DRŽAVNI ARHIV CRNE GORE – 65 GODINA RADA (2019)

DRŽAVNI ARHIV CRNE GORE – 65 GODINA RADA (2019)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

U kulturnom i naučnom životu Crne Gore često se dešava da vrijedne publikacije prođu gotovo nezapaženo, bez pažnje koju svojim sadržajem i značajem nesumnjivo zaslužuju. Takva sudbina zadesila je i monografiju „Državni arhiv Crne Gore – 65 godina rada“, koju je Državni arhiv Crne Gore objavio 2019. godine. Iako predstavlja dragocjen doprinos razumijevanju razvoja arhivske službe i sudbine pisane baštine Crne Gore, ova knjiga nije dobila prostor u javnosti kakav bi trebalo da prati jedno ovako temeljno i istraživački vrijedno izdanje. Monografija autora Srđana Pejovića nastala je kao rezultat dugogodišnjeg istraživanja i rada sa arhivskom građom, nudeći čitaocu uvid u istorijski put institucije koja čuva najvažnije dokumente državnog, političkog i kulturnog života Crne Gore. Upravo zato ova monografija zaslužuje da se na nju ponovo skrene pažnja, jer njene stranice ne govore samo o jednoj ustanovi, već o kontinuitetu države sačuvanom u dokumentima koji svjedoče o njenom istorijskom trajanju. Upravo zato ova monografija zaslužuje poseban osvrt. Ona ne govori samo o istoriji jedne ustanove, već o sudbini pisane baštine Crne Gore, o dokumentima koji su kroz vjekove svjedočili političkom, kulturnom i društvenom životu zemlje. Pejovićevo djelo predstavlja ozbiljan istraživački napor da se prikaže razvoj arhivske službe u Crnoj Gori, ali i da se ukaže na dramatične okolnosti u kojima je arhivska građa često bila izložena propadanju, rasipanju ili zaboravu.

Značaj arhivske građe za istoriju Crne Gore

Arhivska građa predstavlja najpouzdaniji temelj istorijskog znanja. Dok usmena predanja i kasnija tumačenja često podliježu promjenama i reinterpretacijama, dokumenti nastali u vremenu o kojem svjedoče ostaju trajni dokaz događaja, odluka i procesa koji su oblikovali jednu državu. U tom smislu arhivi su riznice državnog pamćenja. U njima se nalaze povelje, pisma, sudski spisi, diplomatska korespondencija, zakoni i administrativni akti koji omogućavaju da se razumije politička organizacija, društveni odnosi i kulturni razvoj Crne Gore kroz različite epohe. Pejović u monografiji jasno pokazuje da je upravo arhivska građa omogućila da se rekonstruišu ključni segmenti crnogorske istorije: od srednjovjekovnih državnih struktura, preko vladarskih kancelarija Petrovića, do modernih administrativnih institucija. Bez tih dokumenata istorija bi bila fragmentarna i nepotpuna.

Počeci arhivske tradicije

Autor prati korijene arhivske tradicije na prostoru današnje Crne Gore još od vremena Duklje i Zete, kada nastaju prvi državni i crkveni dokumenti. Manastiri, dvorske kancelarije i notarske službe primorskih gradova bili su mjesta đe su se čuvali važni zapisi o političkom i društvenom životu. U srednjem vijeku posebnu ulogu imali su manastirski skriptorijumi, u kojima su nastajali rukopisi, povelje i liturgijske knjige. Ovi centri pismenosti predstavljali su prve oblike organizovanog čuvanja pisanih dokumenata. Kasnije su dvorske kancelarije vladarskih dinastija Balšića i Crnojevića nastavile ovu tradiciju. U njima su nastajali brojni državni dokumenti koji su svjedočili o političkim odnosima i međunarodnim vezama Crne Gore.

Vladarske kancelarije i razvoj administracije

Poseban značaj u razvoju arhivske građe imale su kancelarije koje su djelovale u vrijeme vladavine dinastije Petrović. U tim kancelarijama nastajali su državni akti, diplomatska pisma, sudske odluke i brojni drugi dokumenti koji danas predstavljaju prvorazredne istorijske izvore. Kroz razvoj državne administracije postepeno su se formirali sistemi vođenja registratura i protokola, što je omogućilo sistematičnije čuvanje dokumentacije. Upravo ti procesi predstavljaju temelj na kojem će kasnije biti izgrađena moderna arhivska služba u Crnoj Gori.

