Poslanik u njemačkom Bundestagu je uvjeren da Hrvatska neće kočiti ulazak Crne Gore u EU
Juratović: Nepotrebno otvaranje pitanja Prevlake, to samo koristi radikalima i euroskepticima
Crna Gora može uspjeti na referendumima u državama članicama samo ako uvjeri građane Evropske unije da je njen ulazak pitanje sigurnosti za EU spolja te da ne predstavlja prijetnju stabilnosti Unije iznutra. To je moguće jedino ako Crna Gora zatvori sva pregovaračka poglavlja i učestvuje u svim procesima EU bez prava glasa i veta, sve dok vjerodostojno ne sprovede obaveze iz zatvorenih poglavlja. Po mom mišljenju, to bi bio korektan pristup prema objema stranama – poručuje Josip Juratović
Pokretanje takvih pitanja poput kopnene granice na Prevlaci u ovakvom trenutku obično znači ili da se ne želi ulazak Crne Gore u Evropsku uniju ili da se želi udovoljiti radikalnim političkim krugovima. I jedno i drugo vodi gubitku političke vjerodostojnosti predsjednika države čiji je ulazak u EU od vitalnog značaja. Otvaranje takvih tema u odnosima sa zemljom koja svojim glasom odlučuje o pristupanju EU smatram potpuno nepotrebnim. To koristi isključivo radikalima i euroskepticima s obje strane – kaže u razgovoru za Pobjedu Josip Juratović, poslanik u njemačkom Bundestagu.
Ističe da takvi sporovi predstavljaju samo dodatni argument protivnicima proširenja Evropske unije na budućim referendumima.
Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska i Luksemburg traže od Evropske unije da razmotri mogućnost privremenog ograničavanja prava glasa u određenim slučajevima za buduće nove članice te da predvidi više zaštitnih mehanizama za osiguravanje vladavine prava. Ako je taj scenario realan, što bi to značilo za Crnu Goru?
JURATOVIĆ: Činjenica je da nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju svako daljnje proširenje u Francuskoj, kao i u nekim drugim državama članicama, mora proći referendum. Građani EU, nažalost, zbog društveno-političkih zbivanja i razvoja na Zapadnom Balkanu tokom posljednje tri decenije, a posebno zbog sve izraženijeg euroskepticizma unutar same Unije, nijesu osobito oduševljeni novim proširenjima, barem ne kada je riječ o Zapadnom Balkanu.
U EU i dalje vrijedi načelo jednoglasnosti svih 27 država članica za donošenje određenih odluka, što već sada stvara velike probleme. Dovoljno je prisjetiti se vlade Viktora Orbana u Mađarskoj. Već godinama upozoravam da treba posvetiti mnogo više pažnje društveno-političkom imidžu Zapadnog Balkana. EU već ima jednog Orbana, koji dodatno podstiče euroskepticizam, i ne želi nove slične izazove sa Zapadnog Balkana.
Stoga Crna Gora može uspjeti na referendumima u državama članicama samo ako uvjeri građane EU da je njezin ulazak pitanje sigurnosti za Europsku uniju izvana te da ne predstavlja prijetnju stabilnosti Unije iznutra. To je moguće jedino ako Crna Gora zatvori sva pregovaračka poglavlja i učestvuje u svim procesima EU bez prava glasa i veta, sve dok vjerodostojno ne sprovede obaveze iz zatvorenih poglavlja. Po mom mišljenju, to bi bio korektan pristup prema objema stranama, osobito s obzirom na činjenicu da EU već trinaest godina govori o europskoj perspektivi Zapadnog Balkana bez značajnijih rezultata.
Crna Gora je zatvorila 16 poglavlja. Naši zvaničnici najavljuju da bi sva preostala mogla biti zatvorena do kraja godine. Je li to moguće s ovako heterogenom Vladom?
JURATOVIĆ: Premalo znam o stvarnim unutarnjopolitičkim odnosima među ključnim akterima crnogorskog političkog vrha da bih ih mogao dovoljno stručno komentirati. Međutim, polazeći od činjenice da je ulazak Crne Gore u EU iz više razloga od vitalnog značaja za veliku većinu njezinih građana, smatram da si nijedna politička opcija ne može dopustiti biti prepreka na tom putu.
Aleksandar Vučić se osramotio pokušajem destabilizacije Crne Gore u Tivtu. Međutim, to ne znači da će od toga odustati. Je li se Crna Gora uspjela oduprijeti njegovim pritiscima?
JURATOVIĆ: S obzirom na to da Aleksandar Vučić ima ozbiljne probleme zbog teške situacije u Srbiji, gdje se na vlasti održava uglavnom represivnim mjerama prema vlastitom narodu, te da se posljednjim političkim snagama nastoji prikazati kao zaštitnik svih Srba, ne vjerujem da će propustiti priliku inscenirati ili iskoristiti svaki incident koji mu može pomoći u održavanju tog narativa.
Ipak, iskreno se nadam da će ulaskom Crne Gore u Europsku uniju podjele po nacionalnom pitanju postupno biti prevladane te da će političko natjecanje ubuduće biti usmjereno na to ko može građanima ponuditi bolji, sigurniji i kvalitetniji život, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjersku pripadnost.
Crnogorski predsjednik Jakov Milatović ponovo otvara pitanje kopnene granice na Prevlaci. Koliko je to pogrešan potez u završnici pregovora?
JURATOVIĆ: Budući da sam i sam dugogodišnji političar, iz vlastitog iskustva znam da pokretanje takvih pitanja u ovakvom trenutku obično znači ili da se ne želi ulazak Crne Gore u EU ili da se želi udovoljiti radikalnim političkim krugovima. I jedno i drugo vodi gubitku političke vjerodostojnosti predsjednika države čiji je ulazak u Europsku uniju od vitalnog značaja.
Otvaranje takvih tema u odnosima sa zemljom koja svojim glasom odlučuje o pristupanju EU smatram potpuno nepotrebnim. To koristi isključivo radikalima i euroskepticima s obje strane. Uostalom, takvi sporovi predstavljaju samo dodatni argument protivnicima proširenja Evropske unije na budućim referendumima.
Kako će se postaviti Hrvatska, koja je i sama morala progutati mnogo toga u bilateralnim odnosima sa Slovenijom prije ulaska u EU? Smatrate li da Crna Gora treba da uči iz tog iskustva?
JURATOVIĆ: Prateći rad Vlade Republike Hrvatske, uvjeren sam da Hrvatska neće stajati na putu ulaska Crne Gore ili bilo koje druge države regije nakon što ispuni sve potrebne uslove i zatvori pregovaračka poglavlja. Naprotiv, Vlada Hrvatske na svim razinama zagovara ubrzanje pretpristupnih procesa država regije, prije svega iz sigurnosnih razloga.
Međutim, istina je i da na tom putu nema samo prijatelje, ni u Hrvatskoj ni u Europskoj uniji. Zato je iznimno važno da se osjetljiva pitanja rješavaju među stručnjacima, bez nepotrebne medijske buke, umjesto da služe za prikupljanje sitnih političkih bodova koji štete općem interesu građana.
