da spoji uzvišeno i ranjeno, sveto i pobunjeno, visinu i pad. Crna Planina se u ovoj pjesmi javlja kao velika unutrašnja sintagma, kao prostor u kojem pjesnik ne traži samo porijeklo, već i odgovor na pitanje može li se voljeti ono što nas istovremeno uzdiže i ranjava.
Naslovna pjesma „Vrznikova zvijezda“ predstavlja centralnu tačku zbirke. Ona okuplja gotovo sve važne elemente Jabučaninovog imaginarijuma: pad, zvijezdu, dom, daljinu, oluju, Sunce, san i nepripadanje. Stihovi:
Pao sam i ja sa onih visina,
Moj dom ostao je daleko
Otkrivaju Vrznika kao biće koje nije izgubilo svijest o svom prvobitnom svodu. On jeste pao, ali pad nije poništio moralne refleksije. Upravo te refleksije čini njegovu tragediju većom. Najdublja drama nije u tome što je odvojen od visina, već u tome što ih i dalje ośeća u sebi. Vrznik je zato blizak onim junacima naučne fantastike koji putuju među svjetovima, ali se ni u jednom ne mogu do kraja nastaniti. Razlika je u tome što Jabučaninov Vrznik ne putuje kosmičkim galaksijama, nego unutrašnjim bezdanima. Njegova zvijezda je i navigacioni znak i optužnica svijetu koji je čovjeka naučio da hoda nisko, iako u sebi nosi trag visine.
Drugi ciklus, „Cetinjska hereza“, otvara prostor još snažnije pobune. Hereza ovđe nije trenutno poricanje vjere, nego način da se odbrani ono što je dublje od dogme i čistije od navike. Cetinje u ovom ciklusu predstavlja posebno mjesto ali i duhovni pritisak, mjesto unutrašnjeg usijanja, prostor u kojem se dodiruju stara riječ, krš, svetost, ironija, ljubav i otpor banalnosti. U tom smislu Jabučaninova hereza nije rušenje svetog, nego pobuna protiv svega što je sveto svelo na praznu formu.
Pjesma „Hereza“jedna je od najintenzivnijih ljubavno-metafizičkih pjesama u zbirci. Ona spaja erotski naboj, sakralnu simboliku i ośećanje krajnje granice. Stihovi:
Boga nema, ali s tobom ga dotakoh
I živim sve što umrijeti mora
Ovi stihovi pokazuju da se ljubav ovđe doživljava kao iskustvo koje prevazilazi običnu emociju. Ona je dodir sa božanskim čak i onda kada se Bog izričito dovodi u pitanje. U tome se nalazi hereza pjesme ljubav postaje oblik spoznaje, gotovo sakrament izvan službenog poretka. Završni iskaz:
Na ljubav… ja se ne zaklinjem.
Moja gospo… ja sam zakletva!
Donosi snažnu lirsku samopotvrdu. Pjesnički subjekt ne obećava ljubav spoljašnjom riječju on sebe predstavlja kao njeno živo ovaploćenje. To je mjesto đe se patos, strast i metafizička retorika spajaju u jednu uzavrelu pjesničku figuru.
U „Serdarevoj pjesmi” Jabučanin prelazi u drugačiji tonski registar. Ovdje dominira baladična atmosfera predsmrtne svijesti, ali bez epske ukočenosti i bez praznog junačkog estetskog momenta. Stihovi:
U noć pred bitku sna mi ne dolazi,
A u zbunjene oči bojište se gura
Odmah stvaraju scenu u kojoj bitka još nije počela, ali je već ušla u čovjeka. Polje, trava, sablja, krv i zora su apokaliptični prikazi sukoba, ali i elementi jedne tragičke ornamentike. Posebno je snažan stih:
I svi ovi cvjetovi od nogu izmučeni
Što će sjutra nicat iznad naših glava.
Ovdje se rat ne prikazuje kroz pobjedničku retoriku, nego kroz svijest o zemlji koja će prekriti i pobjednike i poražene. Trava postaje čuvar smrti, a cvijet znak da priroda nastavlja svoju mirnu obnovu i preko ljudskih lomova. „Serdareva pjesma“ zato ima elegijsku dubinu ona ne bježi od junačkog nasljeđa, ali ga čita kroz prolaznost, umor i sudbinsku krhkost čovjeka.
