O DPS-u, ”diktaturi” i još ponečemu

Piše: Goran Sekulović

Reče hrvatski premijer prije neki dan da je nakon sedam godina vlasti HDZ-a nešto oko 30 odsto podrške birača sasvim ok. Što onda reći za takav isti ili sličan rezultat kada je u pitanju ”tridesetogodišnja” vladavina DPS-a?! Znaci navoda su ovđe sasvim prikladni, jer veliki dio sadašnje vlasti i njenih čelnika su bili u nekom odsjeku tog vremena ili u samom DPS-u ili sa njime, a uz to DPS je uglavnom vršio vlast, naravno sa dominantnim i većinskim statusom i udjelom, sa raznim koalicionim partnerima. Ovak o i dalje dobar, bez obzira na sve okolnosti, opozicioni rejting DPS-a je onaj glavni faktor koji ujedinjuje uprkos svemu sadašnju vlast – prosto njihova noćna mora zvana DPS još je tu i nimalo nije prevaziđena politička stranka.

Da se razumijemo: izborno povjerenje DPS-u i dalje će padati. Poslije podgoričkih izbora kolumnu sam nazvao ”Uvod u nove poraze”. Drugačije za sad ne može biti. Partija koja i dalje misli da može polutanstvom u ključnim identitetskim pitanjima da zadobija za vlast potreban izborni kolač nije na dobrom putu obnove i reforme. Prosto autodestruktivna i za ukupnu javnost prevarna je činjenica da u isto vrijeme kada vrh partije i dosadašnji njen čelnik jasno ukazuju na svu pogubnost djelovanja SPS-a u odnosu na našu zemlju i Crnogorce i sve njene i njihove nacionalne i građanske ključne vrijednosne kategorije, jedan dio te iste partije, i to čelni u jednoj opštini, na primjer, ustupa besplatno zemljište za gradnju nove crkve toj istoj vjerskoj ili bolje reći parapolitičkoj, barem u našim uslovima, organizaciji. DPS mora prvo da (re)definiše programski sasvim precizno svoje ciljeve i sadržaje i da ih u praksi do kraja odlučno sprovodi. To je osnovno. Prošlo je vrijeme kada je on mogao da glumi neki centar, neku ”sredinu” između ekstrema i radikalnih polova crnogoreke zbilje i da na taj način čuva vlast, ono što mu je očigledno bilo i najpreče i najbitnije. Naravno da je vlast neophodna kao najvažnije i najmoćnije sredstvo ostvarenja zadatih programskih ciljeva. Ali, da li je to DPS (u)radio? Nije, prije svega nije u identitetskoj sferi, onoj sferi koja ”udara” temelje jednoj državi, i tu je on doživio svoj najveći poraz, što i nije toliko ili uopšte važno, ali jeste kada u ponor sa sobom povuče čitavu državu.

Da će se nažalost ići u tom i takvom pravcu odavno se viđelo. I otud uistinu čudi pravo sljepilo izbornog slogana DPS-a, na primjer u Podgorici, da nije u ptanju borba za nacionalno Crnogorstvo, već za evropske vrijednosti i evropsku Podgoricu i Crnu Goru! Kao da možemo biti u Evropi a da se odreknemo nacionalnog osjećanja Crnogoraca i naravno i svih drugih naroda koji žive u Crnoj Gori! Sitnim, kratkoročnim a u suštini neznavenim i nerealnim potezima i ”predviđanjima” postižu se samo negativni i kontraproduktivni rezultati. Još od državnih izbora 2020.g. DPS nije imao prave predizborne i izborne nastupe i aktivnosti. Izostali su masovnost, otvorenost, principijelnost, međusobno povjerenje, jedinstvo teorije i prakse, misli i čina, ideja i djela kada su u pitanju strateške vrijednosti crnogorskog i nacionalnog i vjerskog i kulturnog i građanskog identiteta, itd., itd. – i sve se to moralo platiti i plaća i plaćaće se i dalje. Moraš stati i programski, i kadrovski, i organizaciono, i svakako drugačije, iza onoga što se smatra ključnom partijskom vizijom i sadašnje i buduće Crne Gore i ni za jotu ne odstupati od toga u stvarnosti i svakodnevici.

