Kvinta diplomatija za Vučićev Open Balkan

Piše: Slavko Mandić

Eskobar, ambasadori zemalja Kvinte, po neki Orban i Edi Rama, trećerazredne diplomate poslate da zakrpe rupe u zemljama koje za moćne države ne predstavljaju bitnost, uzjogunili se do te mjere da su sebe ubijedili da su važni i bitni činioci. U odnosu na brojno malu Crnu Goru, oni to istinski jesu. I to ne zbog vlastite sile koju sprovode đe god mogu, već zbog činjenice da pola Crne Gore ne želi državu. Fenomen koji ide na ruku diplomatskim sprovodnicima velikospske svetosavske ideje rastakanja Crne Gore i uništavanja svih njenih istorijskih tokova, tradicionalnih i kulturnih vrijednosti. To su službenici moći država koje su potpuno nezainteresovane za sudbinu Crnogoraca, pa čak i ako im prijeti fizičko nestajanje. Oni se nijesu osvrtali niti reagovali kad je Jakov Milatović, koji je uz njihovu pomoć postao faktor i važna ličnost, kazao da nema veze ako pogine deset Crnogoraca, samo da Joanikije Mićović, njegov pop od značaja i važnosti, bude ustoličen na Cetinju. Što u prevodu znači da stradanje Crnogoraca od strane vlastite vlasti nije ništa do običajno pravo njihove ideologije kojom se pravda uništavanje jednog naroda. A ovim državama i njihovim politikama je uništavanje drugih tradicionalna tekovina. Zato im je svetosavlje, nastalo na prepoznatljivom ritualu ”krvi i tla”, blisko pa čak i poželjno. A oni će obezbijediti potrebno objašnjenje koje će zadovoljiti korumpiranu Evropu i još korumpiraniju Ameriku. Sve će biti utegnuto i imaće logičan slijed aktivnosti koje su se na ovom prostoru dešavale još od pojave političkih litija, čiji su dobrim dijelom kreatori, pa do potpunog završetka ovog sumanutog projekta.
Potpuno je jasno i golim okom se vidi scenario koji je pripreman i prije 2020. godine. Kao što je moćna Francuska zarad interesa Srbije, u kojoj je viđela izvjesni potencijal za sopstvene potrebe, sramno učinila da nestane Crna Gora 1918. godine i da srbijanska okupatorska vojska napravi nezapamćeni pokolj crnogorskog naroda, koji se mjeri do tada ne zabilježenim genocidom, tako to danas rade zapadne „demokrate“. Pod plaštom navodnih evropskih standarda, za koje se uistinu ne zna koja im je formula, jer ih stvarnost dnevno demantuje, sve više desničarska Evropa sve otvorenije pruža ruku Vučiću. A ovaj nije prestajao da je daje Rusiji, sa kojom je navodno civilizacija današnjice u svakoj vrsti sukoba. Sve je obmana i sve je laž. Dok Putin prži Ukrajinu, podržava  ga Vučić, a njega Evropa. Koja je to vrsta licemjera?
Zato je Crna Gora danas raspeta i zato joj se ne piše dobro.

Crna Gora je opstajala u vremenima kad se na nju oburdavala svaka sila i oštrila pomamljena srbijanska vlast, svjesna da im tzv „evropska“ civilizacija čuva leđa i za zločine ih amnestira unaprijed. Danas je mnogo teže jer je rad na terenu s narodom neznavenim bio konstanta, jer takve, uz dio onih interesnih, nije bilo teško ubijediti da oni nijesu oni, no oni drugi. Prihvatali su postepeno sve što im je servirano. Pritom je propaganda osmišnjena u srpskoj BIJA kužini i u kombinaciji sa medijskim ekspertima završavala potonju rolu sage o nestajanju jedne države.
Strašni sud se navalio na pleća onoga što je ostalo od naše države. S jedne strane zapadna „demokratija“ i Amerika, a sa druge Albanija, Republika Srpska, Mađarska preko nesrećnika Varheljija, SRBIJA sa ešalonima vojske popova i tamo i ovamo, Rusija sa svojim službama koje  je instalirala odavno po cijeloj Crnoj Gori. Nadasve, polovina stanovnika naše zemlje na državu reži,podvijajući se Vučku pod rep i nikako je neće. Popovi ih zakleli, pa ako ko neće prokleli i naćerali da danas ližu crkvene podove kao roblje, što se nikad u Crnoj Gori nije radilo.