Uostalom, koga danas još zanima granica između Slovenije i Hrvatske na nekom beznačajnom plićaku, kada građani obje države slobodno putuju Europom bez graničnih kontrola?
Veliki uspjeh pionira Budućnosti ONE! Naša djeca (2015. godište i mlađi) predvođena glavnim trenerom Aleksandrom Aleksićem i pomoćnikom Nikolom Bilaferom, dominantno su osvojili zlato na prestižnom turniru u Italiji “HaBaWaBa”, nezvaničnom prvenstvu svijeta!
“Plavo-bijeli” su u velikom finalu savladali kotorski Primorac 18:11, i to im je bila 14. pobjeda u isto toliko mečeva na ovom takmičenju!!
Budućnost je u polufinalu savladala prošlogodišnjeg prvaka Geziru Šarks, 12:8, u četvrtfinalu je bila bolja od domaćeg San Maura 19:18, dok je u osmini finala nadigrala mađarskog velikana ekipu Vašaša 18:7!
U grupi su redom pobjeđivali Kapošvar (Mađarska) 15:6, italijanski Torino 18:2 i Arencano 15:3, zatim italijanskim tim Ancio 12:3, Peskaru 17:2, egipatski Smurfs 11:3, francuski Strazbur 16:5, Minions 12:8, Boljasko 15:11, Marsej 12:5, i pokazali da se najbolji vaterpolo u tom uzrastu trenutno igra u Podgorici!
“Svi u klubu smo ponosni na još jednu generaciju koja će izvjesno u budućnosti donositi trofeje. Mala djeca, velikog srca, pokazali su kako se bori za klub, grad i državu, i siguran sam da ćemo ih mi iz kluba podržati u nastavku i nadogradnji njihove sportske karijere. Ovim peharom smo izborili učešće na Habawaba turniru u Egiptu krajem godine”, poručio je trener Aleksić.
Sastav Budućnosti: Đorđe Šćekić, Kosta Smolović, Andrija Vujisić, Milovan Rašović, Mihailo Rudić, Dimitrije Popović, Viktor Radović, Damijan Raičević, Petar Rakočević, Luka Čekić, Sava Konstantinović, Jovan Kračković i Sergej Nikolić.
Trebalo je vremena da „oslobodioci“ počnu da pucaju po šavovima. Popovi su ih doveli na vlast, pokupivši ih onako sˊ ulice dok su litijašili crnogorskim gradovima, dokazujući na djelu svu raskoš šovinističkih naboja. Uzdali su se u njih mantijaši, vjerujući da im je kleročetnička nabujalost dovoljna preporuka za realizaciju plana dugo već pripremanog u kužinama srbijanskog psihotičnog vožda. Mislilo se da su domaći uslugari sasvim dovoljni sprovodnici vlasti, računajući na činjenicu da njih niko nizašto nije i neće pitati. Nijesu tada znali da je jedini kvalitet odabranima pretjerana servilnost i da je ipak za vršenje vlasti, kakva god da je, neophodno imati makar zeru znanja i obrazovanja. Ovi, to nijesu imali, što je bilo vidljivo na prvi pogled. Mega trend diplome, kojima se većina kitila, proizvodile su „raskoš“ generisane gluposti, u potpunosti lišene smisla, što će reći da odabrani kolektivitet (pre)malih mozgova nije moga znati što sˊ dobijenom vlasti da čine. Kako god to zvučalo, pokazalo se da se ipak radi o družini koja je naučena da bude opozicija, bez ikakve odgovornosti, ali sa dovoljno agresivnim neznanjem u akciji. I ništa više od toga. Zato je sve ovo vrijeme „vladavine“ (čitaj otimačine) bila zbunjena, sˊ nestrpljenjem čekajući da se ova kratkoročna epizoda konačno završi. Kako bi opet mogli da zaigraju litijaško kolo, obećavajući bradonjama obje vrste, da će im na pjat priložiti sve ono što je još od Crne Gore ostalo. Uz poj tice kukavice, ili crnoga gavrana, možda bolje vrane, koja će zakukati, svakodnevno puštajući suzu žalosnicu za ugroženim srpstvom vaskolikim. Ufaćeni u vlastito kolo dva puta po dva SS, čije značenje nikad nijesu mogli razumjeti, a kamoli primijeniti u praksi (Samo sloga Srbina spašava) odomaćeno crnogorsko srpstvo je rađe išlo sa sloganom „Spremte se spremte…“ odakle je izvjesni Dario, pljevaljski malograđanski toboš humanista, naučio naizust, za sva vremena srbijansku junačku melodičnost „Od glave Zete do grada Spuža“. Ovaj gorostas ničega, sramotni gradonačelnik Pljevalja, što je dodatno civilizacijsko zastiđe za svaku društvenu zajednicu, otvoreno poziva sve Srbe da u neđelju, 28. juna, obilježe Vidovdan skandaloznim pjesmama „Leleču Turci, kukaju bule“ i „Udrite braćo, srpstvo je naše“, koje imaju jasnu nacionalističku i antimuslimansku simboliku. Ovom ljekaru, koji na sreću pacijenata nije u struci, nije prvi put da šalje opasne šovinističke poruke pripadnicima druge vjere i nacije. Da je države, ne bi mu se drijemalo.
Ali, nije. Zato mogu da divljaju ovako i sramote ljudski rod.
Na sreću, glupost i neznanje ne mogu dugo na sceni. Mora doći do pucanja, kako rekoh, i to po svim šavovima. Pokazala je to najbolje Podgorica ovih dana, kad je vlast od gotovog načinila veresiju. Preigrala se, očigledno je. Premijer je mislio, ali po običaju nije dobro smislio. Takođe, ni njegova koaliciona partnerka Borovinić Bojović, koja je ostala i bez obećanog ministarstva i bez izazovne fotelje preśednice Skupštine. Sad je u klupi koja ne znači nikakvu privilegiju. Što se ne podnosi baš lako. Propao je plan da se Skupština Glavnog grada blokira i uvede prinudna uprava. To bi značilo da bi sa 164.2 miliona eura raspolagala tročlana ekipa aktuelne vlasti, koja nije baš pretjerano zainteresovana za bilo kakav boljitak Podgoričana. Imalo bi dovoljno novca za predstojeće izbore i za sve troškove koji po Vučićevom oprobanom receptu uz to ide.
Teško je pomisliti kako se danas ośeća PES-ov kormilar?
Vrnuo je opoziciju mimo vlastite volje. A htio je da gospodari. Nije kapac, jasno je valjda sad i njemu. A posebno onome drugome, čiji kandidati koje ne prestaje da predlaže, nemaju baš nikakvu prođu. A uglavnom i nijesu bolji od njega samoga. Ko zna koliko je dana i noći izgubljeno da bi družina Pere kvržice krenula u realizaciju projekta koji će se pokazati kao potpuna glupost.
Evropa sad, Nova srpska demokratija, Demokrate, URA, grupica koju slučajni smatra svojom i vojvodina kamarila koračaju uspješno ka svojoj političkoj provaliji.
