ŽURNALISTIČKA „DEMOKRATIJA“

Dževad Sulejmanpašić – Žurnalizam razarač čovečanstva

ŽURNALISTIČKA „DEMOKRATIJA“

Piše: mr Željko Rutović

Davne 1936. godine Dževad Sulejmanpašić objavio je u Zagrebu, štamparija „Gaj“ knjigu „Žurnalizam, razarač čovječanstva – novinstvo sa najmanjom mjerom žurnalizma“, posvećenu fenomenima koji su i danas prisutni a neki čak i dramatično eskalirali u savremenim medijima. Tek, riječ je da u početku bijaše medij kroz kojega i na način posredstvom kojeg postajemo i nestajemo. Posredstvom kojeg se (pre) oblikujemo i u novom identitetu ontološki nestajemo.

Znači, prije ravno osamdesetsedam godina ovaj teoretičar medija analitičko-kritički sa razlogom upozorava na opasnosti koje dolaze od manipulativnog karaktera medija, odnosno pogubnosti medijskog senzacionalizma. Šta naime ovim gotovo proročkim djelom, prvog teoretičara medija u ovom dijelu svijeta hoćemo reći? Prolaze i mijenjaju se vremena, politički sistemi, demokratije stabilnije ili ne, afirmišu se ljudska prava, svijet se vrijednosno integriše, uspostavljaju se nezavisni institucionalni, (samo) regulatorni sistemi, ali mediji ne odstupaju, kako Sulejmanpašić reče, od svoje razorne moći, za namjere koje su se pokazale u bitnome kao negacija morala i kritičko – emancipatorskog duha.

Znači, pitamo se upoređujući ovu pionirsku impozantnu studiju i današnje vrijeme šta se (nije) promijenilo. I zašto? Očito neke konstante uporno, ciljano i s razlogom opstaju. Reći ćete, sloboda izražavanja, glas i interes javnosti i slične paradne floskule o savremenoj ulozi medija. Dobro, no da vidimo ima li šta slično danas sa tom 1936. godinom izdanja ove knjige, da vidimo jesmo li kao društvo u okviru ove teme i u čemu, ako smo, napredovali, a u čemu smo i dalje na brojčaniku 1936 sa koga Sulejmanpašić zbori da „na ruševinama žurnalizovanih „demokratija“ ne niče još javna spoznaja prave bitnosti žurnalizma…“

Elem, pogledajmo kojim se to pitanjima, temama, fenomenima, autor bavi u ovoj posve osobenoj knjizi koja kako ističe „iznosi predlog za moralno i duhovno uređenje javne riječi“.  Između ostalih navedimo: Žurnalizam protiv morala; Žurnalizam protiv moralnog života; Žurnalistička senzacija u moralnom pogledu; Profit kao interesni pokretač žurnalizma; Primjeri ekstremne moralne nakaznosti žurnalizma; Ko nosi moralnu odgovornost za žurnalizam; Žurnalizam protiv čistog uma; Žurnalizam protiv normalnog psihičkog života; Žurnalizam protiv duha; Žurnalizam protiv duha i nauke; Žurnalizam razarač umjetničke fantazije; Žurnalizam protiv demokratije; Žurnalizam i rat; Javna dobra koja treba zakonski zaštititi od prirodno zlih mogućnosti žurnalizma.

Odmah se pitamo sa razlogom a kako onda podići na višu razinu društvenu kulturu bez visoko podignute medijske kulture koju autor pozicionira u epicentar programskog nivoa. Na ovoj knjizi, na njenoj osnovi, trebali bi iznova da postavljamo ključna pitanja vezana za ljudsko bivstvovanje a i život sa medijima.

Podjednako u tom duhu i  promišljanje fenomena medijalnosti tj. onog modusa u kojem djeluju konkretni mediji, te kako sankcionisati  zloupotrebu konkretnih medija koji  to čine sve sa univerzalnim premisama slobode medija.  Vrhunac svoje krize, a time i današnje civilizacije izrasta na paradoksu na kojem se u ime „slobode“ upravo dokida sama suština, esencija duha slobode i na njoj stasalih vrijednosti. U ovom ozrjačju uvodne riječi, kako kaže, autor poziva na neka mišljenja „poznatih i priznatih imena“ poput Karla Krausa čijim mislima duguje svoju zamisao i glavne poteze, zatim Getea i njegovu misao oko 1815. godine „kaži mi zašto se ne veseliš nikakvim novinama? Ne vidim ih,one služe vremenu.“ Potom Karla Julijusa Vebra, Balzaka – „posle svakog vremena ljudi svaki dan čitaju novine vjerujući im sve što one hoće“ , zatim Kjerkegora, Bodlera, Bizmarka „Kad neko zna kao ja u šta sve mogu da upotrebljavaju slobodu štampe obrazovani ljudi bez principa…Kako mu se onda neizmjerno opasnija mora da čini ta sloboda kod neupućena i neprosvijećena naroda“.