Mediji

Još od krvave okupacije i izdajničke Podgoričke skupštine, Srbija je riješena da nikad više Crnu Goru ne pušti iz ruku. Morala je nakon Drugog svjetskog rata da se pomiri sa činjenicom da je naša zemlja postala ravnopravna republika u sastavu federalne Jugoslavije, ali ni tada nije odustajala da preži i da se priprema za neko drugo vrijeme, za koje su se nadali da će doći. Nijesu odustajali ni kad je Crna Gora ostvarila nezavisnost i bila međunarodno priznata. Kada joj je ta evropska „demokratija“ postavila uslov da za nju važi 55% a ne 50%, kao za cijeli ostali svijet. Znalo se tada da zapad ne želi crnogorsku demokratiju. Crna Gora je imala tada većinski odlučan narod i Đukanovića koji im je kazao da neće igrati po njihovom. To mu nikad nijesu oprostili. Čekali su podmuklo svoju URU. Tako su litijaši ostvarili vlast. Drugačije ne bi mogli. Znaju to svi koji su pratili stanje u našoj zemlji. Ali su ćutali, kao što ćute i danas. Ni glasa da pušte. Zato  danas Spajići, Milatovići, Abazovići.
Srbija je, perfektno vođenja stručnom rukom medijskih eksperata, znala kako treba da otruje narod u našoj zemlji. Trebali su joj mediji. Krenuli su u akciju i za kratko vrijeme pokupovali gotovo sve što je bilo u našem etru. Te iste, čiji je cilj bio logistika srbijanskoj politici i njenoj klerikalnoj politici na našim prostorima, pomagala je crnogorska vlast značajnom sumom novca. Baš kao i one medije koji su joj otvoreno radili o glavi. Istovremeno, mediji sa crnogorskim predznakom su se gasili jedan po jedan. Za njih nije bilo razumijevanja.

Nova M je članica Junajted Media grupe. Njen osnivač je srpski biznismen Dragan Šolak. On je kupio većinski paket TV Vijesti, tako da je i ova medijska kuća, dugo već suprotsavljena Crnoj Gori, postala medij čija je srbijanska politika mržnje prema našoj zemlji očiglednost od koje ne mogu pobjeći.
Komercijalne televizije Prva i Adria, pripadaju vlasnicima iz Srbije.

Crna Gora nema ni jednu televiziju za nacionalnim predznakom. Od nedavno je počela sa emitovanjem programa E TV, ali to ni približno nije medij koji će programskim sadržajem štititi nacionalne interese Crne Gore, afirmišući njene univerzalne vrijednosti, međuvjerski i međunacionalni sklad, istoriju, tradiciju i kulturu, i njenu kapitalnu antifašističku vrijednost.
Postoji još i Javni servis RTCG, koji programom pripada vladajućoj koaliciji. Śetićemo se kako je iz ove kuće puštena vijest koja je mogla dovesti do kravih sukoba za vrijeme belvederskih protesta na Cetinju. Oni su saopštili da su crnogorske patriote pucale na policiju, što je dokazana notorna laž zbog koje niko u toj kući nije odgovarao.
Još je pregršt medija koji djeluju na prostorima Crne Gore koji dolaze iz Srbije. Ono što oni šalju u etar o državi koja im je pružila sve, bijeda je koja o njima govori.
Imajući u vidu medijsku sliku, o kojoj u ovom tekstu površno saopštavamo istinu, jer bi trebao prostor bar od nekoliko stotina stranica, jasno je  prisustvo stranih uticaja kroz kontrolu medija na unutrašnje prilike u Crnoj Gori.

Školstvo

Uvoz udženika iz Srbije i ekavica koju koristi i priličan broj nastavnog osoblja, učenje strane umjesto svoje istorije, takođe je smišljen plan kako asimilovati što više Crnogoraca i pretvoriti ih u Srbe. To je proces koji i danas traje i nikada neće prestati dok postoji i jedan jedini Crnogorac. Jasno je to svakome ko analizira stanje u našoj zemlji. Nekima iz prethodne koalicione vlasti, jasno je, nije bio prioritet da kreiraju plan i program za našu đecu koji će se sastojat od domaćeg a ne stranog, t.j  uvoznog. Ovo su razlozi zašto smo danas ovđe đe jesmo. Mali dio njih, jer se svakome normalnome smuči od ove mučne priče. Jer ovakve sramote i bijede u koju smo doveli našu sveukupnu duhovnu vrijednost, nema apsolutno niđe.
Jedinstveni smo i po užasu koji smo proizveli, dozvoljavajući klerošovinistima da nam od zemlje učine ovu sramotu.
Zato je pitanje ima li nam više spasa? I jesmo li ga zaslužili?