TRI poljupca hoću ja…

TRI poljupca hoću ja…

Piše: Slavko Mandić

Opet je došla. Istosmjernik joj je postrojio gardu, elitnu vojnu jedinicu u prelijepim crnogorskim odeždama. U rukama je držao cvijetni poljubac, budući da onoga pravoga, kako je to dosadašnja praksa prikazivala cijelome svijetu, ovoga puta nije bilo. U pozadini su se čuli akordi pjesme despotove miljenice Snežane S. – TRI poljupca hoću ja…Nije bilo ni čokančića ni u njemu prepečenog ognja. Koji odveže jezik pa brkaš i zboriš što misliš i što ti pravila brane. Znao je to vojvoda od parlamenta pa je iz zatočene skupštinske bašte svojom rukom ubrao to što mu je rečeno da treba, zamotao ga u bijelu kartu, popravio kravatu, zapučio gornje puce na košulji, crevlje očistio o nogavice i izašao drugarici na čekanje. U njegovim rukama cvijetni aranžman je izgledao kao ćepanica. On i cvijeće nikako nijesu bili u saglasju. Bio je to čisti nadrealizam na sceni ispred Skupštine, odakle su se scenski efekti munjevito širili po evropskoj stamenosti, koja je vapila za proširenjem, zbog koje nam je KOSovka svako malo stizala na jutrenje.

-Posa je posa, promrmljao je sebi u bradu pošiljalac depeše, koja gošću nije mnogo uznemirila, jer cilj opravdava svako sredstvo, koliko god ono bilo mučno i u ovoj prilici neprikladno. Što se tu može, reće svaka umna glava, našto je računao i vojvoda od parlamenta, koji bi, da se on pita rađe u Kristal na koljenicu, no ovđe izigravao pred nezainteresovanim javnim mjenjem nešto što mu ni po čemu ne pripada. Mora se, i on je to razumio.

Odjevena u boju božura, ova euroKOSovka đevojka koračala je stameno, krećući se kros špalir momčadi crnogorske, uzdignute glave, ka da je i ona jedna od ovih domaćih oslobodilaca. Jasno je da joj je sigurnost ulivao plećati domaćin i da je znala da je svoja među svojima. Dokazala je privrženost kad je bilo najpotrebnije podržavajući (anti)evropsku prijateljsku vlast koliko god to dozvoljavaju istinski (ne)evropski principi. Nije jedina. I čelna drugarica joj je takva, a i visokobudžetna ekselencija S. J. koji, u ime njih iz briselske tamo neke, stoluje u Podgorici.

Nakon susreta i prijateljske primopredaje fišeka sa svježe ubranim cvijećem ispred zgrade povremeno blokirane za potrebe očuvanje čelnog škanja, KOSovka je održala predavanje na Fakultetu političkih nauka u Titogradu đe je, između ostalog, poručila da su “nekad političari imali veliki broj privilegija”. Fantastično! Genijalno! Aplauz je bio tako žestok da se čuo sve do Brisela. Madam je saopštila nešto što se zna odavno. Ko podržava ovu vlast i zašto je to otvoreno činio njen prethodni kolektiv i stiskao fige za litijašku uspješnost. Nije to ništa čudno. Litije i popovi su odavno evropski standard, koliko god  su oni prethodni u svemu prećerivali. Zato su i morali da odu, a nova briselska varijabila načinila je ove sadašnje vlastodršce u stalnu nepatvorenu emociju, kojoj se kroz prste gleda, jer je ona zaslužna što onih bivših više nema. A to što ovi današnji, stari punih šest godina, popuju, četnikuju i po malo(više) fašizuju, vrlo važno. To su samo dječje boleste koji će minut kad nas ućeraju u Evropu svom raspoloživom silom.

Sa titogradskog predavanja oduševljenim studentima, spuštila se KOSovka u Miločer, đe se održavao Samit Berlinskog procesa u Crnoj Gori. Putevi su bili zapretani, kao što je to onda učinio sa Skupštinom njen miljenik kad mu se opasno zaljuljao tron. Gospodski je brodila sama autima sa dobro poznatim ninu-ninu-ninu sistemom za uzbunjivanje javnosti.

Kao što je učinjela u Titogradu, madam se proslavila izjavom u raskošnom Miločeru. Doslovice je rekla: „Ponekad se ośećam kao čobanica koja pazi na sve šta se dešava u stadu“. Kos je ovu metaforu iskoristila govoreći o svojoj ulozi komesarke za proširenje koja prati napredak zemalja Zapadnog Balkana na njihovom putu ka Evropskoj uniji. Što će reći prevedeno da smo svi bravi koje čuva da se pretjerano ne napasu. Jer ako se prežderemo svježe, mlade i sočne hrane (naročito đeteline ili lucerke, moguće i koljenice), u buragu dolazi do brzog vrenja i stvaranja velike količine gasova koje bravi ne mogu izbačiti. Ta timpanija ili nadun buraga zahtijeva hitnu reakciju jer pritisak na pluća može izazvati gušenje. Opasno da opasnije ne može biti. Zato je tu čobanica, opremljena i evropski osposobljena da efikasno reaguje i spriječi da se koljenica i ostala hrana guta bez adekvatnog žvakanja i u prihvatljivim količinama. A ne onako kao u skupštinskoj menzi. Njena uloga je toliko važna u pristupnim pregovorima da nije red osuđivati je i smatrati izjavu neumjesnom. Kazala je što misli. Mora da bolje zna i razumije. Ona je jedna od glavnih poluga, tačnije uguračica CG u njen sistem, koji se u mnogo čemu ne razlikuje puno od ovog našeg. Možda i nijesmo bravi, ali ipak…

KOSovka je imala još jedan fenomenološki pristup uspješnosti domaće koalicione vlasti. Kazala je da naša Vlada veoma dobro zna šta treba uraditi. I da to zna i parlament. Ona je ocijenila da je, iz evropske perspektive, gotovo nevjerovatno što je Crna Gora postigla za nešto više od tri godine. Možda je trebala reći što je EU sve učinjela da Crna Gora uđe u Evropu? Razmisli malo komesarko. Možda ti se oči otvore i progledaš? Mnogo je tema a ni jedna dilemma.

Ako bi ovo prihvatili kao EU istinu, onda smo zaista bravi.
Kad sve saberemo što nam se na dnevnom nivou čini, kad vidimo kakva nam je inflatorma perspektiva i skupoća koja narasta pred očima svakoga dana, kako nam sude i presuđuju, kako nas hapse i drže zatočene, kako nam sprovode fašizaciju društva i uvode popovsko ustrojstvo, koliko nam je nabrekla korupcija, kako cvjeta criminal, onda je jasno da nijesmo zadovoljni dosadašnjom čobanicom.

Treba nam neka drugojačija, što bi rekao nenadmašni Svetozar M. veličanstvenik istekle kazne.

Potrudimo se da je nađemo što prije. Prije no što krepamo, figurativno, razumije se.