Paraglajder sletio u krošnju drveta kod škaljarskog Doma kulture
Paraglajder je danas oko 18 sati promašio predviđeno mjesto slijetanja i našao se u krošnji drveta kod škaljarskog Doma kulture. Na sreću čovjek koji je upravljao paraglajderom lakše je povrijeđen, a pripadnici kotorske Službe zaštite i spašavanja, koji su izašli na lice mjesta kažu da se radi o ogrebotinama.
Spasoci su na lice mjesta izašli sa specijalnim visinskim vozilom i dva terenska, kao i sa potrebnom opremom za ovu vrstu intervencija.
Saobraćajnicom od tunela Vrmac saobraćalo se otežana. Policija je regulisala saobraćaj a intervencija je trajala 20-tak minuta.
POGLED SA STRANE: Crkva opet nekažnjeno obećanim čudima naplaćuje sujevjerje napaćenim ljudima željnim sreće
Marijin pojas i milion eura
Patrijarh nije rekao da će novac od unovčavanja Marijinih moći ulagati u istraživačke i medicinske ustanove radi pomaganja ženama da rode djecu, a da bolesne od raka spase od fatalnog kraja. A upravo to mističari Crkve pripisuju Mariji. Oni govore da njen Pojas oslobađa od bolesti. Izgleda da Patrijaršija neće dati novac ni za invalide, ni za škole, ni za javnu kuhinju gladnima, ni za galerije, ni simfonijskom orkestru i horovima, niti nezavisnim novinarima – već „srpskim porodicama na Kosovu i Metohiji i u druge čovjekoljubive svrhe“, reče otac beogradske Crkve. Marija je tu u preko dvije smjene radila za Vučićevu čovjekoljubivu „Srpsku listu“ na Kosmetu. I izgleda da će malo ko u Srbiji od otjeranih profesora, ljekara i istučenih studenata privući hristoljubivu crkvenu pažnju i od nje primiti dinar za prvi hljeb u bijedi. I protezu za zube zbog demonstracija
Ako je tačno da je pojas Marije Bogorodice u Beogradu od 20. maja do 6. juna 2026. godine poljubilo milion i sto hiljada krstonosaca, uz davanje novčanih priloga Srpskoj pravoslavnoj crkvi, onda je ona zaradila pristojnu svotu. Možda i jedanaest miliona eura, a možda i mnogo manje, a možda i mnogo više. Nikada nećemo to saznati jer to Patrijaršija neće odati. I o prihodu neće obavestiti Ministarstvo finansija i platiti porez na dobit. Crkva nije protiv prošnje na ulici za hleb bezrukih ratnih invalida, ali nije ni protiv storuke crkvene prodaje čuda za zlatnike.
Crkva na hramovne i obredne prihode ne daje državi ništa – ona je već zadovoljna što od nje obilno uzima narodni novac. Jedino što možemo manje-više uspešno da tvrdimo jeste da se Srpska pravoslavna crkva u skladu sa narcisoidnom maštovitošću odvažila da obmane javnost tvrdnjom da je Marijin pojas poljubilo 17 odsto stanovništva Srbije. To joj ne ide u prilog. To može čitaoca dovesti u preteranu sumnju o mogućem zlatnom dejstvu Marijinog pojasa na blagajnu Patrijaršije. Ne slaže se broj posetitelja sa mogućom zaradom Crkve – iako o iznosu zarade ne možemo ništa tačno reći. Ali, o karakteru te zarade, možemo. Prevara.
HIPOTETIČKI RAČUN
Nemoguće je da je za dve nedelje u Hram Sv. Save ušlo 1,1 milion ljubitelja navodnog Marijinog pojasa. Evo računa: neka je poseta Hramu Sv. Save trajala i punih 24 časa tokom 17 dana. Neka je na svakih trideset sekundi Pojasu pristupilo i poljubilo ga po jedno lice, to na jedan čas daje 120 vernika. To na dan daje 2.800 ljudi. A 2.800 puta 17 dana daje 47. 600 posetilaca a ne 1.1 milion njih.
Naravno, Crkva može govoriti da Pojasu nisu pristupali jedino pojedinci već i zaljubljeni parovi, seksualni orgijastičari, parovi bez dece, roditelji sa decom, leprozni izopštenici, invalidska udruženja slepih i gluvih, „poneki debili“- sam patrijarh je to opažajno rekao, pomodarni kolačarski malograđani, studenti Sudnjeg dana i grupni teoretičari Boga sa Bogoslovije – možda i po petoro njih na svakih 30 sekundi – ali to opet poništava 1,1 milion ikonoboraca u korist 216.000 posetilaca. A ovaj broj opet obara činjenica da defile ikonoboraca ipak nije trajao svih 24 časa već oko 14-15 časova, a to daje oko 126.000 posetilaca. To je pretpostavljeni stvarni broj hodočasnika.
Crkva je umesto njih brojala duhove u Hramu Sv. Save a ne stvarne ljude. Bilo je verovatno deset puta manje hodočasnika nego što Patrijaršija tvrdi. Čak i da neki liturgijski praktikanti opijeni tamjanom nisu išli u krug i stalno se iznova vraćali u red, da bi opet poljubili Marijin pojas. I privatno su ulazili u Hram na sporedna vrata van „radnog vremena“ Hrama. Crkva je majstor propagande praznovernom narodu.
NOVAC
Hodočasnici su ostavljali novac beogradskoj Patrijaršiji. Neka je svako od 126.000 posetilaca dao po skromnih 10 eura priloga siromašnoj srbijanskoj crkvi, to daje 1,26 miliona eura. A ako je zaista bilo 1,1 milion bogoljubitelja Marijinog pojasa, onda to daje 11 miliona eura. Da je Martin Luter živ on bi isterao iz patrijaršijskog dvora tačan broj. Takvog Lutera nema u Srbiji.
Crkva još nekažnjeno obećanim čudima naplaćuje sujeverje napaćenim ljudima i ljudima željnim sreće. To je njen „biznis“. Zamislila je Indulgenciju za bolesne, ne i za moralno posrnule. Novac uzima za laž izlečenja. Nevina Marija joj je nova komercijalna investicija. Da li je time Crkva Mariju srozala u tezgu prevarnog travara bolesnima? Marija je melem bez melema? Ona je tkalac fetiške iluzije.
PREVARENA I MARIJA
Zanimljivo, patrijarh nije rekao da će novac od unovčavanja Marijinih moći ulagati u istraživačke i medicinske ustanove radi pomaganja ženama da rode decu, a da bolesne od raka spase od fatalnog kraja. A upravo to mističari Crkve pripisuju Mariji. Oni govore da njen Pojas oslobađa od bolesti. Izgleda da Patrijaršija neće dati novac ni za invalide, ni za škole, ni za javnu kuhinju gladnima, ni za galerije, ni simfonijskom orkestru i horovima, niti nezavisnim novinarima – već „srpskim porodicama na Kosovu i Metohiji i u druge čovekoljubive svrhe“, reče otac beogradske Crkve. Marija je tu u preko dve smene radila za Vučićevu čovekoljubivu „Srpsku listu“ na Kosmetu. I izgleda da će malo ko u Srbiji od oteranih profesora, lekara i istučenih studenata privući hristoljubivu crkvenu pažnju i od nje primiti dinar za prvi hleb u bedi. I protezu za zube zbog demonstracija.
