LITIJE U DOBA KORONE – Odabrani eseji  Milorada Popovića

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Litija u doba korone predstavlja skup eseja, autorskih članaka i razmišljanja jednog od najznačajnih savremenih crnogorskih pisaca Milorada-Mija Popovića i objavljeni su u izdanju OKF-a i Pobjede tekuće godine. Sama knjiga je podijeljena na tri ciklusa i to: Na razvalinama crnogorske nacije; Bosanski stećak i Dragi duhovi. Milorad Popović sistematično, oštro, otvoreno i direktno govori o Crnogorskom pitanju i nacionalnoj samobitnosti Crnogoraca ali i o jasnim udarima različitih velikosrpskih i ruskih struktura koje su bile u uključene u rušenju indipendističke vlade i vlasti. U tekstu Udar na Crnu Goru autor skreće pažnju na pogubnost politike saradnje sa prosrpskim blokom što se dešavalo. Popović jasno naglašava da je velikoruska politika i uticaj sekundaran u Crnoj Gori dok je velikosrpski trajan vrlo opasan po nacionalni bastion. Jasno skenirajući političke strukture u Crnoj Gori i politčke doušnike i poslušnike koji su svoj srpski identitet grade na rušenju Crne Gore, dovodeći nas na opasno tlo medijjskog, kulturnog, identitetskog linča. Popović upozorava na nedostatak nacionalne i identiteske strategije na kojima treba da počiva savremena država. Taj postreferendumski period vješto je iskoristila satanistička SPC jačajući svoje kapacitete ali i stvarajući takozvane vjernike novog doba. Borba za proevropsko i demokratsko društvo je prioritet na kome su istrajali tadašnji crnogorski politički lideri. Međutim, period pristupa NATO-alijansi i težnja ka evropskim integracijama učinili su Crnu Goru bližu Evropi. Popović poput drevnog mislioca i filozofa Platona, plasira čitaocu stavove o državi, religiji, etici, politici, obrazovanju, ratu, umjetnosti pokušavajući da na taj način objedini indipendistički blok ali i različite ideje i poglede ka jedinoj nam državi. Pol Lendvaj (1929) austrijski novinar mađarskog porijekla jednom je lijepo zapisao: ,,Uvijek sam se iznova uvjerio da nacionalni element predstavlja veću snagu nego ideološki, ako se njih dva sukobe. ” Popović nas ovim esejima podsjeća ali i opomine da je nastupilo vrijeme u kojem je jasnija slika o pripadanju crnogorskoj naciji i da imamo odgovornost i prema aktulenom trenutku ali i prema budućim generacijama.

Esej po kojem je knjiga i ponijela ime Litije u doba korone govori o opasnom i militantnom uticaju SPC još od početka devedesetih i događanja naroda. U tom mračnom sadejstvu profašističkih ideologa Ljotića, Velimirovića stasaće njihovo ,,crkveno-političko čedo” počivši Amfilohije Radović.  Autor u svom eseju ističe makijavelistički pristup vjerskih fanatika koji prihvataju sve pod okrilje svoje militanntne crkve od ratnih zločinaca, koljača, ocoubica do novopečenih vjernika izraslih iz debelog komunističkog šinjela. Zaneseni ideologijom krvi i tla i terminologijom Srbi svi i svuda željeli su Crnu Goru (i dalje to žele) dovesti pod srpsku krunu ili federaciju. Popović skreće pažnju na otimanje crnogorske državne i crkvene imovine 1918. godine od strane SPC ali i podjseća na dolazak Amfilohija od strane Miloševića i njihovih sluga u Crnoj Gori sa samo jendim ciljem da se sistematično satre i uništi nacionalno biće samih Crnogoraca. Vrijeme prolazi točak istorije ne staje. Litije koje je predvodio Amfilohije Radović, SPC, prosrpski oligarsi u liku istrošenih političara pokazale su svoj krajnji i jedini cilj da se uruše demokratske tekovine i principi Crne Gore. Da se sruši vlada i država kako bi se uspostavila teokratska diktatura. Podršku litijama i litijašima davala je cjelokupna hegemonistička kamarila podržana SANU i UKS predstavljajući najmračnji pokret u savremenoj Evropi. Popović na kraju eseja skreće pažnju da jedino dugoročna i održiva nacionalna i kulturna strategija indipendista može Crnu Goru sačuvati kao modernu državu Evrope. Kada pažljivo analiziramo esej dolazimo do zaključka: Zloupotreba vjere i religije se u Crnoj Gori dešavala na najbrutalnji način. Svjedoci smo brutalnog skrnavljenja vjere i vjerskih osjećaja. Jedno od etičkih pitanja koje se autor bavi je i  da li je uopšte moguće i kako vjeru zaštititi od ove zloupotrebe. Popović smatra da je ovo izazov o kojemu moramo ozbiljno razmišljati ne samo u okvirima vjerskog, već otvoreno govoriti i u okvirima medijskog, društvenog, kulturnog i političkog diskursa naše države. Monteskje (1689-1775) francuski filozof, pisac, moralist i politički teoretičar lijepo je zapisao: ,,Priznajem da je istorija puna priča o vjerskim ratovima. Ali, pri tom treba imati jedno na umu: te ratove nije izazvalo mnoštvo vjera, već nesnošljivost one vjere koja je sebe smatrala vladajućom. ”

