Predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Valentina Pavličić poručila je, obraćajući se poslanicama i poslanicima na sjednici Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravu Skupštine Crne Gore, povodom predstavljanja Izvještaja o radu sudstva, da je Crna Gora ušla u odlučujuću fazu evropskih integracija i da uspjeh reformi u oblasti vladavine prava više ne zavisi isključivo od pravosuđa, već od sposobnosti svih institucija da odgovorno izvršavaju svoje ustavne nadležnosti.
Istakla je da sudska vlast ne traži privilegije, niti zaštitu od kritike, već uslove da profesionalno, nepristrasno i nezavisno obavlja svoju ustavnu funkciju u interesu države i svih građana.
Naglasila je da sudovi ne učestvuju u političkim procesima, ne kreiraju javne politike i ne donose zakone, već da primjenjuju pravo jednako prema svima, štiteći zakonitost, pravnu sigurnost i prava građana.
Pavličić je posebno ukazala na činjenicu da javnost mora razumjeti jednu od suštinskih pretpostavki funkcionisanja pravne države, da sudovi odlučuju u okviru zakonodavnog okvira koji kreiraju druge grane vlasti i na osnovu činjenica i dokaza koje prikupljaju nadležni državni organi.
– Kada zakon nije dovoljno jasan, kada ne prati društvene i privredne promjene ili kada ne pruža precizne odgovore na savremene izazove, posljedice se neminovno reflektuju i na rad sudova. Sudska vlast ne može nadomjestiti ono što zakon nije uredio- poručila je Pavličić.
Ukazujući na značaj kvaliteta zakonodavstva, naglasila je da su Crnoj Gori potrebni jasni, predvidivi, primjenjivi i evropski usklađeni zakoni, koji će doprinositi pravnoj sigurnosti građana i privrede, a ne stvarati dodatne dileme u njihovoj primjeni.
Predsjednica Vrhovnog suda istakla je da nezavisnost sudske vlasti ne podrazumijeva izolovanost, već institucionalnu saradnju zasnovanu na međusobnom poštovanju ustavnih nadležnosti i razumijevanju da uspjeh reformi u oblasti vladavine prava ne može biti odgovornost samo jedne institucije.
Posebno je naglasila da je evropski put Crne Gore ušao u završnu fazu i da je sudska vlast svoj dio obaveza prihvatila i na njima intenzivno radi, što je prepoznato i u dokumentima Evropske komisije.
– Kao neko ko danas govori ispred gotovo 300 crnogorskih sudija, očekujem isti nivo odlučnosti kada su u pitanju ustavne reforme, unapređenje zakonodavnog okvira, jačanje institucionalnih kapaciteta i stvaranje uslova za nesmetan rad pravosuđa- poručila je Pavličić.
Istakla je i da se, sada kada je Crna Gora na pragu zatvaranja pregovaračkih poglavlja 23 i 24, značajan dio odgovornosti nalazi i na zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, koje moraju brže usklađivati zakonska rješenja sa potrebama savremenog društva, privrednog razvoja i međunarodnim standardima.
– Od sudova se s pravom očekuje odgovornost za ono što rade, ali jednako tako od druge dvije grane vlasti mora se očekivati odgovornost za ono što ne urade- poručila je predsjednica Vrhovnog suda, dodajući da se refleksija cijelog jednog društva ogleda upravo u njegovom sudstvu.
Govoreći o izazovima sa kojima se suočava pravosudni sistem, predsjednica Vrhovnog suda ukazala je na potrebu hitnog rješavanja pitanja penzionisanja sudija i usvajanja posebnog zakona kojim će se sistemski urediti radna prava, uključujući jasne kriterijume za odlazak u penziju svih sudija i tužilaca, u skladu sa preporukama Venecijanske komisije i evropskim standardima.
Podsjetila je i na dugogodišnje probleme neadekvatnih prostornih i tehničkih kapaciteta pravosuđa, nedostatak ljudskih resursa, administrativnog osoblja i informaciono-komunikacione infrastrukture, posebno u Vrhovnom sudu, Višem sudu u Podgorici, Specijalnom državnom tužilaštvu, kao i u radu Sudskog i Tužilačkog savjeta.
Ocijenila je da država mora hitno i odlučno odgovoriti na ove izazove, uključujući ubrzanje realizacije projekta budućeg Sudskog kompleksa, kao dugoročnog infrastrukturnog rješenja za potrebe crnogorskog pravosuđa.
Predsjednica Vrhovnog suda posebno je upozorila na praksu javnog komentarisanja aktivnih sudskih i tužilačkih predmeta od strane političkih aktera i visokih državnih funkcionera.
Istakla je da je legitimna javna kritika bilo koje institucije sastavni dio demokratskog društva, ali da politički akteri, posebno oni koji obavljaju najviše državne funkcije, moraju biti svjesni odgovornosti koju nose njihove javne izjave.
– Moraju se suzdržati od izjava koje mogu predstavljati ili biti doživljene kao pokušaj uticaja na sudske i tužilačke odluke ili kao podrivanje njihovog rada- poručila je Pavličić.
Govoreći o rezultatima rada sudova, predsjednica Vrhovnog suda istakla je da je u prethodnom periodu zabilježen rast efikasnosti gotovo na svim nivoima sudske vlasti, uz povećanu produktivnost i kontinuirano jačanje povjerenja građana i privrede u sudske institucije.
Istovremeno, naglasila je da povjerenje u sudstvo ne može biti rezultat isključivo rada sudova, već ukupnog društvenog ambijenta u kojem institucije funkcionišu.
– Povjerenje građana u pravosuđe ne može se vraćati samo našim kvalitetnim i efikasnim radom, već i stvaranjem ambijenta u kojem ćemo raditi nesmetano i nezavisno- kazala je.
Ukazala je i na potrebu snažnije komunikacije institucija sa građanima, ističući da značajan dio javnosti ne poznaje ni onu zakonsku regulativu koja im je svakodnevno potrebna, zbog čega je neophodno unaprijediti pravnu kulturu i razvijati sistemsko informisanje građana o njihovim pravima i obavezama.
Podsjetila je da savremena demokratska društva prije donošenja zakona intenzivno komuniciraju sa svim društvenim grupama na koje će se zakonska rješenja odnositi, dok se nakon njihovog usvajanja zakoni dodatno približavaju građanima kroz javne kampanje i praktična objašnjenja njihove primjene.
Najavila je i jačanje komunikacije sudske vlasti sa građanima, stručnom javnošću i institucijama, kroz edukaciju i bolju dostupnost informacija, sa ciljem jačanja razumijevanja uloge pravosuđa i unapređenja pravne kulture društva.
Govoreći o pritiscima kojima je pravosuđe svakodnevno izloženo, predsjednica Vrhovnog suda poručila je da pojedini procesi danas više pripadaju medijskom i političkom prostoru nego sudnicama.
– Puno je tereta na sudovima i sudijama, jer je vrijeme velike buke i neki su procesi više u medijima i politici nego što bi trebalo da budu. Jer treba da budu u sudnicama. Pustite nas da radimo. Istorija je pokazala da država nije jaka kada su njene institucije glasne ili orijentisane na kritiku drugih, već kada su njene institucije odgovorne- poručila je Pavličić.
Sudska vlast, kako je zaključila predsjednica Vrhovnog suda, spremna je da nastavi da preuzima punu profesionalnu odgovornost za svoj rad, ali očekuje da istu odgovornost pokažu i sve ostale institucije sistema, jer samo tako Crna Gora može izgraditi modernu evropsku državu zasnovanu na vladavini prava, međusobnom uvažavanju institucija i povjerenju građana.
Brisel je sa zabrinutošću primio k znanju usvajanje izmjena zakona o unutrašnjim poslovima i Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) uprkos snažnim kritikama opozicije i civilnog društva i pozvao na transparentne postupke i istinsku saradnju i konsultacije, naročito o svim zakonima koji se odnose na proces evropskih integracija, sa svim relevantnim zainteresovanim stranama, uključujući opoziciju, pravne eksperte i Evropski komisiju (EK) – navodi se u izvještaju o Crnoj Gori, o kojem se danas raspravlja u Strazburu.
Parlament poziva na transparentne postupke i istinsku saradnju i konsultacije, naročito o svim zakonima koji se odnose na proces EU integracija, sa svim relevantnim zainteresovanim stranama, uključujući opoziciju, pravne eksperte i Komisiju.
Podstiču se svi političke akteri da ostanu fokusirani i da zadrže zamah ka uspješnom zaključenju pristupnih pregovora te da intenziviraju svoje napore u pravcu realizacije neophodnih reformi i naglašava potreba za političkom stabilnošću i konstruktivnom saradnjom političkih partija u tom pogledu.
Zabrinutost zbog uplitanja Kine, Rusije i Srbije
Evropski parlament ostaje duboko zabrinut zbog istrajnog i rastućeg malignog stranog uplitanja, destabilizujućih aktivnosti, hibridnih prijetnji i kampanja dezinformacija od strane aktera iz trećih zemalja u Crnoj Gori, što za cilj ima podrivanje demokratskih institucija u Crnoj Gori, ali i društvene kohezije te strateške orijentacije ka članstvu u EU i NATO savezu.
