Luka Lagator, umjetnik od stila i stava, etike i estetike i daha nebeskog

Luka Lagator, umjetnik od stila i stava, etike i estetike i daha nebeskog

Ako cetinjske lipe i podlovćenski krš emituju onu čudesnu svjetlost  Luče mikrokozme „iskrom  božanstvenom“,onda ne čude čarobnjaci iz svijeta umjetnosti  rođeni baš pod tim nebosklonom.
S mjerom odmjeren, u ničemu previše osim u raskoši stvaralaštva, jedna od takvih čarobnjaka, alhemičara  je Luka Lagator.
Cetinjanin, Crnogorac, umjetnik po rođenju, obrazovanju, i po životu u svakoj stopi svoga bivstvovanja.

Otmen, diskretan, nenametljiv, a djelom svojim jak, vidljiv, prepoznatljiv, svoj u ognju stvaralaštva, kojeg  bez predaha razgorijeva, kako i priliči slikaru od formata ili umnoj i nadasve originalnoj karikatiri svjetski priznatoj.
I jedno i drugo vinulo je Lagatora u vrhove umjetnosti,  đe mu je i mjesto, djelom i životom časnim. Okrenut Lovćenu, čija mu je mitska snaga slala impulse i podsticala ga odlučnosti Lagatorovo djelo osjećaš, ne samo gledaš.
Čini se da je ovom nemiru od vijeka, tragaocu Sizifovskog puta, na koji je mogao da se zaputi on, a ne niko drugi, malo bilo da se kali i ostvari u jednom mediju, u jednoj umjetničkoj famelji stvaralačke raznilikosti. Koja diše istim impulsom, jer tako može zato što je čistog nerva i snažne misli, kojeg poput vrhova Lovćena, usmjeravaju munje nebeska ka nebu iznad Cetinja da ih Luka vidi i jasno ośeti.

Impozantna  monografija na oko 400 stranica samo je odlomak Lagatorovog djelanja, podjedanako ostvarenog u slici, figuri, instalaciji, karikaturi, performansu. Ona je i povod za razgovor sa naizgled tihim, blagim iz vanka, a žarom ognja monumentom stvaralaštva iznutra, umjetnikom od stila i stava, etike i estetike, daha nebeskog, kakva je i knjiga koja ga slika.

Lagator: Prije svega, hvala Vam na veoma nadahnutom i lucidnom uvodu, gdje ste na lapidaran i precizan način osvijetlili moje dosadašnje stvaralaštvo i napravili sjajan uvod koji me inspiriše da odgovorim na Vaša pitanja.

Skala:  Od fantastike i nadrealnog u slikarstvu do karikature i misli koju ona daje slikom i riječju morala se prolaziti Sizifova džada.
Teško je, pretpostavlja se, bilo miriti sve te porive umjetničke koje su Vam davale zadatak i stalno otvarale dileme čemu više pripadate, što ćete prije činjet?

Lagator: Davno je rečeno: „… i u početku bijaše riječ“, a ja ću biti toliko slobodan da kažem – kod mene u početku bješe pepeo, bješe linija povučena nevještom dječjom rukom, bješe šarenilo boja i neka podsvjesna želja da budem dio toga. Prema tome, prvo sam pripao slikarstvu i to me držalo dugo, sve do moje dvadeste godine, kada sam, ne slučajno, već sa razlogom otkrio jednu nadogradnju mojoj osnovnoj preokupaciji jer sam se vrlo intezivno počeo baviti i karikaturom. Slikarstvo i karikatura, što kod mene nije suprotnost jedno drugome, već naprotiv adekvatno prožimanje, žive paralelno u meni i do danas, odnosno punih 60 godina. Onog trenutka kada sam u dobroj mjeri shvatio apsurdnost življenja i stvaranja, kao neodvojivu stvarnost svakog živog bića, krenuo sam odlučno i nepokolebljivo „Sizifovom džadom“, bez neke dileme čemu više pripadam i što prije da činim, jer to je jedinstvo koje tvori nerazdvojivu cjelinu.

Skala:  Čini se kao da govorite, kao da se i glas Vaš čuje sa Vaših slika, posebno u ciklusu „Čovjek u prostoru“ i „Narušavanje prostora“.
Što se to gradi a što narušava u pejzažima duše, pa se kistom, perom, dlijetom, riječju prenosi i na prostore umjetnosti, da zamisli, da uzbudi i da tako pečatno pošalje poruku onome kome je namijenjena?

