Kako smo obnovili nezavisnost Crne Gore

Diplomatska pošta

Kako smo obnovili nezavisnost Crne Gore

Autor: Miodrag Vlahović

Ne obraćajte pažnju, poštovani čitaoče, na ovaj pretenciozni naslov.

Svrha takvog, reklo bi se – ambicioznog iskaza, koji smo već neđe viđeli – ili nam se samo učinilo (sjećanje može da vara) – neizbježno asocira na ambiciju autora da istakne sebe i sebi bliske ljude, a i neke kolektivitete – kako bi potencirao sopstveni i njihov doprinos u jednoj (neupitno i definitivno!) istorijskoj odluci građana Crne Gore na referendumu iz 2006. A ti doprinosi mogu biti stvarni i iskonstruisani.

Naslov bi, naravno, trebalo da glasi: Kako je obnovljena crnogorska nezavisnost. I to je vrlo zahtjevna formulacija – ali sa sasvim drugom konotacijom.

Zato ćemo nastaviti kao i da ga nismo ispravili – shvatajući to prvo lice množine u najvažnijem od svih njegovih značenja: mi, građani Crne Gore.

Za to nam, u ovim svečanim danima, kada je kalendar dvadeseti put – u nezavisnoj i međunarodno priznatoj, suverenoj i samostalnoj Crnoj Gori – označio 21. maj, potrebna mala istorijska retrospektiva i nekoliko sumarnih ocjena, koje govore o magistralno značajnim dešavanjima, momentima i odlukama koje su Crnu Goru dovele do istorijskog podviga na koji svi možemo biti ponosni: do mirne i demokratske odluke da naša zemlja, poslije osamdeset i osam godina, povrati svoj međunarodno-pravni subjektivitet i nezavisnost.

Prevrat 1989.

Crna Gora je ušla u dešavanja koja su značila raspad SFRJ sasvim nespremna.

„Staro rukovodstvo“ – komunistička nomenklatura u Crnoj Gori, izgubljeno u vremenu i prostoru, bilo je lak plijen jedne, modernim rječnikom kazano, hibridne operacije iz Beograda. Zaokupljeno ćeranjem „devijantnih“ ponašanja i političkih impulsa koji su odudarali od strogo kontrolisane partijske linije ispraznosti – strašio ih je tada, zamislite, i crnogorski nacionalizam (?!), a u stenogramima se može naći i bojazan od onog islamskog (?!) – ostalo je potpuno imobilisano i nemoćno kada se organizovana i kontrolisana rulja – neočetničkih poruka i sa kosovskom obmanom kao povodom, vratila pred Skupštinu, „braneći“, istovremeno, „Jugoslaviju“ i „ugroženo srpstvo“.

Tzv. AB revolucija bila je primamljiva za našu političku generaciju. Rijetki su izuzeci – vrlo rijetki – prepoznali njenu zlokobnu anticrnogorsku prirodu i namjeru, pa nisu učestvovali u tom specifičnom državnom udaru. Ili su odbili da mu se pridruže, kada je on dobio ime (ako se neko sjeća) NORFIL – „Nova razvojna filozofija“.

Mnogo godina kasnije, većina AB revolucionara će se pridružiti toj beznačajnoj manjini u odbrani crnogorskih interesa, sve do onih koji su se ticali nezavisnosti naše zemlje.

Građanski odbor za mir, 1991.

Crna Gora je tada bila dobrovoljni talac nacionalističke velikosrpske politike.

Njena je mladost poslata u besmislenu agresiju na Dubrovnik – čija je svrha bila da se naša zemlja zauvijek učini saučesnikom i cementira u novoj, takozvanoj SRJ. Deportacija muslimana je jedna od najtragičnijih i najsramnijih epizoda tog podaništva.

