In memoriam: Miodrag Proročić, 1950-2023.

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Dana 5. septenbra 2023. godine tiho i nečujno prešao je na drugu obalu vječnosti Miodrag (Stevov) Proročić. Na obalama kotorskog zaliva i Prčanja, mjesta drevnih pomoraca i kapetana zaplovio je u vječnost ne morskim već nebeskim drumskim putevima jedan od onih montenegrista koji je živio za druženje, prijateljstvo, često jako i oštru riječ ali iznad i ispred svega za Crnu Goru. Rodivši se 1950. gocdine u porodici oca Steva, koji je ponikao ispod dvovršja padina planina Vršanj i Crni vrh u selu Vuči Do-ćeklićki. Miodrag je veoma mlad počeo da radi i da se druži sa četvorotočkašima u sklopu nekadašnjeg prestižnog preduzeća ,,Jugopetrol Kotor.” Njegov život je ispisan milionima kilometara koje je prešao širom Crne Gore i Evrope. Dok je jezdio crnogorskim drumovima život je doživljavao kao veliko rivalstvo onog što stvara i onog što mora biti. Na svim tim životnim putevima susrijećao se sa brojinm preprekama, usponima i padovima. Nikada nije odustao i posustao od svojih ideja i ideala. Jedan od tih ideala bila je i Crna Gora, privržen njoj do zadnjeg trenutka, daha, ljubavi i borbe. Njegova porodica i maleno brastvo Proročića, dalo je u najtežim godinama borbe za Crnu Goru tokom 1918. godine sve što je moglo u odbrani države. Emigracija, Gaeta, školovanje najmlađih i odrastanje našiih predaka vezano je za sudbinu Crne Gore vanj njenih granica. Znajući dobro svoje korijene Miodrag je jasno kao i svi Proročići od prvog dana stao u ešalon onih koji se bore za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.

Zbog svog temperamenta, života, istorije, stava i harizme nikada nikome nije dozvolio da se na bilo koji način da negira ili poljulja njegove jasne montenegrističke stavove. Ptipadao je onim gorostasima koji su u sebi nosili taj planinski duh ma koliko da su ga morski talasi oblikovali na Prčanju. Bio je poput stijene koju ni vrijeme ni vjekovi ne mogu pomjeriti, izbrusiti i uništiti. Nepokolebljiv i istrajan uvijek srcem i dušom Ćeklić, često oštar u polemici ne dajući drugima ni na sebe ali ni na Crnu Goru. Zapravo pripadao je onima kojima je država i nacija sveta. Odani montenegrista koji nikada nije poklekao pred drugima i drugačijima jasno shvatajući da je sredina u kojoj živi pojednako pripada i Crnogorcima i Hrvatima ali i drugim narodima koji umiju vole i žele da duh multikulture ostaje u gradu koga su gradile brojne imperije i države a svaka u njemu ostavila svoje značajne i dragocjene tragove. Vjerovao je da borba za crnogorski jezik, crkvu i državu predstavlja vid ne samo očuvanja i izgrađivanaj svoga vlastitog identiteta već i borbe od bilo kog vida aimilacije.

 

 

Koračao je kroz vrijeme, prostor i decenije ponosno, prkoseći sistemima uvijek pravičan i nepokolobljiv to je i imalo svoju cijenu. Svakim danom svog života pokazivao je veliku i nesebičnu ljubav prema Crnoj Gori. U njemu je zračila je toplina starog, ognjišta i viševjekovne države, osjećala se u svakom krajičku oka gorštačkog sokola nepresušna inspiracija prema svom kraju i svojim Ćeklićima. Osjećao je sadašnjost, prošlost i budućnost na jedinstvan način, pogled često uprt ka Lovćenu simbolu i oltaru naše slobode. Iako je smrt jedina konačnost svih nas na zemlji i iza sebe ostavlja nepodnošljivu prazninu kod nas koji smo Miodraga cijenili i voljeli, sigurno je da veliki borci i montenegristi ne umiru. U svakom od njegovih prijatelja i rođaka ostaće bar djelić njegovog patriotizma i što je najvažnije, uspomena na njegovu neizmjernu dobrotu i nesvakidašnju ličnost. Dražava je bila njegova prva i posljednja misao od koje se nikada nije odvajao. Zato je i bio poseban zato je i istrajavao na tom putu borbe države koja tako lijepo zvuči MONTENEGRO.

Oprostiću se od Miodraga riječima starog grčkog filozofa Sokrata. Jer njegova ličnost i tenperament koji je imao upravo i idu uz misli grčkog velikana koji je jednom zapisao: ,,Ja bih radije umro govoreći na svoj način, nego govorio na vaš način i živio. Jer ni u ratu ni u zakonu čovjek ne bi trebao koristiti svaku moguću opciju da izbjegne smrt. U bitci nema sumnje da ako čovjek odbaci svoje oružje i padne na koljena pred svojim goniteljima, da može izbjeći smrt, ako je čovjek spreman reći i uraditi bilo šta. Težina, prijatelji moji, nije u izbjegavanju smrti, nego u izbjegavanju nepravednosti; jer to ide dublje nego smrt.”