Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (7)

25.4.

14h

Niko ne spori ovima iz Vlasti da više vole Rome sa Vrela Ribničkih, od mitropolita Amfilohija. Ljubav je varljiva.

Ponekad i proračunata. Ljubav politike prema nekome ili nečemu, često se i u obliku cifara pokazuje.

Ali. Doba Korene je i doba građanina, kako upravo oni govore. Zato građanin sa Vrela, u odnosu na građanina Amfilohija, ne smije da ima početnu prednost. Pred izbore.

Ovo zato, jer je licemjerstvo najružnija strana javne djelatnosti. A posebno kada se o politici radi.

Ovdje ljudi sa Vrela vrijeđaju dostojanstvo. Makar ono elementarno. I to onih koji utvrđuju, pod prinudom u doba pandemije, što je društveno prihvatljivo, a da se ne krše propisi.

Opijelo ili kolektivno preintimno stanje bez distance. Vidjeću. Očekujući nečije distanciranje ili ,čak, obrtanje glave. Da sve jasnije bude.

I bio bih profan kada bih u ovom dnevniku zapisao da bi svi oni, koji bi, da su na ovaj način proslavljali Vaskrs, liturgiju dočekali u Betonjerci.

**
Mnogi ovdašnji Bošnjaci, navodeći svoje velikane, nikada ne pominju Mehmeda Mešu Selimovića. Valjda zbog njegovog nacionalnog opredjeljenja.

Neka se sjete da je on u romanu “Derviš i smrt” , prvi u svjetskoj literaturi, citirao Kuran. U sjajnom svijetlu. Govoreći da mu je Bosna sve i da joj često prebacuje. Zbog ljubavi.

Lijepo bi bilo da mogu, sa neke niske stijene iznad mora, zabaciti rukom najlon sa udicom, slušajući kratko, čarobno mrmljanje mora u slabom sudaru sa stijenom.

15h

Ulcinj je uvijek bio dio svjetske istorije. Bez obzira da li je povod bio afirmativan. Ali , bio je pažnjom Evrope ogrnut.

Da je tako saznajemo i iz knjige čuvenog Kotoranina, počasnog admirala Bokeljske Mornarice, sada pokojnog, Miloša Miloševića, Hrvata, sa baš atipičnim prezimenom, a tek imenom, za taj narod.

U sjajnoj knjizi Boka Kotorska, Bar i Ulcinj od 15. do 18.vijeka, on piše da se Ulcinj pominje u Požarevačkom miru, u članu 13 i 15 , iz 1718. godine i Beogradskom miru iz 18. septembra 1739. godine zaključenima između Turske i Austrije.

Zabranjuje se piraterija, po tim ugovorima, u Alžiru, Tunisu, Tripoliju i Ulcinju. Moja obdarenost je manjkava spram ovog istorijskog fakta. U isticanju Ulcinja kao velike istorijske konstante.

20h

Samo vrijeme i starenje ne haju za oluje, nedaće, duševna stanja, za zlo i dobro, za želje, molitve.
Probijaju se nemilosrdno, cinično potvrđuju superiornost, rugajući se svim nama, što kroz zadovoljstvo, ponekad opušteni, ne umijemo da dokučimo. Nije ovo ničeovsko negiranje Jerotićevih stavova, već iskustveno promišljanje ovozemaljskog života.

Na TV pjesma “Trepetaljka trepetala”. Ne postoji pjesma koja mi svaki, baš svaki put, tjera suze na oči. Sve to ima veze sa Lukom i Vesnom. Zbog sadržaja riječi te pjesme. Đorđije je oženjen. Ona se sada bori za život. Zato su mi suze krupnije. Neke po papiru. Niz tužno lice.

26.4.

00.44h

Pitao me prijatelj na čemu temeljim stav da jedan poznati crnogorski novinar mrzi Srbe.

Zato što voli najgore od nas, odgovorio sam mu.

01.04h

Upravo sam na viberu dobio fotografiju na kojoj ribolovac pozira sa ulovom. Tuna od 75 kilograma. I prepoznajem ga. To je sin mog prijatelja, sada pokojnog, Andrije Kocovića.

Nije se bavio ribolovom. Imamo je jednu strast. Hajduk iz Splita. Fanatična zaljubljenost u taj fudbalski klub.

U transu je pričao o utakmicama. Kada god bi Hajduk izgubio, šetao bi sa kraja na kraj Male plaže, ne pričajući ni sa kim, držeći ruku na bolno mjesto ispod raskopčane košulje.

U više navrata pričao mi je istu priču. Kako je kao momak gledao u Mostaru utakmicu Velež-Hajduk. Padala je jaka kiša, govorio je, teren loš. A onda, sa 50 metara, iz blata, Kokeza šutira i lopta pogađa prečku. A on je već vidio u golu. Nijesam smio da ga pitam da li je i tada imao čir.

03.00h

Moglo je to da bude 1965 – 1966 godina. Da bi došla do naše sobe, majka je morala da prođe kroz poduži hodnik. Svo troje bi odmah glumili san. Lagano pomjeranje kvake, nečujni ulazak u sobu i šaputavo izgovaranje molitve…Bože sačuvaj mi djecu i sveti Vasilije … i večeras mi odzvanjaju u glavi.

Majka je šaputala iz dva razloga. Prvi, da nas molitvom ne probudi. I drugi, koji je u stvari bio prvi, da je ne čuje otac.

Tih godina izgovarati molitvu, makar djeci, makar u sobi, makar u rođenoj kući, bio bi grijeh koji bi platio moj otac u službi. I danas ima sličnih “molitvi”, makar se ne odnose na Onog gore.

Nego. Da se ja vratim pisanju.

Dozivam majku večeras u mislima. Da mi pomogne. I da uputi Svevišnjem molitvu, jer je i ona negdje tamo, da me udostoji snom. Da me pazi, ne mora da ga zamoli. On inače, čuva samo one, koji znaju da se čuvaju.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.