Sviraće ponovo prvi džuboks (1906) u kafani Toma Katurića, tradicionaliste, svjetskog filateliste i pomorskog kapetana

kapetan Tomo Katurić

Tamo gdje valovi uz zvuke catare udaraju o obalu, kao lanterna pomorskoj tradiciji svijetli kuća Katurića.

Dom ove bokeške porodice u Kamenarima procijenjen je kao vrijedna kulturna baština.

I pored pritisaka sadašnjeg vremena, u kome materijalizam pobjeđuje duhovnost, Tomo Katurić se ne odriče bogate tradicije svojih predaka i nema para za koje bi prodao kuću svojih predaka, kazao je gostujući u Skala radiju.

Pod njenim krovom, uz miris prošlih vremena koja se ogledaju u starinskim, venecijanskim ogledalima, uz kineske vaze, srebrno i porcelansko posuđe, portrete slavnih pomoraca ovog kraja i slike bitaka na moru, komode i staro, trofejno oružje, prelistava se duga i slavna priča Boke Kotorske, za koju je vezana drevna  mudrost: “umoči prst u more i imaćeš vezu sa cijelim svijetom“.

Nijesu tada bile, a ne bi nikome ni trebale internet konekcije.

Vezu sa svijetom stvarali su pomorci ovog kraja, čiji potomak, tradicionalista i u svijetu poznat filatelista Tomo Taturić čuva zavjet prađedovski.

Za nova vremena, kada se novcem sve može kupiti, Tomo nema cijenu za koju bi prodao svoj dom i svoje kolekcije.

Prilikom izložbe filaterije u prestižnom Porto Montenegru u Tivtu tokom sajma nautike, jedan gospodin iz Emirata se zainteresovao za eksponate, što je obradovalo Katurića, ali mu je takođe kazao da sve može detaljno pogledati i snimiti, ali da nikada ne može kupiti.

Slična priča je i za sve one koji su bili zaintereovani za kupovinu njegove kuće.

“Dok sam živ, čuvaću filatelijsko blago i tradiciju, a pokušaću to prenijeti i na svoja dva sina, jer je to istorija Boke i njene pismenosti“, priča Katurić.

“Pomorci u Boku nijesu donosili samo novac. Donosili su nešto mnogo vrijednije. Zato smo bili dio Evrope  i svijeta i toga nam nije manjkalo, ako nam manjka danas. Materijalno i nematerijalno kulturno blago najbolje o tome svjedoči i treba ga čuvati i sačuvati radi našeg potomstva. Mladi moraju znati ko su im bili đedovi i prađedov, kuda su se kretali i kojim morima plovili”, poručuje naš sagovornik.

U prizemlju kuće Katurića je kultna kafana, a u njoj stari, dobri džuboks koji je u Boki prvi svirao, baš na ovom mjestu.

Ovih dana, podsjeća Katurić, slavila se stogodišnjica ustanka mornara u Boki, a 27. i 28. januara 1918. godine su se mornari koji su spremali ustanak sastajali i dogovarali upravo u kafani Katurića, uz zvuke iz džuboksa, kojeg je đed Tomo iz Viene donio u Kamenare.

Ova kafana 111 godina je opstala i opstaje, uprkos ogromnim pritiscima da je više ne bude, ili da je otuđim, rezignirano priča Katurić.

“Otvorio je 1906. godine i moj đede Toma, koji je bio u Rusiji, trgovao sa žitom i na povratku sagradio kuću i u njoj kafanu u kojoj i danas, uz čašicu razgovora ima mjesta za sve ljude dobre volje. U kafani je izložen džuboks, a muziku njegovu zamijenili su savremeni uređaji. On i danas, uz popravku dobrog meštra može zasvirati. Navijao se na ručku, ubacivao novac i ko zna koliko je valuta promijenio. Danas je, dok ga ne popravi, prava turistička atrakcija”, naveo je on.

Biće, kaže Katurić, tek onda kada ponovo zasvira.

Na kraju razgovora, Katurić je pokazao poziv za bal u ovoj kafani iz 1912. godine u kome piše: “Volontersko društvo Kamenari poziva na svečani bal u kafanu Katurića, a prilog ide Crvenom krstu Crne Gore“.

Od svog bogatstva ova kuća tradicionalno je davala drugima i danas pod njenim krovom mjesta je za ljude bez granica i podjela, poručio je ovaj autohtoni Bokelj.