Navode da takvo uplitanje predstavlja direktan izazov za vladavinu prava, demokratsko upravljanje i državni suverenitet i naročito ukazuje na maligni uticaj Kine, Rusije i Srbije.
Izražava se i zabrinutost zbog političke instrumentalizacije vjerskih institucija od strane vanjskih aktera i naglašava da vjerske organizacije moraju djelovati transparentno i nezavisno od stranog političkog uticaja, uz puno poštovanje ustavnog i sekularnog uređenja Crne Gore.
EP poziva na brža naimenovanja u sudstvu, i to primjenom postupaka zasnovanih na principima meritokratije i transparentnosti, koji su oslobođeni političkog uticaja i bazirani na stručnosti i integritetu, te se realizuju bez kašnjenja u procedurama, uključujući naimenovanja na upražnjena mjesta u Ustavnom sudu i Sudskom i Tužilačkom savjetu, u potpunosti u skladu sa zahtjevima završnih mjerila.
Naglašava se ključna uloga potpuno funkcionalnog Ustavnog suda za stabilnost pravnog poretka i izbornog okvira i izražava ozbiljna zabrinutost zbog kontinuiranih kašnjenja u naimenovanju sudije Ustavnog suda, što donosi rizik od podrivanja pune funkcionalnosti jedne od ključnih institucija za zaštitu vladavine prava i proces EU integracija.
Poziva Crnu Goru da dodatno uskladi svoj pravni okvir s pravnom tekovinom EU i evropskim standardima u domenu nezavisnosti, odgovornosti, nepristrasnosti, integriteta i profesionalizma sudstva te da realizuje preostale
PolitikaObjavljeno: 16.06.2026. 13:16
5
Izvještaj EP za Crnu Goru: Potrebna saradnja vlasti i opozicije, izražena zabrinutost zbog uplitanja Kine, Rusije i Srbije
Brisel je sa zabrinutošću primio k znanju usvajanje izmjena zakona o unutrašnjim poslovima i Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) uprkos snažnim kritikama opozicije i civilnog društva i pozvao na transparentne postupke i istinsku saradnju i konsultacije, naročito o svim zakonima koji se odnose na proces evropskih integracija, sa svim relevantnim zainteresovanim stranama, uključujući opoziciju, pravne eksperte i Evropski komisiju (EK) – navodi se u izvještaju o Crnoj Gori, o kojem se danas raspravlja u Strazburu.
Parlament poziva na transparentne postupke i istinsku saradnju i konsultacije, naročito o svim zakonima koji se odnose na proces EU integracija, sa svim relevantnim zainteresovanim stranama, uključujući opoziciju, pravne eksperte i Komisiju.
Podstiču se svi političke akteri da ostanu fokusirani i da zadrže zamah ka uspješnom zaključenju pristupnih pregovora te da intenziviraju svoje napore u pravcu realizacije neophodnih reformi i naglašava potreba za političkom stabilnošću i konstruktivnom saradnjom političkih partija u tom pogledu.
Zabrinutost zbog uplitanja Kine, Rusije i Srbije
Evropski parlament ostaje duboko zabrinut zbog istrajnog i rastućeg malignog stranog uplitanja, destabilizujućih aktivnosti, hibridnih prijetnji i kampanja dezinformacija od strane aktera iz trećih zemalja u Crnoj Gori, što za cilj ima podrivanje demokratskih institucija u Crnoj Gori, ali i društvene kohezije te strateške orijentacije ka članstvu u EU i NATO savezu.
Navode da takvo uplitanje predstavlja direktan izazov za vladavinu prava, demokratsko upravljanje i državni suverenitet i naročito ukazuje na maligni uticaj Kine, Rusije i Srbije.
Izražava se i zabrinutost zbog političke instrumentalizacije vjerskih institucija od strane vanjskih aktera i naglašava da vjerske organizacije moraju djelovati transparentno i nezavisno od stranog političkog uticaja, uz puno poštovanje ustavnog i sekularnog uređenja Crne Gore.
EP poziva na brža naimenovanja u sudstvu, i to primjenom postupaka zasnovanih na principima meritokratije i transparentnosti, koji su oslobođeni političkog uticaja i bazirani na stručnosti i integritetu, te se realizuju bez kašnjenja u procedurama, uključujući naimenovanja na upražnjena mjesta u Ustavnom sudu i Sudskom i Tužilačkom savjetu, u potpunosti u skladu sa zahtjevima završnih mjerila.
Naglašava se ključna uloga potpuno funkcionalnog Ustavnog suda za stabilnost pravnog poretka i izbornog okvira i izražava ozbiljna zabrinutost zbog kontinuiranih kašnjenja u naimenovanju sudije Ustavnog suda, što donosi rizik od podrivanja pune funkcionalnosti jedne od ključnih institucija za zaštitu vladavine prava i proces EU integracija.
Poziva Crnu Goru da dodatno uskladi svoj pravni okvir s pravnom tekovinom EU i evropskim standardima u domenu nezavisnosti, odgovornosti, nepristrasnosti, integriteta i profesionalizma sudstva te da realizuje preostale preporuke.
Pozivaju na efikasnost sudskog sistema
Takođe, EP poziva na veću efikasnost sudskog sistema, u smislu smanjenja broja zaostalih predmeta, naročito kada su u pitanju predmeti korupcije i organizovanog kriminala, što je ključno za povećanje povjerenja javnosti i ispunjavanje uslova za članstvo u EU.
Primjećuje da su eksperti iz sektora civilnog društva iskazali ozbiljnu zabrinutost u pogledu suštine vladinih nacrta izmjena i dopuna propisa u vezi s Tužilačkim savjetom, u smislu toga da isti nijesu u funkciji smislenog jačanja njegove nezavisnosti, odnosno da mogu čak i otežati obezbjeđivanje istinski nezavisnog članstva u Tužilačkom savjetu.
Sa zabrinutošću se primjećuje da kontinuirano zapošljavanje velikih razmjera u javnoj upravi, bez transparentnih kriterijuma i jasnih procjena potreba, podriva principe zapošljavanja na osnovu načela meritokratije i profesionalizacije.
Poziva se na dalju depolitizaciju naimenovanja na visoke pozicije u okviru javnog sektora, kao i na uvođenje jasnih mehanizama ocjenjivanja na osnovu učinka i kontinuitet stručnosti.
Izražava se žaljenje zbog činjenice da se nacionalne manjine, ranjive grupe, uključujući Rome i Egipćane, osobe s invaliditetom i LGBTIQ+ osobe, u Crnoj Gori još suočavaju s diskriminacijom, govorom mržnje, naročito u onlajn okruženju, kao i zločinima iz mržnje.
EP izražava i duboku zabrinutost zbog masovne kontinuirane gradnje na prostoru Boke Kotorske, koji je pod zaštitom UNESCO-a, a što nepovoljno utiče na očuvanje baštine i zaštitu prirodnog lokaliteta, te poziva na finalizaciju pravne zaštite Miločerskog parka.
Ukazuje na potrebu za senzitivnim i inkluzivnim rješavanjem identitetskih rasprava s ciljem sprečavanja polarizacije i izgradnje širokog konsenzusa o pitanjima od ključnog interesa za nezavisnost, suverenitet i evropski put Crne Gore.
U izvještaju ponavljaju zabrinutost zbog pokušaja izmjene zakona o crnogorskom državljanstvu u Skupštini kako bi se omogućilo sticanje dvojnog državljanstva, što bi moglo imati ozbiljne i dugoročne implikacije na proces donošenja odluka i identitet zemlje.
Podstiču se vlasti da nastave konsultacije i koordinaciju s EU o svim potencijalnim izmjenama zakonodavstva kako bi se osiguralo da je ono u potpunosti usklađeno s pravnom tekovinom EU i međunarodnim standardima, odnosno da podržava temeljna prava.
Oštro se osuđuje svaki govor mržnje, uključujući i na internetu, kao i zločine iz mržnje.
U izvještaju se pozdravlja porast broja krivičnih gonjenja za rasizam i govor mržnje, ali izražava zabrinutost zbog nedovoljno aktivnosti usmjerenih protiv govora, javnih obraćanja ili simboličnih činova kojima se veličaju ratni zločinci ili revidiraju istorijske činjenice.
EP podstiče Crnu Goru da pojača svoj institucionalni odgovor na govor mržnje, osigura efikasne istrage i krivična gonjenja i u potpunosti se uskladi s pravnom tekovinom EU.
Zabrinutost zbog ispitivanja novinara i političkog uticaja na RTCG
EP izražava zabrinutost u pogledu pribjegavanja neformalnom pozivanju i istražnom ispitivanju novinara, kolumnista i aktera iz sektora civilnog društva po osnovu njihove kritike javnih funkcionera.
Izražava se zabrinutost u pogledu kontinuiranog političkog uticaja koji se vrši na javni servis i pozivaju se vlasti da poštuju sudske postupke, povrate zakonitost i pruže garancije za institucionalnu i uredničku nezavisnost javnog servisa.