Uporedimo li vrijeme u koje je ovaj rukopis nastao sa današnjim (post) modernim, primijetićemo da neke problemske konstante poput poništavanja individualnosti, ugrožavanja ljudskih prava, kreativnosti mišljenja i slobodne volje, uprkos svemu ostaju. Složenim problemskim analizama Sulejmanpašić etablira teorijsko mišljenje na kome mu mogu sa razlogom pozavidjeti današnja, doduše sve rjeđa pera kritičke analize fenomena medijske kulture i medijske politike globalnog društva.

U diskursu teme – tema predmetne knjige, pitamo se, nije li cilj svake indoktrinacije efekat potčinjavanja pa u tom duhu i trijumfa medija nad poslušnim pojedincima, ili kako reče autor, žurnalizam protiv čistog uma, protiv duha, sve sa primjerima ekstremne moralne nakaznosti žurnalizma. Hoćemo sa razlogom reći da su u pitanju beskrajni procesi od nastanka medija pa do onoga što danas nazivamo informacionim društvom. Elem, ova po mnogo čemu vrijedna knjiga upućuje na fenomenološko problemski niz kretanja čovjeka u postavljenim  granicama od strane medija. Te granice skrivene iza bezgranične mantre o „slobodi čovjeka“ su ga upravo učinile neslobodnim i zavisnim od takvih medija. Otuda je veoma važno prepoznati duh knjige koja sve te fenomene odlično prepoznaje te zato i poziva na razumijevanje medija kao preduslova odgovornosti svoje vlastite pozicije  koje ne treba biti  uslovljeno posredovanjem medija. Naprotiv.

Analiza „žurnalističke demokratiije“ analiza je poruka društvenog kretanja, tendencija i uzrokovanih konflikata izraslih na nerazumijevanju medija tj. preferencija rečene žurnalističke demokratije, a sa njom istovjetne politike, društva i morala, kao i razjašnjenja samih sebe u okviru medija.

Sulejmanpašić je ovom knjigom pružio ono što Rajt Mils naziva „demaskiranje“. I  to čega: demaskirao je konvencionalne klijentelističke umove, apologete medijskog i šireg statusa vjerovati a ne propitivati, sve po modelu interesne „objektivnosti“ čitave struje misli koja održava konsenzus o perspektivi blagodeti „žurnalističke demokratije“ u savezu sa stabilnošću pobjednika.

Govoreći o jednostranostima u okviru analize načina operisanja medija, ova lektira predočava povezani lanac uzroka, posledica i motiva koje u konačnom tvore moguću perspektivu kulture i politike medija kao šifre za (ne) shvatanje našeg odnosa prema svijetu i njegovim pojavama. Posmatrajmo i promišljajmo fenomenološki diskurs ove knjige u horizontima arheologije medija, istorije medija i teorije medija. To kritičko percipiranje više je od mapiranja i notiranja pukih specijalističkih disciplina, ili tek ikoničkih znakova današnjih medija.

Knjiga nudi teme za razmišljanje, za misao, upravo ono što obesmišljava poredak „žurnalističke demokratije“. Pažljivo prateći vertikalu Sulejmanpašićeve knjige diskusija na ovu temu izazvala bi rast zabrinutosti u okviru koje se prepoznaje duboka žurnalistička ruka pre – oblikovanja savremenog društva kroz kontekstualizaciju i konceptualizaciju manipulacije informacijama. Tek, kao i u doba nastanka ove knjige, tako i danas, istina postane relativna, komercijalna i lišena dijaloškog argumentovaog propitivanja. Konačno, kakav je to svijet u kome gospodari „žurnalistička demokratija?“ kako ćemo živjeti u njemu ako našim bićima upravljaju medijska mastodont bića i na njima uspostavljeni eksperimenti operacija sa istinom, politikom, demokratijom, religijom, kulturom i društvom.

Svakako, pored pitanja o kvalitetu „novinstva sa najmanjom mjerom žurnalizma“ Sulejmanpašić propituje, debatuje prirodu stvarnosti uzrokovanom tretiranim medijskim konceptima. Svakako da je pitanje, šta će ostati od ljudske svijesti ako ona bude mehanizovano generisana ka prostorima neupitanosti u kojima nema mjesta za misaonost drugosti.

Nema dileme da ovu izazovnu knjigu treba čitati i tretirati kao Prustov par naočara usmjeren prema spolja, a ako vam ne odgovaraju kako je on zborio uzmite druge, sami nađite alat koji mora biti vaš alat borbe.

Autor na kraju završne riječi zaključuje..“ ništa na svijetu ne može izbrisati iz čovjeka, dok je čovjek, taj moralni imperativ iako mu se glas može zaglušiti toliko da se skoro i ne čuje –  to mi ne može ništa na svetu oduzeti nadu da će posao moralnog i duhovnog uređenja novinstva biti jedanput svršen“