CRNA GORA: OTVORENO PISMO DAMJANU ĆULAFIĆU, MINISTRU EKOLOGIJE, ODRŽIVOG RAZVOJA I RAZVOJA ŚEVERA

Božidar PROROČIĆ: istraživač prirodne i kulturne baštine Lovćena

Poštovani ministre Ćulafiću,

Pišem Vam kao čovjek koji Lovćen nije upoznao preko elaborata, tendera i službenih saglasnosti, nego preko njegovih izvora, staza, katuna, kamenih podzida, munike, srebrnih kapi Ivanovih Korita i Lovćenskog zvončića, te male, dragocjene biljke pred kojom bi država morala da pokaže više poštovanja nego pred bilo kojim investicionim planom. Pišem Vam kao autor brojnih tekstova, reportaža i istraživačkih zapisa o Lovćenu, ali prije svega kao neko ko ne pristaje da se najvažnija (a za mene sveta) planina Crne Gore pretvara u prostor naknadnih opravdanja i  bezdušnih rečenica: „oni za to imaju papir“.

Ako se danas zaštita prirode svela na rečenicu „postoji papir“, dok se na Kuku mijenja lice Lovćena, nestaju staništa i potiskuje život koji je na toj planini opstajao vjekovima, onda više ne govorimo o administrativnom propustu, već o porazu sistema koji je zaboravio da zaštićeno područje nije prostor za naknadna opravdanja, nego prirodna vrijednost koju je DRŽAVA DUŽNA DA SAČUVA.

Službena saglasnost može pokazati ko je potpisao određeni zahvat, ali ne može poništiti njegove posljedice. Administrativni akt ne obnavlja uništenu biljku, ne vraća složenu strukturu staništa, ne uspostavlja ponovo narušeni odnos između zemljišta, vode, mikroklime i živog svijeta. Ako je populacija Lovćenskog zvončića, Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus, oštećena ili uništena, to nije pitanje formalne procedure, već pitanje gubitka genetičkog, florističkog i ekološkog nasljeđa Lovćena. Takav gubitak ne može se pravdati naknadnim tumačenjima, jer zaštićeno područje ne postoji da bi se šteta administrativno obrazlagala, nego da bi se spriječila prije nego što nastane. Ako se śutra utvrdi da su oni koji su morali da štite Lovćen ćutali dok su nestajale vrijednosti zbog kojih je proglašen nacionalnim parkom, odgovornost neće biti samo stručna i institucionalna, već i moralna.

Nacionalni park Lovćen je područje izuzetne prirodne, kulturne, istorijske i identitetske vrijednosti. Lovćen se ne može posmatrati kao prostor na kojem je svaka intervencija prihvatljiva čim se za nju pronađe administrativno uporište. Riječ je o zaštićenom području čija vrijednost ne počinje od građevinske dozvole, niti se završava na granicama projekta. Svaki zahvat na takvom mjestu mora se mjeriti posljedicama po prirodu, staništa, izvore, predio i živi svijet, a ne samo time da li je neko za njega izdao odobrenje.  Lovćen je jedna od najvažnijih prirodnih, istorijskih i identitetskih tačaka Crne Gore, prostor u kojem su priroda, država, sloboda, kultura i crnogorsko śećanje srasli u neraskidivu cjelinu. Njegova vrijednost nije samo u simbolu koji nosi, već i u živom bogatstvu koje čuva. U granicama Nacionalnog parka nalazi se gotovo  jedna trećina flore Crne Gore, sa izuzetnim učešćem endema, subendema i relikata Balkanskog poluostrva. Zato devastacija Kuka nije pitanje jednog gradilišta, nego pitanje odnosa države prema jednoj od najdragocjenijih prirodnih riznica Crne Gore. Zato Kuk nije usputna epizoda u priči o žičari, nego mjesto na kojem se danas pokazuje da li je Lovćen za državu zaštićeno područje ili prostor za ustupke moćnicima. AKO SE OVĐE PREĆUTI NESTANAK STANIŠTA I RAZARANJE PRIRODNIH VRIJEDNOSTI, ONDA SE VIŠE NE GOVORI O RAZVOJU, NEGO O PRISTANKU DA SE NACIONALNI PARK ŽRTVUJE ONDA KADA NJEGOVA ZAŠTITA ZASMETA ,,VEĆEM” INTERESU.