Pjesma „Pustinja“ donosi možda najširu egzistencijalnu dijagnozu zbirke. Već prvi stih:
,,Pustinja — sve je ovo pustinja”
Postavlja pjesmu kao veliku metaforu duhovnog osiromašenja. Pustinja kao metafora teškog opstanka i postanka je svojevrsno stanje svijeta u kojem među ljudima postoji „nebeski bezdan od duše do duše“. Ta slika precizno imenuje savremenu samoću ljudi su fizički blizu, ali suštinski udaljeni. U pjesmi se javlja i važan korektiv:
,,Nije Sunce krivo što čovjek ne uspijeva”
Time Jabučanin odbacuje jednostavno optuživanje neba, sudbine ili svjetlosti. Problem nije u tome što nema izvora, već u tome što čovjek ne umije da primi ono što bi ga moglo spasiti. Završna misao, u kojoj se pjesma obraća samoj sebi, ima gotovo katarzičan prizvuk: Sunce nije krivo. Krivica je u unutrašnjoj pustinji, u gladi koja je izgubila smisao, u duši koja je zaboravila kako se biva budan.
Kada se ovih sedam pjesama čitaju zajedno, postaje jasno da je „Vrznikova zvijezda“ zbirka snažne lirske kondenzacije i simboličke napetosti. Jabučanin ne piše poeziju dopadljive faregmentarnosti, nego poeziju unutrašnjeg pritiska. Njegov izraz je ponekad gotovo vizionarski, ponekad ispovjedan, ponekad oštar do hule, ponekad nježan do ranjivosti. On ne teži mirnoj harmoniji, već pjesničkom sudaru između čovjeka i svijeta, svjetlosti i pada, ljubavi i smrti, sna i razočaranja, Prijestonice i kosmosa, Lovćena i udaljenih sazvježđa.
U toj poetici posebno je značajno što Jabučanin dolazi iz svijeta naučne fantastike. Taj podatak predstalja svojevrsni ključ za razumijevanje njegove pjesničke imaginacije. On svijet ne vidi samo horizontalno, nego astralno ne čita čovjeka samo kroz svakodnevicu, nego kroz kosmičku usamljenost. Njegove zvijezde ne pripadaju romantičnoj slici neba one su studeni, neumoljivi svjedoci čovjekove žeđi za višim poretkom, za smislom koji nadilazi zemaljsku krhkost. Njegov Lovćen ne pripada običnom prirodnom prizoru, već se uzdiže do zvjezdanog instrumenta kroz koji se osluškuje sudbina čovjeka, zemlje i neba. On više nije samo planina od stijene i visine, nego kosmički zvjezdani prijemnik, mjesto đe mir dobija oblik znaka, a svjetlost postaje unutrašnji krik koji ne izlazi na usne. Njegovo Cetinje nije obična odrednica prostora, već duhovna opservatorija izrasla iz kamena, istorije i dubokog śećanja Prijestonice. Iz njega se istovremeno osluškuju prošlost, nevidljivi glasovi predaka i beskraj svemira kao prostor posljednjih pitanja, đe čovjek, suočen sa sopstvenom krhkošću, traži mjeru smisla, dostojanstva i postojanja.
Zato bi se Jabučaninova zbirka mogla dovesti u vezu sa rijetkim umjetničkim svjetovima poput onoga koji je stvarao Mikalojus Konstantinas Čiurlionis, litvanski slikar i kompozitor čije su slike često spajale muziku, kosmos, slutnju i metafizički pejzaž. Kao kod Čiurlionisa, i kod Jabučanina zvijezde pored toga što su udaljena nebeska tijela, su takođe unutrašnji znaci stijene nijesu nijemi predmeti, već svjedoci trajanja svjetlost nije samo prirodna pojava, već duhovni ispit. U tom spoju kosmičkog i zavičajnog, astralnog i cetinjskog, ljubavnog i metafizičkog, nalazi se osobena vrijednost „Vrznikove zvijezde“
Dušan (Rajkov) Jabučanin ovom zbirkom pokazuje da poezija još može biti prostor rizika. Ona ne mora da umiruje, ne mora da bude skladna, ne mora da se dopadne na prvo čitanje. Dovoljno je da otvori pukotinu kroz koju se vidi ono što svakodnevica uporno zaklanja. A „Vrznikova zvijezda“ upravo to čini ona pada na Lovćen, spušta se nad Prijestonicu, prolazi kroz stijene, snove, ljubavi, bitke, pustinje i hereze, i ostavlja čitaoca pred pitanjem koje je istovremeno pjesničko i ljudsko šta ćemo učiniti sa zvijezdom koju jednom ugledamo u sebi?