Crnogorski „izdajnici“ i „dezerteri“ – kojih je bilo mnogo više nego što je vlast smjela da prizna (pa su i državne represalije prema njima bile obustavljene – jer ih je jednostavno bilo previše za procesuiranje) biće, mnogo godina kasnije, moralni kapital Crne Gore, u vremenu kada se državno kormilo okreće u drugom pravcu…

Tu je, svakako, najvažniji Građanski odbor za mir, koji svoju aktivnost počinje u julu 1991) i njegove hrabre poruke, koje, sa ove istorijske daljine, zvuče profetski: „Danas je junaštvo ne ići u rat“. I to je mali kamen u mozaiku obnove nezavisne Crne Gore.

I državno rukovodstvo je shvatilo tu poruku, čak i poslije „pobjede“ na „referendumu“ sjevernokorejskog tipa iz aprila 1992: referendumsko pitanje je bilo prevarno, a procenat podrške politički besmislen, zapravo beznačajan. Važan je bio samo jedan rezultat tog „referenduma“ – rat u Bosni i Hercegovini. „Sa onima koji to žele…“

Oni koji tada, a i u tragičnim godinama koje su slijedile, nisu ćutali na strahote, pogrome i genocid – i oni su zaslužni za obnovljenu nezavisnost. Iako nisu bili na vlasti, niti blizu nje.

Godine opozicije

Crnogorska opozicija je, tih godina, osvjetlala i odbranila crnogorski obraz, ali i propustila da se nametne kao neizbježni (ili dominantni) učesnik onoga što je čekalo našu zemlju.

Bilo je mnogo lutanja i neznanja, nerazumijevanja i ishitrenosti, ali i poteza koji su ukazivali na ostrašćenost i destrukciju – ne samo onu zbog neznavenosti.

Vlast je shvatila da mora, makar simbolično i formalno, (po)dijeliti odgovornost, pa je, uprkos nerazumnom stavu rukovodstva jedne od opozicionih partija (koje je tada, prvi put, shvatilo da nema baš uvijek većinu za očigledno destruktivne odluke), bila formirana višestranačka vlada, uz učešće crnogorskih suverenističkih partija.

I u drugoj, manjoj opozicionoj partiji, je bilo tragikomičnih situacija: jedno je rukovodstvo smijenjeno pod optužbom da paktira sa vladajućom strankom, da bi novoizabrani lideri učinili upravo to – ušli u savez sa vlastima – samo šest mjeseci kasnije.

Treba se sjetiti ljudi – iz obje opozicione stranke – koji su tada shvatili da je parola „četa mala, ali odabrana!“, jedna politička, pardon, glupost, to jest da je za procese političke emancipacije i vraćanja Crne Gore na političku mapu svijeta – potrebna većina, pa i ona parlamentarna. I vrijeme, i znanje, i strpljenje.

Rascjep 1997.

Karakter i struktura političkog sistema u Crnoj Gori tog doba – dominantna pozicija i uticaj transformisane post-komunističke partije hibridnog imena – bili su (a to se često zaboravlja!) od presudne važnosti kada je došlo do političkog obračuna i rascjepa.

Crna Gora je tada imala veliku sreću što je pobijedila frakcija koja je shvatala potrebu oslobađanja od hegemonističkog-paternalističkog uticaja Srbije. Taj proces je bio dramatičan, a pobjeda crnogorske linije je, uz neizbježne i neophodne manerve i operacije preuzimanja i ovladavanja polugama moći, bila i rezultat narasle svijesti o istorijskoj slijepoj ulici – poslije izgubljenih ratova i konfrontacije sa međunarodnom zajednicom – što je tada bila i ostala politika zvanične (a, velikim dijelom, i opozicione) Srbije.

Zato se, u sagledavanju istorijskih raskršća i lomova, svakako mora uzeti u obzir i ta odluka u raspolućenoj vladajućoj partiji, kao i izbori koji su joj slijedili. Glasalo se tada i o istorijskoj šansi i pravu Crne Gore da misli i odlučuje svojom glavom. I donijete su prave odluke.

Naravno, kako je to uvijek slučaj, bilo je i puno onih koji su sačekali da se uvjere koja će biti pobjednička strana u vladajućoj partiji, da bi se onda naprasno uključili u crnogorsku politiku kojoj Beograd više nije bio centrala. Biće im oprošteno i danas – sa dvadesetogodišnje istorijske distance – kao što im je bilo oprošteno i tada, u vrtlogu borbe za vlast koja je bila relevantna za sve u crnogorskom društvu, za cijelu Crnu Goru.