EP poziva Crnu Goru da uskladi svoje medijsko zakonodavstvo s Evropskim aktom o slobodi medija te da poveća otpornost na strane uticaje i dezinformacije.
Takođe, poziva na punu transparentnost vlasničkih struktura medija i stranih izvora finansiranja, naročito tamo gdje postoji veza s političkim akterima ili interesima stranih država, a sve kako bi se spriječio prikriveni vanjski uticaj na javni diskurs u Crnoj Gori.
EP poziva vlasti da se postaraju da donošenje zakona u vezi s procesom pristupanja EU ne zaobilazi zahtjeve javne rasprave i utvrđene standarde participativnog upravljanja.
Ponavlja svoju zabrinutost u vezi s iskazivanjem političkog revizionizma od strane određenih političkih aktera, čime se podriva sistem odgovornosti i produbljuju društvene podjele i oštro osuđuje svaku glorifikaciju ratnih zločinaca i javno negiranje ratnih zločina.
EP izražava zabrinutost u pogledu političkih koncepata i narativa u regionu kojima se propagira prekogranično ujedinjenje ili koordinacija na osnovu principa etničkog identiteta, uključujući tzv. srpski svet, a kojima se dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet susjednih država i poziva regionalne aktere da poštuju nezavisnost Crne Gore i uzdrže se od miješanja u njena unutrašnja pitanja.
Naglašava da su takvi narativi u neskladu s načelima dobrosusjedskih odnosa i procesa pristupanja EU i ističe da budućnost Zapadnog Balkana leži u EU integracijama, a ne u konkurentskim geopolitičkim zonama uticaja.
Politički analitičar iz Hrvatske Davor Đenero za Portal ETV kaže da je oštrina retorike usmjerene protiv Crne Gore u Srbiji direktno proporcionalna napretku koji Crna Gora ostvaruje na putu evropskih integracija.
– Oštrina retorike neprijateljske prema Crnoj Gori, koja se u Srbiji ‘razmahala’ u danima kad je Crna Gora obilježavala dvadesetu godišnjicu obnove državnosti, a dodatno se zaoštrila u vrijeme Samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu, razmjerna je napretku Crne Gore u evropskoj integraciji. Ponavlja se situacija iz 2016. godine, kada su Srbija i Rusija, želeći da zaustave proces pristupanja Crne Gore NATO savezu, na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. pokušali, u organizaciji BIA i SVR, i uz pomoć kvislinških snaga u Crnoj Gori, da izvedu državni udar i spriječe formiranje proevropske i evroatlantske administracije – navodi on.
Kako dodaje, Aleksandru Vučiću je jasno da, ukoliko Crna Gora, koja je već članica NATO saveza, uskoro završi pristupne pregovore sa Evropskom unijom i nakon toga postane punopravna članica, cijeli projekat obuhvatanja ove suverene države u okvir ‘Velike Srbije’, koja je sada putinovski rebrendirana u ‘srpski svijet’, definitivno propada.
– Oni koji u Crnoj Gori misle da je riječ samo o retorici namijenjenoj domaćoj publici u Srbiji, pred kojom tamošnji autoritarni režim želi da opravda vlastite neuspjehe u vanjskoj politici, koji se još jasnije vide kada uspjeh Crne Gore posluži kao ogledalo, ozbiljno griješe. Riječ je o tome da je režim u Beogradu još od početka godine, koristeći prije svega Milana Kneževića i njegovu relativno marginalnu stranku, počeo da uspostavlja socijalnu dinamiku koja bi trebalo da zaustavi pristupne pregovore – smatra Đenero.
Dobro je, kaže, to što je u takvim okolnostima premijer Milojko Spajić počeo da govori o koncentracionoj vladi, odnosno o mogućnosti da se u izvršnu vlast pozovu sve istinski proevropske političke opcije i formira čvrsta proevropska većina koja ne bi bila osjetljiva na marginalne velikosrpske udare uz pomoć ‘uobičajenih sumnjivaca’, onih koji su već jednom učestvovali u udaru na evroatlantski identitet Crne Gore.
– Vučić je slanjem grupe koja je snažno podsjećala na njegove operativce koje je u Banjskoj na Kosovu u septembru 2023. predvodio Radoičić, odnosno ljudi nalik onima koje je čarter avionom poslao u Tivat kao svoju prethodnicu, jasno pokazao da je spreman da ide ‘do ruba i preko ruba’ crvenih linija – ocjenjuje Đenero.
Prema njegovim riječima, jedini racionalan odgovor na takvu politiku jeste stvaranje snažne proevropske koalicije, ali i taktika ‘gromoglasnog ignorisanja’ ispada Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i ostalih nosilaca autoritarne vlasti u Beogradu.
– Time što se nalazi nadomak zatvaranja pristupnih pregovora, Crna Gora je jasno pokazala da više ‘ne igra u istoj ligi’ sa Vučićevim autoritarnim režimom. Veoma je važno što se crnogorska administracija uoči Samita u Tivtu nije odazivala na političke provokacije i ispade iz Beograda, jer svaki odgovor na takve provokacije samo nepotrebno otvara prostor za nove besmislene napade na Crnu Goru – kaže on.
Konstatuje, sa Vučićem dijalog nije moguć.
– Dobro je što ga crnogorski predstavnici u Tivtu nijesu ni pokušavali otvoriti i što nijesu reagovali na direktne provokacije, poput odbijanja protokolarnog dočeka prilikom ulaska stranog predstavnika u suverenu državu. Ne treba reagovati ni na ispade Vučićevog saradnika zaduženog za Ministarstvo vanjskih poslova, niti ostalih predstavnika režima – ocjenjuje.
Problem je, između ostalog, i u tome što su diplomatske službe često veoma površne, pa svaki ovakav ispad tumače kao odgovornost obje strane.
– Ignorisanje provokacija jedini je način da se jasno pokaže ko zaista snosi odgovornost za probleme u bilateralnim odnosima – ocijenio je Đenero za Portal ETV.
PREVLAKU SA PONTOM OŠTROM JE „ZA VIJEKE VJEKOVA“ KUPILA DUBROVAČKA REPUBLIKA JOŠ DAVNE 1419. GOD.
U dnevnom listu „Pobjeda“ od 8.06.2026. na drugoj i trećoj stranici objavljen je osvrt
hrvatskog politologa i nezavisnog političkog konsultanta Davora Gjenera o mišljenju dijela
Vlasti u CG o ponovnom otvaranja pitanja razgraničenja na kopnu Prevlake i o pitanju kome
bi trebao da pripadne rt Oštro. Također danas (16.06.2026.) je u dnevnom listu „Vijesti“
objavljen članak pod naslovom „Neće da Lekić odlučuje o granici“ u kome se navodi da je
MVP odbio prijedlog šefa države Jakova Milatovića da Miodrag Lekić bude član komisije za
razgraničenje sa Hrvatskom (na Ponti oštoj).
Ne ulazeći u politička razmišljanja iznosim kao povjesničarka neoborive povijesne
činjenice o tome kome pripada Prevlaka i rt Oštro.
SAD je kupio od Rusije 1867. god. Aljasku za 7,2 miljuna dolara, a Dubrovačka
repubika dio Konavala sa Prevlakom od Sandalja Hranića i braće za 36.000 perpera (12.000 dukata)
Kao što su Sjedinjene Američke države kupile 1867. god. Aljasku ( 49 državu SAD-a )
od ruskog cara Aleksandra II za 7,2 miljuna USD, tako je i Dubrovačka republika (koja svoje granice nije širila ratom i otimačinom, nego kupovinom teritorija), kupila dio Konavala sa Prevlakom i rt-om Oštro od Sandalja Hranića i braće daleke 1419. god.
U kupoprodajnom ugovoru od 24. lipnja 1419. god, koji su Dubrovčani sklopili sa
Sandaljem Hranićem pod starim gradom Sokolom na Šćepan – polju između ostalog stoji:
„Mi vojvoda Sandalj sa svojom braćom Vukcem i Vukom svesrdno i jednoglasno dasmo za
vjeke vjekova, bez opovrgavanja knezu, vlasteli i svoj općini Dubrovnik, pola župe Konavli i
Vitaljinu i Donju Goru, sve što smo do danas držali i gospodovali što je naše bilo, sva sela i
zaselke, sa pašnjacima, stablima, dubravama, vodama, dasmo u baštinu i nasljedstvo gradu Dubrovniku, svoj vlasteli i svoj općini na vjeke vjekova, njima i djeci, unucima i praunucima u vjeke vjekova“ (Miklošić).
U prethodnoj ispravi Sandalja Hranića od 15. travnja 1391. god. stoji “…….od danas pa
naprijed dajemo i potvrđujemo i ovom poveljom zapisujemo u vijeke vjekova, općini i
vlasteli grada Dubrovnika župu konavosku sa Donjom gorom i grad Sokol, sva sela, zemlje i
gore, i paše i vode, i mline i dohotke, sve što pristoji župi konavoskoj, sa svim međama i
granicama, i do mora na Cavtat i okolo do Molunta, kao i sela i zemlje Vitaljine do svojih
granica na moru do pristaništa Molunat sa otocima pred njim“(Miklošić).
