UNICEF poziva da otvaranje škola bude prioritet

Dokazi o negativnim učincima zatvaranja škola su ogromni, uz dugoročne implikacije po učenje, sigurnost, zdravlje i dobrobit djece zbog čega UNICEF poziva da škole budu među prvim javnim prostorima koji će biti otvoreni nakon COVID-19.

“Djeca i škole nisu glavni pokretači epidemije u zemljama; ne postoje poznati dokazi o korelaciji između stope prenosa bolesti i otvorenih ili zatvorenih škola. Ukoliko ne damo prioritet ponovnom otvaranju škola, vidjećemo poništavanje svega što je postignuto u obrazovanju u proteklim godinama. Najbolji interesi djece moraju biti u središtu odlučivanja o tome kada će se i kako škole ponovo otvoriti”, ocjenjuju u UNICEF-u.

Pandemija COVID-a-19 je prouzrokovala do sada neviđeni prekid u obrazovanju širom svijeta. Na vrhuncu pandemije, za vrijeme strogo restriktivnih mjera širom svijeta, preko 1,57 milijardi učenika je u više od 190 zemalja bilo pogođeno mjerom zatvaranja škola, a mnogi od njih su se snalazili s učenjem na daljinu, bez potrebne tehnologije.

Najmarginaliziranija djeca i mladi u svim zemljama svijeta – posebno oni koji žive u siromaštvu, iz etničkih manjina, djeca s invaliditetom, djevojčice i raseljena djeca ili djeca izbjeglice – najteže su pogođeni posljedicama krize.

“Rasprostranjen disparitet u pristupu mogućnostima učenja na daljinu, gubitak dohotka domaćinstava, diskriminacija i loše usluge socijalne zaštite znače da najranjivija djeca daleko zaostaju iza svojih vršnjaka i da su mnoga u opasnosti da potpuno ispadnu iz njihovog kruga. Što su djeca duže van škole, više su izložena fizičkom, emocionalnom i seksualnom nasilju, iskorištavanju i zlostavljanju. Duže vrijeme provedeno izvan škole povećava opasnost od dječijeg rada”, navode u UNICEF-u.

Djeca s nižim nivoima obrazovanja su u većem riziku od cjeloživotnog siromaštva, imaju manju očekivanu dužinu života i lošije zdravstvene ishode.

“Znamo iz iskustva, uključujući i iskustvo iz krize prouzrokovane ebolom, da se rizik povećava što djeca duže ne idu u školu. Trauma djece u krhkim porodicama, u porodicama u kojima su zlostavljana, zanemarena ili u disfunkcionalnim porodicama, da će ostati bez podrške nastavnika ili prijatelja u školi se udvostručava”. ukazuju.

Nakon što su škole zatvorene, osobe koje staraju o djeci i edukatori su iznašli nove načine kako bi pomogli djeci da nastave učiti.

“Ipak, pristup alatima koji su potrebni da bi djeca nastavila obrazovanje često nije jednak”, navode u UNICEF-u.

Više od polovine svjetske populacije nema pristup internetu, dok snabdjevenost električnom energijom i posjedovanje televizora i radio aparata variraju među zemljama.

“Da bi pomogle djeci da nastave učiti, vlade su koristile različite načine izvođenja nastave. Oko tri četvrtine vlada 127 zemalja je izvijestilo da se na njihovoj teritoriji koristi televizija i online platforme. Radio je treća po redu najčešće korištena platforma”, saopšteno je.

Kriza učenja je postojala i prije COVID-19, pri čemu preko polovine svih desetogodišnjaka u zemljama s niskim do srednjim prihodom nije u stanju shvatiti jednostavnu priču, dok svako peto dijete školske dobi nije išlo u školi.

“Ovi izazovi će samo biti produbljeni obrazovnom krizom prouzrokovanom COVID-19. Postoji opasnost da će se zaustaviti rad na rješavanju globalne krize učenja, a nastojanja da se unaprijedi pristup školama i kvalitet ishoda učenja su obustvaljena”, ističu u UNICEF-u.

Tri ključna prioriteta prilikom ponovnog otvaranja škola:

• Obuhvat najranjivijih

Škole moraju svoja vrata širom otvoriti kako bi se najmarginaliziranija djeca vratila u školske sisteme, uključujući i djecu koja nisu išla u školu ni prije proglašenja pandemije.

• Unaprjeđenje podučavanja

Moramo promovirati nove i inovativne pristupe učenju kako bi sva djeca bila spremna napredovati po pitanju tri ključne tranzicije u učenju:

Svako petogodišnje dijete je spremno za polazak u školu;
Svako desetogodišnje dijete posjeduje osnovne čitalačke i numeričke vještine; i
Svaki osamnaestogodišnjak/osamnaestogodišnjakinja posjeduje vještine za rad i život.

• Ispunjavanje zdravstvenih, psihosocijalnih i drugih potreba djece i mladih

Škole rade puno više od podučavanja djece čitanju, pisanju i računanju. One takođe obezbjeđuju ishranu i pružaju zdravstvene i higijenske usluge; usluge mentalnog zdravlja i psihosocijalnu podršku i smanjuju rizik od nasilja, trudnoće u ranoj mladosti i još puno toga.

Kada škole budu ponovo otvorene, treba da obezbijedimo zaštitu i nastavak pružanja ovih osnovnih usluga.

• Zaštita javnog finansiranja obrazovanja

Postoji neposredan rizik da vlade, užurbano nastojeći odgovoriti na COVID-19, više neće davati prioritet ulaganjima u obrazovanje. Budžeti za obrazovanje moraju biti zaštićeni, ne samo za današnju generaciju djece i omladine, nego i za buduću radnu snagu, ekonomski rast i društvenu koheziju.

• Nova konceptualizacija učenja za svako dijete

Ovo je ključni trenutak u globalnoj krizi učenja i ponovno otvaranje škola nije dovoljno. Trebamo iznova da konceptualizujemo svijet  u kojem će svako dijete učiti vještine koje su mu potrebne za uspjeh u životu, školovanju i radu. Moramo iznova konceptualizovati učenje kako bi svako dijete – uključujući i najmarginaliziranije – imalo jednaku mogućnost da ostvari svoj puni potencijal.

Bez ambiciozne akcije u obrazovanju i odlučnog fokusa na najranjiviju djecu, učinci pandemije bolesti COVID-19 će nas dodatno udaljiti od puta koji vodi ka ostvarivanju podciljeva u okviru cilja održivog razvoja 4 koji se odnose na obrazovanje u svijetu, uz katastrofalne implikacije po generacije učenika, kao i ekonomsku produktivnost i društvenu koheziju. Moramo djelovati sada kako djeca ne bi postala skrivene žrtve ove pandemije, noseći teret dugoročnih učinaka krize.