Lagator:  Veoma rano, još kao dječak, bio sam svjestan da ovo što me sve više preokupira i prožima čitavo moje biće, nije tek puka znatiželja ili strast da se dokažem svojim umijećem, već da je jako bitno izraziti svoj stav i poslati poruku. Sve sam se više interesovao za čovjeka i njegovo mjesto i ulogu na ovome svijetu. I ne samo za čovjeka, koji se svakako primarno nameće u svim oblastima življenja i stvaranja, nego i za sve što na svoj način bitiše na ovoj planeti.  To me povuklo da počnem ponirati u neka daleka vremena na temelju istorijskih fakata ali i na osnovu odavnih mitova i legendi koji su golicali  maštu i donekle mi pomagali da se na jedan likovni način izrazim i prikažem svoje viđenje. To je bio neki temelj koji mi je donekle pomogao da se nadovežem i napravim čvrstu sponu sa današnjim vremenom. Tako su, relativno rano, nastali ciklusi „Čovjek u prostoru“ i „Narušavanje prostora“. Nakon par decenija, pošto sam iscrpio analizu čovjekovog mjesta u prostoru i njegove presudne uloge u narušavanju tog prostora, nekako sam na prečac „protjerao“ njegov lik sa slike i počeo obrađivati posljedice njegovog nepromišljenog djelovanja. Narušavanje prostora je postala moja opsesija, pa sam u takav prostor „metafizičkog pejsaža“ počeo gomilati: kocke, piramide, kalote, cjevaste i loptaste oblike, što je u hladnoj Dekirikovskoj atmosferi nedvosmisleno  odavalo moj stav iz koga je proizilazio i protest protiv takvog stanja. Naravno, pri tome sam sa posebnim osjećajem vodio računa o likovnosti i slici koja će mamiti svojom pojavom, ali sam najviše vodio računa o poruci sa željom da privučem pažnju i zamislim posmatrača.

Skala:  I oluje i grmnljavine ovoga svijeta, jače od svakog pera, pratite metaforom likovnom, ubitačnom snagom istine koju samo može saopštiti karikatura dok gura teret stvarnosti uz planinsku strminu.  Je li vas kosmička energija kocke, koju ste morali dosanjati iz vama znanih razloga, usmjerila ka vječnom Lovćenu. Je li vas bilo strah da se neđe na tom put istina ne oklizne
s visine, s kamena ovog i drače crnogorskih međa?

Lagator: Ulazeći polako u ciklus „Sizifov put“, sve više sam razvijao ideju da se apsurdnost, u svakom pogledu, može objašnjavati i kroz poseban oblik društvene svijesti koji nazivamo umjetnost, ne zanemarujući tom prilikom ni filosofiju kao oblik društvene svijesti  kojim se retorički obrađuje i objašnjava isti pojam. Morao sam naći način i odgovarajući objekat kojim ću u simbiozi misaonog i vizuelnog najbolje saopštiti osnovnu ideju. Polazeći od ogromne distinkcije između mitologije i mitomanije, krenuo sam od mita o Sizifu i njegovog kamena. Moj kamen ima formu kocke što, opet, ima naročitu simboliku i neku kosmičku energiju koju treba osjetiti nedefinisanim čulom koje može imati samo posebno nadahnuto biće. Svaki živi stvor, počevši od najprostijih jednoćelijskih organizama pa sve do homo sapiensa, zaliježe pod svoj „kamen“. Radi to instiktivno i nevoljno, ali neizbježno i beskonačno. Ja sam u potpunosti postao svjestan svog kamena, prihvatio ga kao neminovnost i nastavljam da ga guram kroz ovozemaljski Had. „Ućutkujem ideale“ i pokušavam da iskušam makar djelić svijeta na svom putu. Jedan od tih puteva poveo me sa morske pjene na sami vrh Lovćena. Do tog trenutka taj kamen je bio nezaobilazan objekat, često multipliciran i deformisan, na svakom mom platnu. Preko njega sam pričao svoju priču. Međutim, kada sam, poslije dugog puta i velike patnje, stigao na sami vrh Lovćena i kada sam stropoštao i kamen i svoju patnju niz „stravične klance“, u trenutku sam osjetio olakšanje i doživio svojevrsnu katarzu. Taj doživljaj je teško opisati i uporediti sa bilo čime. Krenuo sam od podnožja, od sudbine svakodnevice, od banalnih priviđenja i neumitne stvarnosti, a stigao do orlovske visine, do čistog zraka, do nebeskog plavetnila i do oblaka koji u sebi kriju zastrašujuće minje i gromove – stigao sam do vrha. Ali, preuzan je prostor na vrhu. Da bi se krenulo dalje mora se krenuti od podnožja i ponovo zaleći pod svoj kamen. Biti toga svejstan, misliti o tome, slikati to i sve javno saopštavati, znači izazivati paradokse. Prijetnje su velike; „Drzneš li dalje čućeš gromove…“, ali ja te gromove odavno slušam i ne marim za njih; „Nema te sudbine koja se ne može nadmašiti prezirom. Sama borba da se stigne do vrha dovoljna je da ispuni ljudsko srce“.