Zapadni dio Konavala sa Obodom i Cavtatom dubrovčani su kupili od Radoslava
Pavlovića 31. prosinca 1426. god. za 13.000 dukata. I tekst tog ugovora je vrlo sličan i
također se to područje Konavala nakon prodaje ustupa na „va vieki vjeka“.
Naime jedan dio Konavala držao je Sandalj Hranić, a drugi Radoslav Pavlović.
Sandalj Hranić nije tada prodao Dračevicu jer su tim putom mogli doći do mora. Konavle su
tako ušle u državno – pravno vlasništvo Dubrovačke republike, od Oboda, Cavtata do
Prevlake i Ponte Oštre. To su potvrdili ne samo kupoprodajnim ugovorima sa tadašnjim
gospodarima Konavala bosanskim plemićima Sandaljem Hranićem i Radoslaovom
Pavlovićem, nego i uz pristanak bosanskih kraljeva i hrvatsko – ugarskog kralja Sigismunda i tako postale sastavnim dijelom hrvatsko – ugarskog kraljevstva (Josip Lučić – Stijepo Obad, Konavoska Prevlaka). Na svim postojećim kartama je vidljivo da se od 1419. god. do danas granica Konfin (poluotok Kobila) nije mijenjala punih 607 godina.Poluotok Prevlaka sa rtom Ponta Oštro ima 2,5 km u dužini.
Dubrovčani su poslije kupovine odmah prišli podjeli konavoske zemlje na katastarske
jedinice u najvećem dijelu vlasteli, a nešto manje pučanima i crkvi. Svi su oni uživali samo pravo korištenja, jer je sva zemlja i dalje ostala vlasništvo Dubrovačke republike. Ni
jedna čestica se nije smjela otuđiti bez dopuštenja Velikog vijeća. To teritorijalno
ustrojstvo je vidljivo u knjizi „Liber viridis“ iz 1432. god.i u velikoj katastarskoj knjizi „Libro
rosso“ koja se čuva u Povijesnom arhivu u Dubrovniku.
Narod koji je u Konavlima pa tako i u Vitaljini i okolnim mjestima tada živio živio bio
je katoličke vjere, a dokaz su crkve koje se tada spominju: Sv.Spas 15. st. Sv. Nikola 15. st., Sv.Vrača, Sv. Martin, Sv. Petar i mnoge druge crkve.
Ukidanjem Dubrovačke Republike 1808. god. od strane Napoleona, mijenjale su se
brojne vlasti na tom području, ali uspostavljena granica na cijelom području Konavala, od
Oboda, Cavtata do Molunta, Vitaljine, današnjeg graničnog prijelaza Konfin (na rtu Kobila),
Prevlake sa rtom Oštro, nije se tijekom proteklih stoljeća, ni u čemu mijenjala, niti je bila
predmet sporenja sa susjedima. Ostala je u cjelosti prvo trajna granica Dubrovačke Republike, a danas je Prevlaka sa Pontom Oštro, najjužnija točka kopna Republike Hrvatske.
Na prijedlog i poziv dragog prijatelja Šekija Ličine, tog 31. 10. 2023. god u podgoričkom klubu umjetnika “Miris dunja”, otvorio sam likovnu izložbu, Koraci…Tišina…Snovi.. autora, dr primarijusa Rifata – Rifka Mukovića. Bio je to nas prvi susret. Nešto ranije upoznao sam se sa njegovim umjetničkim djelom. Žao mi je što i njega nijesam mnogo ranije upoznao. No,drage i dobre ljude kad god upoznamo ostaje nam veliko nezaboravno iskustvo sa kojim postajemo životno bogatiji.
Nije trebalo mnogo a ne prepoznati na licu ovog dragog čovjeka sjetu, pa i melanholiju umjetničke duše. Samozatajan i decentan, ispoljavao je dubinu tog boemskog nerva koji bijaše kod njega dijalektički skopčan sa slikarskom nutrinom. Govorio je malo, ali kazivao mnogo.
Nosio je harizmatično i gospodstveno svoj diskretni poluosmijeh. Rijetki ljudi.
Kao takav, rijedak i nenametljiv, liječio je ljude i profesionalno i umjetnički. Ordinacija duše. I boja glasa i slikarska boja ulivahu mir i tišinu. Složicemo se u vremenu kada se prijateljstva zbog interesa gase a sujete nezadrživo rastu da ovakvi ljudi ostaju u sjećanju kao veliko bogatstvo, nesvakidašnje i rijetko.
Uzdržan i tih nije te podgoričke večeri podlegao ni popustio emocijama pred laskavim komentarima prisutne, veoma birljive, slikarske publike. Diskretni osmjeh, zahvalnost i svoj mir. Tu emociju, kako i priliči vjerno je prenio na svoja platna. U plavičastom paperju snene boje povlačio je linije u kojima smo tražili naše puteve, raskršća sna i jave, spajajaći se opet tamo gdje duša mir traži. Rifkove linije od zemlje do neba. Između prostori i boje nezaborava. Kao i sam Rifko. Doktor ljudi čije linije – putanje, stvaralačke i životne, bijahu linije uspravnosti i ispravnosti.
Kao takav nikada se nije borio za prestiž, što je, složićemo se, rijetka velika ljudska osobina. To su znali i vidjeli svi oni koji su željeli to vidjeti i znati.
Kao slikar patine melanholične vedrine ostaće nam takav u sjećanju i kao takvom o njemu će se govoriti. Govoriti o njemu, znači govoriti i ponositi se najboljim među nama. Uostalom, riječ i kultura sjećanja o njemu, veliki je dio smisla svijeta kojemu je Rifko podario svoj ljudski, duhovni, etički, estetski i nadareni harmonično umjetnički smisao dobra i ljepote.
I da, ko voli ptice, taj istinski voli svijet i slobodu. Pokazao je i dokazao to dr Muković svojom knjigom “Vodič za ptice rožajskog kraja”. Složićemo se, gajio je Rifko rijetka znanja, talente i hobije. Podsjećaše po svemu i na mistike i na romantike. I tu talentima nije kraj. Rifko, rok muzičar svojoj slobodi tražio je i davao je uvijek nove istrazivačke dimenzije. Ostvario je Rifko taj ideal starih Grka da u harmoniji umjetničkih sfera sva čula uživaju. Svestranost antičkog prostranstva koji je umjetnošću, erudicijom, suptilnošcu i intelektualnošću Rifko ostvario, ostaje uzvišenom i trajnom baštinom Rožaja i Crne Gore. Ne kažemo slučajno da on bješe rijedak čovjek univerzalnog duha i ideja lijepog, dobrog i istinitog koji, poput visina orlovskog leta iznad Hajle, posmatraše svu prolaznost ovozemaljskog svijeta. Upisao je on sebe, svojim djelom i životom u neki drugi svijet rijetkih stanovnika po kojima se drukčije mjeri i život i vrijeme.
PRIJATELJSKA PRIČA: Fon der Lajen, Milatović, Spajić i Košta u Tivtu na Samitu EU (Foto: UGC )
KOMENTAR
Širom zatvorene oči Brisela
Adminstracija EU očajniči želi neki pozitivan primjer, neku naznaku da se Evropska unija širi nakon 13 godina zastoja, još od ulaska Hrvatske. Dakle: potrebno je da Evropska unija – dok traje razarajući atak Rusije na Ukrajinu – na djelu pokaže da je poželjno utočište, sigurna zona. Zato je Crna Gora izabrana – ne zato što je najbolja, već zbog toga što je najmanje loša među državama Zapadnog Balkana. Tačnije: mi smo najbolji među najlošijima. Vjerovali ili ne – i to je dobra vijest za Crnu Goru!
Ljepota je u oku posmatrača, kaže stara antička misao. Što znači da svako od nas ima neki svoj filter kroz kojih gleda događaje ili doživljava svijet.
U Tivtu se, na Samitu Evropske unije, viđelo da Crnu Goru iz Brisela posmatraju kao prvu sljedeću članicu. Ursula fon der Lajen, predsjednica Evropske komisije, ocijenila je da su crnogorske reforme, ,,apsolutno impresivne“. Antonio Košta, predsjednik Savjeta Evrope, najavio je: ,,odbrojavamo do sledećeg proširenja, kada će Crna Gora postati 28. članica do 2028. godine“.
BRISELSKI I DOMAĆI MOTIVI ZA OPTIMIZAM
Nošena tim evropskim optimizmom i ministarka evropskih poslova Maida Gorčević emitovala je samo optimističke poruke. Pa je prije neki dan najavila da će Crna Gora da zatvori – ne samo dva poglavlja na današnjoj međuvladinoj konferenciji u Luksemburgu – nego sva ostala pregovaračka poglavlja do kraja ove, 2026. godine.
Dakle optimizma ne fali i kod uticajnih Evropljana i kod domaćih političara. Samo što se motivi slanja optimističkih značajno razlikuju.
DOBRA ŠANSE ZA CRNU GORU: Brisel(Photo: UGC )
Briselske birokrate očajniči žele neki pozitivan primjer, neku naznaku da se Evropska unija širi nakon 13 godina zastoja, još od ulaska Hrvatske. Dakle: potrebno je da Evropska unija – dok traje razarajući atak Rusije na Ukrajinu – na djelu pokaže da je poželjno utočište, sigurna zona.
