Ćutanje “savjesti”

Piše: Slavko Mandić

Noć se mrkla spuštila na Crnu Goru. Ni sunca nema da ogrije, ni mjeseca da obasja. Muk. Uplašili krpelji vlasti blijede kopije sokolova i orlova. Njih bijedne bijaše lako prebačiti u ništa. Zato u njima nema ljubavi i poštovanja za druge. Niti u takve tako nešto može stati. Pa ni onda kad gorostasi, na koje je sila, snagom prljave politike udarila da satre, ponizi, omalovaži, ugrozi. Nema ih da se riječju suprotstave neljudima i da pruže ruku onome koji čami u kazamatu po volji ništarija i izroda. Da se isprse, da brane slobodu, i svoja i prava svoje đece śutra. I da kažu: Stani više aždajo! Ni korak dalje. Možete ugroziti život čovjeku, i to činite po zadatoj jednačini u kojoj je sve poznato. Ali mu nećete ugroziti čast i čovječnost, za koje je spreman položiti život. Jer, kako reče, što će ti život ako nijesi čovjek? Na njegovom primjeru, vrijeme će pokazati, vaspitavaćemo đecu. A ti ćutolozi, „patriote“ sa glavom pod kušinom, samo su primjer kukavičluka i veleizdajničke tragike jednog naroda. Njima i nije mjesto tamo đe su ljudi. Oni su na onu drugu stranu, koja je stanište za insekte. Ljubeći neman, valjda nijesu svjesni da ih ona prigrli samo dok služe, a onda ih otrese i pušti niz strminu da se koprcaju u glibavo poilo za stoku.

U njih ni stida ni srama. Vrte se gospodaru oko nogu i čekaju da im bači kost za glodanje. A ono što izaziva plač od smijeha je šaka jada gospodara, ma kad vidiš što čine, razumiješ da tu niti većeg sitniša ima, niti gromoglasnijeg antičojka. Strašno je kad ti je minijatura prepreka. Da ti jedva vidljivi pojavnik čini problem od kojeg se pred civilizacijom sramiš. Ali i zbog sebe, što si postao takav kakav niko tvoj nikad bio nije.

Dok čovjeku naočigled naroda ti politički mravojedi uzimaju život i bijedne preletačke (s)tvorove opominju što im se može desiti ako bi opet u ljude htjeli, gospoda našeg naroda u kafićima ispija i kleveće čovjeka do čijih visina ne može nikad. Zavide mu zbog toga i htjeli bi dati ruke tirjanima, ali ih u tome sprječava samo bojazan da bi se ovi isti mogli opet vrnut na vlast. Jadnici ne znaju da im se ništa ne bi desilo, jer su ih upravo takvi i načinili takvima. I sve im dali. A što nijesu, sami su uzeli. I zagrili potom „oslobodioce“ i počeli u njih da se kunu, kao i u one prije avgustovskih nepomenika. Pritisnuće ih organizovana ideologema, kleromilitantna, naoružana kvalitetnom glupošću spremnom da oposli svaku rabotu u skladu sa odgovarajućom naknadom. I samo to je mjerilo u koje je smještena osvetnička boleština tragedije nepotrebnog postojanja ljudskog izroda. Strašno je to i prosto boli. Teško se može podnostiti rast drače koja puzi uz čojka i podmuklo gleda kad će ga i đe jače ubosti.
Uboga pogan se zaklinje u ono što nema. Svjesna je da je antipod ljudskog i da će dovijeka biti samo ljigavi gmizavac. Ščepala je vlast uz pomoć zapadnih „demokratija“ i iskrenih „prijatelja“ koji su već jednom, vijek ranije, ovaj nama sveti krš darovali istom zlotvoru. I tada i danas uz pomoć bijednih izdajnika roda svoga i pogani koji se rađaju samo da učine štetu. To su oni isti koji su već jednom osujećeni u namjeri da ubiju i ponište Crnu Goru, ali im nije moglo biti jer je tada bilo iskrenih i hrabrih koji su ih spriječili. E pa ti isti danas vladaju i pune kazamate onima koji su spriječili rđu da se širi.

A Čovjek, stamen i čvrst stoji na postamentu života, zagledan u istorijsko trajanje svojih potomaka. I pita ih je li mu obraz svijetli i je li se imao rašta roditi.
Prolomi se munja i strašni udar nađe iskru u kamenu. Razliježe se zemljom ponosnom. I smijeh se čuje. Grohotom, kako i slijedi kad se sprdaš s nepomenicima. Stotinu smrti ga ne mogu ubiti. Jad može da nasrće. Uzalud. Neće se pomjerit niti će ga dotaći njihova mržnja. Jer ona je plod kompleksa i strašnog suda koji ih je načinio takvima, znajući im unaprijed sudbinu. Za njih, zbog ovoga što čine nema samo 9 krugova pakla. Oni će biti smješteni u nekom koji se upravo stvara, jer je vlasnik pakla shvatio da ima kandidate kojima je dosadašnji režim organizacije unutar postojećih krugova, nagrada nezaslužena.

POTONJA JE URA, napisaše ponovo crnogorske patriote, nezavisni intelektualci i aktivistkinje, ponosite Cetinjanke. Subota, 11. maja u 18 sati. Ispred SDT-a u 18 sati.
Spasimo život Milivoju Katniću!!!
Možda će uspavane ljepotice našeg društva, oni koji navodno nijesu ni tamo ni ovamo, a znamo đe su, da bi dovatili zeru vlasti, probuditi savjest, ako je bar malo imaju. I da će doći, jer je istinski POTONJA URA. Moraju znati da pokoljenja djela sude. Neće im biti oprošteno od najbližih. NIKAD, sigurno je!