Njegošev odnos prema arhivima

Jedan od posebno zanimljivih segmenata monografije odnosi se na Petra II Petrovića Njegoša i njegov odnos prema arhivskoj građi. Njegoš je shvatao važnost dokumenata kao istorijskih izvora i nastojao je da ih sačuva i koristi u proučavanju prošlosti. ,,Ali arhiv, ah arhiv! Bogata riznica stvaralaštva minulih vjekova, za mene je to sijedi idol, koji me snagom magije privlači!’’ Njegoševe riječi su najsažetije geslo i ilustracija njegovog odnosa prema arhivima i arhivskoj građi. Po povratku iz Herceg Novog on se upoznao sa crnogorskim arhivom i radom Narodne kancelarije koju je ustanovio Petar I. Ova Njegoševa misao o arhivu kao „riznici stvaralaštva minulih vjekova“ svjedoči o dubokom razumijevanju vrijednosti pisanih tragova istorije. Njegoš je naredio da se pregleda cetinjska arhiva, izdvojio je najvažnija dokumenta i premjestio ih na sigurnije mjesto, pokazujući time svijest o potrebi njihovog očuvanja. Ovaj postupak predstavlja jedan od ranih pokušaja sistematičnog pristupa čuvanju arhivske građe u Crnoj Gori. Njegoševa svijest o značaju arhivskih dokumenata dodatno je ojačala kada je dovedena u pitanje regularnost njegovog izbora za nasljednika Petra I. U tom trenutku pokazalo se koliko su dokumenti važni kao dokaz političkih odluka i istorijskih događaja. Njegoš je zato naredio da se pregleda i pretrese cetinjska arhiva, a najvažnije dokumente izdvojio je i zadržao kod sebe na čuvanje. Dio dokumentacije povjeren je narodnom sekretaru Milakoviću, dok je manje važna građa ostavljena u manastiru. Ovakvi postupci svjedoče da Njegoš nije samo cijenio arhivsku građu, već je i razumio njen značaj za istoriju i nauku. Iako su pojedini autori kasnije tvrdili da je zanemario arhiv, činjenice pokazuju da je upravo on među prvima pokušao da sistematski sačuva i koristi istorijske dokumente.

Uređenje Državne arhive krajem XIX vijeka

Krajem XIX vijeka učinjeni su važni koraci u pravcu institucionalnog uređenja arhivske službe u Crnoj Gori. Po nalogu knjaza Nikole I donijeto je Uputstvo za uređenje Državne arhive 1895. godine. Autor ovog dokumenta bio je profesor Filip Kovačević, koji je ujedno bio i čuvar Dvorske biblioteke. Uputstvo je predstavljalo prvi ozbiljan pokušaj da se arhivska građa sistematski uredi i zaštiti. U dokumentu su precizno definisani ciljevi uređenja arhiva: zaštita spisa od propadanja, njihovo sređivanje radi lakšeg pregleda i korišćenja, kao i izrada kataloga koji će omogućiti brzo pronalaženje dokumenata. Državna arhiva bila je organizovana u više odjeljenja koja su odgovarala strukturi državne uprave. Posebna pažnja posvećena je načinu rukovanja dokumentima, njihovom čišćenju, čuvanju i označavanju. Ovi propisi pokazali su da je država počela da razvija svijest o potrebi profesionalnog pristupa arhivskoj građi. Time su postavljeni temelji modernog arhivskog sistema u Crnoj Gori. Time je prvi put u Crnoj Gori uspostavljen ozbiljan institucionalni okvir za rad sa arhivskom građom.

Sudbina arhivske građe u burnim istorijskim okolnostima

Sudbina arhivske građe u Crnoj Gori često je bila uslovljena burnim istorijskim događajima. Ratovi, političke promjene i nedostatak institucionalne brige doveli su do toga da mnogi dokumenti budu izgubljeni ili oštećeni. Posebno dramatičan primjer predstavlja sudbina dvorske arhive kralja Nikole. Dio ove građe bio je zakopan u dvorištu dvora zajedno sa dragocjenostima i pronađen tek 1923. godine. Dokumenti su tada bili u veoma lošem stanju vlažni, oštećeni i pomiješani sa zemljom. Ipak, njihovo pronalaženje izazvalo je veliko interesovanje javnosti i ukazalo na značaj očuvanja istorijske dokumentacije. U isto vrijeme otkriveno je da se veliki dio državne arhive nalazi u potkrovlju Vladinog doma, razbacan i izložen propadanju. Izvještaji iz tog vremena opisuju arhivsku građu koja trune u prašini i služi kao hrana pacovima.