Skala:  Ako ne postoji apsolutna sloboda  postoji sloboda izbora.
Od trenutka kad ste izabrali puteve, ali i raskršća koja se neminovnio nameću, Vi ste obavezni da svoju odluku poštujete.
Koliko je bilo teško pronaći sebe na način da slobodno birate umjetničke izraze koji su Vas oblikovali, baš kao što Vi danas oblikujete  svoj svijet iz kojeg svjetlost s vrha planine đe doguraste kocku?

Lagator: Apsolutne slobode nema! Nemaju je ni carevi ni sužnji, to im je zajedničko. Dobro bi bilo kada bi imali makar slobodu izbora. No, i to je, izuzev u jednom slučaju (koji nije potrebno objašnajavati), gotovo nedostupno. Ako, ipak, dokučite slobodu izbora i odlučite se za svoj put, to bi svakako trebalo poštovati i slijediti, što ni malo nije lako. Ja u odlučnom trenutku nijesam imao tu slobodu što me kasnije nije spriječilo da slobodno pođem svojim putem. Žrtva nije bila mala. Alter ego je decenijama lebdio iznad mene i dobrim dijelom me sputavao u nekim važnim trenucima. Ipak, bio sam jak, imao sam sreće i pronašao sam sebe na vrijeme. Svjedočanstvo je moja umjetnost preko koje, već odavno, neprestano iskušavam i sebe i druge.

Skala:  U svijetu karikature kažete: „Treba kritikovati pojave i njihove nosioce, skrećući pažnju na sociološko-političku klimu u savremenom svijetu“.
Kad Luka Lagator karikaturom kritikuje, onda je to uistinu  ono što je prepoznao s razlogom kao otvorenu ranu društva, na koju hoće da skrene pažnju, željan lijeka koji bi mogao da pomogne.

Karikaturu vole svi osim vlast. Ovu Vašu, sa žaokom čiji ubod djeluje dugo, srijetali su sistemi koji nijesu bili skloni praštanju. Čak ste i nagrađivani. Koliko je to društvo tada, prije pola vijeka imalo moral koji nikako danas da prepoznamo u ovom raščovječenom sistemu koji živimo?

Lagator: Karikaturom sam se počeo baviti još polovinom šestesetih godina prošlog vijeka, više u želji da na duhovit način prikažem određene događaje i pojave u životu ljudi, nego da budem kritičar devijacija u društvu kojih je, svakako, i tada bilo. Vremenom, počeo sam shvatati da karikatura može biti mnogo ubojitija i značajnija kao sredstvo ukazivanja na negativne pojave i njihove nosioce. Moj rad na tom polju počeo je poprimati ozbiljne elemente satire, što mi je donijelo određenu popularnost kod publike, ali i podozrivost od strane vlasti. Treba reći da je, prije više od pola vijeka,  u našem društvu, pa i u čitavom svijetu, bilo daleko više humanosti, morala i empatije, nego što je to danas. Današnja društveno-politička zbilja daje obilje inspiracije i povoda za „obradu“od strane  karikaturista i drugih autora koji se bave satirom. Medjutim, u zadnje vrijeme se u svijetu otvorila i jedna nova mogućnost gdje je karikatura postala sredstvo za svestranu analizu širokog spektra i pogleda na život ne samo kroz humor i satiru nego i kroz filosovski, sociološki, ekonomski i kulturološki aspekt, uz uvođenje takmičarskog duha na brojnim bienalima, festivalima, salonima i izložbama širom svijeta. Umjesto da „pljuckam“ po lokalnim akterima naše političke stvarnosti, odavno sam se opredijelio za tu festivalsku, salonsku-takmičarsku karikaturu, tako da sam postao redovni učesnik, a često i laureat brojnih internacionalnih festivala karikarture i na taj način afirmisao sebe i svoju državu u svijetu.