Jer ta zvijezda kod Jabučanina nije samo poetski znak, niti samo astralni odsjaj nad sudbinom jednog usamljenog bića. Ona je složeni metafizički kod, zvjezdani zapis u kojem se ukrštaju naučna fantastika, lirska ispovijest, kosmička samoća i crnogorska duhovna linija uspona. U njoj se prepoznaje autor koji ne misli svijet samo kroz zemaljske mjere, nego kroz udaljene galaksije bola, kroz nevidljive putanje duše, kroz kompleksne unutrašnje svjetove u kojima se čovjek ne pita samo ko je, već odakle je pao, kome pripada i prema kojoj svjetlosti još uvijek ide. Zato „Vrznikova zvijezda“ ostaje zbirka nemira, ali i knjiga rijetke pjesničke hrabrosti. U njoj se ne traži laka utjeha, već dublji razlog postojanja ne gradi se skladna pjesnička forma, već uznemireni prostor u kojem riječ mora da prođe kroz tamu da bi zaslužila svjetlost. Jabučanin je u ovu zbirku unio nešto od astralne studeni dalekih svjetova, ali i nešto od lovćenske “topline” stijerna nešto od zvjezdanog bespuća, ali i nešto od cetinjskog unutrašnjeg zapisa nešto od fantastike, ali i mnogo od stvarne ljudske rane.
U tom spoju leži njegova osobenost. On ne piše poeziju koja se zadovoljava slikom, nego poeziju koja sliku pretvara u sudbinski znak. Ne piše stih da bi zaustavio trenutak, nego da bi u njemu otvorio bezdan. Njegovi astralni, zvjezdani i metafizički svjetovi nijesu udaljeni od čovjeka naprotiv, oni se događaju u njemu, u njegovom strahu, ljubavi, padu, prkosu, ćutanju i snažnoj potrebi da se, makar kroz pjesmu, vrati onome što je nekada bilo čisto, visoko i nedohvatno. Zbog toga se „Vrznikova zvijezda“ ne čita samo kao zbirka pjesama, već kao neobična arabeska jednog unutrašnjeg kosmosa. Na toj magiji Lovćen je osmatračnica smisla. Prijestonica je svjetlosni arhiv duha a Vrznik nije samo pjesnički lik, nego čovjek koji je prepoznao da se najveće bitke ne vode uvijek pred drugima, već u onim nijemim prostorima đe se sudaraju zvijezda i rana, visina i pad, san i budnost. I upravo zato ova zbirka poezije ostavlja trag. Ne zato što daje konačne odgovore, već zato što umije da postavi prava pitanja. Ne zato što zatvara krug, već zato što ga otvara prema nebu. Jabučaninova poezija vraća nas vjerovanju da stih još može biti opasno, uzvišeno i spasonosno mjesto mjesto đe čovjek, makar na trenutak, prestaje da bude prah svakodnevice i ponovo postaje biće okrenuto zvijezdama.
Tužilaštvo nije biralo sredstvo kako bi me optužilo zloupotrebljavajući službenu moć i stvarajući privid u javnosti uz pomoć moćnika i misionara koji su nažalost u tome uspjeli – kazao je danas u Višem sudu, u nastavku suđenja, bivši pomoćnik direktora Uprave policije Zoran Lazović.
On je istakao da su svjedoci – policijski službenici Zoran Backović, Draško Kalinić, Dragoljub Peković i Boris Anđušić potpuno demantovali i obesmislili navode optužnice. Sve te svjedoke, kako je ukazao, predložilo je Specijalno državno tužilaštvo i Lazović nema primjedbi na njihovo svjedočenje.
Njega je Specijalno državno tužilaštvo optužilo da je navodno formirao kriminalnu grupu čiji članovi su bili penzionisani glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić i susendovani tužilac Saša Čađenović tereteći ih da su radili u interesu kavačkog kriminalnog klana, što su oni kategorično odbacili.
Lazović je danas, pred vijećem sudije Veljka Radovanovića, kazao da su Peković, Anđušić, Kalinić i Backović pokazali ličnu i profesionalnu hrabrost, karakter i moralnost.
– Nijesu ih mogli pojedinci iz policije i Tužilaštva ucijeniti i prepasti. Ostali su časni, govorili su istinu…Smjenjivali su ih sa pozicija koje su pokrivali, protivzakonito su ih raspoređivali na niže pozicije, slali ih na produžene godišnje odmore, pokretali disciplinske i krivične postupke. Jednom riječju sprovodili su torturu prema njima, ali zbog njihove časnosti nijesu uspjeli u tome – istakao je Lazović.