Zato je Crna Gora izabrana – ne zato što je najbolja, već zbog toga što je najmanje loša među državama Zapadnog Balkana.
Tačnije: mi smo najbolji među najlošijima.
POLITIČKA I(LI) STVARNA REALNOST
Naravno, neće to priznati u Briselu.
U non-pejperu Evropske komisije se čak zaključuje ,,da je ostvaren napredak Crne Gore ka ispunjavanju završnih mjerila u pregovaračkim poglavljima koja se odnose na vladavinu prava i poglavlja 23 i 24”.
Nezvanično, ali stvarno: pravne države u Crnoj Gori ima – samo na papiru.
Jer, da ima pravne države, ili odgovorne policije i tužilaštva, neko bi morao da odgovara što od oktobra prošle godine Specijalno državno tužilaštvo neće da ispuni zakonsku obavezu i vrati dva lap topa i mobilni telefon, ličnu imovinu mimera Radosava Vrbice.
Koja je oduzeta jer je Specijalno tužilaštvo mimera sumnjičilo za zloupotrebu službenog položaja – iako Vrbica nije bio ovlašćeno lice u državnoj službi. Kako je mogao zloupotrijebiti državna ovlašćenja – koja nije ikada imao?!
,,SLUČAJ DRAGOJEVIĆ”…
A što reći za još drastičniju zloupotrebu aparata prinude?
Prije neki dan je udruženje ,,Stega” objavilo da je Uprava policije prijavila, a da Osnovno tužilaštvo u Podgorici prekršajno goni – mladog glumca Lazara Dragojevića.
PROCESUIRANJE GRAĐANSKOG PROTESTA: Detalj sa demonstracija ispred Vile ,;Gorica” 8. jula 2025. godine(Photo: UGC )
I to zbog učešća na građanskom protestu 8. jula ispred Vile Gorica zbog sramne dodjele Trinaestojulske nagrade, zbog čega su policija i tužilaštvo krajem prošle godine već procesuirali 35 građanki i građana, iako Ustav garantuje pravo na protest?!
U slučaju mladog glumca, policija i tužilaštvo otišli su korak dalje: procesuirali su Lazara Dragojevića iako nije bio na protestu!
Djeluje orvelovski, ali – samo da znate – Crna Gora jeste prva buduća država članica Evropske unije.
I to kao država u kojoj Specijalno državno tužilaštvo može – bez ozbiljne reakcije crnogorskog državnog vrha da kroz optužnice targetira kritičke medije, da kriminalizuje njihovu poslovnu komunikaciju, da saslušava urednike tih medija… I na kraju da optužnim aktima ladno objavljuje prihode i rashode medija koji nijesu predmet optužnice?!
Ta tužilačka kriminalizacija medija – koju su načelno osudila i domaća i evropska novinarska udruženja – nije zaslužila čak ni fusnotu u non pejperu Evropske komisije.
…I ,,SLUČAJ FEMIĆ”
Kao što je bez glasa upozorenja iz Brisela prošlo odbijanje države Crne Gore da sankcioniše veličanje ratnih zločinaca kao što je četnički koljač Pavle Đurišić, ali i da procesuira napadače na novinare.
POD ZAŠTITOM CRKVE SRBIJE: Danko Femić i Metodije Ostojić(Photo: UGC )
Beranski sud je aprila ove godine oslobodio Danka Femića koji je avgusta prošle godine fizički napao fotoreportere ,,Pobjede” i ,,Vijesti”, Steva Vasiljevića i Borisa Pejovića – prilikom otkrivanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću u Gornjem Zaostru. Uzalud su bili svi dokazi, Femić, blizak prijatelj mitropolita Crkve Srbije Metodija Ostojića – oslobođen je svake krivice.
I tako će Crna Gora u evropsku pravnu tekovinu unijeti zanimljivu novinu: sve što je zabranjuje evropska povelja o ljudskim pravima – ovđe može biti primjenjivo?
BRISELSKE POHVALE
Dakle, jasno je: u ovom slučaju ljepota nije u oku promatrača, već je su u Briselu oči širom zatvorene.
Ne zbog Crne Gore, već zbog budućnosti Evropske unije koja očajnički želi prvi veliki uspjeh nakon godina i godina posta u proširenju. I valjalo bi da zvanična Podgorica zaista se zahvali Fon der Lajen, Košti i ostalim prijateljima i drugovima iz Evropske unije.
VELIKA DRŽAVNA NERVOZA: Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije(Photo: UGC )
Mada, kad bi bili iskreni, Milojko Spajić i njegova koaliciona družina bi trebalo da uputi poseban telegram zahvalnosti i predsjediku Srbije Aleksandru Vučiću. U poređenju sa beogradskim režimom koji pokušava da ostane Putinov proksi na Balkanu – i da izaziva nestabilnosti u Crnoj Gori i regionu – crnogorska vlast izgleda kao oličenje mlade demokratske države koja gleda ka Evropskoj uniji.
Ali, zalud cinična priča o zahvalnicama. Ključni problem Crne Gore ne mogu da nam riješe ni Brisel voljno, ni Beograd nevoljno. Demokratizacija Crne Gore mora da krene kao unutrašnji proces, a ne kao inicijativa sa strane.
A to je ono što do sada u Crnoj Gori niesjmo tako često gledali, niti su te inicijative bile široko podržane.
Prikaz knjige „Pavle Đurišić – kontroverzni četnički vojvoda“, autora dr Radoja Pajovića
Saveznik svih gubitničkih vojski
Nesuđeni učitelj koji je postao ratni zločinac, ubica nejači, politički diletant, saveznik sa svim gubitničkim vojskama – Pavle Đurišić, idol Srpske pravoslavne crkve i srpskih nacionalista u Crnoj Gori
Oficir bez vojničke pobjede nad okupatorom, čovjek koji je služio italijanskim i njemačkim fašistima, koga je Draža Mihailović proglasio izdajnikom i naredio atentat na njega. Čovjek koji je odbio naređenje svog kralja Petra II da se pridruži narodnooslobodilačkoj vojsci i umjesto toga potpisao sporazum sa ustašama i Sekulom Drljevićem i u konačnom bio ubijen od „novih saveznika“.
Nesuđeni učitelj koji je postao ratni zločinac, ubica nejači, politički diletant, saveznik sa svim gubitničkim vojskama – Pavle Đurišić, idol Srpske pravoslavne crkve i srpskih nacionalista u Crnoj Gori.
Dr Radoje Pajović (1934-2019) istraživao je djelovanje Pavla Đurišića u okviru rada na svojoj knjizi „Kontrarevolucija u Crnoj Gori“ 1941 – 1945. godine (objavljena 1977. godine), da bi se cjelovito ovom tragičnom ličnošću i „čovjekom koji za politiku nije imao ni najmanje dara“ bavio u knjizi „Pavle Đurišić – kontroverzni četnički vojvoda“, koja je prvi put objavljena 1987. godine.
Zahvaljujući pristupu arhivama četničke provenijencije, kao italijanskog, njemačkog i britanskog porijekla dr Radoje Pajović pronašao je nekoliko hiljada dokumenata, među kojima i onih o Pavlu Đurišiću i „njegovoj tajnoj saradnji sa italijanskim okupatorom, koji do sada nijesu bili poznati našoj naučnoj, a kamoli široj javnosti“.
Ova knjiga, podijeljena na 34 tematske cjeline sa prilogom od 42 izvorna dokumenta, ponovo je štampana u izdanju Matice crnogorske, kao drugo crnogorsko izdanje.
Dr Radoje Pajović
OD NESUĐENOG UČITELJA DO OFICIRA
Na samom početku knjige Pajović zapisuje da je: „Pavle Đurišić bio izrazito protivrječna ličnost. Pripremao se kao oficir da brani svoju domovinu od stranih zavojevača, a postao je saradnik okupatora. Učestvovao je u 13. julskom ustanku crnogorskog naroda, koji je protiv italijanskog okupatora organizovala KPJ, da bi zatim prešao u tabor kolaboracije, postao ljuti neprijatelj NOP-a i rat završio kao jedan od najvećih ratnih zločinaca u Crnoj Gori. Protiv Italijana se borio dva puta, najprije u kratkotrajnom aprilskom ratu, zatim u 13. julskom ustanku, da bi ne mnogo kasnije, postao njihov vjerni saradnik. Uoči bitke na Sutjesci Njemci su ga uhapsili i internirali, a pola godine kasnije stupa sa njima u saradnju i u znak priznanja u borbi protiv partizanskih jedinica dobija od Hitlera orden Gvozdenog krsta“.
Rođen 27. juna 1908. godine u Staroj varoši u Podgorici, Pavle Đurišić je prvo završio dva razreda učiteljske škole, da bi se nakon završetka sedmog razreda gimnazije stupio u 55. klasu Vojne akademije (1927. godine) iz koje izlazi 1930. godine kao pješadijski potporučnik. Vojnu karijeru započinje u Sarajevu, da bi 1934. godine, na sopstveni zahtjev, prešao u Berane u čin kapetana I klase.