Takvo stanje predstavljalo je ozbiljnu prijetnju očuvanju istorijske baštine Crne Gore. Upravo zato su pojedini naučnici i stručnjaci upozoravali na potrebu hitnog spašavanja i sređivanja arhivske građe.

Pokušaji prenosa crnogorske arhivske građe u Beograd

Jedan od posebno osjetljivih i istorijski značajnih trenutaka u sudbini crnogorske arhivske građe vezan je za pokušaje da se ona, nakon 1918. godine, prenese iz Cetinja u Beograd. Ovaj događaj ne predstavlja samo pitanje administrativne odluke o smještaju arhivskih fondova, već otvara i šire pitanje odnosa prema kulturnoj i istorijskoj baštini Crne Gore u novim političkim okolnostima nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme stanje arhivske građe na Cetinju zaista je bilo zabrinjavajuće. Dio dokumenata bio je zapušten, razbacan ili izložen propadanju. Međutim, upravo ta situacija poslužila je kao argument pojedinim institucijama da predlože prenos arhive u Beograd. Posebno aktivnu ulogu u tome imala je Srpska kraljevska akademija nauka (SKA).

Na sjednici predsjedništva Akademije održanoj 3. decembra 1923. godine razmatran je prijedlog Istorijskog odbora da se arhiva kralja Nikole prenese iz Cetinja u Beograd. Akademija je smatrala da se dokumenti nalaze u opasnosti od propadanja i da bi njihovo premještanje u Državni arhiv u Beogradu predstavljalo jedini način da budu sačuvani. Ova odluka ubrzo je formalizovana dopisom koji su potpisali tadašnji predsjednik Akademije Jovan Cvijić i njen sekretar Aleksandar Belić. U dopisu upućenom Ministarstvu inostranih djela navodi se da Akademija raspolaže informacijama kako se dokumenti iz arhive kralja Nikole razvlače i uništavaju, te da bi se njihovo očuvanje moglo obezbijediti jedino njihovim prenošenjem u Beograd. Akademija je stoga predložila da se arhiva prenese sa Cetinja i smjesti u Državni arhiv u Beogradu.

Ovaj prijedlog, međutim, izazvao je snažne reakcije u Crnoj Gori. U javnosti su se pojavile sumnje da bi takav potez značio trajno izmještanje jednog važnog dijela crnogorske istorijske baštine. U društvu koje je već bilo duboko podijeljeno političkim događajima nakon 1918. godine, pitanje arhivske građe dobilo je i dodatnu simboličku dimenziju. Mnogi su smatrali da bi prenos arhive u Beograd predstavljao još jedan čin otuđenja kulturnog nasljeđa Crne Gore. Ministarstvo prosvjete ubrzo je obavijestilo kabinet predsjednika ministarskog savjeta da je pokušaj prenosa arhive naišao na jak otpor među stanovništvom Crne Gore. U dopisu iz aprila 1924. godine navodi se da su počele političke agitacije protiv takvog poteza i da bi njegovo sprovođenje moglo izazvati dodatne tenzije. Zbog toga je Ministarstvo odlučilo da odustane od ove ideje, bar u tom trenutku.

Umjesto toga predloženo je da se na Cetinju organizuje ustanova koja bi objedinjavala muzej, biblioteku i arhiv, čime bi se omogućilo da arhivska građa ostane u Crnoj Gori i da se istovremeno obezbijede uslovi za njeno čuvanje i proučavanje. Iako time pitanje nije bilo u potpunosti zatvoreno jer su kasnije postojali i drugi pokušaji premještanja dijela arhivske građe  ova odluka predstavljala je važan trenutak u očuvanju dokumentarne baštine Crne Gore. Upravo zahvaljujući otporu javnosti i angažovanju pojedinih naučnika i stručnjaka, arhivska građa ostala je na Cetinju. Ovaj događaj jasno pokazuje koliko su arhivi predstavljaju temelj istorijskog identiteta jedne zajednice, a pitanje njihovog čuvanja često prelazi granice stručnih rasprava i postaje dio šire društvene i kulturne borbe za očuvanje sopstvene prošlosti.

