Iz dnevnika „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića (6)

23.4.

Volim porodicu.

Volim i otadžbinu.

I Ulcinj volim. Posebno kada sa terase porodične kuće gledam kako sunce gasi dan, spuštajući se gospodstveno sa plavo-crvenog horizonta, budeći neke na drugoj strani.

Volim zvuk udara talasa o provu.

Volim miris juga.

Volim bijesne snjegove po crnogorskim vrhovima.

Volim tišinu vojvođanskih rijeka.

Volim Crnjanskog.

Volim Floberova pisma.

Volim Džojsovo ludilo.

Volim Šekspirova iznenađenja.

I crnogorske gusle volim. Njih volim baš. Volim jer ne daju zaboravu Vučji do, Fundinu, Kruse, Martiniće, Janka Vukotića.

Volim Beograd, moj studentski, vojnički i drugi život. U njemu.

Volim ga jer su se u njemu rodili Đorđije i Luka.

Volim Dalmaciju. I njene muzičke klape volim.

Volim da se podsjetim dočeka Nove godine u Splitu. I vina ispijenog sa Miljenkom Smojeom.

Volim košarku. Još od Ljubljane i osvojene zlatne medalje.

Volim “Budućnost”.

Volim blagorodnost.

Još volim kavaljerstvo, volim da dajem.

Volim kada bih umio ponekad da poklonim cvijeće.

Volim ulcinjski komšiluk bez predrasuda.

Volim da pendulam.

Volim Hemingveja. Volim kada njegov Santiago posle ribarenja sanja lavove.

Volim kantri muziku.

Volim da iz filma “Rio Bravo” slušam Din Martina i Riki Nelsona.

Volim muslimansko gospodstvo i smirenost.

Volim što to kao Srbin volim.

Volim da Vuk, Kataleja i sva djeca bez suza odrastaju.

Volim Njegoša.

Volim Kralja Nikolu jer je od četiri nahije napravio državu sa jugom i sjeverom.

Volim Foknera. I Turgenjeva volim.

Volim i Ernesta Sabata. I njegovog idola Dostojevskog volim.

Volim cetnjsku prostodušnost.

Mnogo toga, kao Crnu Goru volim.

***

I Aleksu Šantića volim. Volim što je kao Srbin napisao “Eminu”, najljepšu muslimansku pjesmu. Volim i to što je napisao pjesmu muslimanima “Ostajte ovdje”. Kada njima nije bilo lako da ostanu. Volim da to vole i cijene svi Muslimani sa Balkana.

Volim da zapjevam “Kada sretneš Hanku”, ali ne zbog toga što je Srbin napisao.

Volim drugarstvo muslimana iz Bosne.

Volim što me neki zbog toga ne vole.

Volim Teslu, Pupina, Milankovića , Predića, Šumanovića, Isidora Sekulić. Volim i Disa i Lazu Kostića.

Volim sve njih velike, jer će neko, možda, zbog njih da nas voli.

Volim crnogorsku himnu. Ne cijelu. Volim stih … i stravične vaše klance…

Volim što ne volim lance.

Volim gospodstvo Boke Kotorske.

I Risan volim. Jer mi se tu sestra Mira rodila.

I Šavnik volim jer se jednog februarskog dana , punog snijega, u iznajmljenom stanu, rodila moja mlađa sestra Dušanka.

Volim “Orlovi rano lete”, volim i “Vlak u snijegu” i “Družinu Sinji galeb “. Volim i istu takvu “ Družinu Pere Kvržice”.

I prijatelje volim. Posebno one koji su tu uvijek i za vazda.

Volim moje prezime. Volim zato što ga pomnju svi crnogorski i srpski istoričari još iz 1489. godine.

Volim što je Kolumbo tek posle toga otkrio Ameriku.

Volim što to neki, bez valjanog razloga, ne vole.

Volim što je potpis mog pretka bio na povelji kojom je Ivan Crnojević Cetinjskom Manastiru poklonio planinu Lovćen.

Volim što je to dokaz da Crkva imala svoju imovinu.

Volim, jer je Ivan ne bi sam sebi poklonio.

Volim da to svi razumiju i sada.

Volim kada u jesen jedem pečeno kestenje u Ljubljani ili Beču.

Volim i kišu u Amsterdamu.

Volim kada u Via Sparano u Bariju slušam ulične pjevače u sutonu.

Volim Bojanu rijeku. Volim sjećanja na nju bez sadašnjih vikendica. Volim njen huk tišine. I volim kada se noću na toj rijeci oglase sve ptice i sve četvoronožne divlje životinje.

Volim da se sjetim tadašnjih sjednika pred šporeta na drva i svjetiljke na gas, zakačene na zarđalom ekseru.

Volim sve ribare sa ulcinjskog Pristana.

Volim crkvu podno Meteriza i džamiju kod škole “Boško Strugar”.

Volim katoličku crkvu i njenu okolinu na rijeci Bojani.

Volim da se sjetim da mi je nju otac pokazao 1963.godine.

Volim crnogorstvo i srpstvo, ono iskonsko , intimno, harmonično koje je bilo na ustim onih koji su stotinama godina ginuli za otadžbinu. Kada je taj osjećaj branio Crnu Goru. I bio joj odan.

24.4.

Imao sam danas priliku da pročitam ono što je portparolka SO Kotor, izvjesna Crepulja, napisala na svom FB profilu, a tiče se litija i Korona virusa. I neću o meritumu, jer su o tome, koliko vidim, svoje mišljenje iskazali neki crnogorski crkveni velikodostojnici.

Samo ću o jednom. Toliku količinu besmislenih rečenica, nepismenosti, skaradnog rasporeda riječi i misli, nisam imao priliku da pročitam. A portparol. Ako ima zamjenika, ako je to moguće, koliko li je taj pismen.

Možda je Željko Aprcović posle ovoga ne smijeni, ali, na kurs pismenosti je mora poslati. Na kurs vaspitanja ne može, jer se takvi kursevi u porodici završavaju.

U šetnju treba otići sa mišlju da idete to da radite. Ako u toku , dok to radite, dozovete misli o svakodnevnici , porodičnoj kasi, onda ne šetate.

Hodajući, vi radite sve, samo ne ono zbog čega ste otišli u prirodu.

Namjeravao sam da odem, granulo je sunce, u šetnju. A onda sam zaključio da bih i tokom te, zdrave i preporučljive aktivnosti, “odnio glavu” ispunjenu brigama.

I odustao. Jer, ako šetam, treba moje misli da budu samo njoj posvećene. U suprotnom, radio bih naporan fizički posao. A to niko uzalud i badava ne radi.

Uz saglasnost autora na portalu www.radioskala.me objavljen je dio sadržaja iz neobjavljenog dnevnika  „Iza pučine ne stoji niko“ Zorana Piperovića.