Tjentište

Piše: Dubravka Jovanović

U ona dobra, sretna vremena kada su rijeke bile čiste, a kruh dobar, godišnja doba padala kad  im je doba a ratovi zaboravljeni, po pravilu se odlazilo na godišnje odmore.
Moji roditelji, koji su pripadali srednjoj građanskoj klasi, za popravak krvne slike i promjenu arije, vodili  su nas diljem Jugoslavije, zemlje ljepote kontrasta, mira i prijateljstva.
Nezaključano auto ste mogli ostaviti i po noći u Dubrovniku i u Ohridu, na Zlatiboru i Gorskom Kotaru, na Šar Planini, Zrenjaninu, Titovim Užicama, Bledu i Bohinju, Opatiji i na Tjentištu.
Crno bijele fotografije, uredno složene u par šklatula od crevalja,  iz očevog švajcarskog foto aparata u kožnoj futroli u kojoj se štivao, i danas mirišu na minulo vrijeme u roditeljskom domu.
Vakcinisani obaveznom vakcinom BCG protiv tuberkuloze, od koje je ostao štambilj  na miški, i redovnim snimkom pluća rendgen autom, koje je posjećivalo škole, za ferije dugog toplog ljeta partilo se na vjađ.
Miris malih šumskih jagoda u pitoresknom Čajniču, (naselju na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine) odakle je sa džamije izlazio hodža molitvom u podne i pred noć, za mene je bio doživljaj koji se mjeri malom vasionom.
Ukus jagodica s mirisom planine i pjesma hodže u crnom, od čije mistike sam se malo bojala, sve dok mi nijesu objasnili da to zapravo ovom narodu znači isto što i zvona sa katedrale Svetoga Tripuna ili hrama Svetoga Nikole u mom kraju za bokeški svijet.
Nikada više šumske jagode čini mi se, nijesu imale takvu slast i miris. Takvu crvenu  boju na zelenom listu njihovom. Izgledale su u dubokoj šumi kao perle koje, poput čarolije, kratko traju. U mom sjećanju ostaše baš kao klikeri djetinjstva.
I  jagode i džamije, kuće, i bungalovi u šumi, divni ljudi i bosanski lonac njihov, kojim su nas tratavali, progutao je strašni mrak rata 90-ih.
Što li je sa Hajrom i Šabanom i njihovom đecom  Mirsadom i Eminom, zaboravih imena ostalih a i tačan broj?  Đe im ono bi kuća, bijela, na obali Sutjeske na Tjentištu, zapitah se na staru 2021. godinu, u susret Novoj, koju sam dočekla u Sarajevu?
U kraćem odmoru na Tjentištu, uz kafu iz fildžana sa lokumom, kao haljina kada se rašiva, odmotao se film iz čistog djetinjstva mog.

Nasred kamare, jedne jedine i velike, u kući Hajre i Šabana, njihovih petoro, šestoro, i nas iz kampa obližnjeg  još toliko, u krug na podu navalismo  na vruću pitu Hajrinu iz tepsije boje srebra, ulubljene po kantunima.
Nikada više nijesam jela ukusniji burek i nikada  slađi med boje ćilibara, kojim nas je častila. Uzmi bona, i sad mi odzvanja ono otegnuto po bosanski, kako nam je govorila Hajra bijelog tena i marame oko glave, nudeći nam još.
Zlopitni i razmaženi, mi đeca s mora, izuzev našeg druga Miška, kojemu je malo bilo devet domaćih žutih jaja za kajganu, navalismo na ponuđenu hranu.
Na opšte zaprepaštenje tete Zorke i moje mame, koje su se zabrinule đe smo a mrak će skoro, ne vjerujući slici i prilici u kojoj su nas zatekle.
Na podu tepsija pite krompiruše u sredini i terina meda pored nje, a mi đeca u krug prekrštenih nogu, sretni.
Mirsad i Miško zagrljeni i masni od vrućeg bureka koji im je curio niz bradu.
Mila, nešto malo starija od mene, koja mi je prva lakirala nokte, po običaju pjeva.
Odosmo u kamp, a Hajrina đeca za nama, da nas isprate i da za sjutra zakažemo novo druženje.
Kada se završio naš odmor na Tjentištu, Hajra i Šaban sa svojom djecom tužno su nam mahali, dugo, dok nijesu postajali sve manji i manji u retrovizoru, uz poziv -dođite nam opet, biće pite i meda. Ostavismo im deke i jakete, kušine i sve ljepše što smo imali za kampovanje .

