Strategija švrake

Tekovine litijaške kontrarevolucije ne smiju biti ugrožene. Pravi razlog? To bi zapečatilo mnoge političke karijere – koje mogu da opstanu samo dok srpske službe i Crkva Srbije daju logističku podršku. Bez toga – mnogi od ministara i direktora morali bi da pokažu i dokažu svoje diplome – jer sada nema nikoga ko bi ih na to natjerao. A njihove slavne rezultate već vidimo

Piše: Miodrag Vlahović

Peta godišnjica avgustovske vlasti protiče u kolotečini na koju su nas – priznali mi to ili ne – navikli Avgustovci.

Na jednoj je strani lažna mantra o narodnom pomirenju i slavljenje obljetnice kao dokaza o smjenjivosti vlasti i rušenja “partijskoj monopola”.

Avgustovci nemaju što da pokažu: njihova osnovna logika ostaje manipulacija strahom o povratku DPS.

Tekovine litijaške kontrarevolucije ne smiju biti ugrožene. Pravi razlog? To bi zapečatilo mnoge političke karijere – koje mogu da opstanu samo dok srpske službe i Crkva Srbije daju logističku podršku. Bez toga – mnogi od ministara i direktora morali bi da pokažu i dokažu svoje diplome – jer sada nema nikoga ko bi ih na to natjerao. A njihove slavne rezultate već vidimo.

Posljedice svog rada, dakle, sve teže mogu sakriti. U svim sektorskim politikama vlada rasulo – bezidejnost i destrukcija. Urušavanje i degradacija krase njihove “ekspertske” napore i lažna dostignuća. Crna Gora gubi istorijski korak. Evropska agenda je samo ukras – kao plastično cvijeće u vazi bez vode: šareni se u svom mrtvilu i uzaludnosti.

Za to vrijeme, na opozicionoj strani vlada učmalost i inercija. Nekadašnje vladajuće partije – svaka na način koji odgovara njihovom pojedinačnom uticaju prije 2020. godine – se ponašaju, i dalje, kao da su partije vlasti.

To je njihova suštinska greška, koja proizvodi narednu: na (dobronamjerne) sugestije i kritike da bi trebalo i da bi morali drukčije, bolje i efikasnije, odgovaraju mrzovoljom i tekstovima u “najcrnogorskijim” crnogorskim medijima. Kao da i dalje imaju (umišljeni) monopol – što nisu imale ni prije Avgusta.

“Treba sačuvati jedinstvo”, “DPS je pojedinačno najveća partija”, “treba biti korektan prema vjernicima srpske crkve i ne vrijeđati ih (pravim) imenom te organizacije – Crkva Srbije” … Građani, iz sve to, “treba da pamte greške vlasti” i da ih se sjete na izborima 2027?!

Tako DPS, i, u manjoj mjeri, Evropski savez, šalju nepametnu i kontradiktornu političku poruku, koja izaziva konfuziju i dezorijentaciju: situacija je teška – katastrofalna, čak – ali nemamo namjeru za bilo kakvim pokušajima da je promijenimo i prije projektovanog roka za redovne parlamentarne izbore!

To je ozbiljni promašaj, koji dezavuiše i sâmu priču/ocjenu da Crna Gora srlja u propast. Ako je tako – a jeste, nažalost – onda svaki razumni opozicioni napor treba da bude usmjeren da se aktuelnoj vlasti “stane za vrat” – koliko je sjutra! “Sjutra ujutru, vrlo rano ujutru”, rekli bi Englezi.

Umjesto toga, naša opozicija kalkuliše i čeka da se, naprečac i volšebno, vrati u vlast, računajući, sva je prilika, da će joj se onaj dio DPS koji je, do 2020, bio vezan interesno, a ne ideološki i politički, vrati u naručje. Pogadate – tu se radi o Spajićevom PES, koji su listom DPS po porijeklu i političkim korjenima – u bar 80% slučajeva …

To je račun bez krčmara, to jest, preciznije – račun sa onim koji se samo pretvara da je odlučujući faktor.

Dok premijer Spajić planira tzv. rekonstrukciju Vlade, u kojoj će promijeniti nekoliko posebno neuspješnih ministara i, možda, ponekog ili sve iz Bečić-Bogdanović Demokrata, naša opozicija pazi da se ne zamjeri previše PES-u i da održi dobre odnose sa kolaboracionističkom Bošnjačkom strankom i sa veleizdajnikom Abazovićem i njegovom URA.

To je (vrlo) pogrešna strategija. Za nju bi bio neophodan jedan crnogorski “Bog iz mašine”, uz puno benevolencije i iznenadne pomoći sa strane – da bi se PES odlijepio od neočetničkih i srpsko-ruskih struktura u Mandićevoj ZBCG. (Pitajte Spajićeve ujake – sa mantijom i bez nje!)

Za to vrijeme, u bratskoj Srbiji, koja je, ne samo od avgusta 2020, direktni promoter, logistička platforma i učesnik sunovrata Crne Gore, vlast Aleksandra Vučića je definitivno uzdrmana. Krenula je na put bez povratka.

Loše je i nepametno za crnogorske demokratske, građanske i evropske opozicionare da promjenu u Beogradu čekaju bez jasnog plana, bez rasprave o sopstvenoj strategiji i neophodnim koracima da se ona ostvari – pa, čak, i bez promišljanja o tome što, kada i kako treba činiti.

Građani Crne Gore imaju pravo da od njih očekuju akciju – koja bi, po odlučnosti i hrabrosti, otišla korak dalje od stavljanja naljepnica na sramotni i uvrjedljivi novi znak Skupštine Crne Gore – zgradu Zetske banovine … I da nije tako – da i građani ćute, kalkulišu i čekaju – crnogorski političari imaju istorijsku obavezu da o tome razmišljaju i da to rade. Zato su birani i ta obaveza se podrazumijeva.

Da li su oni toga svjesni ili ne – mučno je pitanje, koje govori samo o njima.

Sigurni smo da znaju da od odgovora na to pitanje ne mogu pobjeći.