VELIKO LICE HEROJSKOG GRADA CETINJE KROZ TRI DECENIJE KRSTOVOG OBJEKTIVA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Monografija Cetinje 1950–1980, iz albuma Krsta Đuričića u svom drugom, izmijenjenom i dopunjenom izdanju, predstavlja svojevrsni faktografski dokument Prijestonice i čini posebno važno i dragocjeno izdanje. Ona je istorijska topografija jednog grada, śedočanstvo o njegovoj duši, njegovoj upornosti i njegovom snažnom ponosu. Rad priređivača Veska Pejovića  jedne od dragocjenih ličnosti cetinjske i crnogorske kulture śedoči o čovjeku koji  zna da “oslušne” moć fotografija da čuje ono što se u njima ne vidi, već što govori iz istorijskog vakta. Ima  rijetku sposobnost da prepozna trenutak njihovog probljeskivanja, da iz svake slike izvuče njen unutrašnji (im)puls i potom ih složi u narativ koji nadilazi arhivsko oživljavanje. U njegovom radu fotografije su nova svjetla na starim putevima, novi pogled na ono što smo mislili da već poznajemo. Pejovićevi komentari i osvrt unutar monografije pružaju strukturu, dok Marko Špadijer, svojim prepoznatljivim stilom, daje misaoni okvir, otvarajući monografiju kao da otvara vrata jednog vremena koje je utisnuto u naslage svjetlosti, śenke i cetinjske gordosti. U njenom centru stoji Krsto Đuričić, fotograf koji nije samo bilježio vrijeme nego ga je u duhu Ernsta Hasa  otkrivao u sebi da bi ga prepoznao u drugima. Hasova misao: „Sadržaj fotografije reflektuje ono što leži u fotografu, jer ono što vidimo ukazuje na ono što mi zapravo jesmo“, kao da je napisana upravo za Đuričićev stvaralački opus. Ovo izdanje śedoči o Cetinju koje je u periodu 1950–1980 bilo  i ostalo  nepokorena tvrđava. Nekada bedem državnosti, danas bedem uspomena, grada koji stoji uspravno i grada koji nikada pokleknuo nije ma kolike i kakve bile istorijske oluje nevremena.

Krstove fotografije ne prikazuju Cetinje  one ga objašnjavaju. To je suštinska razlika. On nije išao za senzacionalnim detaljima, već za onim što grad čini onim što jeste: njegovu svjetlost, njegove śenke, njegovu samoće, njegovu ponositost pad i uspon. Na njegovim fotografijama vrijeme stoji, ali duh se kreće, trenutak je zamrznut, ali emocija je pokretna, slika je mirna, ali govori bez prestanka. Zato njegove fotografije jesu prava „arabeska Cetinja“ precizno izvezene i suptilno komponovane slike u kojima se prepoznaju mali i veliki heroji, oni “ mali”graditelji svakodnevice, ljudi koji su grad oblikovali svojim radom, žuljevima i snovima. U objektivu, Cetinje djeluje beskrajno mirno. Ali to je samo privid. Svaka Đuričićeva fotografija nosi u sebi neki skriveni, plemeniti nemir  onaj stvaralački naboj duhovnog  centra Crne Gore. Kao da grad stalno postavlja isto pitanje: „Šta ćeš danas ostaviti iza sebe?“ Cetinje ne dopušta da prođeš kroz njega lako ono traži da se oslušne, da usporiš, da skineš svoj unutrašnji gard i da mu priđeš otvoren. Tek tada, na razmeđama između svjetla,  sjenke, neba i zvijezda ovaj grad počinje da otkriva svu slojevitost svoje duše.

Pejovićevo uređivanje fotografija predstavlja vrhunski arhivistički i narativni zahvat on je uspio da rekonstruiše cjelinu grada kroz tematske cikluse koji se međusobno nadopunjuju. Monografski tok vodi čitaoca od prostora do ljudi, od arhitekture do duhovnog mikrokosmosa Cetinja.

Staro jezgro Cetinja

Staro jezgro je temeljna ćelija grada, njegova najljepša uspomena. U Đuričićevim fotografijama ono izgleda kao organizam građen od svjetlosti i patine, od vremena koje je urezalo svoj potpis, ali nije uspjelo da ga savlada. Svaka kuća djeluje kao da se bori protiv vjetra vremena, svaka kapija kao da pamti korake onih koji su nekada izašli, otišli ili se vratili. Ulica u starom jezgru prizor ćutanja, susreta, tajni, generacijskih odlazaka i povrataka. Đuričić ne fotografiše “duše građevina” on fotografiše njihovu narav. U starom jezgru Cetinja ulica ima svoju priču ona odjekuje kao “trag” śećanja. Na fotografijama se ośeća starost arhitekture, ali i toplota duha koji je kroz nju prošao. To je prostor u kojem se razaznaje snaga male Prijestonice. Staro jezgro je stalni pośetnik da identitet grada počiva na postojanosti, ne na veličini.