Iako je bio veliki protok vremena svjedoci su, kako je ukazao, govorili do detalja o predmetima, aktivnostima koje su preduzeli, kodnim imenima predmeta.
– Mišljenja sam da će sve ovo imati posljedice u budućnosti. Mislim na ugrožavanje sigurnosti ovih svjedoka i njihovih porodica. Potvrdu ovih mojih navoda temeljim na profesionalnoj reakciji Anđušića koji se nakon pitanja tužioca, a prije odgovora okrenuo da vidi ko je sve prisutan u sudnici. Pokazao je da je svjestan opasnosti zbog pojedinih datih odgovora jer iznosi osjetljive podatke – kazao je Lazović.
Policijski službenici su, kako je naglasio, iznijelu punu istinu i potvrdili njegove navode koje je saopštio pred tužiocem i sudskim vijećem.
– Čak su u pojedinim predmetima pogotovo u onim koji su predmet optužnice išli do detalja i dali odgovore potpuno demantujući navode optužnice – kazao je Lazović.
On je na početku obraćanja naveo da neće prepričavati što su svjedoci rekli u iskazima. Ukazao je da je riječ o kredibilnim i kompetentnim svjedocima koji su više od dvije decenije radili na rasvjetljavanju teških krivičnih djela i borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.
– Ovi policijski službenici su više od deset godina prije formiranja Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala istraživali i primenjivali mjere iz svoje nadležnosti prema organizovanim kriminalnim grupama. -Više sam nego uvjeren da su to najbolji kadrovi policije, koji najbolje poznaju kriminalne aktivnosti škaljarskog i kavačkog klana, njihove relacije i pozicije – rekao je Lazović.
Upravo te činjenice, kako je dodao, bile su mjerilo za njihov prelazak u Sektor za borbu protiv organizovanog kriminala.
Osim Lazovića danas je primjećivanja na iskaze policijskih službenika iznio i Čađenović. On je istakao da su upravo oni potvrdili navode njegove odbrane.
Osim primjećivanja Čađenovića i Lazovića vijeće je počelo sa sprovođenjem pisanih dokaza. Na današnjem ročištu konstatovano je kada je Katnić penzionisan, zapisnici o pretresanju…
Jedan od branilaca Lazovića, advokat Zoran Piperović kazao je da se postavlja pitanje: “zašto se u optužnici predlažu dokazi koji nemaju dodirnih tačaka sa onim što piše kao inkriminacija”.
– Potpuno je jasno zašto. Trebalo je nabaciti još 100 dokaza sličnih ovim što smo danas čuli, da se ne bi ostalo samo na skaj porukama koje su SDT-u glavni adut. CIlj je bio da se stvori utisak da ima mnogo dokaza, a predloženi svjedoci Tužilaštva su srušili optužnicu – zaključio je Piperović.
Jedan od branilaca Zorana Lazovića poručio da od optužnice nije ostalo ništa i poziva medije da isprate suđenja pogotovo one koji su bili bučni na početku
Piperović: U sudnicu treba da dođu i mediji koji su „zakuvali“, ali obavezno da povedu Bogdanovića i Abazovića
Pozivam još neke medije da dođu i isprate suđenje Zoranu Lazoviću, Milivoju Katniću i Saši Čađenoviću. Na početku su bili bučni, prouzrokovali dosta toga o čemu mi danas raspravljamo. Sada nema nikoga. Neka dođu, neka vide što je proizvod onoga što je inaugurisano od njihove strane, da je Lazović završio u pritvoru – kazao je za Televiziju E advokat Zoran Piperović ispred Višeg suda.
On je ponovio da bi trebalo obavezno da dođu i isprate suđenje oni koji su „zakuvali“ i tim „kuvanjem“ poslali Lazovića u pritvor.
– Trebalo bi da dođu u sudnicu i da sa sobom obavezno povedu Borisa Bogdanovića, Dritana Abazovića i još dva poslanika Demokrata koji čak bolje od mene znaju što ima u predmetu, da svi zajedno gledamo i uživamo u njihovom prosipanju istine. Težak će ovo poraz biti za njih – poručio je advokat Piperović.
On se osvrnuo da nakon analize svih svjedočkih iskaza od optužnice nije ostalo ništa.