JEVREM KOMERCIJALISTA
Iguman Vatopeda, Jevrem, se navodno odrekao od svakog sakupljenog novčića u Savinom beogradskom hramu – što bi bilo hristočastivo, ali je to možda malo verovatno. On je „prodavao“ Mariju i u Moskvi u novembru 2011. godine u izravnoj Putinovoj organizaciji njegove poslovne turneje radi jačanja saveza države i crkve. Lično je na aerodromu u Petrogradu dočekao Jevrema i Marijin pojas iz Vatopeda. Kao i Vučić 15 godina kasnije u Beogradu.
Tada Rusi od svojih 143-146 miliona stanovnika nisu mogli da sakupe više od dva miliona posetilaca u 14 gradova, među kojima su na turneji osim Moskve bili i Petrograd, Jekaterinburg, Vladivostok, Kalinjingrad, Volgograd i drugi, i obrukali su se pred budućim Beogradom i Srbijom od 6,5 miliona duša a sa pravovernih 1,1 milion svetosavskih Marijinih ljubaca. Doduše, neki tvrde da je Mariju ipak poljubilo i četiri miliona Rusa. Niko ne zna koliko su ruski ikonoborci dali para da vide „svetinju“ i da li je prečasni Jevrem odneo u Vatoped deo sa moskovske blagajne. Mogao je otvoriti i račun u Moskvi, jer kako da gotovinu unese u Grčku?
Beogradska patrijaršija se oslanja na pekinški savez sa autoritarnim i gramzivim beogradskim režimom, ne i na savez Rimske crkve sa stavovima stvarnih tvoraca poželjne humanističke budućnosti i evropske civilizacije. Tivatski gangsteraj, izazivanje beogradskog nereda i moralne katastrofe u Crnoj Gori – je samo oblik stvarnog socijalnog rasula beogradske političke svesti koja je daleko ispod rimske bojazni od prepuštanja odlučivanja u ruke veštačke inteligencije. Da li bi robot ipak donio Srbiji više sreće od sadašnje vlade?
SPLETKE
Neki u Beogradu drsko tvrde da Jevrem „ne radi“ i ne prodaje Mariju ispod jednog miliona eura po poseti. Da li su oni spletkari? Možda jesu, jer „svetinje“ po manastirima sa Svete Gore ne mogu zbog novca izaći napolje u svet bez saglasja svih dvadeset manastira. A njih nadzire carigradski patrijarh Vartolomej. Ipak… Neki se mogući drznici kod nas – u ime Manastira Hilandar, čak usuđuju da tvrde da je Vatoped iz budžeta Srbije i novčanika vrhovne vladajuće porodice dobio ne manje od tog jednog miliona unapred. Da Marija dođe u Srbiju.
Hilandar je opovrgao reči navodnih pravosnažnih zastupnika. Možda samo naizgled tamošnji monasi neguju neko podozrenje prema beogradskoj patrijaršiji iako su se složili sa svim ostalim svetogorskim manastirima da Marija ode u posetu Beogradu. Možda ipak razmišljaju zašto Vatoped komercijalizuje Mariju za sebe čiji je pojas ovom manastiru poklonio knez Lazar Hrebeljanović 80-tih godina 14.veka, oko pet godina pred Kosovo. Ne i Hilandaru. Freska Lazareva je sa Marijinim kovčegom u Vatopedu, a mogući novac iz 21.veka ne odlazi srpskom već grčkom manastiru. No, Lazar je i Hilandaru davao velike darove, veće od pojedinačnih Nemanjića i veće nego Vatopedu, tako da Hilandar nema zbog poklona razloga da se duri. A ako se ipak duri – onda ne znamo šta je tome uzrok. A spletke? Zanimljive su.
HAPŠENJE
Možda nije čudno da je komercijalista Jevrem kao iguman Vatopeda bio po povratku iz Moskve odmah uhapšen od grčkih vlasti u decembru 2011. godine. Zatvoren je u svojoj ćeliji u Vatopedu do 2012. godine i za to vreme je manastir bio okružen policijom i na moru i na kopnu. Iguman je navodnom prevarom kupovao za Vatoped nekretnine na zemljištu oko jezera Vistonida za koje je tvrdio da ga je Vatoped dobio na poklon još pre hiljadu godina. Država je to osporila i njegovo preprodavanje nekretnina koje je dostiglo 100 miliona eura nazvalo „prodajom magle“.
Na svoju sreću, oslobođen je optužbi posle velikog uplitanja Moskve u istražni proces. Nije uzalud bio kod Putina. I na svu sreću ni u Srbiji se „jevremovsko poslovanje“ ne događa, zbog čega u njoj navodno ni nema razloga da se igumani hapse. Crkva je nevina kao i netaknuta Marija.
RAZLIKA IZMEĐU PAPE I PATRIJARHA
Ima čuda. Upravo dok je Marijin pojas izlagan u Beogradu papa Lav XIV je 25. maja, 2026. godine, posle završenog rukopisa 15. maja, objavio i lično komentarisao svoju encikliku „Magnifica Humanis“. To obično u razradi čine kardinali, ne i papa. U njoj su u trima paragrafskim odeljcima pripisivane Mariji upravo one čarobne osobine koje su arhivirane u njenom Pojasu iako o njemu papa ne govori. On nas poziva da Mariju molimo da usaglašava naše operacije sa etičkim duhom njenog sina. Papa nije kazao da je život Marije bio malo privlačan – i kao žene, i kao majke, i kao društvene ličnosti. Ona je dosadna i neveselo je biće bez istorije. Njena „harmonija“ i „mir“ su u tuzi, ne u veselju života. Tu nema ničeg novog. Kod pape je čovek i dalje pasivan. Kao i Marija – sin joj je sve, ona je ništa.
Ali je zanimljiva papina dugačka rekapitulacija transformacije politike Rimske crkve od Lava XIII i njegovog Rerum Novaruma iz 1891. godine na ovamo, sve do pape Franje. Ukupno kroz 135 godina. Zanimljivo je to kako Vatikan objašnjava pravac rimske „socijalne doktrine“ kao adaptaciju Crkve na novo doba od 19-21.veka i ulazak Rimske crkve u arenu žustre političke konkurencije sa parlamentarnim i autoritarnim državama. Ta crkva više nije naglašeno obredna, već je socijalno aktivna snaga i ne libi se stalne utrke i saradnje sa raznim političkim snagama i ideologijama. Zaista je ekumenska. Ovaj aktivizam Svete Stolice je u poslednjih 135 godina vidljiv na svim kontinentima gde je kultura Evrope zasejala odlučno seme prevage. I zahvaljujući i Rimskoj crkvi, kao i protestantima – posebno evangelističkim luteranima – su eparhije SPC u Zapadnoj Evropi bile obilato pomagane kako bi uspešno pratile srpsku emigraciju.
Tu je Sveta Stolica strateški različita od ponašanja Srpske pravoslavne crkve jer se ova koncentrisala na nacionalističku ekspanziju, na opravdavanje srpskog rata protiv balkanskih Slovena, na obnovu monarhije, na saradnju sa nedemokratskim režimima u Srbiji i inostranstvu, i na dogmatsku mistifikaciju religije.