Skala: Kažete praćeno karikaturom: Isključili su ga iz partije, sada je svoj čovjek.Da li je? I da li još tragate za slobodom u punom smislu?

Lagator: Već smo govorili o moralu i slobodama. Imao sam, tako da kažem, ilustrovani aforizam iz serije stripa „Neka čoče“koji je redovno objavljuvan u „Pobjedi“, gdje glavni lik konstatuje: „Isključili su ga iz partije-sad je SVOJ čovjek!“ Da, svoj i slobodan čovjek, a veliko je pitanje da li je to iko? Biti „partijski vojnik“ to je mjera nekih vrijednosti koja donosi benefite i napredak u određenim okolnostima, ali i okove. Nije partija i pripadnost bilo kome ili čemu jedini okov koji sputava pojedinca da bude svoj.  Često smo žrtve: bračnog partnera, vlastite djece, nadređenih na poslu, pretjeranih ambicija, brojnih zavisnosti i poroka. Karikatura može često biti pravi medijum za obradu ove interesantne teme koja se sve više nameće kao inspiracija u analizi karaktera društva kao cjeline.

Skala:  Monografija koju ste davno zaslužili, baš ovakvog izgleda i obima, nije odnos društva koji proslavljate širom planete. A mogla je biti, da Vi nijeste to što jeste. Čovjek slobodnog uma kome materijalno nikad nije bilo iznad duhovnog. Sami ste finansirali njeno štampanje i odlučili da ne prodate ni jedan jedini primjerak. Poklanjaćete prijateljima, školama, ustanovama. Vi baš nijeste od onih za koje će kazati: „pun  je kao brod“.
Koliko se to danas vrjednuje  i da li društvo današnje smatra da zbog toga što činite tako, imate neki problem?

Lagator: Povodom šestdeset godina rada i osamdeset godina života, nedavno je u izdanju Muzeja i galerija-Podgorica, izašla iz štampe i u Modernoj galeriji promovisana moja monografija. Knjiga je obimna i sadrži sve potrebne elemente jedne monografije. Sve sam finansirao sam, uz veliki napor, iako sam imao ponuda za pomoć i sponzorisanje. Smatrao sam da je tako najbolje. Nijesam na to gledao sa komercijalne strane, već knjigu poklanjam prijateljima, bibliotekama, školama, ustanovama kulture… Želja mi je da knjiga dospije na prava mjesta i da je ima onaj koji to želi ne dajući za to novac. Polazim od najbolje namjere i ljubavi koja se ne kupuje. Neka se svako  od nas sjeti kada je u posljednje vrijeme kupio neku knjigu i neka se zapita kada je doživio iskreni znak pažnje i ljubavi?

Skala:  Branko Miljković se zapitao: „Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pevali o njoj“. Ne izgleda da hoće, a možda je i rano za zaključak. Koliko će sloboda znati da pjeva o LJUDIMA koji, poput Vas, slika, piše, slikom pjeva, karikaturom upućuje na nju kao nasušnu potrebu?

Lagator: Sloboda nikada neće moći komponovati takvu melodiju koja će do kraja ispuniti srce i dušu napaćenog sužnja. To je nemoguće jer sužanj do te mjere obožava, glorifikuje, i želi ono što nema, a to je, iznad svega sloboda, da ne može shvatiti da ona, kao takva, zapravo i ne postoji. Čim sužanj bude oslobođen od svojih okova, izađe iz kazamata i udahne slobodu, ona u njgovim očima naglo gubi svoju nekadašnju cijenu.

Portal RADIO SKALA, Kotor                                                                                    Cetinje, 19. aprila 2026.