Obrad Pavlović: Politički marketing zoološkog vrta

U jednoj kotorskoj političkoj stranci, koja bi prema svim nezavisnim analizama mogla uskoro postati respektibilna – ako ne i vodeća opoziciona stranka, nedavno je došlo do velike gužve u redu za raspodjelu funkcija. Nije to nešto čudno ili neočekivano; navikli smo mi na redove, te za gorivo te za kruh, a i na redaljke dodaje moj savjetnik koji  želi da ostane anoniman. U svakom slučaju, jedan od minornijih likova iz miljea pomenute stranke, pokušao je koristeći manje intelekt (koji mu i inače nije jača strana) a više laktove, da dođe do veoma značajne funkcije. Kad su ga opomenuli i vratili ga u red i to negdje na samom repu, došao je na ideju da pokuša da zaobiđe red i uđe na zadnja vrata političkog bazara.

Suvišno je reći da i do zadnjih vrata treba doći tako što će nekoga odgurnuti, nekog obrljati, a potom poturiti i neko rješenje, nešto što Kotor grad još nema u svojoj dugoj i slavnoj istoriji. Tako je na sto stigla ponuda za izgradnju zoološkog vrta. Za lokaciju je ponuđeno jedno od onih sela do kojih je probijen put tek kad je gotovo potpuno ostalo bez stanovništva što ga je dodatno preporučilo za tu namjenu – Vremena su krizna, nedostaje sredstava i za neke mnogo urgentnije stvari, tako da se odmah nametnuo problem nabavke životinja, jer bez divljih životinja, zaboga, to je  bar svakome jasno – nema ni zološkog vrta.

Pokušao je tu nešto da pripomogne Gospodar Džungle, prijatelj svih životinja, ali to ne bijaše dostatno ni za zoološki vrtić. Zbog toga se pribjeglo ne baš originalnom – ali jedinom mogućem rješenju… Prema sličnostima i sklonostima odabrani su ljudi, koji će nakon šminkerskog prilagođavanja biti smješteni u kaveze i predstavljati željenu životinjsku vrstu.

Nakon otvaranja zoološkog vrta, koje su svojim prisustvom uveličale brojne zvijezde šou biznisa sumnjivog kvaliteta i političari još sumnjivijeg, praćenog burnom propagandom medija u nastajanju (nikako da nastanu) počeli su da pristižu prvi naivni posjetioci. Tako je među prvima stigla porodica, bračni par sa dvoje maloljetne djece, od kojih je sin maloljetniji… Još mi je uvijek na stolu njihov nepristrasni izvještaj obogaćen brojnim, naknadno dopunjenim detaljima, od kojih bi se mogla napraviti paralelna priča.

Kako kaže otac, glava porodice, došli su do biljetarnice na ulazu u zoološki vrt. Bilo im je već na popčetku nešto sumnjivo, jer ih je umjesto biljetara dočekao par lešinara, koji im se obratio na čistom, maternjem jeziku, govoreći da uz ulaznice za zoološki vrt mogu kupiti karte za plovidbu kruzerima od Luže do Rive, karte za posjetu gradskim bedemima, po promotivnim, uvećanim cjenama, diplome raznih fakulteta čija se vjerodostojnost nostifikuje na području čitave Boke..

Krenuli smo u obilazak, a uvod u prvi incident desio se kod kaveza sa bijelim međedom:

“Uh kakva odvratna plavuša“, uzviknuo je mali klipan, a kćerka  dometnula «zar ne vidiš da je već posjeđela…” Uzalud se mama trudila da im pokrije usta, šteta je već bila učinjena. Pored kaveza sa nilskim konjem kćerka je zlurado vrisnula: “Ovaj se nije ni morao maskirati jer je po svemu na ovu plemenutu životinju nalikovao i ranije”. Potom smo naišli na kavez sa  zebrom.U njemu se nalazio jedan tip staklastog pogleda po svemu nalik na magarca, obučenog u mornarsku majicu, kupljenu u radnji SECOND HAND. Pažnju nam je privukao i kavez sa natpisom lav. U njemu se razbaškarila crknuta mačka, već uveliko u stanju raspadanja. Naravno odmah sam shvatio zbog čega je ne mjenjaju? jer svako će postaviti upravo to pitanje, a ne u čemu je sličnost nedužne, uginule životinje sa lavom. Potom smo naišli na kavez sa majmunima. Bila je to prilično brojna i vesela bratija.

“Vidi tata ovaj liči na…”, uspio je da podvikne sinčić prije nego mu je majka pokrila usta.

“Vala da znaš da liči”, složio sam se.. Bio je to onaj tip što mu je frizura tako dobro prilagođena kockastoj glavi iz koje nikada nije uspjela da se iscijedi misao duža od dvije riječi bez psovke.

“Bih ti jebo mater da ne moram ođe da glumim majmuna”, urliknuo je približavajući se rešetkama kaveza.

“Vala ga baš i ne glumiš”, dobacio je posjetilac koji se klatio za nama, premještajući se s noge na nogu dok je među zubima prevrtao čačkalicu sa izrazom neskrivene dosade.

“Onaj majmun je nastavio nešto neartikulisano da urliče, tresući rešetke kaveza, dok su se moja užasnuta djeca privijala uz zabezeknutu majku. Moram priznati da mi je bilo dosta zoološkog vrta, čak toliko da sam se zarekao da više nikada niti jedan neću posjetiti.Pobjegao sam glavom bez obzira, vukući preplašenu djecu. Sve dok nijesmo stigli kući supruga mi se uplašeno osvrtala, kao da će za našim kolima pohrliti sve divlje životinje ovoga i onoga svijeta”.

Ukoliko se pomenuta ideja o zoološkom vrtu ne realizuje – sem naravno u mojoj priči- vjerujem da bi uskoro mogli biti obradovani još nekakvom novom idejom i da ćemo moći da kažemo da u našem Kotoru bar ne nedostaje ideja, a što su neostvarijive to su prijemčivije… Tako ćemo moći da se osjećamo kao u onom Vibovom aforizmu koji glasi: “OGROMNIM ZAJEDNIČKIM NAPORIMA USPJELI SMO DA SAGRADIMO OVU FATAMORGANU” a kao upozorenje mogao bi nam poslužiti još jedan: “KAD JE SHVATIO ŠTA GRADIMO I NEPRIJATELJ NAM JE POMOGAO”.