Svjedoci smo da toga nema i da kako stvari stoje neće ga ni biti. A na jednoj takvoj platformi borbenosti i gotovosti da se ona ispunjava sto odsto partija mora sama da se stalno provje(t)rava. Koliko god danas ili u budućnosti bude podrška za takvu reformisanu DPS partiju, ili neku drugu sličnu njoj sa novim nazivom, to će biti realan pokazatelj povjerenja birača i javnosti. Jer, od stare ”slave” se ne živi. Tek tada će DPS biti osposobljen i spreman da animira, privuče i povuče ka sebi, sa sobom ili uz sebe slične i odgovarajuće koalicione partnere, ma koliko ih bilo i sa ma koliko pojedinačne podrške. Uslov za to je naravno oslobađanje od kadrova ne samo polutanskog bića kada su u pitanju identitetske vrijednosti, već i prije svega koruptivnog, i to ne samo na osnovu postupaka tužilačkih i sudskih organa, već i percepcije i dugogodišnjeg doživljaja na tu temu partijske i ukupne društvene javnosti.

Tu je i nužno oslobađanje od umornih kadrova, koji su, prije svega oni u vrhu vlasti ili blizu nje, očigledno izgubili samopouzdanje, želju i vjeru da se ona Crna Gora sa svojim osnovnim modernim i civilizacijskim vrijednostima koja je 21. maja 2006.g. pobijedila i postala naša realnost i moć, snaga i nada, mora i može i treba ostvariti i realizovati. Ponavljam: u identitetskoj sferi, onoj koja je najviše napadnuta od strane velikosrpstva i klerofašizma, postignuti su od strane DPS-a najgori rezultati i zato je poslije 30. avgusta 2020.g. i najlakše svima onima koji ne misle dobro Crnoj Gori da upravo u toj oblasti postižu za njih najveće dobiti i preimućstva i to i na duže staze. Prosto došli su na gotov i pripremljen teren od strane DPS-a, bez obzira na kakav se način to do tada ”krčkalo”: da li svjesno ili nesvjesno, sa ubačenim kadrovima velikosrpstva i klerofašizma, ili pak od strane neznavenih, nesposobnih, onih kojima je punjenje sopstvenog džepa bilo najvažnije… Bilo kako bilo, rezultat je isti. A baš u dentitetskoj sferi je najveća i najjača crnogorska moć, moć suverene, nacionalne, multinacionalne, multikulturalne, građanske, evropske, prosvijećene, demokratske, savremene i civilizovane zemlje. Moć koju DPS nije htio ili mogao da prepozna i usvoji, odnosno da je sprovodi i afirmiše u cijeloj društvenoj ravni, prije svega naravno u obrazovanju na svim stupnjevima, kulturi, nauci, nevladinom sektoru, medijima… Takvo sljepilo i realna nemoć prema potrebi zasnivanja, održanja, rada i stvaralaštva ključnih nacionalnih – da li treba reći državotvornih?! – institucija u nauci i kulturi prevashodno, kao što je to bio slučaj u Crnoj Gori prije svega od strane DPS-a, teško će se naći iđe u svijetu!

Na jednoj od sjednica Dukljanske akademije nauka i umjetnosti od prije nekoliko godina kada je DPS još bio na vlasti – mislim da je bila u pitanju svečanost povodom dvadeset godina od osnivanja – istakao sam da su stvaraoci koji su vjerni i lojalni državi i zemlji Crnoj Gori u najgorem položaju od svih drugih. E, to je bila politika DPS-a koja je, između ostalog, dovela do današnjeg stanja u zemlji. Upravo zbog svega ovoga, dakle, iz moralnog razloga ponajprije, DPS bi morao konačno da se do kraja programski profiliše i u praksi, bez već spomenutog polutanstva i bilo koje druge njegove varijante i ”vrijednosti”, pokaže i dokaže ”u borbi neprestanoj” punu životnost, održivost, snagu, moć, perspektivu i budućnost crnogorske istine, istine ove hiljadugodišnje zemlje, istine svih njenih, naših, naroda i vjera, kultura i civilizacija. Za to je potrebna nacionalna i državna strategija koju ova zemlja nažalost do sada ni istorijski nije nikada imala, ali je evo ipak opsta(ja)la i naravno i opstaće! Alternativa je samo jedna: nestanak svake vrste prepoznatljivosti, osobenosti i posebnosti, utapanje u močvarne svjetove nekih uistinu mračnih, krajnje rizičnih i neizvjesnih poduhvata, takvih prije svega za narod i naciju, građanstvo i stanovništvo one zemlje i države u čije ime i i u čije ”dobro” se to kobajagi i radi. U ovom slučaju bratskog srpskog naroda i srpske nacije i svih građana Srbije.