Sutjeska huči bistra je i hladna. Odoh do rijeke u koju sam spustila suzu i sliku djetinjstva da ostane na dnu njenom.
Sa još jednom upečatljivom. Otac moj, komunista, humanista, zatim dondo Đoko, Branko, Boško i prvoborka, pravična i časna teta Zorka, održali su nam čas istorije i poveli nas do spomenika partizanskom komandantu Savi Kovačeviću.
Slika govori sve. Postrojili nas po veličini uz ogradu od kovanog gvožđa pored spomen ploče legendarnog heroja Save. Mi ozbiljni u stavu mirno, za minut ćutanja onima koji su nam donijeli slobodu. Hrabrim borcima čuvene bitke na Sutjesci. od čije krvi su možda onako crvene šumske jagode. Onima sa polegnute trave i raskopčane partizanske bluze, klonule ruke sa ispuštenim ljiljanom, kako im se stihom poklonio Izet Sarajlić.
I mi smo ostavili freško ubrano poljsko cvijeće sa Tjentišta na Savin grob.
Na Tjentištu je danas memorijalni kompleks u sastavu Nacionalnog parka Sutjeska.

Bijeli se, u jurišu do slobode, spomenik, posvećen bitki na Sutjesci, do kojeg vode skale na zelenoj padini, i moje misli uronjene u jedno časno vrijeme.
Refren pjesme „što to huči Sutjeska“ pratio me dalje, tog pretposljednjeg popodneva stare 2021. godine na putu do Sarajeva.
Bez komande iz mozga melodija bi sama nadolazila, pa se malo povukla kao rijeka i opet nepozvana mi stizala tokom čitavog trajanja puta.
Sarajevo i Baščaršija. Razumije se, Jugoslavija. Niko nikoga ne pita ko je i odakle je, samo se pjesmi pridružuju tamo đe se pjesma čuje.
Sa naše sećije ispred jednog od brojnjih autentičnih kafića, poslastičarnica i čajdžinica se čula pjesma na ispraćaju stare godine.
Nikšićanke i Bokeljke uz refrene veselja za zdravlje i sreću, a sa nama Kolumbijac i Zagrepčanka, pa Slovenac Janez sa sestrom i prijateljima.
To, to, to je to, ajmo svi da igramo, čula se Brena  sa razglasa u čaršiji.
I to je to, kada  bi se raja pitala, rekoše mi sjutradan na Vrelima Bosne prijatelji Zijo i Zulfo i nastavili uz podrazumijevajuće ćevape u somunu, onom njihovom gostoprimnošću kojom i rukom i riječju grle čitav svijet.
Na rimskom mostu koji, kako mi Zijo reče nikada i ni u jednom ratu niko nije srušio niti povrijedio slikali smo se.
Da, rimski mostovi odolijevaju svakom zlu, rekoh uz gutljah hladne Bosne koju valja okusiti. To je bila moja molitva na rijeci.
Đir po gradu u prijateljskom stisku ruke i odgovorima na sva moja pitanja.
Onda muk, kada smo došli do Velikog parka i spomen obilježja ubijenoj đeci opkoljenog Sarajeva 1992-1995. Zijo je samo kratko kazao: Spomenik svoj ubijenoj djeci, svih vjera i nacija.
Na valjcima na kojima su utisnuta njihova imena činilo mi se da izviruju plavi čuperci i smeđe kovrdže.
Zajecala je sloboda kada su utihnuli kuršumi, pomislih i ne izgovorih na glas.
Danas je 21. stoljeće . Stigla i 2022. godina.
Sa portala loše vijesti. Virus u mutacionim oblicima hara.
Dodik divlja. U Crnoj Gori crkva vodi glavnu riječ.
Sve je manje obraza i časti.
Ljudi se mrze ako ne misle isto.
Na Baščaršiji sam pred polazak kupila suvenir. Bijeli cvijet majki Srebrenice sa zelenim tučkom, dovoljno smjeo da miriše pored knjige „Ljeto prije sumraka“ Doris Lesing, i u uspomeni.
A kraj Sutjeske, hladne vode, vjekuje hrabrost. Nad njom se magle tope.

Prvi su dani 2026. godine. Spomenici se četnicima u mojoj zemlji podižu i  remućaju. Spska crkva vodi glavnu riječ. Nacionalizam divlja. Hrabrost zašutala. Ptimjera čojstva i junaštva jedva u pojedinačnim primjerima.
Tuđe nam je bliže od svojega.
Novu sam dočekala vanka u Andaluziji, predivnoj, vatrenoj, sretnoj, uređenoj.
Ali je moja Boka i moja Crna Gora ljepša. Najljepša!
Kad  joj se opet upali svjetlo i stigne sunce, vjerujem .
Danas, u  škureci opštoj, jedino se snijeg zabijelio.