Vučić: Ništa loše nikada Crnoj Gori nijesmo učinili. Da, da. Osim genocida

Piše: Slavko Mandić

Ništa loše nikada Crnoj Gori nijesmo učinili, reče Aleksandar Vučić, srbijanski diktator i čuveni fenomenološki primjerak svega negativnog što je svijet zapamtio. Normalan čovjek, sa minimumom istorijskog obrazovanja, što će reći da zna i da nije prevarant i manipulator, tako nešto nikad ne bi izgovorio. Zato je Vučić tu da slaže i da ne trepne. I da mu njegovi privremeni saveznici i „ljuta“ podrška aplaudiraju razarajućim dlan o dlan udarcima, zbog kojih je nadaleko čuveni Marko Đurić zavrijedio ambasadorsko mjesto po sred Vašingtona.

Vučić je neuspjela onomatopeja. Osim često neartikulisanih podvriskivanja, u ambijentu koji podrazumijeva njega sa samim sobom, ovaj primjerak je reciklirana laž, obmana, manipulacija, falsifikat. Otuda mu sasvim prirodno izgledaju riječi pomoću kojih je sastavio prvu rečenicu. Ta monstruozna laž, srbijanskom voždu je hrana. U ranijem spektru pojavljivalo se Kosovo, ali kad ga je, upravo zahvaljujući bahatoj i glupoj politici koju je vodio, i on i njegovi slični prethodnici, potpuno izgubio, vratio se Crnoj Gori da je, poput svakog demona, satre u korijenu. I ovoga puta najmoćnije oružje mu je laž. Baš zbog autentično izgovorene istine oca nacije Dobrice Ćosića da je „laž srpski državni interes i da je laž u samom biću Srbina“. Diktator je ovu državnu srbijansku vrijednost naučio naizust. Od riječi, do riječi. Još je malo proširio i usavršio, ako je to uopšte moguće.

Aždaja srbijanske politične stvarnosti dobro zna kakav je strašni zločin u Crnoj Gori napravio krvavi Aleksandar Karađorđević, crnogorski unuk i zakleti krvnih vlastitog đeda kralja Nikole I Petrovića, u čijem se domu podizao, vaspitavao i stasavao. Zaboravio je zlikovac sa koliko je ljubavi i pažnje bio obasut. A i ako nije zaboravio, kod monstruma koji će na svoje udariti, proključa to zlo koje se ne da zaustaviti.

Ništa loše nikada Crnoj Gori nijesmo učinili, reče Aleksandar Vučić, i nošen „srpskim državnim interesom“ slaga. Jer, najstrašniji genocid toga doba, najkrvaviji pokolj koji je svijet zapamtio je upravo onaj koji je učinjen od strane Srba nad Crnogorcima u vremenu okupacije od 1918. godine.
Nezapamćeni teror zaprepastio je i nezavisne izvještače koji su se te 1919. godine zadesili u Crnoj Gori. Saopštavali su navodnoj svjetskoj demokratiji o strašnom stradanju Crnogoraca, uništavanju i paljenju njihovih domova, ubijanju đece, žena i starih. Uništavali su sve što ima crnogorski predznak i činili monstruozne zločine svake vrste. Zvanična politika moćnih zemalja svijeta ostala je nijema. Od takvih je i donedavni ambasador Francuske u Crnoj Gori izvjesni Timonije, sićušna neznavena figura, koja se osmjelila da u Crnoj Gori proteste upućenu preśedničkom kandidatu Milatoviću, demokratske i mirne, nazove „fašističkom agresijom na osnovne ljudske vrijednosti“.

A o kakvom se pogromu radilo pisao je čuveni američki dnevni list Chicago Tribune doslovice ovako:

…“Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mjesto najkrvavijeg pokolja u Evropi’. Ukoliko se Engleska i Amerika ne umiješaju, niti jedan crnogorski rojalista neće ostati živ. Srbi ih masovno ubijaju”.Crnogorce je ubijala ona ista vojska kojoj su naši junaci na Mojkovcu vlastitim životima čuvali odstupnicu dok nijesu završili bježaniju preko Albanije.

Možda upravo u herojstvu Crnogoraca i tom antičku mitu koji se ispreda oko njih, leži taj ogromni kompleks koji se utkao u srpsko biće? Vjerovatno i jeste, jer otkud tolika mržnja prema onome ko život nije žalio dati za saveznika, a kamoli za „brata“ Srbina.

A baš taj „brat“ Srbin, kako je zapisao  23. avgusta 1922. godine, beogradski dnevni list “Balkan” pod naslovom: “Ni pet odsto crnogorskih kuća i imanja u ovoj zemlji nije izbjeglo požar i pljačku”.  Naime, pisao je i beogradski list “Tribuna” u četiri broja, počev od 16. septembra 1923. godine, pod naslovom: “Pet hiljada kuća se u Crnoj Gori pretvorilo u pepeo” o nezapamćenim srpskim zločinima u Crnoj Gori.

A kakvi su monstrumi bili „naša braća“, srpski vojnici pod komandom majora Kecmanovića govori podatak o mučenju članove porodice Petra Zvicera, koje su na kraju neviđenog iživljavanja zatvorili u kuću i zapalili.

To ne mogu da čine ljudi. To čine zlikovci žedni krvi. Oni, koji su masakr nad nedužnim pretvorili u velikosrpski ritual.

Tu su jednako krive i crnogorske posrbice, koji su u svom narativu još gori od svojih mentora. Zbog onog istog kompleksa i stalnog dokazivanja u brojnim nesojlucima prema Crnoj Gori, koje su primorani da čine. A i da nijesu, to je za njih postala potreba i strast zbog kojih će jednom platiti visoku cijenu. Ako ne pred narodom, a onda pred stvoriteljem, sigurno. To nas nije naučila srbijanska odvratna i prljava propaganda, nego istorijska istina kojoj se povinujemo u cjelosti. Jer je istina sredstvo koje nam je ulivalo snagu i davalo nam moć da istrajemo.

Vidno nezadovoljan rezultatima popisa, koji ga nije zadovoljio, iako pokraden dobrim dijelom, rađen uz ogromnne pritiske iz Beograda, Moskve, Banja Luke, Vučić je, prikrivajući svoju zlu narav, opet slagao. Nakon one da nam nikad ništa nijesu učinjeli, evo i nove da smo mi njihovi partneri i da će se saradnja nastaviti. Pritom je mislio na one njegove poslušnike koji se zalažu da u vlastitoj zemlji dominantan bude jezik strane države i da Crna Gora kao država ponovo uđe u naručje „bratske“ Srbije.
Slagao je Vučić da je broj Srba porastao za 15,3 posto, ukoliko nije mislio na popisne Srbe, Ruse i ostale njegove popisne mirođije dovođene sopstvenim inžinjeringom na mjesto hibridnog zločina.

Pravi rezultati popisa ne mogu se ustanoviti. Zato ćemo koristiti Monstatove podatke koji se odnose na državljane Crne Gore bez stranaca, koji sa ovom pričom nemaju nikakve veze. Osim sa srbijanskom propagandom koja ne patiše.

Po popisu
Crnoraca ima 44, 57 %

Srba 33. 10%

Crnogorskim zbori 37. 34%

Srpskim govori 44, 13%

Pa kome milo, kome drago.
Bar za sad.