Nova varoš

Nova varoš je Cetinje u pokušaju da zakorači u modernost da ne iznevjeri sebe. To je prostor urbanog širenja, nove ambicije i kompromisa između tradicije i progresivne arhitekture. Đuričić majstorski hvata te prelaze naporedno postavljena stara kuća i nova zgrada, široka ulica koja još uvijek nosi śenke nekadašnjih staza, pogled koji se sudara sa konturama starog i novog doba. U ovim fotografijama otkriva se vrijeme koje je vjerovalo u napredak, sa svojim kulturnim korijenima. Nova varoš je hronika jednog društva u pokretu. U Đuričićevom objektivu to je “specifičan” urbanistički prostor  to je emocionalna mješavina težnje i opreza, želje da se promijeni i straha da se ne izgubi ono što je esencijalno. To je vizuelni zapis grada koji raste, ali ostaje svoj.

Periferija grada

Periferija kod Đuričića nije kraj, nego prag. To je mjesto đe se grad “naglo” završava, a priroda odmah počinje, đe ljudske sudbine stoje na granici svjetlosti i śenke. U njegovom opusu periferija je posebna poetička kategorija iskrena, sirova, nenametljiva i puna teškog i često surovog gorštačkog života. Tu se vidi Cetinje bez šminke, Cetinje koje živi od jutra do mraka, u dvorištima, na improvizovanim radionicama, u pogledima ljudi koji nose život svakodnevice, ali ga nose dostojanstveno. U tim prizorima nema patetike  ima samo čistog postojanja. Periferija je mjesto đe se najbolje ośeća gorštačka narav grada otpor, čestitost, tvrda, ali i emocije. To je Cetinje kakvo se rijetko opisuje, ali kakvo Đuričić uspijeva da uhvati  potpuno autentično.

 Đeca

Đeca su nejljepši reprezent duše grada. U njihovom osmijehu, trku, nestašluku i radoznalosti nalazi se ne samo energija budućnosti, već i refleks starih cetinjskih vrijednosti dostojanstvo, prkos, toplina. Đuričić đecu nikada ne postavlja  on ih pušta da budu ono što jesu. Zato njihove fotografije odišu slobodom. Njihov pogled je čist, ali i zreo, kao da nose mudrost planina iznad sebe. Đeca na njegovim fotografijama su mali heroji grada koji nastaje i sanja neke ljepše dane.

Uopšteno

Ovaj ciklus je mozaik svakodnevnog života, “pozorišta” koji se ne može izrežirati ali se može doživjeti. Ljudi u radionicama, prodavači na pijaci, prolaznici, radnici, žene,  koje nose torbe, kafane, muškarci koji popravljaju nešto pred kućom svi su oni fragmenti jedne „kolektivne biografije Cetinja“. Ovđe je najvidljiviji život grada, ono što samo stari gradovi imaju. Đuričić hvata te trenutke nenametljivo, često sa vremenskim razmakom ostavljajući da slika priča.

Društveno-politički događaji

Cetinje je oduvijek bilo ogledalo državnosti. To se vidi i u ovom ciklusu skupštine, manifestacije, praznici, kulturni i politički skupovi nijesu predstavljeni kao politički rituali, već kao suština opstanka i postanka jednog grada. Niđe se ne ośeća ceremonijalnost vještački sve izgleda kao prirodan nastavak tradicije grada koji je godinama, decenijama i vjekovima čuvao svoj gorštački duh ali i crnogorski identitet.

Tito

Prisustvo Josipa Broza Tita u fotografijama nosi posebnu narativnost. Đuričić ga ne prikazuje kao centralnu ličnost, već kao povod centralna figura uvijek je reakcija ljudi. Pogled žene u gomili, osmijeh đeteta, ozbiljnost radnika, ponos omladine  to su pravi protagonisti. Tito je  refleksija i prizma jednog doba, a Cetinjani su njegova svjetlost, svjetlost obasjana prizmom društveno-političkih tokova ali često i surovih istina.