Pajović navodi posebno interesantan sadržaj (četvrtog) susreta Đurišića sa Italijanima, u kojem Đurišić navodi da je njegovo opredjeljenje: „borba protiv komunizma, a ne nikako za Veliku Srbiju, ni za Veliku Jugoslaviju, pa prema tome ne prihvata kvalifikaciju da je on ni srbofil ni jugoslavofil. Kao glave razloge navodi: prvo da je u svojoj oficirskoj karijeri uvijek bio ometan od Srba u napredovanju zato što je Crnogorac i drugo da jugoslovenska kraljevina nije učinila nikakvo dobro Crnoj Gori, već je zapuštala puteve, javna zdanja, izgradnju željeznica i dr.“ On u tim razgovorima naglašava i da Crna Gora ne može živjeti samostalno, već bi morala da uđe u interesnu sferu neke susjedne države, prije svega Italije, ali moguće i Albanije. Smatra da Crna Gora ne bi smjela da bude nikada pod Srbijom ili pod Jugoslavijom“.
U knjizi Pajović precizno navodi sastanke Đurišića sa italijanskim generalom Alesandrom Pircijom Birolijem kao i 12 susreta sa generalom Silvijom Boninijem, navodeći da su „susreti bili tajni i da su se većinom održavali noću između 21 i 22 sata“. Saradnju sa italijanskim okupatorom najbolje opisuje susret koji se dogodio 13. januara 1942. godine sa generalom Boninijem koji se odigrao u „četiri oka“ i koji je Đurišić iskoristio da bi: „predao spisak sumnjivih osoba u Beranama, čiju bi aktivnost trebalo onemogućiti, što je u najmanju ruku značilo da ih treba uhapsiti ili internirati. Na tom spisku nalazilo se ime i jednog Đurišićevog školskog druga i prijatelja.“
OKUPATORSKA OFANZIVA
Đurišić, kao jedan od 400 oficira Kraljevine Jugoslavije koji su se zatekli u Crnoj Gori, prihvatio je Platformu KPJ za ustanak 13. jula i kao operativni komandant za oslobođenje Berana „učestvovao je u pregovorima za predaju italijanske glavnine“. Nakon što je bila oslobođena čitava Limska dolina sa Murinom, Andrijevicom, Beranama i Bijelim Poljem, Đurišić je tražio da „ustaničke snage izvrše pokret prema Rožajama i Kosovskoj Mitrovici, protiv Muslimana i Albanaca kao anacionalnih elemenata, što ustaničko rukovodstvo nije moglo prihvatiti“. Ubrzo zatim, čim su se pojavile snažne italijanske trupe i potisnule partizanske jedinice najveći dio oficira Vojske Kraljevine Jugoslavije „dezertirao je sa fronta“ i okrenuo se protiv ustanika, među kojima i Đurišić, da bi zatim „poslali delegacije u susret okupatorskim jedinicama da im izraze lojalnost i da se distanciraju od ustanka“ i iskažu spremnost da „pruže pomoć u prokazivanju komunista i njihovih saradnika u ustanku“.
Vrijedi napomenuti i činjenicu koju Pajović u svojoj knjizi navodi da je: Pirco Biroli učestvovao na Solunskom frontu, kao komandant bataljona italijanske vojske. Za učešće u borbama, u znak priznanja, odlikovan je od Vlade Kraljevine Srbije ordenom Belog orla sa mačevima. Stoga, dolazak Birolija na dužnost guvernera Crne Gore imao je dublje političko značenje“.
Već u septembru 1941. godine grupa oficira i političara beranskog sreza, koji su ušli u kolaboraciju sa Italijanima, uputila je delegaciju na Ravnu goru kod Draže Mihailovića, koji je 15. oktobra „za komandanta svih četničkih snaga u Crnoj Gori imenovao generalštabnog majora Đorđa Lašića, a Pavla Đurišića za komandanta četničkih snaga za srezove: beranski, andrijevački, kolašinski, bijelopoljski i opštine – barsku i budvansku“. U prvoj polovini decembra 1941. godine Mihailović, pozvao je k sebi Đurišića „gdje je dobio detaljna uputstva, programska dokumenta, razne druge papire, novac i naređenje da oružana akcija protiv partizana u Crnoj Gori treba da počne upravo iz Đurišićevog štaba“ i 20. decembra 1941. godine dodijelio mu titulu četničkog vojvode.
Zahvaljujući pristupu arhivama četničke provenijencije, kao italijanskog, njemačkog i britanskog porijekla dr Radoje Pajović pronašao je nekoliko hiljada dokumenata, među kojima i onih o Pavlu Đurišiću i „njegovoj tajnoj saradnji sa italijanskim okupatorom, koji do sada nijesu bili poznati našoj naučnoj, a kamoli široj javnosti“
Najznačajniji dokument koji je Mihailović uputio svojim komandantima u Crnoj Gori jesu Instrukcije (politički program) u šest tačaka kojima se između ostalog (tačka 2) predviđa „stvaranje velike Jugoslavije i u njoj Velike Srbije, etnički čiste, u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata i Bačke.“ Ove Instrukcije temelje se na dokumentu „Homogena Srbija“, koji je nastao u Nikšiću 20. juna 1941. godine, a čiji je tvorac Stevan Moljević, advokat iz Banja Luke. Pavle Đurišić, „okićen titulom četničkog vojvode“, 30. decembra 1941. godine vratio se u Crnu Goru, a već 3. januara 1942. godine sastao se sa predstavnikom italijanske komande planinske pješadijske divizije „Venecija“ Amedeom Simonelijem, čije sjedište je bilo u Beranama.
Snabdjeven Mihailovićevim naređenjima i italijanskom podrškom, Đurišić je 5. januara 1942. godine u selu Zaostro kod Berana održao zbor na kome je proglasio formiranje Štaba Limsko-sandžačkih četničkih odreda i imenovao štabove jedinica u sastavu ovog odreda. Na raspolaganju je imao ,,32 oficira, veći broj podoficira, žandara, graničara, činovnika i od okupatora ranije formiranu antikomunističku dobrovoljačku miliciju sastavljenu većinom od izbjeglica.“
Poslije povlačenja partizanskih jedinica za Bosnu 1942. godine, Draža Mihailović dolazi u Crnu Goru i boravi 10 mjeseci u selu Gornje Lipovo kod Kolašina. Pajović navodi i podatak da, prilikom održavanja „velikog okupatorsko-četničkog mitinga“ u Kolašinu 6. novembra 1942. godine u Kolašinu, na kome su govorili Pirco Biroli i Pavle Đurišić, da Draža Mihailović „nije ni pokušao da napusti svoju bazu, udaljenu svega 10 km od Kolašina“. Krajem marta 1942. godine u Đurišićevim odredima je bilo oko 3.600 četnika, a krajem juna 1942. godine broj „četnika i nacionalista pod Đurišićevom komandom“ iznosio je oko 15.000 ljudi. U to vrijeme u Kolašinu je postojao zloglasni kolašinski zatvor i Četnički sud, koji je nekoliko stotina partizana osudio na smrt, a kroz ovaj zatvor je prošlo oko 4.000 rodoljuba, navodi Pajović.
KAPITULACIJA
Kapitulacija fašističke Italije 8. septembra 1943. godine predstavlja početak i preloman trenutak vojnog i političkog poraza Đurišića jer ostaje „bez svog glavnog saveznika i neograničenog snabdijevanja, kako u naoružanju tako i u finansijskom i materijalnom položaju“ – navodi Pajović. Za razliku od djelova italijanskih divizija „Taureinense“ i „Venecija“, od kojih je decembra 1943. godine formirana italijanska partizanska divizija „Galibardi“, koja je ušla u sastav Drugog udarnog korpusa partizanskih jedinica, Đurišić je nakon nekoliko uzastopnih poraza od partizana, „stupio u otvorenu kolaboraciju sa njemačkim okupatorom“.
Po dolasku u Crnu Goru Njemci su uspostavili „Feldkomandaturu“, koja je predstavljala „vrhovnu vojnu vlast na okupiranom području“ sa general majorom Vlhelm Kajperom na čelu. Pajović navodi da: „Njemci nijesu imali dovoljno snaga da posjednu sva mjesta u kojima su Italijani imali garnizone“ pa su se stoga „oslonili na kolaboracionističke snage“.
U međuvremenu partizanske jedinice Drugog udarnog korpusa su sredinom oktobra 1943. godine „u Manastiru Ostrog uništile četničku komandu za Crnu Goru, na čelu sa Blažom Đukanovićem i komandu Južnog fronta na čelu sa Bajom Stanišićem. Poslije toga četničke snage su „svedene na odred Jakova Jovovića u Bjelopavlićima, koje su se stavile na raspolaganje njemačkom okupatoru“ – navodi autor.
Što se samog Đurišića tiče, on je (14. maja 1943. godine) uoči bitke na Sutjesci, uhapšen od Njemaca i interniran u Poljsku (logor Strij), da bi poslije tri mjeseca, sa grupom od dvadesetak ljudi „uspio da pobjegne 27. avgusta 1943. godine“. Pajović dodaje da je ovo bjekstvo „navodno“ ostavljajući otvorenu sumnju u pogledu njegove prirode, odnosno da je moguće bilo iscenirano.