Danas se na Kuku mora postaviti najdirektnije pitanje: da li je tokom radova došlo do devastacije staništa Lovćenskog zvončića, Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus, jedne od najośetljivijih i najznačajnijih biljnih vrsta ovoga područja? Ako jeste, ko je to dozvolio? Ko je prije početka radova evidentirao populaciju? Ko je obavio stručni uviđaj? Ko je pratio stanje na terenu? Ko je stručnom procjenom, saglasnošću ili potpisom utvrdio da radovi ne ugrožavaju Lovćenski zvončić, Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus, usko endemični takson Lovćena koji je na preliminarnoj Crvenoj listi Crne Gore označen kategorijom CR, odnosno kao kritično ugrožen?

Lovćenski zvončić ne smije biti alibi za ekološku retoriku o prirodnom bogatstvu Lovćena, dok se na njegovom stvarnom staništu otvara prostor mašinama, nasipima i građevinskoj logici. Biodiverzitet se ne čuva institucionalnim frazama, nego jasnom zabranom da se naruši stanište koje država ,,navodno štiti”. Ako se Nacionalni park vodi kao zaštićeno područje, a na Kuku se prema njemu postupa kao prema građevinskom produžetku projekta, onda to više nije previd, nego PONIŽENJE same ideje zaštite prirode u Crnoj Gori. Tada se ne urušava samo jedan lokalitet, već povjerenje da država uopšte ima volju da zaštiti ono što je sama proglasila nacionalnim dobrom.

Posebno zabrinjava položaj lokalne zajednice. Gorštaka sa Lovćena, iz Njeguša, Majstora, Veljeg Bostura, Kuka, Bjeloša, Ivanovih Korita, Konaka, Bajica i drugih lovćenskih sela godinama su marginalizovani, zapostavljeni i svedeni na posmatrače procesa koji se odvijaju na njihovoj đedovini i u njihovom životnom okruženju. Mještanima se često ne dozvoljava ni minimum infrastrukturnih potreba, ni pristojan pristup, ni dostojno održavanje objekata, ni mogućnost da razvije mali, održivi posao usklađen sa prirodom i tradicijom. Istovremeno, velikim zahvatima se otvaraju vrata, a kada zajednica pita ko je odlučio, zašto je odlučio i kakve će biti posljedice, odgovor se svodi na istu rečenicu: „oni za to imaju papir“. TAKAV ODNOS VRIJEĐA I PRIRODU I ČOVJEKA.

Ako je lokalnom mještaninu problem obnova vjekovnog ognjišta, katuna, štale, prilaza, krova ili najskromnije seoske infrastrukture, na prostoru đe se život pamti kroz vjekove, kako onda krupni zahvati u srcu zaštićenog područja odjednom postaju prihvatljivi i poželjni? O kakvoj pravdi govorimo ako se potomcima onih koji su na Lovćenu ostavili trag još u notarskim zapisima mletačkih trgovaca iz XIV vijeka, u knjigama Rista Kovijanića, u pomenima crnogorskih plemena i kulturnim spomenicima XV i XVI vijeka, danas otežava da obnove ono što pripada njihovom porodičnom i istorijskom trajanju, dok se velikim projektima otvara prostor pod imenom razvoja? Kako je moguće da čovjek koji je vjekovima živio sa Lovćenom mora dokazivati da ne ugrožava planinu, dok se zahvati velikih razmjera prihvataju i onda kada za sobom ostavljaju usjeke, nasipe, beton, prašinu, presječene pravce kretanja divljači, promijenjen mir staništa i nestanak ośetljivih biljnih zajednica?

