Budimir Aleksić – simptom velikosrpske bolesti Crne Gore

To što je Aleksić punog srca učestvovao u ponižavanju države Crne Gore i ponosno se slikao sa osvjedočenim pobornikom velikosrpstva Nikolom Selakovićem u sendviču srpskih trobojki je postupak koji ni malo ne smije da iznenadi. Jer Budimir Aleksić, koliko god marginalan činilac bio u korpusu profesionalnog srpstva, predstavlja školski primjer velikosrpske bolesti koja razjeda Crnu Goru i sprječava da se izvučemo iz blata srednjovjekovnog, ruralnog kleriklizma.

Velikosrpska vlast u Beogradu koristi svaku priliku da pokaže kako nikad neće odustati od hegemonističkih pretenzija prema Crnoj Gori.

Lizači beogradskih otirača i poltroni vučićevskog autokratsko-kriminalnog režima, koji se u Crnoj Gori bave profesionalnim srbovanjem, daju im za pravo da nikad ne odustanu od morbidnih snova o ”srpskom svetu”.

Najnoviji dokaz za ovu tvrdnju dao je potpredsjednik Vlade Crne Gore za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama Budimir Aleksić inače poznat po srbonacističkim stavovima. On je otišao u međudržavnu posjetu Srbiji gdje se u utorak sastao sa ministrom kulture Nikolom Selakovićem, a dočekan je uz trobojku, bez crnogorske zastave.

 

 

Fotografija na kojoj se vide Aleksić i Selaković kako stoje u sendviču između dvije trobojke je sasvim očekivana s obzirom da ministar u Spajićevoj Vladi doživljava Srbiju kao svoju matičnu državu.

Nakon burne reakcije javnosti, iz Aleksićevog kabineta na kraju su iskopali neke fotografije na kojima se vidi mala crnogorska zastava postavljena na stolu za kojim je ministar iz redova profesionalnih Srba razgovarao sa svojim kolegom Selakovićem.

Međutim, naknadno slanje slika na kojima je stidljivo i uz očiglednu obostranu neprijatnost postavljena crnogorska zastava da bi se donekle ispoštovao protokol, ne umanjuje bruku i provokaciju koju je juče srpski ministar priredio, a Aleksić zdušno i ponosno podržao.

Osvjedočeni pobornik srbonacizma

To što je Aleksić punog srca učestvovao u ponižavanju države Crne Gore i ponosno se slikao sa osvjedočenim pobornikom velikosrpstva Nikolom Selakovićem u sendviču srpskih trobojki je postupak koji ni malo ne smije da iznenadi. Jer Budimir Aleksić, koliko god marginalan činilac bio u korpusu profesionalnog srpstva, predstavlja školski primjer velikosrpske bolesti koja razjeda Crnu Goru i sprječava da se izvučemo iz blata srednjevjekovnog, ruralnog kleriklizma.

Aleksić je osvjedočeni srbonacista, koji se čak i u njegovoj neočetničkoj Novoj srpskoj demokratiji predvođenoj Andrijom Mandićem, izdvaja po ekstremnim stavovima.

Aleksić je u novembru 2022. godine u Skupštini poručio je da u ”novim oklonostima Crnogorci i Egipćani treba da osnuju svoje nacionalne savjete”.

Ovakva klasična nacistička izjava kojom Crnogorce upućuje da u vlastitoj zemlji, koju su stvarali hiljadu godina, postanu nacionalna manjina, je manir obraćanja karkterističan za Aleksića. To je u stvari i suština ideologije Mandićeve Nove srpske demokratije, koja faktički i kontroliše vladu nemoćnog i pogubljenog Milojka Spajića.

O kakvoj se ideološkoj bolesti radi najbolje govori okolnost da je Aleksić krajem 2019. godine tražio da se podigne spomenik zlikovcu i ratnom zločincu četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću koji je odgovoran za smrt preko 15 hiljada muslimana u Drugom svjetskom ratu, od toga skoro 12 hiljada na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine.

Stoga treba zaista čestitati Bošnjačkoj stranci i njenom šefu Ervinu Ibrahimoviću što su imali dovoljno debeo obraz da sa ovakvim čovjekom budu u vladi.

Indoktriniran u Beogradu

Budimir Aleksić je indoktriniran u Beogradu gdje je diplomirao Svjetsku književnost, magistrirao i doktorirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu a studirao je i na Bogoslovskom fakultetu SPC. Predavao je u Bogosloviji na Cetinju, srpski jezik i književnost i Istoriju srpske crkve i naroda.

Aleksić je Pivljanin, a pleme Pivljani je tokom starije istorije bili prepoznato kao vlaško. Otkad su ušli u sastav Crne Gore Pivljani se izjašnjavaju kao Crnogorci i zbog pripadnosti crnogorstvu i partizanstvu strašno su stradali u Drugom svjetskom ratu od strane SS Princ Eugen – inače saboraca Aleksićevog đeda.

Aleksić je klasični i deklarisani fašista/nacista, đed mu je bio četnik, a četnici su se borili rame uz rame sa SS Princ Eugen, krvnicima Pivljana, Veličana i mnogih drugih žitelja Crne Gore. Očigledno je da je Aleksićeva životna misija glorifikacija fašizma njegovog đeda četnika.

Očekivano je da ovakvo lice mrzi sve što je crnogorsko i da u ime srpstva koje on isključivo vidi kao četničko tj. fašističko, bjesomučno laže, vara i provocira, što uostalom predstavlja manir ponašanja svakog ”iskrenog” velikosrbina.

Aleksićevo učestvovanje u ponižavanju Crne Gore u Beogradu je uostalom benigna epizoda, jer bi on, njegovi saborci iz bivšeg DF-a i nalogodavci iz Srbije pribjegli mnogo ekstremnijim metodama u obračunu sa ”nesrbima”. Međutim, zaista je fascinantna količina bestidnosti njegovih kolega iz vlade, prije svega Bošnjačke stranke i navodnih ”građanskih” snaga iz Pokreta Evropa sad, koji učestvuju u izvršnoj vlasti sa neskrivenim pobornikom rasizma i velikosrpskog fašizma.

U svakom slučaju, Aleksić je samo dao dijagnozu trenutnog stanja crnogorskog društva, koje je teško oboljelo i upalo u moralni sunovrat, gdje su fotelje, privilegije i truli kompromisi, osnovne ”moralne” vrijednosti.

U.P.A.