– Počeli su da se čitaju materijalni dokazi i u tim materijalnim dokazima nema ničega što bi kompromitovalo ili odbranu, ili ono što su govorili svjedoci, jer je sad evidentno, a čuli ste da sam kazao, veliki broj predloženih materijalnih isprava je samo da bi se kamuflirao broj skaj poruka. Nijedan materijalni dokaz nikakve veze nema s optuženjem. Nijedan svjedok kojeg je predložilo tužilaštvo nema veze sa onim što tvrdi tužilac. Naprotiv, svi svjedoci koje je tužilac predložio srušili su optužnicu. Svaki će materijalni dokaz potvrditi da je tu stavljen samo da skaj poruke ne bi bile jedine. A što je glavno, u skaj porukama nema Zorana Lazovića. Lice A i lice B pričaju da je nešto Zoran rekao. U redu. Glavna stvar koju tužilaštvo sada, kad se to bude čitalo, treba da dokaže jeste da je Zoran Lazović znao da ga pominju u skaj porukama. A to je prosto nemoguće. Toliko o ovoj optužnici – istakao je Piperović.
Iako je zadnje ročište zakazano da decembara, prema njegovim riječima, on se nada da će postpak biti ranije okončan.
Crna Gora je valjda jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja je poznavala dvije kategorije kad je vojska u pitanju, a to su ,,odredi smrt” – borci iznad 60 godina koji su svojim tijelima pravili živi štit mladim borcima na frontu i ,,bijela vojska” – to su bile naše žene, majke, sestre koje su sa bijelim krpama oko glave, po tome su dobile ime. Te krpe su bile od lancuna i služile su previjanje ranjenika, dolazile bi na prve linije fronta, donosile posljednji zalogaj da nahrane borce, a nerijetko i same uzimale puške i borile se – istakao je Vujović
Secesija znači odvajanje, otcjepljenje neke teritorije, ili organizacije od matične cjeline, a nama Srbija nije matična cjelina, nama je jedina matica koja postoji Crna Gora – poručio je akademik Sreten Vujović osvrnuvši se na propagandni uradak „Referendum: priča o izmišljenoj slobodi“, kojim se na besprizoran način pokušava osporiti legitimnost referenduma o obnovi crnogorske nezavisnosti 2006. godine.
On je, gostujući u emisiji Na kraju dana, to ocijenio navodeći da je jedna od mnogih zabrinjavajućih stvari što se u filmu pominje riječ secesija.
– To je njihov odnos prema Crnoj Gori, oni još vjeruju da je Crna Gora njihova teritorija, ali da je samo jednom referendumskom greškom došla do toga da smo se mi otcijepili od te njihove jedinstvene matične teritorije – naglasio je Vujović.
To je, cijeni on, strašno.
– Što se tiče nas mi to znamo, ali to građani Srbije ne znaju. Crna Gora je valjda jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja je poznavala dvije kategorije kad je vojska u pitanju, a to su ,,odredi smrt” – borci iznad 60 godina koji su svojim tijelima pravili živi štit mladim borcima na frontu i ,,bijela vojska” – to su bile naše žene, majke, sestre koje su sa bijelim krpama oko glave, po tome su dobile ime. Te krpe su bile od lancuna i služile su previjanje ranjenika, dolazile bi na prve linije fronta, donosile posljednji zalogaj da nahrane borce, a nerijetko i same uzimale puške i borile se – istakao je Vujović.
Podvukao je i da je zloupotrebljen film Živka Nikolića u kome je epizoda običaja koji nikada nije postojao u Crnoj Gori.
– To je takozvani lapot ili podušje, što je običaj iz Srbije, baš kao što je snahočenje, koje je opisao Bora Stanković u ,,Nečistoj krvi” ili kao što je tradicija iz turske okupacije takozvano šetanje opanaka, pa se neko iz zemlje sa takvom tradicijom usudio da vrijeđa časne i hrabre Crnogorke – rekao je akademik Vujović u emisiji Na kraju dana, na Televiziji E.
On, inače, nije otputovao u Beograd na kongres ,,Zajedno u zaštiti djece” koji je organizovao Saves kršćana Hrvatske i Udruženje roditelja nestalih beba Vojvodine, jer je dan pred odlazak dobio misteriozni poziv od policajca iz Beograda koji se raspitivao da li je vlasnik izgubljenog kofera, koji ne nekako završio u policijskoj stanici, a na kojem je vizit karta sa njegovim imenom i brojem telefona.
