Čojski i sojski kad su prijatelji u pitanju

Piše: Slavko Mandić

Trebala su nam tri boda. Tražila je to i publika, pozdravljajući pjesmom i aplauzima Hrabre sokole koji su istrčali na teren stadiona pod Goricom da srcem pokažu kako se bori za boje svoje domovine. One iste koju pojedini domaći dobro plaćeni negatori ne priznaju i koji njene interese podređuju tuđinu. Oni kojima je važnija Rusija, Beograd i crkva Srbije od Podgorice i Cetinja, Svetoga Petra Cetinjskog, Njegoša, Kralja Nikole, Ljuba Čupića, Dada Đurića, Kotora, Plava i cijele Crne Gore. Sa slobodarskog Lovćena, đe je zrno klicu zametnulo, i odakle kreću i susrijeću se sve poruke svijetu, dobronamjerne, ljudske i čojske, otišao je i pozdrav dragim prijateljima, reprezentativcima Bosne i Hercegovine i njenim navijačima.
Učinićemo sve da ih pobijedimo, ali fer i sportski. Ako, pak, ne budemo mogli, jer su ovoga časa bolji od nas, čvrsto ćemo im stisnuti ruku i poželjeti svaku sreću u nastavku takmičenja. I to je to. Prijatelji smo i ljudi. Što više od toga može i treba? Ama baš ništa!
Navijanje na stadionu pod Goricom, rekosmo sportsko. Ali tu se ne završava priča. Neko, ili je nešto, nesoj ili priroda, utvrdiće policija, tek u Podgorici je uoči utakmice zapaljen kombi navijača bosansko-hercegovačke reprezentacije. I dobro je oštećen. To je da pošašaviš. Kako se doma vrnut? I čim?

Kada su čuli za ovo što se zbilo, Ultra Crna Gora, najglasniji i najjasniji navijači Hrabrih sokola znali su što im je činjet. Bez čekanja i bez mnogo pompe odličili su da sakupe novac za kupovini kombija kojim će se navijači naših prijatelja i naši prijatelji za vijek vjekova, radosni vrnuti doma.
– Zaisto nećete tako kući odit, iz ove časne i junačke zemlje, riječi su koje su odzvanjale, dok su se akciji prikupljanja novca piključivali ko je koliko mogao.

I samo je jedan dan bio dovoljan. Najvatreniji crnogorski navijači sakupili su koliko je trebalo i kombi je nabavljen. Pomogla je naša iseljenička porodica iz Berlina najviše. Po pravilu, crnogorski iseljenici kad god treba podrže svaku crnogorsku akciju. Pogotovo ove koje se tiču obraza i poštenja.

I prije, a i tokom utakmice ispred mene se javljivalo lice mojih vrlih sarajevskih prijatelja Zulfa i Zija. Navijao sam za Crnu Goru, kao što su i oni za Bosnu i Hercegovinu. Ali nekako se ne bih mogao toliko radovati kao kad pobijedimo nekoga drugoga. Ovo su naši, bubnjalo mi je u ušima. Iskreni i pravi prijatelji, kakva su ova dva najbolja čovjeka na svijetu. LJUDI, čije čojstvo zrači. Osjećamo ga otud kako nas ovamo miluje porukama koje sokole i iz čije srži čitamo da ćemo, ovakvi kakvi jesmo, ljubavlju i toplinom, prijateljstvom prvenstveno, pobijediti sva zla ovoga svijeta.
Valjda mi je i zato laknulo kad je završilo neriješeno. Pomislim, izvadićemo se na nekoga drugoga, a i u Zenici nećem dati da nas prijatelji pobijede. Biće nam dosta i bod, ali… Sportski je boriti se za pobjedu, nego što?

Ipak je važnije od toga da se sretnemo s prijateljima. Da navijamo i pjesmom podržimo sport.

A poslije možemo na burek, pa i ovaj sa sirom, koji ne postoji.