I oni su zaslužni za obnovljenu nezavisnost, nesumnjivo, makar se u osnovi može shvatiti da bi takvi svakako preživjeli i napredovali i da je povijesni scenario tada odveo Crnu Goru u ambis velikosrpskog nacionalističkog savezništva/podaništva…

Podvig za ponos 1999.

Prihvatanje i zbrinjavanje preko stotinu hiljada Kosovara – u ogromnoj većini etničkih Albanaca – za vrijeme NATO intervencije 1999, jedna je od najsvjetlijih tačaka – ne samo novije, već i crnogorske istorije kao takve.

Zasnovana na politici neutralnosti, to jest neučestvovanja u zločinačkoj velikosrpskoj politici prema Kosovu, takva politika crnogorskog rukovodstva je predstavljala afirmaciju Crne Gore i njenog suverenističkog pokreta i na najvažnijim međunarodnim adresama.

Ideja suverene i nezavisne Crne Gore je tada dobila i moralni podement i u svijesti onih građana kojima se moglo manipulisati i tzv. krađom suverenističke ideje – što je bila i ostala krajnje plitkoumna i prevarna teza, koja je trebalo da opravda niz teških i nepopravljivih grešaka u vođstvu nekada vodeće opozicione partije.

Taj nepolitički i anti-politički stav se, poneđe, čuje i danas. On je besmislen i zapravo degradira motivacije i rezone onih koji su, još od početka devedesetih, promovisali i održali ideju obnove nezavisnosti živom. Njihova je pobjeda, najviše njihova, svih znanih i neznanih iz tog širokog i razuđenog pokreta, što su vladajuće strukture u toj ideji prepoznale spas za Crnu Goru.

Nema tu nikakve „krađe“. To je politika – i to politika sa najboljim motivom i najboljom završnicom!

Ni ta istorijska činjenica ne može umanjiti ili oduzeti značaj onih koji su se borili za nezavisnost godinama prije tog preuzimanja suverenističke politike.

Velemajstorski međupotez

Situacija početkom 2002. godine je suočila Crnu Goru sa teškom i opasnom dilemom: da li da ide na referendum ili da potpiše Beogradski sporazum.

Ukratko (mada je to, vjerovatno, odlučujući momenat u završnoj fazi procesa obnove nezavisnosti): to je bio velemajstorski „međupotez“ državnog vrha.

Nerazumijevanja je bilo na sve strane, pa i u vladajućoj koaliciji. Čak je bilo i ostavki onih koji nisu razumjeli (ni) te procese, pa ni godinama kasnije. (Crnogorci olako lijepe optužbe o izdajstvu. A umiju i da zaborave što je ko (u)radio, govorio i pisao.

U politici najkraći put između dvije tačke često nije prava linija, pa je tako potpis na Beogradski sporazum (tu pravno-političku sui generis konstrukciju) otvorio najkompleksnije izazove i rizike.

Djelovalo se na tri „fronta“: unutrašnjepolitičkom, sa „unionističkom“ opozicijom (čije čari u vještine vladanja imamo zadovoljstvo da posmatramo u avgustovskoj Crnoj Gori); prema Srbiji, ozlojeđenoj i nespremnoj za bilo kakvu stvarnu saradnju; i prema međunarodnoj zajednici, u kojoj je Crna Gora, u jednoj fluidnoj i krajnje složenoj situaciji, kao i u vrlo problematičnom regionalnom kontekstu, imala oponente i saveznike – na svim adresama.

Naravno, uzaludni su pokušaji da se danas, poslije dvadeset godina (ne samo zbog toga što su protagonisti tog procesa još uvijek živi, a i dokumentacije ima na pretek) simplifikuje i generalizuje iz bilo kojeg razloga, tobožnje simpatije i preferencije s jedne strane svijeta – u odnosu na drugu. Ne samo zbog toga što to ne bi bilo tačno (kao što nije), već što bi značilo smišljenu tendencioznu interpretaciju pozicije i stavova Zapada i Istoka prema Crnoj Gori. Koji su bili vrlo različiti, iznijansirani, fluidni i podložni uticajima. S obje strane.