Lovćen – Mauzolej

U ovom ciklusu fotografija prelazi iz dokumentarnog u simboličko. Lovćen nije je duhovni stub Crne Gore naša Sveta planina. Proces izgradnje mauzoleja, radnici koji prkose snjegovima i vjetrovima, kolone ljudi koje se penju, grumen kamena koji postaje vječnost sve to u Đuričićevom objektivu dobija monumentalnost epopije. Ove fotografije su vizuelna himna postojanosti. Himna koja traje i oblikuje Cetinje ali i Crnu Goru.

Sport

Sport je društveni impuls Cetinja. Fotografije stadiona, mladih sportista, publike što navija iz duše  predstavljaju grad spreman za sportske izazove Na njima su vidljivi i porazi i pobjede, znoj i ponos, mladost koja pokušava da nadmaši sebe. Sport je u ovom ciklusu, metafora za grad koji ne odustaje.

Snijeg

Snijeg je scenario u kojem Cetinje izgleda najdostojanstvenije. U tim fotografijama grad se smiruje, usporava, ali i postaje čist kao ikona. Snijeg je reprezent i metafora svjetlosti  podvlači ivice krovova, akcentuje konture, izoštrava tišinu. Cetinje pod snijegom izgleda kao grad iz legendi, a Đuričić to hvata s nevjerovatnom preciznošću.

Cetinjska pokajanja

Ovo je jedan od najdubljih ciklusa, jer govori o duhovnosti i ritualnosti Cetinja. Pokajanja su posebna kategorija u gradskom mentalitetu važna koliko i tužna i snažna. Đuričić ih fotografiše sa poštovanjem i distancom, bez upadanja u intimu, ali dovoljno blizu da se vidi spiritualna tenzija među ljudima i prostorom. To su fotografije u kojima se ośeća unutrašnja borba, ali i olakšanje.

 Ivanova Korita, Njeguši, Rijeka Crnojevića

Ova mjesta su duše Cetinja. U njima se vidi kontinuitet istorije, običaja, pejzaža i gorštačkog karaktera. Njeguši dišu kroz kamen i dim, Ivanova Korita kroz bukove pejzaže, sela, katune, i vedrinu. Rijeka Crnojevića kroz vodu koja bilježi epohe. Đuričić ove motive fotografiše kao intimne karte Cetinja svaki kadar je mala hronika prirodnog i kulturnog nasljeđa.

Monografija Cetinje 1950–1980, iz albuma Krsta Đuričića, u izdanju Centra za kulturu i u priređivačkoj viziji Veska Pejovića je svjetlosni arhiv grada koji je decenijama odgajao kulturu, prkos, snagu i dostojanstvo, autentičnim, gotovo arhetipskim ritmom jednog Cetinja koje je oduvijek znalo ko je. Jer Cetinje je grad koji nikada nije pozirao vremenu, grad koji je nosio snagu, prkos i ponos u svakom svom kamenu, svakoj ulici i svakoj śenki, ŽIVIO SAMO SVOJU ISTINU I SVOJU BESKOMPROMISNU BORBU.

I zato su Đuričićeve fotografije vječne, vječne poput Crne Gore i Prijestonog grada. Na njima je uhvaćen trenutak koji odolijeva godinama i decenijama kadar koji ne zastarijeva. Jer Cetinje nikada nije željelo da bude drugačije  željelo je samo da bude svoje. I upravo u toj jednostavnoj, a uzvišenoj želji da ostane vjeran sebi, Cetinje je pronašlo put da nadživi i vrijeme i prolaznost. To je grad koji stoji ponosno, kao grad koji zna da je prolaznost neumoljiva, ali da duh ne umir. Fotografija stari, papir žuti, ali Cetinje to staro, mlado, gospodsko, aristokratsko i skromno  ostaje jednako mlado u svojoj staroj duši.

Zato svaki pokušaj da se Cetinje uhvati fotografijom postaje tek početak puta, predvorje dubljeg razotkrivanja, jer grad ne daje svoje lice odjednom, nego ga polako oslobađa onima koji imaju strpljenja da ga prihvate takvog kakav jeste, gordog i nepokorenog, ali i velikog u svojoj unutrašnjoj ljepoti, kao luču lovćenskih gorštaka i tajnovidaca koji nas uvijek podśećaju i opominju da se kroz Cetinje ne prolazi samo stazama, već i kroz epohe vremena, i da u svakom njegovom otkucaju postoji vijekovna pouka i sintagma o časti, postojanosti i vječnom trajanju.