TIP BEOGRADSKOG ANTIEKUMENIZMA
Njeno anti-ekumenstvo Justina Popovića i kasnog Nikolaja Velimirovića – kada je on napustio ekumenski model ,,Svečoveka“, koji je prethodno bio monopolski šizmatički pravoslavni model Dostojevskog suprotstavljajući se protestantskim menonitima i nazarenima Katarine Velike u Ukrajini – je poraz integracije sa svetom. Beogradska patrijaršija će se teško prihvatiti poziva pape da razume šta je budućnost opšte „civilizacije ljubavi“.
Ona odustaje i od srpskih zasluga, jer, Rusi nisu bili ispred srpske hrišćanske patrističke egzegeze. Rusi su prihvatili krštenje Grka i Srba sa tri prsta umesto sa dva tek u 17. veku, kada im je to naredio njihov patrijarh Nikon 1653. godine. A Petar Veliki im je ukinuo patrijarhat 1700. godine, dok je antikolonijalne i svehrišćanske kvekerske duhoborce u 19. veku podržavao Nikolaj Tolstoj. Rusi će se službeno vratiti na patristički patrijarhat i tri prsta Srba i Grka tek 1917. godine. Malo im naše mitropolije i patrijaršije teološki duguju. Novac, knjige i vojno-političku podršku, dugujemo. Zahvalni smo im. Ali, bili smo u duhozborstvu ponekad ispred Rusa.
KINA JE OPASNA
Sve je to u papinoj enciklici bio preludij da u trećem odeljku izuzetno promišljeno i humanističkim manirom upozori na opasnost od nezavisne robotizacije i prepuštanja kompjuterskim softverima da odlučuju o delikatnim pitanjima ljudske egzistencije i etike. Veštačka inteligencija je besvesna, ona je mašinski algoritam, automat je – sa čime se slažemo, i ne bi smela da samostalno odlučuje o socijalnim rešenjima jer je praznog psihološkog bića, lišena je emocija i samosvesnog morala, ona ne zna za humor i ne može „razumeti“ spremnost ljudi i za korisna paradoksalna rešenja. I ne grize je savest.
I ne na naše iznenađenje, američki papa je jasno istakao da Kina sa konceptom veštačke inteligencije nije sposobna da obuhvati civilizaciono biće demokratskog i parlamentarnog sistema – odnosno kulturu evropskog sveta (nije se tako izrazio), što znači da njeni softveri mogu voditi svet u pravcu azijatizma, političke pokornosti, sputavanja nauke, književnosti i umetnosti – mi ovim prevodimo njegove termine na naš smisao razumevanja papinih pojmova. I ne sme se nikako dozvoliti robotu da odlučuje o oružju i ratu. Lav XIV je gotovo izravno pozvao evropski civilizacioni krug na svim kontinentima da se moralno i politički ujedini protiv kineskog modela AI.
Papin „antikineski stav“ može biti u suprotnosti sa željom sadašnje Vlade Srbije da se približava kineskom autokratskom moralu, centralizmu, svirepoj disciplini i bezakonju, azijskom neokolonijalizmu, i unošenju kineskih softvera za socijalno odlučivanje i organizaciju društvenog sistema po etičkim principima stare Azije. Ping-pong srpske vlade između Evrope i Kine će onesposobljavati Beograd da se integriše u tehnološki napredak Evrope i njenu neprekidnu izgradnju univerzalnog otvorenog kulturnog bloka.
IZMEĐU IKONE I STVARNOG DEJSTVA
Dok se beogradska patrijaršija u socijalnom snalaženju oslanja na arhivirano Marijino dejstvo u njenom Pojasu – a njen Pojas je fetiški magacin njenog etičkog karaktera, spremnik je njene duše i izvor je pravednih rešenja u Srbiji – dotle Sveta Stolica na javnom objašnjavanju enciklike „Magnifica Humanitas“ pored pape smešta u stolicu pored njega Krisa Olaha iz američkog AI giganta Antrophica. On je osnivač -suvlasnik te bilionski vredne istraživačke kompanije – i svetski je prvak ekspert za mašinsku neuralnu imitaciju ljudskog mozga i sposobnosti aparata da uči na ljudski način. I autor je ozbiljnih upozorenja o tome koje moraju biti psiho-etičke i političke granice ljudskog poverenja u automat. On nije samo sedeo pored pape, već je u Rimu u ime pape objašnjavao razloge za enciklikine globalne bojazni čak od njegovih sopstvenih izuma ukoliko se njima dozvoli nekontrolisani uticaj. Rim je u papinoj enciklici samo terminološki hrišćanizovao njegove sudove. Papa se oslanjao na nauku, ne i na Pojas. Doduše, voli Rim da s vremena na vreme ukaže i na čudesne mošti „svetaca“.
Beogradska patrijaršija se oslanja na pekinški savez sa autoritarnim i gramzivim beogradskim režimom, ne i na savez Rimske crkve sa stavovima stvarnih tvoraca poželjne humanističke budućnosti i evropske civilizacije. Tivatski gangsteraj, izazivanje beogradskog nereda i moralne katastrofe u Crnoj Gori – je samo oblik stvarnog socijalnog rasula beogradske političke svesti koja je daleko ispod rimske bojazni od prepuštanja odlučivanja u ruke veštačke inteligencije. Da li bi robot ipak doneo Srbiji više sreće od sadašnje vlade?
„Zanimljivo je da upravo oni koji danas kritikuju saradnju sa DPS-om često koriste veoma slične političke obrasce koje su godinama pripisivali DPS-u, od pojednostavljivanja političkih odnosa do pokušaja diskreditacije protivnika kroz etikete i narative. Takve poruke više govore o dnevnopolitičkim interesima nego o suštini problema“, kaže docentkinje na Univerzitetu Donja Gorica
Izborom Srđana Perića na čelo Skupštine Glavnog grada moguće je obezbijediti funkcionisanje gradskih institucija, bolju kontrolu rada izvršne vlasti i donošenje odluka koje su u interesu građana.
To je ocjena docentkinje na Univerzitetu Donja Gorica Nikolete Đukanović koja je, za Pobjedu, komentarisala promjenu većine u podgoričkom parlamentu.
Do promjene je došlo u četvrtak kada je, glasovima odbornika Demokratske narodne partije, Demokratske partije socijalista i Evropskog saveza, lider Pokreta Preokret Srđan Perić izabran za čelnog čovjeka lokalnog parlamenta.
Perićevim izborom je, nakon povlačenja Jelene Borovinić-Bojović sa pozicije predsjednice Skupštine i nemogućnosti dogovora doskorašnje većine sa Demokratskom narodnom partijom Milana Kneževića oko kandidata koji bi je zamijenio, izbjegnuto uvođenje prinudne uprave, odnosno mehanizma kojim Vlada, kroz odbor povjerenika, preuzima upravljanje gradom do novih izbora koji su najavljeni za jun iduće godine.