Crnogorski državni vrh i Vlada su vodili taj proces međunarodnih i drugih pregovora vrlo pažljivo, s velikom dozom opreza, a jedne, ali i odlučnosti, s druge strane.

„Radikalno strpljenje“ nam se vazda činilo najboljom definicijom te vještine – što je samo jedna od interpretacija politike dosljednosti i upornosti, ali i fleksibilnosti i spremnosti na ustupke i preformulacije već dogovorenog… a sve u cilju ostvarenja projektovanog i željenog rezultata.

Velika je zasluga tih ljudi, kreatora te politike i donosioca ključnih odluka. Svako u toj priči ima svoje mjesto.

O njima i njihovom pregnuću će istorijske knjige jednog dana, nadamo se, znati da kažu i ocijene. Mada ta „borba za istoriju“, kao što vidimo, ima i svoje manje dostojne strane.

Nije Crna Gora u tome izuzetak, naravno. Mada ponekad izgleda groteskno…

Ne-pravilo o 55 odsto

Jedno od posljednjih iskušenja (vjerovatno i najteže) je bilo „čuveno“ ne-pravilo o potrebnoj većini od 55 odsto.

Kažemo „ne-pravilo“ jer je njegovo važenje i primjena bilo ograničeno samo na Crnu Goru i na crnogorski referendum. Odmah je, naime, objašnjeno kako ta regula neće predstavljati ni pravni, ni politički presedan/precedent – to jest da neće biti moguće da bude ikada više primijenjena.

Ta diplomatska „bravura“ iz Brisela nije mogla da sakrije ogromnu prazninu – tzv. „sivu zonu“ (rezultat, recimo, od 54 odsto, a 46 odsto protiv), što je dodatno izazivalo nove talase političkih otpora i nerazumijevanja u, sada već prepoznatljivoj političkoj većini – i u crnogorskoj Skupštini, i van nje.

I to je crnogorska politika tog doba znala da prebrodi – ne samo kroz „Aide Memoire“ iz februara 2006, već i kroz niz komunikacija i pregovora u kojima je međunarodne partnere trebalo uvjeriti u potrebu da se Crnoj Gori pristupa sa maksimalnim oprezom, bez preferencija i favorizovanja onih snaga koje bi mogle da zloupotrijebe mogući „sivi“ rezultat.

Finalni pravni čin – prije samog referenduma i Deklaracije nezavisnosti Crne Gore (koja se, nažalost, ne zove tako, iz manje pametnih razloga) – je bilo usvajanje Zakona o referendumu, koji je sadržao i tu formulu o 55 odsto.

Sjećamo se te scene iz Skupštine: poslanici parlamentarne manjine su aplaudirali – jer je usvojeno pravilo koje je favorizovalo njihov stav i interes, ali su bili potpuno zatečeni kada se aplauz prolomio i iz klupa u kojima su sjedjeli poslanici većine i Vlade.

Taj nehotično ujedinjeni aplauz je, zapravo, bio najbolja i najljepša potvrda ispravnosti i dalekovidosti politike koja je obnovila nezavisnost crnogorske države. Red je i da se njega sjetimo – bez obzira kako je ko glasao tog 21. maja.

Na referendumu je pobijedila naša zemlja. Pobjeda je bila zajednička – mada će za razumijevanje te ideje biti potrebno još mnogo godina.

Crna Gora, pred sopstvenom istorijom, kulturom i tradicijom, nije imala pravo da izgubi u sopstvenom odlučivanju o obnovi nezavisnosti.

Ponosni smo što pripadamo generaciji koja je ispunila tu istorijsku pravdu.

A za pozicije i stavove, uloge i aktivnosti najvažnijih i drugih protagonista, za ključne momente i odluke, za proces koji je bio složen, dramatičan i dug – postoje, osim sjećanja, ličnih i drugih interesa, projekcija i afiniteta – i dokumenti, ali i sud domaće i međunarodne javnosti.•

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede.)

Pobjeda