Ivana Đukić: Putir koga decenijama ispunjava lakrdija

Vjera?! Šta je to?! Moramo se zapitati u jeku pravovjerstva, koje emituju poklonici i glasnogovornici jednog istog obrasca djelanja – sa kojom se pokrivaju i defeluju i u koju se kunu.

Neobično je da toliko naroda zaista i ne zna šta je to, u bîti, i kako se njen nezavisni član: intimni trenutak u ispoljavanju iste, manifestuje. Dobro je imati u vidu da je unutrašnji dijalog sa Bogom: najličnije ośećanje, koje čovjek može i da ima i da doživi – ukoliko je istinski okrenut u tom smjeru. Ukoliko se ne identifikujemo sa njim, teško ćemo se identifikovati sa bilo čim, ako se zovemo vjerujućima. Malo je logično da je isprazna posuda puna olova, ukoliko u njoj ničega nema. Putir, koga evo već decenijama, ispunjava lakrdija u Crnoj Gori – služi za pričest ciljevima, koji nijesu hrišćanski i koji nijesu od boga. Kao takav, taj putir je ispija i sasipa u grlo vjerujućih u dahu – i prašta im se neispravnost prethodnih postupaka. Kako je neobično puno vjernika, a premalo pričesti, za koju je zaista potreban pomak, i to u unutrašnjosti, moramo se zapitati da je olovom puni, lijevkom obrazovani okvir, ipak istinit. Ta se izlivanja olova u narodu zovu sujevjerje i nemaju veze sa religijom niti jedne vrste. Te se veze između naroda i njihovih produhovljenih vođa nazivaju izuzecima, ukoliko je neomasovljena kategorija. A omasovljena je. Ja mislim da od Hrista nije bila ovako jasno instruirana – sa ciljem da se zamaštra istina. Ma koliko je takva igrarija ozbiljno teška po duše vjernika, mora se provesti decenija i decenija u moljenju sa iskupljenje duša, koja nijesu u tijelu. Ne bih da se miješam u ljubav pojedinaca prema svojim nadređenima, ali zar ne trebaše baš oni da se mole za njega sad?! Sad, kad je preseljenje, kao kategorija u hrišćanstvu i filosofiji religije – najduži od svih puteva?! Te se ne ogledaju razmjere samo u skladištenju, i to štedljivom, po svojim umovima, već i u zaista proaktivnom djelanju, zarad uspostavljanja razno-raznih vrsta duševnog mira. Podzemne su struje sa ovih strana kada ih gledamo i djelujuće i nedjelujuće, u zavisnosti od toga koliko smo spremni da im se odupremo. Ali – sa one strane su apsolutno “vukuće ka dolje”. Đe ste vjernici – da se pomolite da duša vašeg štovanog ne dođe do zlonamjernika?! Đe su vam suze?! Đe vam je žal?! Za kim ste likovali do sad?! Zar vas je forma tijela u tolikoj razmjeri omela, da ne vidite da treba?!

Da je slučajno, ko od crnogorske struje (a kad to kažem – mislim na onu u venama) – na samrtnoj odori bio – bez sumnje bi se to nazvala “božja kazna”  – jer je krenuo “na vjernika”. Probudite se, ovaploćeni narode, s jedne i s druge strane – stvari ni u primisli na stoje, nego odavno leže – pale su, usljed neosviješćenosti. Poluge koje su pokretale događaje, uveliko su promijele težište – ali konci ne ispadaju iz ruke, onih koji ih nikad nijesu držali prije. Da li je to logičnost kakvu naziremo u svemu i pri svakoj logici nerazumlja – koja vlada iz podzemlja?!

piše: Ivana Đukić