Đukanović, u izjavi za Pobjedu, ističe kako Perićev izbor prije svega posmatra kroz prizmu izbjegavanja prinudne uprave koja bi, naglašava ona, bila najlošije rješenje za Podgoricu i njene građane.
„Institucije grada moraju funkcionisati, a politički akteri moraju osjećati odgovornost da pronađu minimum saglasnosti kako bi se izbjegla institucionalna blokada, što nije bio slučaj“, navela je Đukanović.
Za sagovornicu Pobjede je, međutim, upitno koliko se za preostalo vrijeme do redovnih lokalnih izbora 2027. godine mogu ostvariti značajniji rezultati.
„Taj period nije dug i vjerovatno nije realno očekivati velike razvojne iskorake. Ipak, na ovaj način je moguće obezbijediti funkcionisanje gradskih institucija, bolju kontrolu rada izvršne vlasti i donošenje odluka koje su u interesu građana“, ocijenila je Đukanović.
Nakon što je Perić izabran za predsjednika Skupštine Podgorice, premijer Milojko Spajić čestitao je lideru DNP-a Milanu Kneževiću koaliciju sa DPS-om.
Đukanović takvu poruku predsjednika Vlade vidi kao „klasičnu političku manipulaciju i pokušaj da se politički profitira na potezu koji je, prije svega, usmjeren na obezbjeđivanje funkcionisanja institucija u Podgorici“.
„Zanimljivo je da upravo oni koji danas kritikuju saradnju sa DPS-om često koriste veoma slične političke obrasce koje su godinama pripisivali DPS-u, od pojednostavljivanja političkih odnosa do pokušaja diskreditacije protivnika kroz etikete i narative. Takve poruke više govore o dnevnopolitičkim interesima nego o suštini problema“, kaže Đukanović.
Ona naglašava i kako je crnogorska politika odavno pokazala da se saradnja među partijama ne može svesti na jednostavnu podjelu, odnosno, kako je objasnila, na „sa DPS-om“ i „protiv DPS-a“.
„Građane treba mnogo više da zanimaju rezultati, odgovornost i funkcionisanje institucija nego političke etikete koje se koriste u međupartijskim obračunima“, zaključila je Đukanović.
Pravosnažnost rješenja o pritvoru ne znači da je sud vezan za činjenično i pravno stanje kakvo je postojalo u trenutku njegovog donošenja. Ukoliko u toku postupka nastupe nove, konkretne i relevantne okolnosti, sud je ovlašćen i dužan da ih cijeni. Međutim, to ne znači proizvoljno „dodavanje“ novih pritvorskih osnova, već isključivo njihovo utvrđivanje na osnovu novih činjenica koje moraju biti jasno obrazložene i individualizovane.
To su za Portal ETV saopštili iz Vrhovnog suda Crne Gore, odgovarajući na pitanja povodom sve češćih javnih polemika o tome da li može Apelacioni sud Crne Gore na pravosnažna rješenja Višeg suda u Podgorici o određivanju pritvora naknadno dodavati nove pritvorske osnove.
Iz Vrhovnog suda navode da ne mogu komentarisati pojedinačne predmete, ali ističu da svako ograničenje slobode mora biti zakonito, obrazloženo i podložno djelotvornoj sudskoj kontroli.
“Vrhovni sud Crne Gore ukazuje da, kada je riječ o odlučivanju o pritvoru, svoje nadležnosti ostvaruje isključivo u okviru ovlašćenja propisanih Zakonikom o krivičnom postupku, odnosno u smislu odredbe člana 177 stav 3 Zakonika o krivičnom postupku. Međutim, da li u pojedinačnim slučajevima postoje uslovi za pozivanje na nove pritvorske osnove, pitanje je koje zavisi od procesne situacije i ocjene nadležnog suda, a ne od opšteg stava bilo koje institucije. Vrhovni sud ne može unaprijed zauzimati stav niti komentarisati bilo koji pojedinačni predmet, ali ono što može jeste da ukaže da svako ograničenje slobode mora biti zakonito, obrazloženo i podložno djelotvornoj sudskoj kontroli”, naveli su iz tog suda.
Podsjećaju da su utvrđivanje, obrazlaganje, produženje, izmjena i ukidanje pritvorskih osnova predmet konkretnih sudskih odluka koje se donose u svakom pojedinačnom slučaju, na osnovu činjenica, dokaza i procesnog materijala sadržanog u spisima predmeta, uz primjenu relevantnih odredbi Zakonika o krivičnom postupku.
“U tom smislu, pravosnažnost rješenja o pritvoru ne znači da je sud vezan za činjenično i pravno stanje kakvo je postojalo u trenutku njegovog donošenja. Ukoliko u toku postupka nastupe nove, konkretne i relevantne okolnosti, sud je ovlašćen i dužan da ih cijeni. Međutim, to ne znači proizvoljno „dodavanje“ novih pritvorskih osnova, već isključivo njihovo utvrđivanje na osnovu novih činjenica koje moraju biti jasno obrazložene i individualizovane. Dakle, nije riječ o pitanju da li se „mogu dodavati“ novi pritvorski osnovi, već da li postoje nove pravno relevantne činjenice koje opravdavaju drugačiju ili dodatnu pravnu kvalifikaciju pritvorskih osnova, uz puno poštovanje prava okrivljenog i principa pravne sigurnosti”, pojasnili su.
Naglašavaju da o tome uvijek odlučuje nadležni sud u konkretnom predmetu, te da su takve odluke podložne pravnim ljekovima i ne mogu se ocjenjivati kroz unaprijed zauzete opšte stavove.
Iz Vrhovnog suda podsjećaju i da ne mogu zauzimati niti javno saopštavati stavove o pravilnosti ili zakonitosti odluka drugih sudova.
“Ustavni princip nezavisnosti sudova, kao i načelo samostalnosti sudija u vršenju sudijske funkcije, podrazumijevaju da se zakonitost i pravilnost sudskih odluka preispituju isključivo kroz zakonom propisane pravne mehanizme i postupke, a ne kroz institucionalno ocjenjivanje odluka drugih sudova van okvira zakonom utvrđenih nadležnosti. Polazeći od navedenog, Vrhovni sud Crne Gore ne može zauzimati niti javno saopštavati stavove o pitanjima koja se odnose na pravilnost ili zakonitost pojedinačnih odluka drugih sudova, niti se izjašnjavati o činjeničnim i pravnim okolnostima koje su bile predmet ocjene u konkretnim sudskim postupcima”, zaključili su iz Vrhovnog suda.
Već neko vrijeme prisutna je tendencija da se olako poseže za represivnim aparatom u slučajevima kritike državnih i javnih funkcionera, opravdane i utemeljene društvene kritike, vrijednosnih sudova, pa i pozivanja kolumnista na saslušanje, a vrhunac predstavlja krivična prijava koju je direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost podnio protiv novinarki CIN-CG – kazala je u centralnoj informativnoj emisiji “24 sata” na Televiziji E direktorica Instituta za medije Olivera Nikolić.
Pokretanje postupaka protiv novinara može imati zastrašujući efekat i dovesti do gušenja slobode izražavanja i medijskih sloboda, smatra ona, podsjećajući na posljednji slučaj novinarki CIN-CG Andree Perišić i Đurđe Radulović.