Popović u svojim esejima o crnogorskom pitanju upozorava i skreće pažnju na: Poništenje zakona o slobodi  vjeroispovjesti i potpisivanju takozvanog Temeljnog ugovora po kojem je sva sakralna baština Crne Gore stvarana u Crnoj Gori do 1918, godine. Prepisana Beogradskoj patrijašiji; Na svim ključnim mjestima u kulturi i prosvjeti imenovani su radikalni srpski nacionalisti; Za rektora Univdrziteta Crne Gore izabran je vlasnik pro-ruskog portala, jedan od glavnih ideologa velikosrpske politike; Preuzeli su RTVCG koja je postala dio beogradske propagandističke politike; U međuvremenu je Beograd preizeo potpunu dominaciju na medijskom prostoru Crne Gore kupujući i instalirajući svoje medije koji su lojalni njihovim intresima; Velikosrpski nacionalisti preuzeli su potpunu kontrolu nad nacionalnim i kulturnim institucijama, umjetničkom produkcijom, festivalima, konkursima za umjetničko stvaralaštvo; U gradovimam đe su velikosrpske koalicije na vlasti: Nikšić, Budva, Kotor, Herceg Novi stvaraocima crnogorske nacionalnosti onemogućenmo je predstavljanje u javnom prostoru; Državni budžet za kulturu smanjen je tri puta a subjekti koji afirmišu crnogorsko stvaralaštvo na Javnim konkursima Ministarstva kulture marginalizovani su  i njihove organizacije su pred gašenjem; Udar na PEN i CDNK u cilju uništavanja kulturnog i književnog nasljeđa ali i savremene poetske, prozne i nadasve slobodne intelektualne misli; Klerikalizacija i srbizacija javnog školstva o čemu nam svjedoče brojni primjeri. Za svetosavsku gimnaziju u Podgoricu država je izdvojila budžet koji pedeset puta premašuje potporu izdavačima za publikovanje recentne književnosti s crnogorskim nacionalnim predznakom; Podrška Srbije Srpskoj kući u Crnoj Goru, plansko uništenje privrednih kompleksa i ekonosmkih resursa u cilju uništenja Crne Gore.

Popović podsjeća da je Njegoš stalno isticao da ljudima stalno treba govoriti o slobodi a ne o ropstvu. Meša Selimović to lijepo kaže: Čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.“ Zato eseji Popovića predstavljaju dragocjenu filigransku nit ali i intelektualno-filozofsku misao ko smo i kuda treba da idemo čemu da težimo i čemu da se nadamo. Sloboda je imperativ našeg menatlnog sklopa koji je pristaje na bilo koji vid aimilacije i degradacije što autor lijepo objašnjava. Danas su naše borbe i naše slobode u očuvanju identiteta, jezika, crkve, nacije presudne za sve naredne decenije i vjekove. Bez lično izraženog jasnog stava i bez doprinosa svih montenegrista naš put je veoma težak. Kao narod koji gaji slobodarske i antifašističke tradicije veoma je važno da taj naš put crnogorske slobode bude otpor velikosrpskoj hegemoniji, obmana i lažima koje nam svaki dan plasiraju iz njihovih medija i klijentelista poslušničkog mentaliteta.