Spašavanje arhivske baštine

Veliki doprinos spašavanju arhivske građe dao je izvještaj dr Tihomira Đorđevića, koji je 1926. godine upozorio vlasti na katastrofalno stanje arhiva na Cetinju. On je predložio osnivanje institucije koja bi bila zadužena za sređivanje i čuvanje arhivske građe. Na osnovu tog prijedloga donijeta je odluka o osnivanju Državnog muzeja na Cetinju, u okviru kojeg je formirano i arhivsko odjeljenje. Ova odluka predstavljala je važan korak u zaštiti kulturne baštine. Iako nije odmah riješila sve probleme, omogućila je da se značajan dio arhivske građe sačuva od daljeg propadanja. U okviru muzeja počelo je sistematsko prikupljanje, sređivanje i proučavanje istorijskih dokumenata. Time su postavljeni temelji za kasniji razvoj savremenog Državnog arhiva Crne Gore.

Počeci naučnog rada sa arhivskom građom

Dušan Vuksan je među prvima shvatio da se pred njegovim očima nalazi neprocjenjivo dokumentarno bogatstvo koje zahtijeva hitnu zaštitu i sistematsku obradu. Uprkos skromnim uslovima i nedostatku stručnog osoblja, pristupio je ovom poslu sa izuzetnom predanošću i naučnom savješću. Svaki dokument koji je prolazio kroz njegove ruke predstavljao je dio složene istorijske slagalice Crne Gore. Vuksan je razumio da se u tim pismima, aktima i zapisima krije autentično svjedočanstvo državnog i kulturnog života kroz vjekove. Njegov rad nije bio samo tehničko sređivanje građe, već i svojevrsno spasavanje istorijskog pamćenja od zaborava i propadanja. Upravo zahvaljujući njegovom strpljivom i sistematičnom radu brojni dokumenti iz vremena vladike Danila, Petra I i Petra II Petrovića Njegoša ponovo su postali dostupni nauci. Otkrivanje do tada nepoznatih Njegoševih pjesama dodatno je pokazalo koliki potencijal kriju arhivski fondovi. Vuksan je time potvrdio da arhivi nijesu samo depoi starih spisa, već mjesta gdje se mogu otkriti nova svjedočanstva prošlosti.

Njegova inicijativa za pokretanje časopisa Zapisi otvorila je mogućnost da arhivska građa postane dostupna široj naučnoj javnosti. Objavljivanjem dokumenata započet je proces sistematskog upoznavanja istraživača sa istorijskim izvorima koji su do tada bili skriveni u arhivskim kutijama. Na taj način rad Dušana Vuksana predstavlja jedan od najvažnijih početaka savremene arhivske i istorijske djelatnosti u Crnoj Gori. Objavljivanje ovih dokumenata omogućilo je naučnicima da koriste arhivsku građu u svojim istraživanjima. Time je arhivska građa prestala da bude samo predmet čuvanja i postala aktivan izvor za istorijsku nauku. Upravo iz tih početaka razvila se savremena arhivska djelatnost u Crnoj Gori.

Naučni doprinos Srđana Pejovića

Monografija Srđana Pejovića predstavlja rezultat dugogodišnjeg istraživačkog rada i temeljitog proučavanja arhivske građe. Autor uspijeva da na jasan i argumentovan način prikaže razvoj arhivske službe, povezujući istorijske događaje sa sudbinom dokumenata koji su ih pratili. Njegov rad je dragocjen jer ne govori samo o instituciji arhiva, već o širem kontekstu u kojem je arhivska građa nastajala, bila čuvana ili ugrožavana. Time monografija dobija širi kulturno-istorijski značaj. Monografija „Državni arhiv Crne Gore – 65 godina rada“ podsjeća nas na činjenicu da je arhivska građa jedan od najvažnijih temelja istorijskog identiteta svake države. Dokumenti koji se čuvaju u arhivima svjedoče o političkim odlukama, društvenim procesima i kulturnim tokovima koji su oblikovali istoriju Crne Gore. Oni su most između prošlosti i budućnosti. Iako je ova knjiga prošla gotovo nezapaženo u javnosti, njena vrijednost ostaje trajna. Ona predstavlja važan doprinos razumijevanju crnogorske istorije i očuvanju njene dokumentarne baštine. Zahvaljujući radu autora poput Srđana Pejovića, arhivi ne ostaju samo  prostorije ispunjene starim spisima, već postaju živa mjesta istorijskog pamćenja Crne Gore.