SJEĆANJE: MILAN KOPRIVICA, 1933 – 2000, PROFESOR BOEMIJE

Piše: Željko Rutović

Besprekorno zalizane sijede kose i njegovane sijede brade, sa  otmenom cigaretom u ustima i čašom kvalitetnog viskija, tu  u barskoj stolici, naslonjenog lakta na šank, izuzetno kostimiran, sa besprekornim odijelom, kravatom ili bez, odavao je lice holivudskog glamura. Taj duboki promukli glas i naoko oštri propitivački pogled samo je dodatno upotpunjavao sliku jedne nesvakidašnje originalnosti.

Kafana i njen ambijent bijahu mu socijalna kolijevka velike knjige života, kao odraza proživljenog iskustva. Od rodnog Dubrovnika, do vječnog Nikšića, na čijim razmeđima tananosti i violentnosti izgradi posebnost, neprevodivu svijetu sterilnih dnevnih rutina. On nije bio boem. On je bio profesor boemije. Omiljeni. Dva semestra kod njega bila su za život mnogo korisnija  u odnosu na neke druge škole i diplome. Njegovo društvo bilo je sociološki presjek najšireg društva. Svakog, a nikšićkog posebno. Profesori, glumci i reditelji, pjesnici, kockari, gradski žestoki momci, mali privrednici, direktori, sudije, tužioci, novinari, političari, sportisti i ko sve ne, tražili su mjesto blizu Milana i njegove boemske katedre. Biti blizu Đeda, nazvanog tako od mlošte, poštovanja i autoriteta. Takav kakav je bio taj Đed, istovremeno i suštinski mladić u duši i duhu, bio je samo jedan i poseban.

Milan  Koprivica, fotograf. Vlasnik jedne od prvih poratnih fotografskih radnji, osnovane 1956. u centru Nikšića. Te radnje bijahu dokumentaristi grada, njegov spomenar bez kojeg nema povratka u bolju nostalgičnu prošlost.

Tek, tako je bilo, ako se nijesi fotografisao kod Milana, onda kao da nijesi ni postojao. Bio si čovjek bez identiteta. A ako nijesi poznavao Milana, onda si bio bez gradske lične karte. Tako nekako.

Njegova pojavnost, duh i šarm, etika i estetika, lucidnost i harizma, bijahu pravo lice grada, koji jeste grad. A bez takvih ljudi grad i nije grad. Sa primjerene distance, sjete i nostalgičnosti konstatujemo koliko su ljudi poput Đeda važni za gradski životni impuls. Ko ih nasljeduje ili možda liči na takve…da, takvih nema i niko ne može biti sličan njemu i njemu sličnim koji su Nikšiću davali tu magičnu aromu duha, srčanosti i viteštva, čija predanja prerastaju u mit nepovratne originalnosti. Kao takav, kao svjedok i učesnik, ispričao nam je mnoge anegdote i događaje koje ne možete čuti baš cesto. Naprotiv. Zato je, između ostalog, bio rijedak čovjek kog bi rado poželjeli veliki prostori i veliki života igrači. Besjedio bi nam Đed, onda kada to on procijeni, o imenima i događajima vrijednim arhiva sociologije grada, njegovih mijena, mentaliteta, izazova, ljudskih slabosti i još više hrabrosti. Nikšićkih. Poznatih.

Ono što  taj ram krasi jeste i činjenica da je Bota Nikolić,reditelj i poznati direktor fotografije, tajne ove umjetnosti, njene prve korake učio kod Milana, kojeg je do kraja života oslovljavao toplo i ljudski “Moj majstor”. Bota i Đed, dva nikšićka barda. Dvije ličnosti a jedna urbana poetika. Njihove riječi, sjećanja i duh – čisto nikšićko lice za ponos i sjećanje. Biti u sjećanju najboljih, znaći biti u kosmogoniji smisla koji ne umire.

Nalik mnogim, od poeta do vedeta, koji su iz Brezovika otišli u vječnost, i Milana je taj put ispratio. O tom putu govorio je antički i mudro i mirno. Kratko i ne kao o glavnoj temi. Životom je kazao sve, a smrt je oblik njegovog novog postojanja.      “Popite momci taj dan, za moju dušu”, tako ležerno je te riječi izgovorio nakon kojih je u svom maniru širio vibraciju kafanske aure, kojoj je dozirao taj prijeko potrebni šarm. Profesorski.

Milan Koprivica, šarmer od stila, čovjek koji je pravio razliku a autoritet gradio na svom biću, duhu i srcu, onako da vam odmah bude sve i jasno i glasno. Da bi bili spremni biti društvo za njegovim stolom, morali ste biti kafanski i pismeni i  odrasli, socijalno inteligentni, fizički za duge noći spremni, i govorljivi i ćutljivi po mjeri…i da, morali ste imati i još to nešto po čemu će vas Đed vječno uramiti u svom srcu. Ti koji su prošli ta dva Đedova semestra odlično znaju šta im taj indeks života govori. A taj indeks vam je suvim žigom ovjeren tek onda kada bi prošao Đedov dribling duha, kafanski dril i kodeks i, manje ili više, (ne)vidlijive nekonvecionalne  mjere kroz koje ste morali proći prije nego li bi vas definitivno i trajno “slikao”.

Za tu sliku se trebalo dugo pripremati. Nije tu pomagala ni lijepa frizura niti svečarsko odijelo, još manje paradna moć i prolazne titule…