Sveto, svaka ti je sveta

Piše: Dubravka Jovanović

Dugo već nijesam ostala zakovana pored malog ekrana, posebno na temu politike u Crnoj Gori, takođe tako dugo već šporke.
Gutala sam svaku riječ. I glasno govorila, Sveto, svetilo ti se!
Tema bandijera, selo Štitarice blizu Mojkovca, čiju svjetlost “dade istorija”. Da pokoljenja djela predaka sude. U njihovim zjenicama zastava se vijorila i do pobjede im svijetlila.
Sa tog pojilišta hrabrosti, slave i slobode, danas slijepi za ljubav i čast rodne grude, krv ti piju Crna Goro, ne znajući da je junačka.
Da je crvena kao drenjina u drači.
Kao bandijera tvoja koja  na po koplja samo može biti istaknuta za njihovu mržnju prema svome i njihovu ljubav prema tuđem, kako reče junak ove priče  Sveto Baković, dostojanstvom svojim,  uspravan i dok sjedi.
Tvoja istina u lice diše i u lice zbori. Zato je  danas Sveto i njegove svete istine istinskih Crnogoraca i Crnogorki, junak ove priče.
U mojkovačkom selu Štitarice  vodi se rat zastavama.
Srbi, odnosno srpska crkva posred svetog mjesta, zastavom tuđe zemlje narušava  mir duša slavnih predaka.
Kao prstom u oko, zastavom tuđe države na kavgu spremni, da pomute dojučerašnji sklad komšija, kumova, prijatelja ovog sela, đe su se bez razlike skupljali na mobe, svadbe, slave, rođenja, krštenja, sprovode, ispraćaje u vojsku i uz kazan prvotoka pili i nazdravljali.
Živjeli u miru i kako Bog zapovijeda i na minus 20 mojkovačkih i plus 40 ilindanskih, kako mudro reče mještanin Sveto Baković obraćajući se crnogorskoj javnosti. Svaka mu je riječ bila za libro i mudrost.Za poštovanje i za divljenje. Za ponos i za ugled. Za opomenu i za istinu.
Glasom bez podignute oktave, stasom bez grimase na  svijetlom obrazu i bez gestikulacije čistih ruku, Sveto je plijenio.
Sveto se morao slušati jer je magnetskom silom duha i istine koju je izgovarao tako lako, čisto i prirodno, bez suvišne riječi, zarad pravde i zarad mira, zakovao, reći ću svakoga ko se našao pored televizora.
Da ne trepne. Da sluša, da šuti  i da uči.
“Trenirati nam živce nije ni dobro, ni zdravo.
Trikolorne im bolje prijaju od crnogorskih. Ali neće moći. Ovo je naš odgovor na njihovu ljubav prema tuđem a mržnju prema svom.
Najbolje bi i da je sreće bilo da na groblju nema ni jedne zastave.
To niđe na svijetu nema i nikad nije bilo.
Nije im tu mjesto, ali danas živimo život koji nam je nametnuo kolektivni ugovor koji je Abazović potpisao i koji kada sam ga zvao da pomogne u ovoj situaciji i kaže crkvenjacima da uklone zastavu mi je odgovorio da nije u mogućnosti, jer nije više na vlasti.
Svemu postoji mjera i tolerancija, ali ovo se neće i ne moše tolerisati, riječi su Bakovića,  reći ću zlatom posute.
Ako je njima možda odozgo rečeno da na groblju mora biti istaknuta srpska zastava, nama je takođe neko odozgo kazao da će ostati crnogorska i na Lovćenu i u Ulcinju i u Pljevljima, mirno ali sugestivno, čvrsto i dostojanstveno, čojski i patriotski, poručio je Sveto Baković i dodao: Biće jarbola i zastava koliko god da je potrebno i ljudi i para iz sopstvenih džepova, koliko god i kako god da ih  uklanjaju!
Viorit će se crnogorska sa jarbola pravde visoko da zapara prostor i vrijeme dok je Bakovića i njegove čete. Da im se smije u bezobraz.
Da im pokažu koliko su ništa i kako su pogazili krstove i grobove, prađedove, međe i baštine. Pusti su im putevi namjere da izdaju, slome i prodaju u noćima vilajeta mrklog mraka njihovoga.
Ni usnulima ne daju mira. Zato se viori na jarbolu visoko bandijera rosa la triumfera. Za gutljaj i svemir  slobode koji krijepi  i spas imenu što se vječnost zove.
Zastava u Štitaricama da otrov izdaje ne nagriza obraz Crne Gore.