DPS a sa njim nažalost (i to je rezultat još jednog sljepila i krajnje neodgovornosti poistovjećivanja ove partije sa crnogorskom državom!?) i crnogorska država izgubili su bitku, ali ne i rat, sa SPC-om i velikosrpskim klerofašizmom. Crnogorska država je uglavnom ostala bez nacionalnih naučnih i kulturnih institucija koje će je moći (od)braniti prije svega u identitetskoj sferi bez obzira ko je na vlasti. Nedavno na promociji voluminozne knjige ”Crnogorska državotvornost u/na izvoru” prof. dr Dušana Ičevića rekao sam da je naravno dobro  što su mirno predali vlast i crnogorski komunistički rukovodioci 1989.g. i DPS 2020.g., ali nije dobro što i jedni i drugi nijesu znali u suštini dok su bili na višedecenijskoj vlasti koga oni zapravo na taj način predstavljaju i kakvu imaju moralnu, građansku, istorijsku i civilizacijsku odgovornost da su na čelu jedne takve zemlje i hiljadugodišnje države kakva je Crna Gora. A jednom se sa ledine mora krenuti. Danas su Crnogorci praktično za državnu vlast, Ombudsmana i gotovo sve druge ključne institucije u zemlji po pitanju ljudskih prava i sloboda,  nepostojeći narod. Jedini mi ne postojimo kao nacionalna zajednica pa zašto onda da nas i spominju?! Ako se ne umijemo, ne možemo i ne smijemo izboriti za osnovno međunarodno, domaće nacionalno-državno-ustavno i ljudsko pravo da postojimo kao nacija, kao dio jedne nacionalne zajednice, o čemu onda dalje da pričamo?! Crna Gora je definisana Ustavom kao građanska država i u njoj svi participaraju kao nacionalni supstrati, osim Crnogoraca!? Bogom dano za sve one, a vidimo koliko ih ima, koji bi željeli da Crnogorci odmah nestanu iz vidnog im polja, pa otud svi ovi pokliči za boj, razni pozivi za ukrajinizacijom zemlje, za denacifikaciju, denacionalizaciju, deratizaciju…

I upravo od strane ovih posljednjih koji ”stvaralački” razrađuju ”potrebu” za ukrajinizacijom zemlje i Cetinja dakako posebno (ne vjerujem da im je promaklo sa kakvim su žarom i ljudskim dostojanstvom, empatijom i solidarnošću, Cetinjani uporno svakodnevno organizovali podršku ukrajinskom narodu), dolazi u kontinuitetu i valjda kao posljedica pobjedničkog slavlja i euforije novoizabranog predsjednika zemlje, tvrdnja da je Crna Gora bila sve do sada diktatura. A baš u toj ”diktaturi” njihove stranačke kolege i vođe, dakle, Evrope sad, su participirale i učestvovale i to, gle čuda, čak i na Univerzitetu čiji je jedan, barem je u javnosti tako predočeno, od vlasnika dosadašnji predsjednik zemlje i čovjek kome se direktno pripisuje diktatorstvo. Slažući se sa Jakovom  Milatovićem u tom stavu, najmanje dvoje profesora sa tog Univerziteta a koji su u vrhu stranke, pokazali su visok stepen ”moralne” veličine i dostojanstvenosti radeći godinama za ”poslodavca” koji je za njih inače nedostojan u društvenom i demokratskom, građanskom i civilizacijskom smislu, jer je ”posljednji diktator u Evropi”.