Začuđuje činjenica da je koder bio u Beogradu, kaže Vujović, a da njegova noga skoro 12 godina nije stupila na teritoriju Srbije i to je, dodaje on, podsjetilo na neke loše dane iz devedesetih godina, pa mu je odmah, kaže, bilo jasno zbog čega se sve dešava.
– Stanje je alarmantno u Srbiji, to se vidi iz svakodnevnih događanja, ubistava, zataškavanja ubistava, štićenja kriminalaca, stanje je problematično, ali neka to bude njihov problem. Ja sam, onog trenutka kad sam dobio ovaj poziv, odlučio da se malo poigram, jer imam iskustvo iz ’94. godine… Pa sam, znajući da se telefon generalnog tajnika Saveza kršćana Hrvatske Bojanu Jovanoviću prisluškuje i prati, proslijedio moje vozne karte, fotografiju i javio da krećem. Oni su imali moju originalnu vizit kartu, to su potvrdili Jovanoviću sjutradan kad ih je nazvao – rekao je on.
To, smatra akademik, znači da imaju informanta.
– Znači neko im je dostavio, imaju informanta kao što su imali informanta da sam ja došao do željezničke stanice i zato su objavili na svojoj televiziji, javila mi braća i sestre, da je lociran neko ko je u Beogradu. Oni su mene već smatrali gotovim plijenom, da govorim nešto protiv SPC… Ja nijesam govorio protiv SPC nego je moj referat bio lociran na primjere pedofilije, podvođenje, trgovine djecom – rekao je Vujović.
Na izjavu potpredsjednika Vlade Moma Koprivice reagovali su iz pravnog tima Mila Đukanovića i Ane Đukanović.
Njihovo saopštenje prenosimo integralno:
– Potpredsjednik Vlade Momo Koprivica, vršeći nedostojan uticaj na sud, kakav nije zabilježen u istoriji crnogorskih vlada, a pobočno koreći i tužilaštvo, nastavlja da zloupotrebljava funkciju, koja mu je, sticajem okolnosti, pripala, dajući u ime izvršne vlasti, ,,pravnu ocjenu činjenica” iz sudskog postupka koji je u toku, pa poručuje:
,,Svi oni koji smatraju da su nevini, jedva bi dočekali mogućnost da svoju nevinost dokažu pred sudom”.
Da bi mu se ugodilo, pružiće mu se prilika da ,,dokazuje svoju nevinost pred sudom,” po krivičnoj prijavi i tužbi zbog povrede prava ličnosti koje će biti podnešene protiv njega, iako je takva njegova formulacija odraz deficita pravne kulture, jer niko nije dužan da dokazuje svoju nevinost, obzirom da se ista pretpostavlja, što je i pravno i civilizacijsko načelo u demokratskim državama.
Suprotno tome, necivilizovano je i nezakonito, drsko i bezočno insinuirati bilo kome ,,povezanost sa političkim i drugim ubistvima, pokušajima ubistava, ranjavanjima i drugim zločinima”, bez dokaza, u sramnoj potrebi da se proslavi takvim ogavnim neistinama, pa će upravo o tim okolnostima biti u prilici da se izjašnjava pred nadležnim pravosudnim organima.
O političkoj odgovornosti ovakvog neodgovornog zastupanja Vlade, koju je ,,silom na sramotu” ugurao u ovaj postupak, na način koji u crnogorskoj ustavno-pravnoj i krivično-pravnoj praksi nije zabilježen, treba da se izjasni Vlada, a ako Vlada to propusti, bježeći i sama od odgovornosti, sud o tome daće građani, svojom slobodnom voljom, vrativši ovakvog ,,zastupnika Vlade” na političke i društvene margine, dajući mu na taj način pravi značaj i mjeru.
Dajući samovlasno sebi pravo da govori u ime Vlade, Momo Koprivica je personalizovao i sebi podredio i Nacionalni savjet za borbu protiv korupcije, pa izdaje saopštenja u ime ovog radnog tijela, a da se ono nije ni sastalo, a kamoli održalo sjednicu sa zvaničnim dnevnim redom, da bi zauzelo stav, prije davanja saopštenja, zloupotrebljavajući okolnost da je na čelu radnog tijela koje, inače, nema nikakvu zakonom propisanu nadležnost, a kojem on želi da prida nadležnost paratužilaštva, kršeći Ustav, zakone i demokratske standarde u organizaciji javne vlasti i vršenju javnih ovlašćenja, nadležnosti državnih organa i podjeli vlasti, kao temeljnog principa vladavine prava i ustavnog ustrojstva države.