BOSANSKI STEĆAK I DRAGI DUHOVI

            U prigodnoj besjedi povodom uručenja nagrade Bosanski stećak, Popović pravi svoj esejistički osvrt o Bosni i Hercegovini kroz prizmu vremena, ideologija i ratova. Ukazujući da su u teškim ratnim godinama kroz bosansko-hercegovačku vertilaku književnici poštujući kulturu različitosti ali i jezičke srodnosti postali onaj svetionik koji je u mračnim godinama rata, stradanja i progona uvijek bio onaj glas razuma. Multikulturalno biće je uspjelo da ostane i opstane uprkos onima čija je ideologija bila da unište svjetove koji su nas spajali. Popović britko i briljantno opisuje svoja osjećanja pokazujući duboko razumijevanje za kulturološke procese koji su se razvijali u BiH. U ciklusu Dragi duhovi Popović daje omaže i eseje : Branku Baron Živković (1928-2014);  Sreten Asanović ( 1931-2016); Slobodan Tomović (1929-2016); Mladena Lompara (1944-2017) i Ljiljana Dirjan (1953-2017).

Verba volant scripta manent – Riječi lete, napisano ostaje rekli bi drevni filozofi. Gotovo je neosporno da se filozofija i književnost velikim djelom preklapaju, u Popovićevim esejima kako formalno tako i sadržajno. Kao što američki filozof Džon Stjuart nam govori: “I filozofi i lirski pjesnici su samostalni govornici, a njihov zajednički materijal je jezik.” Popović briljantnom snagom uma i pera svojim esejima sagledava Crnu Goru kroz prizmu njenih identitetskih podjela i zabluda koje su nas kroz istoriju veoma skupo koštale. Zabrnut nad sudbinom Crne Gore, snagom argumenata, skreće pažnju na intelektualnu stvarnost koja nas okružuje. On je glas pobune glas otpora kakav je bio jedan Mahmud Derviš (1941-2008) koji je svojom pjesmom ,,Lična karta”  ostavio trajni pečat na identitetsko pitanje i postojanje Palestinaca da li nas muči ista sudbina?. U ovim esejima nema suvišnog, nepotrebnog sve ima svoj smisao i značaj. Sve ima svoje mjesto: racionalno i iracionalno; emotivno i afektivno; tradicionalno i savremeno, humano i nehumano, moralno i nemoralno; prolazno i neprolazno; fizičko i metafizičko; nacionalno i suptilno; identitestko i suverenističko; jezičko i književno. Ernesto Sabato (1911-2011) argentinski pisac  smatra sasvim umjesnim da govori i o ličnom iskustvu: „Eseji se pišu glavom, pozivajući se samo na logičku misao; oni su izraz dnevnog života pisca. ” Popović se bavi ne samo identitetskim temama, nego i sveukupnom kulturom kao čovjekovog dostignuća, između mača i slobode: filozofsko-književni pristup i znakovi pored puta hoćemo li zaista shvatiti poruku eseja ili ćemo podleći dogmatsko-inkvizitorskoj obmani SPC i njenih satelita u Crnoj Gori. Autorove teme, kojima se stalno vraća, jesu povezanost identitetskog i kulturnog, moralnog i nemoralnog, političkog i apolitičnog.

Uprkos političkim i društvenim prilikama u ovim esejima dolazi do uspostavljanje mosta između sadašnjosti i prošlosti, a sve zbog istine, a samim time i neke nadajmo se bolje i pravednije budućnosti. Podsjećanja radi, još je Džordž Orvel, na velika vrata uveo borbu za istinu (pa i kroz fikciju kakva je književnost), dokazao pretpostavku da „ko vlada prošlošću, vlada budućnošću, a ko vlada sadašnjošću, vlada prošlošću“  Osim što su analitični – ovi eseji  daju autorov konačan sud o aktulenom trenutku a pružaju mogućnost svakom čitaocu da lakše dođe do sopstvenog zaključka. Apsurd – to je pronicljiv um, pisao je svojevremeno Alber Kami. Određujući svoje granice, um se neminovno sudara sa granicom egzistencije ali ta granica u ovim esejima je granica opstanka samog crnogorskog bića. U orvelovskom stilu da je u vremenima laži, izražavanje istine jedini pravi potez i to Popović sublimira jezikom istine, ne štedeći sve one koje su na bilo koji način pomogli zlo u vrijeme zla kada se ono javljalo u svim svojim oblicima, donoseći time i jednu dozu kritike na svu sebičnost i beskompromisnost, koja nas, čini se još uvijek okružuje a pravo je pitanje da li će ikada stati.? Ova zbirka eseja je stoga dragocjena kao podsticaj na razmišljanje svakog od nas. Napisana jasnim crnogorskim jezikom sva u živim slikama koje probljeskuju pred očima pažljivog čitaoca, ona će predstavljati naše razmišljanje, put i cilj ka očuvanju naše matične države Crne Gore i pronaći će put do svakog istinskog čitaoca spremnog da razumije suštinu i postojanje našeg bića i identiteta!!!