U jednoj ranijoj kolumni sam napisao povodom toga – ”hrani sirotu za svoju sramotu”! Jedno od ova dva profesora, koja je u međuvremenu postala i gradonačelnik Podgorice, ekspert je upravo za jedan od najvažnijih sadržaja spoljnopolitičke strateške orijentacije Crne Gore. I ne samo članstvo u NATO, već i pridruživanje EU, usaglašenost zemlje sa spoljnopolitičkim i bezbjednosnim prioritetima EU, priznanje nezavisnosti Kosova…, da ne pričamo o nezavisnosti, suverenosti, samostalnosti, građanskom karakteru zemlje i crnogorskim službenim jezikom zapisanim u Ustavu…, ostaju kao naravno civilizacijska i demokratska tekovina izvojevana u pređašnjem političkom vremenu koja je makar verbalno (da li i stvarno veliko je pitanje?!) podržana od strane Evropa sad. Ostaje pitanje kako je moguće nazvati diktaturom vlast koja je ”proizvela” sve ove i druge uistinu civilizacijske i demokratske tekovine, a diktatorom čovjeka koji je manje-više stajao na čelu one politike koja je do njih dovela?! Onda je čitava EU zajedno sa SAD-om po Milatoviću zapravo diktatura, jer jedna zemlja ako je diktatorska, sa višedecenijskim diktatorom na njenom čelu, bi morala da bude izopštena od ostalih demokratskih zemalja (što je slučaj npr. sa Bjelorusijom ili pak sada sa Rusijom), a Crna Gora nipošto nikada nije bila u toj situaciji već je zajedno sa upravo EU i svim demokratskim evropskim zemljama i SAD-om naravno, gradila mukotrpno i izgradila jedan skoro čitav sistem ”samoodbrane” kada su u pitanju njeni spoljnopolitički interesi i prioriteti (nažalost, ni DPS ni Đukanović to nijesu uspjeli, do sada barem!?, učiniti tako efikasno i trajno u unutrašnjoj, prije svega identitetskoj politici). Ni sa jednim diktatorom i ni sa jednom diktaturom to EU do sada nije postigla niti će ikada postići, jer niti je to politika EU niti je to bila (diktatorska!) realnost u Crnoj Gori dok nijesu došli ”oslobodioci” i ”apostoli” 30. avgusta 2020.g.! I kako to da sve ove tekovine i rezultati jedne ”diktature” i jednog ”diktatora” i dalje žive i da niko iz EU ne želi da ih poništi, s obziirom da su kako kaže Milatović, ”proizvedeni” od strane jednog diktatora?!

I na kraju, ili pak na početku, kako to da Milatović sve ove rezultate ”jednog diktatora”, ”posljednjeg u Evropi”, prihvata i usvaja?! Zar ne bi trebao da kao demokrata sve poništi ono što je u prethodnom ”diktatorskom” vremenu bilo prisutno u zemlji?! I što bi se reklo da se više ne ponovi!? Uostalom, na kraju predizbornog sučeljavanja na TV, Đukanović je odmah prišao i pružio ruku Milatoviću koji je uzvratio nekako baš mlako i jedva, da ne kažemo neku drugu riječ, tako crnogorsku i vjerovatno za ovu priilku i baš adekvatnu. Ovo prvo je ”tipično” za diktatora, a za ovo drugo naravno tek će biti prilika – iako ih je već itekako bilo i za vrijeme ”apostola” i u posljednje vrijeme od kada djeluje i Evropa sad – da ga pratimo i posvjedočavamo da li će, prije svega, ići u pravcu afirmisanja i daljeg jačanja i razvoja ”diktatorskih” tekovina ove zemlje i svih vrijednosti njene nezavisnosti i građanske i multikulturalne, multivjerske i multietničke strukture, ili će pak i ipak iskreno, ”demokratski” i ”civilizacijski”, ”državotvorno” i ”odgovorno” spram Crne Gore, Crnogoraca i svih drugih njenih naroda i građana, odustajati postepeno a na kraju i odustati od svih ili možda samo od nekih  ”diktatorskih” sadržaja i odluka? ”Vrijeme je  majstorsko rešeto”.