SJEĆANJE: DRAGOLJUB – BAĆAK KRUNIĆ ( 1954 – 2025 ), VELIKI IGRAČ MALOG FUDBALA

SJEĆANJE: DRAGOLJUB – BAĆAK KRUNIĆ ( 1954 – 2025 ), VELIKI IGRAČ MALOG FUDBALA

Piše: Željko Rutović

Čudesan bijaše  igrač malog fudbala, taj dragi, dobri čovjek Dragoljub – Baćak  Krunić, stanovnik ulice 18. septembar u Nikšiću. Ne bješe on jedini fudbaler iz te sjenovite tihe ulice. Tik preko puta njega legenda nikšićkog i jugoslovenskog fudbala Baja Samatović, pa pod porodičnim krovom rođeni brat Cule Krunić, vrsno ime malog fudbala, pa u kući pored, golman velikog i malog fudbala Dragan Radulović, pa njihov mlađi komšija Cole Miković…da, fudbal je kao planetarna narodna igra rođen u prigradskim naseljima koja su vremenom prerasla u osoben urbani mit. Primjera je mnogo.

Razgovora  o velikim, najvećim igračima malog fudbala u Niku, Crnoj Gori i SFRJ nema i ne može biti bez Baćka. Jer, nemoguće je zaboraviti tu umjetnost tijela, tu njegovu finesu, neočekivani pokret, ples na ivici terena, gotovo izvan ljudskih fizičkih mogućnosti. Jednostavno magija u kojoj kao da lopta pluta, neočekivano mijenja putanju, onako kako je samo to Baćak znao, taj princ podijuma igre. Baćkov fudbal bio je ritual koji se je opirao šemama i taktičkim okovima, nudeći publici drugačiju atraktivniju perspektivu igre. Njemu je lopta bila kao produžetak sopstvenog tijela, podsjećajući nas svakim potezom da je fudbal prije i posle svega igra. Jednostavno, imao je svoj jedinstveni estetski kod koji se nije dao i nije mogao kopirati. Zapamtili su ga takvog svi veliki tereni malog fudbala SFRJ, čija se je publika tada brojala u hiljadama. Od kultnog zagrebačkog turnira ” Kutija šibica”, preko sarajevskih čuvenih terena, turnira u Beogradu,Tuzli, Skoplju, Dubrovniku, Splitu… svukuda tamo đe su bili najveći  mečevi i najveći igrači. I svi su upamtili čarolju njegove igre. Zapamtili su njegovu nepredvidivost, njegove minijaturne akrobacije za koje nijesu imali rješenje i odgovor. Poetski fudbal. I taman kada pomislite da ste već godinama na veikim i malim terenima, u dresu FK Čelika,  Monteksa, Restorana Park, Mlina, Premijera vidjeli sve njegove poteze i ideje, on bi iznenadio nekom novom, originalnom, samo njemu svojstvenom finesom. Intuicija, imaginacija, pefekcija i vizija sa tri poteza unaprijed, to je bio Baćak, taj dionizijski dribler.

Taj autentični njegov stil bijaše izraz najboljih svjetskih škola fudbala. Brazilski eros igre nepredvidivog pokreta,

španska lucidnost, argentinska lepršavost, jugoslovenski šarm, holandska lakoća…i sve ono sto ostaje najljepšim sjećanjima kolektivne memorije, nosio je u svojoj fantastičnoj igri Baćak Krunić.

Da,fudbal je za njega zaista bio igra u pravom smislu riječi. Igra ničim omeđena. Igra kojoj je duh, maštu i genioznost upravo on davao. Bez napora i usiljenosti. Bez nervoze. Sa poštovanjem i fer plejom kako i dolikuje najvećima. Praštao udarce i poštovao protivnike. Bez riječi protesta prema sudijama. Njegova igra bila je pobjednička, ne samo rezultatski, već etički, ljudski, džentlmenski.

Kao takav čovjek, omiljen u Nikšicu, Baćak je upisao sebe u stranice stare boemske nikšićke škole. Listanja sjećanja te  knjige nema bez njega. Taj šank u ” Grandu “, u centru Nikšića, bješe njegova katedra – institucija, kojom je suvereno vladao, nalik onoj lakoći sa fudbalskog terena. I opet istina, da to mogu samo rijetki, baš onakvi kakav je po svemu dobrom bio Baćak. U radijusu njegovog kretanja fudbalskog i ljudskog, bijaše neprekinuta energija, srdačnost i toplina, koja vas  je kao magnet privlačila tražeći uvijek tačku novog susreta kojem je smisao, duh i nezaborav davao on, Baćak. Na svoj i neprevodiv način. Ne može i ne treba se sve pojasniti, ljude i njihovo vrijeme treba ( d) oživjeti. Primjera i kulture sjećanja radi – “Mali stadion” nazvati imenom Baćka Krunića. No, zaborav je naše ime… A samo smo veliki sa velikima. Veliki igrač malog fudbala – Baćak Krunić. Pamtiti njega, znači pamtiti nikšićku istoriju magije fudbalske igre. Princ te magije – Baćak. Nezaboravno ime fudbala, kavaljerstva i boemije. Fudbalske boemije.

U tom njegovom  ležernom hodu od 18. septembra, duž Rudog polja, pa do Njegoševe i kafea Grand, kazano je mnogo. Njegova smirenost, tolerancija, takt, pa opet otvorenost i srdačnost, diskretni osmjeh i pomalo kao promukli filmski glas, onako po kojima se i pamte najveći boemi. Pamtiti ljude, ovakve i rijetke, znači pamtiti naš najbolji kolektivni dnk. U tu memoriju koja njeguje stari dobri duh Nikšića Baćak je ugradio čitavog sebe. Bez ostatka.

A dati najbolji i najveći dio sebe znači živjeti i izgraditi život koji u novim oblicima sjećanja traje.

Na pomen Baćkovog imena trajanje je dimenzija koja mu ljudski i fudbalski pripada.Veličine traju a sa njima i gradovi, mjesta i vremena koja su  naseljavali.