– Umjesto da institucije koje se bave zaštitom zakona, bezbjednosti građana i ljudskih prava, prije svega policija, Tužilaštvo i sudovi, a sada vidimo i Agencija za nacionalnu bezbjednost, štite pravo javnosti da zna, imamo aktiviranje represivnog aparata. Ne samo u slučaju novinarki Centra za istraživačko novinarstvo, već već neko vrijeme svjedočimo trendu da se olako poseže za represivnim mjerama u slučajevima kritike državnih i javnih funkcionera, opravdane društvene kritike, vrijednosnih sudova i pozivanja kolumnista na saslušanje. Ovo je sada zaista vrhunac sa krivičnom prijavom koju je podnio direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost – rekla je Nikolić.
Poručuje da u potpunosti podržava novinarke CIN-CG, jer je pravo javnosti da zna legitimno i neupitno, te ističe da, kao novinarka sa dugogodišnjim iskustvom, nema nijednu primjedbu na tekst o dešavanjima u ANB-u koji su objavile.
– Tekst je odličan, utemeljen i zasnovan na činjenicama. Novinarke su pokušale da daju prostor ANB-u da odgovori na dileme i pitanja otvorena u tekstu, ali odgovore nijesmo dobili. Umjesto toga, suočili smo se sa krivičnom prijavom. Ovdje je posebno sporno i postupanje Tužilaštva, na šta je juče ukazala i HRA, odnosno Tea Gorjanc Prelević. Nijesam pravnica, pa upravo zato ističem njeno zapažanje da Tužilaštvo nije smjelo dovesti novinare u situaciju da budu saslušavani po ovakvoj prijavi. Ona je morala biti odmah odbačena. Time je Tužilaštvo, umjesto da štiti slobodu govora, doprinijelo njenom ugrožavanju i stvorilo dodatni pritisak na novinare – istakla je Nikolić.
Podsjetila je i na niz prethodnih slučajeva, među kojima su upad policije zbog teksta Brana Mandića, saslušanje Vesne Rajković Nenadić zbog slučaja „papuče“, napad na novinare i fotoreportere u Gornjem Zaostru, kao i oslobađajuće presude njihovim napadačima.
– Tu su i saslušanje Duška Kovačevića zbog vrijednosnog suda, prijetnja direktora Uprave policije u emisiji Načisto novinaru koji je odmah nakon emisije pozvan na informativni razgovor, kao i brojni drugi slučajevi – navela je Nikolić.
Kako kaže, riječ je o kontinuitetu problematičnog ponašanja represivnog aparata.
– Zaista imamo kontinuitet spornog ponašanja represivnog aparata koji bi trebalo da štiti slobodu govora i pravo javnosti da zna. Ovakvim postupanjem šalje se poruka da je kritika državnih funkcionera opasan posao, a istraživačko novinarstvo ekstremno opasan posao zbog kojeg potencijalno možete završiti u zatvoru. To je veoma zabrinjavajuće – naglasila je Nikolić.
Podsjetila je da su svi ovi problemi evidentirani i u non-paperu Evropske komisije, kao i u izvještaju Evropskog parlamenta, gdje su prepoznati kao zabrinjavajući trendovi.
– Kao zajednica jesmo zabrinuti, a u posljednjem slučaju primijetila sam i odsustvo reakcije Ministarstva kulture i medija. Ipak, medijska zajednica pokazala je visok stepen solidarnosti, kao i civilni sektor. Ljudi neće tako lako odustati od svog posla, od traganja za istinom i zaštite svojih izvora. U istraživačkom novinarstvu odnos novinara i izvora izuzetno je osjetljiv i upravo je zaštita izvora jedan od temelja našeg rada – poručila je Nikolić.
Govoreći o kandidaturi za članicu Savjeta RTCG-a, kazala je da njeno obraćanje pred Administrativnim odborom nije ličilo na razgovor ravnopravnih strana, već na svojevrsno saslušanje.
Dodala je da niko od članova Odbora iz parlamentarne većine nije problematizovao nezakonitosti u Javnom servisu, uključujući pravosnažne presude kojima je utvrđeno da je izbor generalnog direktora RTCG-a Borisa Raonića bio nezakonit, kao ni veliki broj sudskih presuda koje nijesu ispoštovane.
– Niko nije problematizovao ni činjenicu da je jedan od kandidata prvostepenom presudom osuđen za zloupotrebu službenog položaja. To nikome nije bilo sporno. Potpuno sam šokirana da se takve stvari ne problematizuju od onih kojima je to posao, već je jedino važno da li su politički subjekti zastupljeni izbalansirano u programima Javnog servisa – zaključila je Nikolić.
Cijene goriva od utorka će biti manje za od sedam do 12 centi, što će biti prvo veće smanjenje cijena goriva nakon marta, od kada su cijene naftnih derivata počele da rastu zbog sukoba između Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Irana.
Prema informacijama koje smo dobili iz Udruženja naftnih kompanija, benzin bi trebalo da pojeftini između sedam i osam centi, dok bi dizel trebalo da bude jeftiniji od 10 do 12 centi po litru. Na ovo smanjenje Vlada ne može uticati, odnosno ne može ga neutralisati, kao što je bio slučaj prethodnih mjeseci.
Od marta pa do danas, po kotacijama na berzi, trebalo je da dođe do većeg pojeftinjenja dizela, međutim, Vlada je uvijek u takvim situacijama dizala akcize na dizel i građani nisu dobili jeftinije gorivo. Međutim, Vlada sada neće moći da neutrališe pojeftinjenje dizela, iz razloga što je ukinula sva smanjenja akciza na dizel i na benzin. Umanjenje akciza na benzin i dizel Vlada je uvela sredinom marta, ali ih je od tada pa sve do juna redovno podizala i držala cijene goriva na oko 1,70 eura po litru. Izgleda da u Vladi smatraju da je to cijena koja je prihvatljiva za građane, prenosi Dan.
Prije izbijanja rata na Bliskom istoku u martu, cijena dizela bila je 1,34 eura po litru, dok je benzin bio oko 1,45 eura po litru.
Generalni sekretar Udruženja naftnih kompanija (UNKCG) Draško Striković ranije je za ,,Dan” najavio da će potpisivanje primirja između SAD i Irana dovesti do smanjenja cijena goriva. On je juče za naš list kazao da se po sadašnjim prognozama može očekivati da će cijene goriva do kraja ljeta biti kao prije izbijanja rata.
,,Očekivanja su da se u narednom periodu oporave sistemi za proizvodnju, distribuciju i tranzit i da se rafinerije spreme. Sad je turistička sezona, pa to može biti otežavajuća okolnost, ali očekivanja i prognoze su da se za dva do tri mjeseca cijene vrate na nivo prije početka rata ili približno na taj nivo. To su prognoze, koje dugoročno zavise od drugih elemenata, ali zasad sve ide u tom pravcu”, rekao je Striković.
SAD i Iran elektronski su potpisale sporazum, tačnije memorandum o razumijevanju, kojim se predviđa završetak rata i ponovno otvaranje Ormuskog moreuza.