Prilikom prelaska Dunava, nadomak Beograda, Đurišića je uhapsila patrola Srpske državne straže i predala Njemcima, ali je na intervenciju Milana Nedića pušten iz zatvora, da bi se odmah nakon toga sastao sa Hermanom Nojbaherom (ministrom Trećeg rajha) koji je od njega tražio da: „ubuduće ne vodi borbu protiv Muslimana ni protiv Njemaca“.
Po povratku u Crnu Goru, Đurišić, decembra 1943. godine „definitivno preuzima komandu nad svim četničkim snagama u Sandžaku“, kada svoj štab premješta u Prijepolje gdje se nalazio njemački garnizon, sa kojima je „stupio u otvorenu saradnju“ i „učestvovao u nekoliko operacija protiv jedinica NOVJ“.
Sredinom maja 1944. godine Đurišić ponovo odlazi za Beograd i sastaje se sa Nedićem, koji ga je tom prilikom upoznao sa Dimitrijem Ljotićem (vođom profašističkog Srpskog dobrovoljačkog korpusa) i Fon Vajksom (komandant njemačke oklopne II armije) u cilju priprema za vojne akcije protiv Titovih partizana. Pajović je zabilježio da je Đurišićevom boravku u Beogradu: „Nedićeva štampa dala veliki publicitet. Ističući njegove zasluge u borbi protiv NOP-a, objavivši njegove fotografije sa njemačkim i Nedićevim oficirima“. Nedugo zatim „na prijedlog njemačke komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta“.
Prof. dr Branislav Radulović
RAZLAZ SA DRAŽOM
Pajović na bazi arhivskih izvora utvrđuje da: „Draža Mihailović nije bio zadovoljan Đurišićevim odlaskom u Beograd, njegovim angažmanom sa njemačkom komandom za Jugoistok i paradiranjem sa njemačkim oficirima, jer se plašio otvorene kolaboracije sa okupatorom“, ali se na kraju „saglasio da Đurišić prima oružje od Njemaca“.
Đurišić i njegova pratnja su iz Beograda sa „dva njemačka kamiona i jednim sportskim automobilom preko Sjenice stigli u Podgoricu“, gdje je u Momišićima smjestio svoj štab, da bi ga vrlo brzo, na prijedlog Jakova Jovovića, premjestio u Ćurilac kod Danilovgrada. Početkom jula četnici Jakova Jovovića „otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju“ i pohapsili ih. Četničko rukovodstvo na čelu sa Đurišićem „iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces“, na kojem je „Prijeki vojni sud na čelu sa Ilijom Vujovićem, advokatom iz Podgorice, po kratkom postupku osudio na smrt 52 rodoljuba, pretežno omladine“ koja je 23. jula 1944. godine poubijana u mjestu Lazine.
Đurišić, već u tom periodu, „nije se slagao sa Mihailovićevim stavom u vezi formiranja ilegalnih četničkih jedinica“, da bi taj sukob se pojačao nakon što je umjesto Đurišića za komandanta ovih snaga u Crnoj Gori i Sandžaku bio postavljen Vojislav Lukačević (kojeg su partizani u decembru 1944. godine zarobili i osudili na smrt strijeljanjem). Ipak, mjesec dana kasnije Đurišić je postavljen za komandanta svih četničkih snaga u Crnoj Gori, Boki i Sandžaku, što neće dugoročno dovesti do povratka povjerenja između Draže i njega.
Ubrzo nakon iskrcavanja anglosaksonskih savezničkih snaga na Normandiju, koje je počelo 6. juna 1944. godine Draža Mihailović pokušava da promijeni politiku prema saveznicima. Međutim, ukazom kralja Petra (1. 6. 1944. godine), dolazi do značajne promjene, jer je mandat za sastav Jugoslovenske emigranske vlade povjeren Ivanu Šubašiću, koji je već 16. juna započeo pregovore sa Titom, koji je već 17. avgusta 1944. godine „pozvao sve Jugoslovene koji se nalaze u neprijateljskim formacijama da stupe u NOVJ“, upozorivši da će „oni koji se poslije 15. septembra zateknu u kvislinškim vojnim jedinicama biti izvedeni pred ratni sud i kao izdajnici naroda kažnjeni najstrožom kaznom“.
Sličnu poruku poslao je i kralj Petar II Karađorđević, koji je 12. septembra 1944. godine preko londonskog BBC pozvao „sve Srbe, Hrvate i Slovence da se ujedine i pristupe NOV pod maršalom Titom“ upozorivši da oni „koje se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspjeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom ni pred istorijom“.
Đurišić se nije odazvao na poziv „svoga kralja“ i postao je svjestan da „poslije povlačenja Njemaca ne može sa svojom grupom opstati u Crnoj Gori.“ Nosio se čak mišlju da se povuče u Grčku preko Albanije, pa je „sa albanskim nacionalističkim vođama razgovarao o detaljima i mogućnostima povlačenja preko Albanije“. Na kraju je donijeta odluka da se povlačenje vrši preko Bosne, na šta je imao presudan uticaj „strogo povjerljivi telegram koji je krajem novembra 1944. godine uputio Draža Mihailović“, u kojem se navodi da je Draža savezničkom generalu Vilsonu ponudio svoje trupe u borbi protiv Njemaca. Na osnovu toga donijeta je odluku da se sve četničke snage koje su bile koncentrisane na reonu Podgorice (deset brigada i dva korpusa) sa ukupno 7.000 ljudi povuku za Bosnu, što je i otpočelo 6. decembra 1944. godine, kada je sa njima u povlačenje krenuo i „mitropolit Joanikije i 56 sveštenika“. Inače, (mitropolit) Joanikije Lipovac bio je ujedno i počasni predsjednik četničkog Nacionalnog komiteta.
Suočen sa ozbiljnim gubicima koje su mu nanosile partizanske jedinice i „tifusa koji je dostigao razmjere epidemije“ Đurišić prihvata poziv Mihailovića da se sastanu, kojom prilikom ga Draža upoznaje: „sa neuspjelim pokušajem da se nekoliko desetina hiljada četnika stavi pod vojnu komandu generala Vilsona“ i potrebi da se crnogorske četničke trupe vrate u Crnu Goru i nastave gerilski rat, pa „kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“, čemu se Đurišić, kako zapisuje Pajović, „energično suprotstavio“.
Đurišić je nakon toga održao sastanak sa drugim četničkim komandantima i odlučeno je da se nastavi povlačenje prema Sloveniji, o čemu je obaviješten štab Mihailovića koji je tu odluku nije prihvatio i osudio je „kao izraz krajnje malodušnosti“. Pajović zapisuje: „Odnosi između četničkog vođstva iz Crne Gore i Draže Mihailovića postali su krajnje zategnuti, mada su međusobni kontakti i dalje održavani“. Poslije sastanka Đurišića sa Ljotićevom delegacijom, on je „preuzeo pokret“, da bi nakon „prilaženja djelova srpskih četnika Đurišiću „to bio razlog više da Mihailović organizuje atentat na Đurišića, koji nije uspio“.
SPORAZUM SA SEKULOM DRLJEVIĆEM
S obzirom da je ušao u sukob sa Mihailovićem, „Đurišić je odlučio da se uspostavi kontakt sa Sekulom Drljevićem (koji je bio u Zagrebu) i da se sa njim povedu pregovori sa ciljem prebacivanja četničkih jedinica preko teritorije NDH.“ Kako je bio „zaokupljen idejom o prebacivanju svojih snaga u Sloveniju i nije birao sredstva da tu ideju ostvari – odlučio je da prihvati sve Drljevićeve uslove i da sa njim potpiše sporazum kojim bi se fiktivno stavio pod njegovu vlast.“ Pajović zapisuje da „po sporazumu, koji je potpisan 22. marta 1945. godine, Đurišićeve četničke snage proglašene su za Crnogorsku narodnu vojsku, pod vrhovnom komandom Sekule Drljevića, dok je Đurišić trebalo da bude njen operativni komandant.“
Mihailović, kada je saznao za ovaj sporazum, uputio je raspis svim četničkim komandantima 23. marta, u kojem navodi da je Đurišić na taj način izvršio ,,formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi“, istovremeno tražeći da svi prekinu radio vezu sa njim i da će „od komandanata četničkih jedinica sa teritorije Srbije biti obrazovan Ravnogorski sud, koji će Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika.“
Ovaj raspis Mihailovića „iznenadio je Đurišića, koji se uplašio neželjenih posljedica“ i naredio pokret svoje vojske desnom obalom Save u pravcu Ljevča polja, „čime je praktično prekršio sporazum sa Drljevićem“. Pajović dalje navodi da: „kada je utvrdio da je Đurišić sa jedinicama okrenuo drugim pravcem i time prekršio sporazum, Drljević je o tom obavijestio ustaško vođstvo, a ovo je naredilo ustaškim i domobranskim jedinicama iz Banja Luke i Slavonije da posjednu drum Banja Luka – Bosanska Gradiška, i spriječe dalji prodor četnika i izvrše napad na njih.