Gospodine ministre,

Kuk sa Bižaljevcem nije izolovana tačka koju možemo posmatrati izvan Lovćena, Boke i šireg pejzažnog konteksta. Riječ je o ośetljivom zaleđu koje dodiruje i širi UNESCO pejzažni obuhvat vezan za Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora. Zato svaka intervencija na ovom prostoru ima ozbiljnost koja prevazilazi građevinsku logiku. Ona ne zadire samo u kamen i zemljište, već u prirodni poredak Lovćena, u njegove stanišne veze, u vizure Boke, u kulturno nasljeđe i u odgovornost Crne Gore pred sopstvenom i međunarodnom javnošću. Ona zadire u predio, u vizure, u kulturni kontinuitet, u prirodnu cjelovitost i u ono što Crnu Goru čini prepoznatljivom pred svijetom.

Posebno Vas pozivam da se javno odredite prema pitanju Ivanovih Korita. To legendarno mjesto najstariji putopisci, lokalna predanja i generacije gorštaka s aLovćena i Crnogoracaa pamte kao izvor, kao vodeno (zlatno) srce planine, kao tačku oko koje se oblikovao život. Ko danas može ozbiljno garantovati da radovi, promjene zemljišta, pristupni putevi, eventualna sabijanja, presijecanja prirodnih tokova, nove površine pod opterećenjem i promjene u hidrološkoj ravnoteži neće dugoročno uticati na hidrološki potencijal Ivanovih Korita? Ko je to stručno ispitao? Ko je uradio nezavisnu hidrološku procjenu? Ko će preuzeti odgovornost ako se za nekoliko godina pokaže da je izvor oslabljen, da je režim vode promijenjen ili da je planina pretrpjela posljedicu koja se danas potcjenjuje A ŠTA AKO POTPUNO NESTANE?

Lovćen ne smije postati dokaz da se nacionalni park može razoriti i bez formalnog ukidanja zaštite najprije se oslabi režim, zatim se prostor navikne na izuzetke, potom se svaki novi zahvat proglasi razvojem, a na kraju od zaštićenog područja ostane samo administrativna oznaka. U međunarodnoj nauci postoji pojam PADDD, koji označava tri oblika slabljenja zaštićenih područja: downgrading (slabljenje režima zaštite), downsizing (smanjenje površine zaštićenog područja) i degazettement (potpuno ukidanje pravne zaštite).To znači da nacionalni park ne mora odmah izgubiti ime da bi počeo gubiti suštinu. Njegova zaštita može se urušavati postepeno, kroz popuštanje režima, kroz tolerisanje pritisaka, kroz izmjene granica, kroz infrastrukturu koja mijenja prirodni karakter područja i kroz upravljanje koje ne postavlja granice investiciji, već prirodu prisiljava da se povlači pred njom.

Zato je ključno pitanje: da li se Lovćen danas čuva kao nacionalni park ili se postepeno privikavamo na njegov nestanak? Da li se iza riječi razvoj skriva promjena karaktera zaštićenog područja? Da li ćemo za deset ili dvadeset godina govoriti da je sve bilo po zakonu, dok se na terenu bude vidjelo da je izgubljeno ono što zakon treba da štiti?

Vaše Ministarstvo, gospodine Ćulafiću, ne može ostati nijemi posmatrač dok se na terenu priroda povlači pred interesima koje bi upravo ta institucija morala da zaustavi. Ekologija ne smije biti samo riječ u nazivu Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja śevera, nego stvarna obaveza pred građanima, naukom, lokalnom zajednicom i budućim generacijama. Od Vas se zato, ne očekuje samo administrativni odgovor, već jasan stav: da li će država stati u odbranu Lovćena ili će nastaviti da objašnjava štetu tek nakon što ona postane vidljiva i teško popravljiva. Ministarstvu na čijem ste čelu već su upućena pitanja u vezi sa radovima, stanjem na terenu, zaštitom staništa, odgovornošću institucija, procjenama uticaja i odnosom prema lokalnoj zajednici. Na te odgovore čekam. Ali javnost ima pravo da zna da li će Ministarstvo reagovati sada, dok se posljedice još mogu dokumentovati, zaustaviti ili ublažiti, ili će se oglasiti tek onda kada šteta bude nepovratna.