Da vidimo hoće li ko iz sudske vlasti, Sudskog savjeta ili Udruženja sudija, koje se redovno oglašava u ovakvim prilikama i spremno citira izvode iz međunarodnih pravnih dokumenata, kada se ne radi o pripadnicima izvršne vlasti, smognuti kuraži i profesionalne odgovornosti da makar upozori potpredsjednika Vlade da ovakvo direktno mješanje u sudski postupak koji je u toku, ne samo da je nedostojno i nezakonito, nego do sada nije ni zabilježeno u dugoj istoriji crnogorskih vlada i pravosuđa ili će se nastaviti njihov gromoglasni tajac i strategija nezamjeranja i osluškivanja, što im se iz izvršne vlasti poručuje.
O postupanju i samoreklamerskom oglašavanju člana Savjeta ASK-a Mladena Tomovića , protiv koga je već podnešeno više krivičnih prijava, a koji kao advokat, na opšte zgražanje domaće i međunarodne javnosti, istovremeno zastupa upravo firmu od koje građanin, kao zviždač koji u javnom interesu prijavljuje korupciju, traži zaštitu, a koji sada hipokrizijski traži ,,integritet institucija” u slučaju Telekom, nekom drugom prilikom.
SRBIJA u poslednjih 14 meseci živi u nespokoju, svojevrsnom minskom polju datuma i rokova koje su postavili i o kojima odlučuju Ameri i, posledično, Rusi. Radi se, naravno, o prinudnoj prodaji ruskog udela u Naftnoj industriji koja je uslovljena sankcijama američkog OFAC. Iako se ništa ne pita, kao manjinski vlasnik, od sankcija zbog neuspeha te operacije najviše će stradati Srbija.
U armosferi strepnje i nervoze zbog nezavršenog posla na relaciji Gasprom-MOL do 22.maja i pogoršanja opcija nakon promene vlasti u Mađarskoj, Beograd se sudario sa još jednim “teškim” datumom, traumatičnijim nego što se to javno pokazivalo od 2006.
Naime, 21.maja je Crna Gora obeležila dve decenije nezavisnosti, što je tokom cele prethodne sedmice u srbijanskim medijima naišlo na masovni odijum, nezabeležen i kada je je referendum o nezavisnosti tek okončan.
Medijska histerija zbog crnogorske nezavisnosti
Baš kao devedesetih, najgledanije televizije su bile preplavljenje specijalnim programima o bratskoj izdaji, pune omalovažavanja i poruge prema “mlađem bratu” koji je napustio porodičnu i napravio svoju firmu.
Posebno je bio aktivan famozni “NVO” Centar za društvenu stabilnost, kao svojevrsno ministarstvo propagande Ćacilenda, u čijoj produkciji je emitovan toksični video pamflet “Referendum – priča o izmišljenoj slobodi”. Dokumentarac je medijski trebao da zagorča “đetićima” jubilej ne samo putem piratske televizije autora, Dokumentarne TV, već i niza nacionalnih frekvencija kao što su Prva, B92, Informer…
Ove iznenađujuće burne reakcije verovatno su posledica spoznaje da ni rušenje Mila Đukanovića 2020. nije donelo očekivane promene niti izmene strateških odluka i opredeljenja crnogorske države čime je propalala još jedna, možda poslednja velika šansa, da se Podgorica zauzda.
Beograd se nadao da će se u proteklih šest godina “bludni sin” vratiti pod skute na Andrićevom vencu ili bar ukinuti priznanje Kosova i napustiti NATO. Ništa se od toga nije dogodilo, još su dodate i sankcije Rusima zbog Ukrajine, tako da su stubovi politike koju je Milo Đukanović postavio ostali netaknuti.
Čašu su prepunila već sasvim izvesna očekivanja da će Crna Gora 2028. postati punopravna članica Evropske Unije, čime će istorijski debakl Srbije, bar u dioptriji vlasti u Beogradu, biti očigledniji i bolniji nego ikad.
Strah od europske Crne Gore
To će istovremeno značiti i težak udarac koncepciji “Srpskog sveta”, te se može očekivati internzivnije potkopavanje i kompromitovanje pozicije crnogorske države u vremenu pred nama.
Pre nepune dve godine već smo svedočili jednom pokušaju Beograda da “polomi noge” Podgorici na evropskom putu, kada je preko svojih proksija u Vladi i Skupštini Crne Gore uspeo da nametne izglasavanje Rezolucije o Jasenovcu.
