Naš Petar Porobić u vječnom spokoju

Tuguje danas sportska Crna Gora. A kako i ne bi kad se oprašta od Petra Porobića, legendarnog vaterpolo trenera koji je ovaj sport podigao do evropskih visina. Njegova smirenost i odlučnost koju imaju samo veliki stratezi pokazala je kako se treba ujediniti talenat, rad i znanje, ozbiljnost i odgovornost koja neminovno vodi putevima uspjeha do samog vrha. Znao je Pero kako ostvariti cilj. Vjerovao je u uspjeh jer je njegova vizija davala polet našoj vaterpolo mladosti, ulivajući im sigurnost i karakter. Zato za njih nije bilo prepreke, jer su bili svjesni da imaju snažna leđa genijalnog vođe.
Pred njegovim igračima padali su gorostasi. Niko im ništa nije mogao. Zato evropsko zlato u Malagi 2008. godine, pa i ono svjetsko zlato u zajedničkoj državi, kome je umnogome kumovao.
Voljeli su ga igrači i poštovali njegovu riječ. On je gradio odnos unutar ekipe pun obostranog poštovanja a to je značilo nesebično zalaganje i angažovanje kompletnog tima, uključujući i potpuno davanje stručnog dijela, čiji je cilj bio da se obezbijede uslovi za nesmetan rad. Jedino tako, govorio je Pero, može se do rezultata. Zato nas cijene i poštuju činjenicu da je Crna Gora izgradila vlastitu vaterpolu školu. Od koje svi zaziru, istovremeno joj se diveći.
Pero je svoje vaterpolo znanje sticao u njegovom Primorcu. Uzajamno su jedan drugom davali. Odlazio je iz voljenog kluba kad je mislio da je vrijeme da na njegovo mjesto dođe neko drugi. Predvodio je Bečej, hercegnovski Jadran i ruski Šturm. Sa Jadranom je  stigao do finala Lige šampiona.
Zvali su ga mnogi. Kinezi su ga ubijedili da dođe i da im pomogne u ambicioznom planu da zagoispodare svjetskim vaterpolom. Pero se odazvao i kad je počeo da niže rezultate, spriječila ga je u tome pandemija izazvana korona virusom. Morao je da se zaustavi. Svijet je bio u nekoj vrsti izolacije, pa tako i sport. Posebno u Kini, đe je sve i počelo.
Govorio nam je Pero kako Kinezi ulažu u vaterpolo koliko god treba. Ali zato traže rezultat. Naučio je od njih u tom organizacionom dijelu baš dosta. I zato je s radošću vjerovao da je njegov povratak u Primorac obostrana potreba. Jer, on i Primorac su u neraskidivoj vezi, bez obzira što se ta nit nekada prirodno prekidala. Zbog raznovrsnih izazova kojoj se veliki trener prepuštao, kako bi mu putevi svijetlili uspjesima.
Kotor je s nestrpljenjem čekao da Pero preuzme Primorac i povede ga starom slavom, tamo đe mu je mjesto. Nema Kotoranina koji je sumnjao može li to Pero. Naš Pero, kako su govorili.

Ali, velikanu se smrt ispriječila ispred nauma. Nije mu dala da nastavi tamo đe je prirodno namjeravao. I đe mu je mjesto bilo. Tužno, da tužnije ne može biti.
Petar Porobić sa svega 67 godina odlazi u vječnost. Mogao je još mnogo da pruži. Da nam radosti da. Da nauči mlade kuda i kako se  krče vaterpolo putevi. Ali, i kao sportski pedagog, da im ulije čovječnost i etiku, bez koje, kako je znao reći, nikad niko nije postao istinski sportista.
Žali Kotor. Žali Boka Kotorska i Crna Gora. Žali vaterpolo svijet širom planete.
Ostaje nam da se sjećamo velikana i da slijedimo njegove stope. Taj nas put može dovesti tamo đe želimo. On je garant. A što nam više od toga treba.
Počivaj u miru prijatelju naše  mladosti. Čovjeku sporskog srca, koje više nije moglo. Mnogo se davalo. Istinski i ljudski. Pamtićemo te po dobru i po svemu što si učinio.

Radio Skala