Žukva

Možda je stvorena od sunčanih kapi.
Onda je more umiješalo prste i rubovima zaliva, zatona, vala, prema kršu u kamenjar je odvuklo. Da bude žuti vez mediteranskom krajoliku.
Omamljivog mirisa ljeto sluti i priziva.
Tanke i elegantne zelene šibe njezinih drški, prkose kiši i svakoj proljećnoj neveri.
Onda raspamećena od sunca i žege, žukva je dom zrikavcima koji iz njenog žbuna orkestriraju.
Nebo se gura unutra pa žuta i plava čine rajski vrt.
Zato sam danas zaustavila auto dobrotskom bandom, ispod naselja Sveta Vrača, da je dotaknem čulima, a onda malom kamerom telefona smjestim u škatulicu za slike.
Točilo je nekad sunce ovim krajem, pomislih i kuda kod je ostala žuta kap njegova, klica je žukve nikla.
U cvjetovima je eteričnog ulja za lijek i miris a i otrova je blagog u njima.
Baš kao što je i sam život.
Korijen joj duboko prodire u zemlju za vodom.
Od žilavih peteljki njenih grančica, plele su se korpe i ribarske vrše.
U balice se sjećam žukve na pijaci. Najviše me bojom i mirisom na susrete treperave podsjeća.
Žukva ili Brnistra i Mediteran, reći ću.
Pomamna, omamljiva, od sunca i neba, zlatnim rubom zaliva mog u ovaj stađun procvala.
Pod brdom, đe nikada noć oči ne sklapa.
Uz nju plima strasti podiže jarbole noći.
Tišina i zvuk prolaze i ostaju između galaksija.
Ona cvjeta žuto, i na dobro sluti.
Možda i zbog žukve neće bolest vijeka ovog do kraja mog?
Ili su Sveti Vrači zatajno začarali.
Žukva, nijemi svjedok Božjeg dara.

Dubravka Jovanović