Naravno da nema ničega spornog u osudi ustaškog genocida, ali ostaje misterija zašto je srbijanski parlament, kao nametilac radnje podgoričkom, još 2021. odbio da izglasa istu takvu Deklaraciju ?! Da se podsetimo, poslanici vladajuće Vučićeve koalicije uskratili su tada podršku jasenovačkoj deklaraciji da bi naknadno ovaj šokantni čin ignorancije zločina opravdavali nekakvim “dubljim razlozima”, pritom ne objašnjavajuči bilo šta?!
Problemi na relaciji Podgorica-Zagreb koje je doneo sporni dokument donekle su usporili, ali svakako nisu zaustavili Crnu Goru na evropskom putu.
Pucanje saveza unutar “Srpskog sveta”
Obeležavanje jubileja nezavisnosti dovelo je i do konačnog političkog razilaženja Mandića i Kneževića, dva najznačajnija Vučićeva proksija u crnogorskoj politici. Izgleda da je predsednik parlamenta Mandić konačno prihvatio realnost, za razliku od dojučerašnjeg saborca i njegovih tutora u Beogradu.
On je, slično Dodiku, počeo da zauzima poziciju koja u perspektivi omogućuje udobniju izlaznu varijantu kada politika “Srpskog sveta” bude zatvorila (drugi) krug i udarila u zid, baš kao devedesetih.
Kao što nema iskrenog pijeteta za jasenovačke žrtve, koje im služe samo za širenje populističke magluštine i dnevno-političko prepucavanje sa komšijama, tako im je do interesa srpskog naroda u Crnoj Gori stalo baš kao i do interesa Srba na Kosovu ili nekada u Hrvatskoj. Svi su oni bili i ostali moneta za potkusurivanje u očuvanju gole vlasti i ostvarenju velikodržavnih interesa o čemu se u javnosti ne govori u eksplicitnoj formi.
Naime, ovde se radi se o strateškoj ambiciji da se povrati “srpsko more”, zapreti kontrolom ulaska u Jadran i podigne ozbiljno poljuljani rejting u očima Rusa, čije su namere da izađu na toplo more u Mediteranu Crnogorci u konačnici ignorisali. Vučić nam se proteklih dana požalio kako su Crnogorci odbili da mu prodaju Luku Bar, što samo potvrđuje gore opisanu nameru Beograda.
Zašto je Crna Gora otišla svojim putem
S druge strane, srbijanska vlast mnogo više nego građani Srbije odbija da, širom otvorenih očiju, racionalizuje, razume i prihvati motive Crne Gore da pre dvadeset godina napusti državnu zajednicu. Možda ću u zaboravnosti pogrešiti, ali ja ne pamtim da je u javnom prostoru obe države ikada apsolviran jasan i praktičan razlog koji je doveo do razilaženja.
Još u državnoj zajednici obe članice su ultimativno isticale kao strateško opredeljenje članstvo u Evropskoj Uniji. Za razliku od Srbije Crna Gora je sebi priznala da sa problemom Kosova u prtljagu od Evrope nema ništa.
Vodeći računa o svom državnom interesu, a držeći se one narodne “ako smo mi braća, kese nam nisu sestre”, doneli su odluku i izabrali put kojim je nemoguće bilo ići bez obnove državnoog subjektiviteta. I to je sve, ili je bar to ono najvažnije.
Dve države, dva potpuno različita ishoda
Iako srpski političari i politički analitičari po sto puta dnevno u medijima papagijski ponavljaju kako u ostvarivanju državnih strateških ciljeva nema ljubavi već samo interesa, izgleda da više pokušavaju da ubede sami sebe nego što u to iskreno veruju.
Kada napravimo rezime i nakon dvadeset godina sagledamo čime je rezultiralo razdvajanje suvereniteta naših aktera lako ćemo zaključiti koliko je izbor Crne Gore bio duboko ispravan i racionalan, iz ugla njenog državnog interesa i budućnosti svojih građana.
Direktnom usporedbom aktuelne pozicije Crne Gore pred kojom su finalni procesi zatvaranja poglavlja – a EU je upravo formirala komisiju za pisanje pristupnog dokumenta – sa pozicijom Srbije koja je ravno 51 mesec, od početka ruske agresije i neuvođenje sankcija, ostala zaglibljena i svetlosnim godinama daleko od Brisela, svedočimo da među braćom ima i onih koji znaju kuda svet ide.
Pored toga, naučili smo da mimo podrazumevane bratske ljubavi postoji i ono drugo – bratska zavist.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
