Sramno pominjenje imena Vukašina Maraša od strane Andrije Mandića

Piše: Ivana Đukić

U ofanzivno-defanzivnom dijalogu neravnomjernih snaga, karaktera, inteziteta, nastojanja i uopšte bitisanja na crnogorskom političkom nebu – između Andrije Mandića i Mila Đukanovića, priređenom u čast očekivnih predśedničkih izbora, ispivala je ofanzivnom subjektu – u naletu nerazboritosti – jedna krajnje drska – a više nego bezobzirna izjava da je Vukašin Maraš, kao ministar unutrašnjih poslova, a ujedno i moj đed – imao udjela u nečemu što se ne bih usudila ni da imenujem na ovom mjestu. Nažalost, devalvacija vrijednosti u Crnoj Gori – ide dotle, da se jedan osporitelj postojanja nezavisne i samostalne države, a unutar nje same, može uopšte kandidovati za njenog potencijalnog predśednika. Stepen degradacije je utoliko veći što taj čovjek – s te pozicije – usuđuje uzeti u usta ime one individue koja je svoj i živote svoje porodice, žrtvovala zarad postojanja te iste države.

No, dobro je što ga u odbrani Milo Đukanović naziva ,,…možda najčasnijim koga poznaje…” jer za njega učinio možda više nego što on sam zna.

Bezobrazuk gospodina Andrije Mandića ide dotle da anticipira i ovaj moj tekst – napominjući ,,… da će se neko već oglasiti…” povodom njegovih sramnih izjava. Stid znam da nije u opsegu razumijevanja uopšte značenja kod ovakvih individua, da bih ga na njega pozvala. Ali, kako on reče: ,,…u (brojčano) maloj Crnoj Gori…” ima mnogo više živućih članova te porodice – koju on nije smio ni u ludilu da imenuje. U toj istoj zemlji, od koje jede hljeb tolike godine – i od koje mu ne smetaju beneficije, ali mu smeta njeno postojanje, dužan je da se javno izvini – on, ili članovi njegove porodice – za besprizorne izjave o radu individue, čije djelovanje njegovom umu nije pojmljivo.

Isto tako znam da iza ovog jadnog, bijednog, i u krajnjoj liniji tužnog pokušaja nasrtaja na onog ko ne bi bio smio biti pomenut u tom kontekstu – stoji faktička nemogućnost da se centri izvan Crne Gore sukobe sa njenom neminovnom nezavisnošću, ali to ne umanjuje količinu bezobraštine u kontekstu u kom je upotrijebljeno Vukašinovo ime.

Amaterska scena lutkarskog pozorišta možda ima neku šansu u sredinama u kojima ne vlada profesonalizam, ovdje – u sred Podgorice – okupirane mišlju ovakve individue – nije moguće da proizvoljnost i neupućenost budu marginalizovane, a tendencija obesmišljavanja valorizovana.

U ovom tekstu neću spominjati suludi osvrt na takozvano ,,…državotvorstvo Crne Gore od strane (ni manje ni više, nego glavnog uzurpatora) Srpske prvavoslavne crkve…” – iz prostog razloga što bih time morala da ovog trena probudim dugotrajno uskovitlane duhove – ionako već napaćene Crnogorske pravoslavne crkve, koja dovoljno ima posla i bez bavljenja surovim manipulacijama tog istog bespravnog subjekta u Crnoj Gori toooliki niz decenija, a što je bio daleko veći problem nego neminosvnot pominjanja Zakona o slobodi vjere (ne ,,vjeroispovjesti” – jer, kako pravilno napominje Sreten Vujović – islam ne poznaje kategoriju ispovjesti, pa se kao takav ne može nazvati).