KOLAŠIN, MJESTA SJEĆANJA – KLUB, ILI KOD DRAŽENA

Piše: Željko Rutović

U Kolašinu, tu tik do hotela Bjanka u nevelikom, drvenom, ambijentalnom objektu sa već primjetnom patinom vremena stolovaše od 1992. do oktobra 2022. Klub koji se je bliže ili najbliže prepoznavao, odazivao na ime, “Kod Dražena”. Zna se kod kojeg Dražena. A kad je tako, a jeste, onda je i širi opis ove nekadašnje lokalne institucije. Bijaše tako. Elem, kancelarija (kako to na papiru zvuči) KK Gorštaka, pa radni kabinet novinara Dražena Draškovica, pa jutarnji ritual zavisnika od crnog napitka, mjesto sporta i razonode (baš tako) lokalni info-centar zaboravljenih ljudi, datuma i stvari što nam sve više nedostaju… mini muzejski prostor potpisanih i uramljenih dresova, postera KK Gorštaka, KK Budućnosti, Dražena Petrovića, NK Hajduka iz Splita, zastavica, košarkaška lopta…što sve skupa nostalgičnim učini boravak na ovom mjestu, đe se onako uz domaću jabukovaču pretresahu neka daleka proljeća života. Znale su se tu nizati priče kao biseri na ogrlici. Na radaru sportskog vremeplova i prostora bivše SFRJ ovim “klubašima” nije moglo promaći ništa, nezavisno o kojem se sportu memorija besprekorno aktivirala.
Ređale su se tako u nizu utakmice, rezultati, timovi, suci, sa svim detaljima koje samo magija igre zna donijeti. Dokumentaristika,naracija i sportski eros, ravan filmskoj traci naslova “Nekad bilo” Rajko, jedan od tih meraklija, prenosio bi slike stadiona kojima je hodio i zivotom brodio, te bi tako pun utisaka od meraka vraćao se iz Kolašina svojim Gojakovićima, svojoj tišini i nirvani oplemenjenoj riječima, društvom i vrijednostima Kluba čiji je bio stalni član.
Sve naoko u Klubu nehajno, a opet sve na svom mjestu kojem posebnu zimsku aromu davaše peć na drva koja svojom arijom pucketanja varnica prekidaše samo na tren zamišljene ili zagledane u tamo neke visine, nalik onima koje su pod budnim okom Draženovim postigli kosarkaši Gorštaka, sve daleko do visina zvijezda NBA lige. Pa se sad zaista vrijedi malo zamisliti…

Da, to je ono mjesto gdje se okupljaju stari znanci, stare, dobre navike, stare boljke, stara prijateljstva i uvijek neko novo iskustvo. Životno, praktično i mnogo drugo….Zborilo se tu naravno i o politici, jer može li se danas bez toga, no sve sa mjerom razlike i gospodstvom duha, doskočice i poštovanja. A može li se drugojačije Kod Dražena, koji jeste i koji će ostati Čovjek. Grad. Kolašin i Dražen, to se ne razdvaja. I ne može.
U temeljima nove moderne višespratnice koja niče i na prostoru ovog nekadašnjeg Kluba biće urezan njegov vanvremenski duh kao legat mjesta koje je na svijet i ljude gledao jedino i samo lijepim očima. U novim kosmogonijama novih životnih i poslovnih prostora ostaće kod njegovih posjetilaca sjećanje na karirane mape puta na kojima je svaka kockica imala svoj pečat, žig, neprospavanu boru ili otisak prsta čiji će pojedinačni tragovi prije ili kasnije postati nekom vrstom socijalne urbane lektire ovog grada. Kultura sjećanja, pisana, kazana, dokumentovana, sa neke pristojne distance biće magnetna rezonanca nas u jednom vremenu i prostoru. Sve na razmeđi dvaju vjekova, na razmeđi prisnog i solidarnog naspram otuđenog hladnog i grubo interesnog. Iščitavaće ta socijalna rezonanca i ko je tu sve boravio – znana imena novinarstva, sporta, kulture, javnog života, privrede, pjesništva …i to od čitave Crne Gore koja skupa sa dežurnim dokoličarima, oriđinalima, boemima pravim i onim što na njih hoće da liče, iscrtaše sada već romantičnu sliku boja onako nalik Stanićevim platnima – toplo, dirljivo, sentimentalno i posebno svoje, i to slatko kao Ratkini kolači i vedro kao vedre oči kuma Duća, i sve šaljivo kao lokalne anegdote koje od zaborava sačuva novinar Lazo a koje svako malo iza oblaka dima svojim filmskim baritonom dopisuje sudija Rako. Ostaće da se prepričava, sjeća i prisjeća kako je to bilo Kod Dražena u tom malom mistu gdje se o balunu sve znalo, jer malo je gdje brojna kolonija navijača Hajduka, kao sto je je to višegeneracijski u Kolašinu. U tom i svakom drugom sjećanju živjeće jedan mikrokosmos koga ne smijemo zaboraviti, jer, zaboravimo li njega, zaboravili bi i sebe. Doduše, ne bi nam bilo prvi put da zaboravimo.
Ostaje lično svjedočanstvo i trajno sjećanje-karirani stolnjak, rokovnik, lap -top, kafa i Dražen, tv koji jutarnju tišinu blago reže, lijepa peć na drva koja kao u pripovijetci gori i zimsko sunce sto se nad Bjelasicom zori. Otvorena vrata Kluba, kao što je otvorena Draženova duša koju je mogao upoznati svako ko zna da ga u Pobjedi čita ili u Klubu sluša, pa i onda kada ništa ne zbori, on svojim ćutanjem poetiku mjesta tvori.
Na zatvorenoj, iz urbanističkih razloga, stranici ovog mjesta, sa razlogom će se otvarati stranice kako lokalne sociologije tako i naše šire kolektivne čitaonice kao emotivne literature života i u njemu izbora mjesta i društva.