Slavljenici i korotnici

Draško Đuranović

Piše Draško Đuranović

To je današnja Crna Gora, ova od 21. maja 2021. Obezvlašćeni građani, bez političara, slobodno slave na Ivanovim koritima i Cetinju, dok politički korotnici na vlasti, a bez građana, izvode otužnu paradu kiča u Podgorici.

Petak 21. maj. Od prijestonog Cetinja, grada iz kojeg izviru svi crnogorski putevi, protezala se vijugava, kilometrima duga, kolona automobila; Borovik, Dubovik, Čekanje, Njeguši, pored rodne kuće Petra I i Petra II; sve i svi na okup; vijorile su se crvene zastave, državne, krstaš barjaci…

Crveno more na zelenoj čoji Ivanovih korita. Ispod Lovćena koji to od gore gleda sve.

Osmijeh Ljuba Čupića sa grudi i iz duša đevojaka i momaka; babe i đedovi sa unucima, mladi roditelji sa djecom u kolicima, vedro i razdragano. Bez mrkog pogleda, bez jedne grke riječi. Tamo u uvali, grupa Nikšićana obučena u zelene majice, došli još od zore i postavili sofru u ladovini; dolaze Danilovgrađani, Bjelopoljci, Barani, Kotorani, Plavljani, Beranci, Rožajci, Mojkovčani… organizovano, u velikim grupama, ulaze među masu pozdravljeni ovacijama; izvire ona gorštačka energija i prkos.

Petak 21. maj, Ivanova korita. Na poljani se igraju đeca lopte, badminton, baca se frizbi; crnokosa djevojčica, obučena u crnogorsku nošnju, sa tradicionalnom kapom na glavi, mirno sjedi u travi… Pozdravljaju se znani i neznani, slikaju se ljudi; crnogorski selfi sa više desetina hiljada ljudi, čuju se zvuci ,,crnogorskog proljeća“; miješaju se pjesme sa zvučnika sa pjevanjem raznih grupa iz polja; kao neki crnogorski Vudstok – parada slobode i jednakosti.

I onda himna, a iz hiljada grla ,,volim zemlju svoju“… I kratki, britki govori: jednovjerski skup pod Lovćenom, objedinjene sve crnogorske religije u jednu vjeru – u opstanak države Crne Gore.

Pa onda na Lovćen, 461 stepenica do gore. I nazad sa Jezerskog vrha na Cetinje, povratak u istorijsko crnogorsko jezgro; crvena crnogorska zastava, na Cetinju, podno drevnog Ćipura. Najveća ikad. Stotine, hiljade momaka i djevojaka koje je podižu iznad zemlje, zastava koja se para i cijepa, cijepajući i nade i srca okupljenih. Onda, kao i uvijek kroz istoriju, Crnogorke na okup, oko jedne zastave; šiju, zašivaju, štepaju satima, pomažu im i majke i ćerke, sve dok nije pala noć.

Mrak na Cetinju, tog 21. maja, bio je drugačiji: uzdigla se, nestvarno obasjana upaljenim bakljama prisutnih, velika crvena zastava. Lagano ali sigurno, sve do neba. Nije ovo ona izrešetana mecima sa Vučjeg dola, ali jeste crnogorska zastava, koja skuplja rane svih nas, zabrinutih da Crna Gora, opet, ne padne pod neku novu okupaciju, onu najgoru, unutrašnju, od ljudi koji ne znaju što je crnogorska istorija i kakva treba da bude crnogorska budućnost.

Ko je bio na Cetinju za Dan nezavisnosti, ponio je nadu sa sobom – da će biti vječna, dok ima onih koji ne kleče, ne ljube lance i nemaju rezervnu domovinu. A ima takvih puno, i biće ih još više.

Ima, na žalost, i onih drugih. Viđelo se to istog dana, samo tridesetak kilometara dalje.

Petak, 21. maj, Podgorica, Trg nezavisnosti. Počasna garda, vojni orkestar, državna himna; predsjednik Skupštine, premijer i vicepremijer, neki ministri i još nekoliko zvaničnika, bez naroda na koji se pozivaju i u čije ime vladaju. Više tjelohranitelja nego okupljenih građana. Svečano i – prazno, na Trgu i oko njega, u srcima i u dušama.

Vjerovatno slučajno, ali sa puno simbolike, bilježi kamera režimskih ,,Vijesti“, a prenosi uživo portal: uvoštene figure, tamna odijela i crne maske preko obraza. Lica bez sjaja, oči bez izraza, govori bez značenja. Državna himna nezavisne Crne Gore za postrojene ljude koji su, većinom, bili protiv crnogorske nezavisnosti.

Mora da su im ranije, dok nijesu bili vlast, bila mučna ta crnogorska proljeća; obilježavanja 9. maja, Dana pobjede, podsjećanje na besmrtni zavjet Ljuba Čupića i proletera sa Ljubinog groba. Trebalo je izdržati 21. maj, Dan nezavisnosti, kad su građani, olovkom i slobodnim umom, obnovili samostalnu Crnu Goru…

Sad je oslobodiocima još teže, na vlasti su i moraju obilježavati datume vlastitih poraza, i Dana pobjede i Dana nezavisnosti. Da mogu – prespavali bi; da smiju i da su iskreni –– tihovali bi po manastirima kojima upravlja tuđa crkva. Oslobodioci su zarobljeni u državi čiju nezavisnost nijesu željeli, a kojom hoće da vladaju. Zato je ,,slavlje“ u Podgorici za 21. maj bilo više nalik okupljanju korotnika.

Nije to za osudu, više je za tugu svih građana, onih koji podržavaju vlast i onih koji su protiv vlasti. Kako je, da li boli duša, to kad ne osjećaš sopstvenu državu u kojoj si vlast kao svoju domovinu, kad ne podnosiš državnu zastavu koju predstavljaš; ili je, može biti, samo neugodno, pa zabiješ glavu u ramena i ćeraš dalje, po tuđem nalogu i putu?

E, i to je današnja Crna Gora, ova u dvije slike iz dva grada 21. maja 2021. Obezvlašćeni građani, bez političara, slobodno slave na Ivanovim koritima i Cetinju, dok politički korotnici na vlasti, a bez građana, izvode otužnu paradu kiča u Podgorici.