,,Napad ustaša izvršen je u zoru 4. aprila na Lijevču polju, a Đurišić pokušava da uspostavi pregovore sa ustašama kako bi mu dozvolili prolaz u pravcu Kozare, što ustaše nijesu prihvatile. Uviđajući da nema drugog izlaza, Đurišić donosi odluku da u toku naredne noći 4/5 aprila svim raspoloživim snagama napadne ustaše“, ali u toku noći „ustaše su dobile pojačanje i izvršile protivnapad“ – zapisuje Pajović i dodaje „da je došlo do oštre borbe, u kojoj su četnici pretrpjeli osjetne gubitke, ali su ustaški napad ipak odbili“.
Đurišić je planirao da naredne noći „ponovo pokuša proboj, međutim demoralizacija je bila zahvatila sve četničke jedinice, tako da od proboja nije bilo ništa“. Istovremeno, pojedini četnički komandanti su, poput Ivana Janičića, prihvatili poziv Sekule Drljavića da „ludo ne gube glavu“ i odmah bili prebačeni u Bosansku Gradišku, a u međuvremenu na Kozaru su stigle i partizanske jedinice sa ciljem da zaustave povlačenje četnika.
U toku 6. aprila 1945. godine „u četničkim jedinicama na Ljevče polju je nastupilo rasulo“, zapisuje Pajović i dodaje da „Đurišić donosi odluku da izabere jednu elitnu četničku jedinicu i da pokuša da se sa njom prebaci natrag preko rijeke Vrbasa“ i tako nastavi prema Sloveniji, a da ostale (četničke) jedinice „fiktivno priđu Sekuli Drljeviću“, što mu je i pošlo za rukom.
Međutim, uslijedio je napad partizanskih jedinica koje su Đurišiću „presjekle povlačenje u pravcu rijeke Sane“, što je uslovilo Đurišića da se sastane sa Drljevićevim emisarom Dušanom Krivokapićem koji mu je saopštio da, ako prihvati ponuđene (ustaške) uslove: „njemu i njegovim ljudima neće se ništa loše desiti“, što je i Đurišić i uradio, nakon čega „se sa svojom jedinicom preko Banja Luke uputio u Staru Gradišku, gdje su se nalazile ostale njegove snage.“
KRAJ VOJNOG I POLITIČKOG GUBITNIKA
Četničke jedinice i izbjeglice koje su ih pratile, nakon predaje, smještene su u kasarni u Staroj Gradiški. „Njima oružje nije oduzimano, ali su kasarnu čuvale ustaške snage s artiljerijom i tenkovima“, navodi Pajović u svojoj knjizi. Sekula Drljević ih je 10. aprila 1945. godine posjetio i održao govor, nakon čega se pristupilo formiranju Crnogorske narodne vojske (tri brigade, odnosno jedna divizija), koja je prebačena u reon Karlovca i stavljena pod komandu 2. i 5. ustaškog zbora. Za razliku od četničkih jedinica koje su „neposredno poslije poraza na Lijevče polju prišle Sekuli Drljeviću“, ustaše su četničku grupu na čelu sa Pavlem Đurišićem, koja se kasnije predala, odmah razoružale“ i „svi oficiri koji su se poslije Lijevča polja nalazili u Đurišićevoj grupi – ukupno 150 ljudi – upućeni su u logor u Jasenovcu, gdje su ih ustaše pobili“, navodi Pajović i kao izvor citira P. Cemovića i H. Nojebahera da je: „prema četničkoj verziji, Đurišić sa nekoliko najbližih saveznika živ spaljen“. Tako je „neposredno sa oslobođenjem Jugoslavije, četnička organizacija Crne Gore prestala da postoji“, zapisuje na kraju svoje knjige autor – dr Radoje Pajović.
Državna komisija Federalne Crne Gore, 12. oktobra 1945. godine, Pavla Đurišića, kapetana bivše jugoslovenske vojske, komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda i četničkog vojvodu proglasila je za ratnog zločinca.
Klub poslanika Demokratske partije socijalista neće ove godine predlagati kandidate za članove Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, prenosi Analitika.
To je na press konferenciji u Skupštini saopštila poslanica te stranke Zoja Bojanić-Lalović.
– Razlog je prošlogodišnja dodjela. Ne želimo da dajemo legitimitet tom procesu. Sudski procesu koji se tiču prošlogodišnje dodjele još su u toku- rekla je ona.
Kako je dodala, nije riječ o odricanju o odgovornosti, već činjenica da bi učešćem relativizovali otpor koji su građani iskazali prošle godine.
– Kao i u slučaju izbora članova Savjeta RTCG, vlast pokazuje da je jedino zanima institucionalna kontrola- istakla je Bojanić-Lalović.
Podgorička policija uhapsila je četiri maloljetnika starosti 15 godina koji su osumnjičeni da su vršnjaka oborili na asfalt i udarali ga nogama u predjelu glave i tijela, saopšteno je iz Uprave policije.
“Službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica, Jedinice kriminalističke policije za suzbijanje maloljetničke delinkvencije, su po nalogu postupajućeg tužioca u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, uhapsili četiri maloljetnika starosti 15 godina, osumnjičena da su napala jednog maloljetnika i nanijela mu teške tjelesne povrede”, navodi se u saopštenju.
Odjeljenju bezbjednosti Podgorica je 11. juna, oko 23.00 časa, od strane zaposlenih u Dječjoj bolnici prijavljeno da je radi ukazivanja ljekarske pomoći, u pratnji roditelja, pristupila maloljetna osoba od 14 godina sa povredama za koje se sumnja da su zadobijene kao posljedica vršnjačkog nasilja.
“Policijski službenici su obavili razgovor sa oštećenim maloljetnikom, koji je saopštio da je 11. juna, oko 19.30 časova, u naselju Ibričevina u Podgorici fizički napadnut od strane više njemu nepoznatih osoba, dok se nalazio u društvu svoja četiri druga. Oštećeni maloljetnik je usljed težine nanesenih udaraca zadobio teške tjelesne povrede i zadržan je na Odjeljenju dječje hirurgije Kliničkog centra Crne Gore”, istakli su.
Sa događajem je odmah upoznat državni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, koji je djelo kvalifikovao kao krivično djelo nasilničko ponašanje u sticaju sa krivičnim djelom teška tjelesna povreda, te naložio preduzimanje daljih mjera i radnji na identifikaciji i pronalasku nepoznatih izvršilaca krivičnog djela.
“Policijski službenici su od momenta prijave preduzeli brojne mjere i radnje iz svoje nadležnosti, te prikupili obavještenja od više osoba, koja su rezultirala identifikacijom četiri osumnjičena maloljetnika starosti 15 godina”, dodaje se.
Nakon sprovedenih aktivnosti i prikupljenih potrebnih obavještenja, po nalogu državnog tužioca u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, ova četiri maloljetnika su uhapšena zbog sumnje da su počinila krivično djelo nasilničko ponašanje u sticaju sa krivičnim djelom teška tjelesna povreda.
“Sumnja se da su ove osobe 11. juna, u naselju Ibričevina u Podgorici, fizički napali oštećenog, pri čemu mu je jedan od osumnjičenih zadao udarac nogom u predjelu glave, usljed čega je oštećeni pao na asfaltnu podlogu. Nakon toga su mu prišli ostali osumnjičeni i zadali više udaraca nogama u predjelu glave i tijela dok je ležao na asfaltnoj podlozi, usljed čega je zadobio teške tjelesne povrede. Osumnjičeni će danas, uz krivičnu prijavu, biti privedeni državnom tužiocu na dalju nadležnost”, zaključili su.
Usvojena žalba VDT: Kovačević kriv za govor mržnje, kažnjen dvije hiljade eura
Odlukom Višeg suda za prekršaje u Podgorici u cjelosti je usvojena žalba Višeg državnog tužilaštva
Viši sud za prekršaje u Podgorici usvojio je žalbu Višeg državnog tužilaštva u Podgorici na rješenje Suda za prekršaje u Podgorici kojiim je M.K. oslobođen krivice, te ga oglasio krivim za govor mržnje i kaznio novčanom kaznom u iznosu od 2.000 eura, navode u saopštenju.
“Podsjećamo, Više državno tužilaštvo je nakon sprovedenog postupka ocijenilo da u govoru M. K., održanom 13. juna 2024. godine, prilikom obilježavanja Grahovačke bitke, ne postoje elementi krivičnog djela, ali da navedene radnje imaju obilježja prekršaja, zbog čega je pokrenut odgovarajući postupak pred nadležnim sudom”, navode iz VDT.
Odlukom Višeg suda za prekršaje u Podgorici u cjelosti je usvojena žalba Višeg državnog tužilaštva u Podgorici, te je prvostepeno Rješenje preinačeno u skladu sa utvrđenim činjenicama i pravnom kvalifikacijom.
Kovačević je prilikom obilježavanja bitke na Grahovu, govoreći o “bivšim vlastodršcima i njihovim pulenima” rekao da će “sa onima koji neće da budu kao braća, nego da liče na Turke, postupati kao prema Turcima”.