Ovo pismo nije napisano protiv razvoja. Napisano je protiv razvoja koji gubi granicu i savjest. Protiv prakse u kojoj se priroda prvo raskopa, a onda se iz kancelarija objašnjava da je sve bilo pokriveno dokumentacijom. Protiv logike u kojoj se lokalna zajednica sklanja u stranu, struka pretvara u proceduru, a javnost poziva da vjeruje tek kada su kamen, zemljište i staništa već promijenjeni. Tokom mojih obilazaka Lovćena u maju i junu, gledao sam kako stotine miksera prelaze preko planine i kako se beton izliva u zaštićeno područje. Ako je to slika razvoja, onda se moramo zapitati: ima li kraja kraju? Lovćenu nije potreban razvoj koji ga troši do granice neprepoznavanja, nego odgovornost koja zna da se pred izvorom, staništem, katunom, munikom, lovćenskim zvončićem i pravom lokalne zajednice mora stati prije nego što mašina progovori umjesto države.

SVE DRUGO NIJE RAZVOJ, NEGO PRIPREMANJE JAVNOSTI DA PRIHVATI NESTAJANJE LOVĆENA KAO ADMINISTRATIVNO OBJAŠNJEN I POLITIČKI ODOBREN PROCES.

Zato Vam javno postavljam sljedeća pitanja:

1. Da li će Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja śevera hitno zatražiti nezavisni stručni uviđaj na Kuku, Bižaljevcu i Štirovniku i pristupnim pravcima prema zoni žičare?

2. Da li je prije početka radova izvršeno precizno kartiranje staništa Lovćenskog zvončića, Edraianthus wettsteinii subsp. lovcenicus, i drugih endemičnih, subendemičnih i reliktnih vrsta Balkanskog poluostrva?

3. Da li Ministarstvo raspolaže podatkom da je na Kuku došlo do uništenja ili oštećenja dijela populacije Lovćenskog zvončića, i ako raspolaže, koje mjere je preduzelo?

4. Ko je odgovoran ako se utvrdi da su radovi izvedeni na staništima osjetljivih i zaštićenih biljnih vrsta bez adekvatnog nadzora i zaštitnih mjera?

5. Da li su stručne službe Nacionalnog parka Lovćen, Agencija za zaštitu životne sredine i nadležne inspekcije bile na terenu prije, tokom i nakon izvođenja radova?

6. Da li postoji nezavisna hidrološka analiza koja garantuje da radovi i prateća infrastruktura neće ugroziti Ivanova Korita i hidrološki režim šireg lovćenskog područja?

7. Da li je lokalna zajednica na Lovćenu stvarno uključena u procese odlučivanja, ili se njeno učešće svodi na naknadno obavještavanje o već donesenim odlukama?

8. Kako Ministarstvo objašnjava činjenicu da se lokalnom stanovništvu često ograničava i minimum održive infrastrukture, dok se krupni zahvati u zaštićenom području pravdaju razvojem?

9. Da li će Ministarstvo javno objaviti svu dokumentaciju koja se odnosi na radove u zoni Kuka, Bižaljevca i prateće infrastrukture, uključujući saglasnosti, procjene, mišljenja, inspekcijske nalaze i eventualne mjere zaštite?

10. Da li ste spremni da kao ministar javno saopštite da Lovćen neće biti pretvoren u zonu infrastrukturnog eksperimenta, već da će ostati nacionalni park u punom smislu te riječi?

Uskoro će javnosti biti predstavljen istraživačko-publicistički serijal o Lovćenu, sa dokumentovanim prikazom onoga što se dešava na Kuku, Bižaljevcu i u širem području Nacionalnog parka Lovćen. Taj serijal neće biti napisan iz kancelarije, nego iz terenskog uvida, iz razgovora sa ljudima, iz fotografija, dokumenata i pitanja na koja institucije moraju odgovoriti. Lovćen je prevelik da bi se branio ćutanjem. Ako danas prećutimo Kuk, śutra ćemo objašnjavati zašto smo izgubili Lovćen.

dijasporabih.com