Rat u Iranu doveo je do nevjerovatnog rasta cijena naftnih derivata na svjetskom tržištu, a time i u Crnoj Gori.
Vlada nije odmah reagovala na skok cijena naftnih derivata, iako je imala vremena da se upozna sa situacijom, s obzirom da je kod nas u martu cijena bila obračunavana na svake dvije sedmice. Tako su građani bili bez zaštite države kod prvog skoka cijena goriva početkom marta. Vlada je reagovala tek u drugoj polovini marta, kada je akcize na dizel smanjila za 50 odsto, a na benzin za 25 odsto. Ta odluka Vlade donijeta je na mjesec dana i poštovana je od strane Vlade.
Međutim, Vlada nakon toga podiže akcize, odnosno više nisu umanjene za 50 odsto, i svaki put kada je trebalo da dođe do većeg pojeftinjenja cijene dizela, izvršna vlast je dizala akcize i neutralisala niže cijene tog naftnog derivata. Tako su radili sve do prije dvije sedmice, kada su u potpunosti ukinuli umanjenje na dizel. Prošle sedmice vraćene su i pune akcize na benzin, koje iznose 55 centi. Akcize na dizel su 44 centa.
Cijena eurodizela trenutno je 1,66 eura po litru. Benzin košta 1,66 i 1,70 eura po litru. To znači da će cijene naftnih derivata prvi put poslije dugo vremena ići na ispod 1,60 eura.
Ministarstvo energetike će u ponedjeljak objaviti nove cijene naftnih derivata, koje će važiti od 23. do 30. juna.
Politička kaljuga (lokuža) i svjetski književni velikani
Piše: Sreten VUJOVIĆ
Crnogorska društvena i politička situacija predstvlja „zbir“ najkolosalnijih ideja svjetskih klasika, ali u krajnje negativnom smislu!
Tu je Dostojevski sa „Idiotom“, knezom Miškinom, a on predstavlja uistinu neiskvareno biće, žrtvu stigme i predmet poruge, transponovan u bolesno, idiotsko stanja duha, koje zapravo pripada društvu u kome se obreo! Kod nas bi se naslov ovog djela mogao označiti kao „popis stanovništva“ sudeći po onima koji upravljaju tim društvom, po „volji naaaaaaaaaaaroda“!
Tu je takođe i Kafkin „Proces“,„opredmećen“ utamničenjem Katnića, Čađenovića, Lazovića, a uvjeren sam i odbjegle, nevine tužiteljke, Mitrović, pa neka „grijeh“ padne na moju dušu! Jer, po Andrićevoj „Prokletoj avliji“, niko od utamničenih nije nevin, makar zbog grešne misli majke, dok je tog utamničenika u utrobi nosila!
Orvelova „Farma“ je nezaobilazan „dekor“ naše nevesele zbilje, prepoznatljiv i po „formi i po sadržini“! Oni koji na osnovu „intuitivnog prepoznavanja“ nijesu pripadali ovom „miljeu“ u međuvremenu su se „užirili“! Maaaašalaaa!!!
I eto nas kod nobelovca Williama Goldinga i romana „Gospodar muva“ sa Crnom Gorom kao pustim ostrvom nakon brodoloma, i grupom đetića, strogog elitnog učilišta, koji u početku nakon „oslobađanja“ od civilizacijskih „okova“, uživaju u ničim sputanoj slobodi (dječački snovi), da bi u konačnici odbacivši te „stege“, postali krvavo suprotstavljene grupe,pa tako „rajsko ostrvo“ pretvaraju u noćnu moru ubilačkog divljaštva, panike i smrti.
Ne mogu biti siguran da su crnogorski „šibicarski ćaci“ doplovili (posredstvom sotonskog litijaškog nauma) na „rajsko“ ostrvo, koje nazivahu „sprženom zemljom“ iz Singapura ili Ujedinjenog Kraljevstva ili iz nekih masnobradih četničkih katakombi, ali su zato nadu, iluzionističku i prevarantsku ponudili u vidu „Obećane zemlje“1 i 2, prema kojoj nas vodi Domanovićev, pašićevski, radikalni slijepi „Vođa“, preko svojih poslušnika, a čiji je uzor Cankarov „Kralj Betajnove“, novopečeni bogataš, koji u svojoj beskrupuloznosti obilato finansijki pomaže, crkvene moćnike i angažuje ih u predizbornoj kampanji, kako bi se dočepao neograničene vlasti! Sve zvuči poznato, zar ne?
Sav ovaj politički „kumbulj“ dodatno je začinila „importovana“agitpropovska medijska scena, od koje su se „otrgle“ rijetke informativne kuće i pojedini djelatnici javne riječi! One istinske su ugašene ili su pred gašenjem, a one druge su u iščekivanju novog „gospodara“ i ne vide svoju sapatničku braću pod političkim terorom, pa vrše ozbiljnu selekciju među nezavisnim intelektualcima, kako im ne bi kod „vožda“(kad se pojavi)pomračili „mučeničku, samohranu slavu“! A „talambasi“ zazveče samo kada se neko dotakne njihove pozadine, ali ne one koju većinski dio vlade i njihovog gazde u Beogradskom Paśaluku obožava, praveći orgije koje rezultiraju „sportskim povredama“ utrnulih rektuma!
No, kako vidimo, pravda, medijska„lupa“, kao i potpora javnosti su „selektivne“, pa ne važe jednako za sve! Po „logici“ da hiljadu toljaga po tuđoj hrtenici ne boli, pretvaramo se da ne vidimo: “Svi junaci nikom ponikoše, i u crnu zemlju pogledaše!” Sjetimo se tek kada se ovaplote proročki stihovi: „Gledate nam dom đe gori, kojemu ste vatru dali, gledajte ga i smijte se, dok se i vaš ne zapali!” Doduše vatru su dali neki drugi, pa su od njih gori, jedino oni koji to sve ćutke posmatraju!
I da zaključim sa malo vedrijim pogledom na život! Nekada nas je svojim „doskočicama“ i „proskulama“ tipa „u zdravom duhu zdravo tijelo“ uveseljavao Zdravinjo Lozotočivi, Slučajni Predśednik „frljanjem padežovima“ i podžmirepskim izjavamaSKY Oskaru„ono…kako ti sve znaš…“, Vojvoda-Kolenica, koji samo što nije oburdao Martu Kos na dolinu,grleći je onako ruralno, kao da je na nju tefio u ulici „crvenih fenjera“, pa smo svi „uskliknuli s ljubavlju“: „Neka je srećno u oba doma!“
„Finale“ ove neznavenosti i protokolarne nevaspitanosti(isključujući onu sa „prijateljem“ Macronom) se desilo prilikom pośete Slučajnog-ono-kako-ti-sve-znaš Kazahstanu! Ljubazni domaćini, mladić i đevojka u narodnim nošnjama su dočekali Slučajnog i samoproklamovanu „Prvu damu“ sa dva buketa cvijeća: crveni, za Prvu i bijeli za Prvog do nje! Pohita Slučajni i (da mu što ne promakne), ugrabi onaj cr(k)veni!
Za tebe je bio bijeli, neznaveniče! U skladu sa bjelaškom ideologijom!
