MLJEKARICA MARIJA

Piše: Željko Rutović

Nikšićka sjećanja

Nalik medu što sporo curi sa kašike, ostaju sjećanja, zvuk govora i mirisa jednog nostalgičnog vremena u kome je život tekao onako lagano, svojim rasporedom bez žurbe i ubrzanja.
Bijahu to sedamdesete godine prošlog vijeka u gradu Nikšiću i života svakodnevice koji će se pothraniti u trajnu memoriju kao lična dragocjenost detalja koji životu daju ljepšu boju. Onu koje nema u kataloškim primjercima. To je boja koja se sniva, na javi preliva, i opet u ličnim nijansama iz kutije sjećanja vadi, glanca i kao raritet pothranjuje u neko novo memorijsko predanje.

Svakog četvrtka, tu oko jedanaest časova dolazila bi mljekarica Marija iz Ozrinića u radničko naselje Humci, u koloniju montažnih baraka u gradnji preduzeća Krivaja iz Zavidovica, raznoseći kisjelo mlijeko svojim stalnim mušterijama. Nalik francuskim crno – bijelim filmovima, ili nalik požutjelo pohabanim fotografijama porodičnog albuma, detalji davahu smisao te njene ustaljene radnje, za čije potrebe je koristila biciklo, žensko, na čijem bi upravljaču sa lijeve i desne strane u kariranim cegerima bilo uredno posloženo mlijeko.
Sjećanja naviru. U tim jutanim cegerima bila bi posložena nekolika reda metalnih lončića mlijeka raznih boja i ornamenata, spratno poređanih na drvenim nosačima, od upotrebe požutjelim onako u boji luca, na kojima bi bila do u milimetar posložena četiri lončića. A oni kao iz dječjih bojanki, plavi, crveni i zeleni, sa bijelim tufnama u kojima se gusto mlijeko, tako reći, moglo rezati nožem.

Mnogo kasnije doći će na red priča o organskoj hrani. Imali bi mi djeca naše omiljene boje lončića, moleci majku da mljekarici traži upravo te, postajući sve malim igrokazom u kom bi svako imao neku svoju malu – veliku ulogu.
Razmijenile bi se u tom kupoprodajnom činu preteče mobilne trgovine, nekolike pozdravne rijeci, pa Marija svojim, a domaćice svojim poslom. Ti loncici ostajahu kod kupaca do naredne Marijine posjete, kada bi joj se uredno izglancani, nerijetko sa kesom kafe u njima vraćali. I tako redom i u krug. Mliječni krugovi života, koji nije tražio mnogo a znao uživati u malom. I naravno, u duhu kodeksa riječi besprekorno je funkcionisao “platni promet” pa plaćali mjesečno ili po viđenju.
Tek, bilo kako, sa Marijom mljekaricom vidjeli smo jedan život koji će biti istinski med i mlijeko za neki koji će doći kasnije, naoko i u mjeri bogatiji, ali suštinski siromašniji. Duhom, svakako.
Sve je u mjeri.
Pa, ko poštuje, a ko pobrka lončiće života….