Rajska priča u „Lovačkom gaju“

Piše: S.M.

Ovo ti je da poludiš. Nema snijega cijelu zimu. Nikad tako nije bilo. U ovo doba gazili smo prtinu na koju god stranu da se uputimo. Danas zabijeli gore u vrh planine, i to je sve. A to znači nema ni lova. Što ćeš, takvo je vrijeme nastupilo. Sve je naopako, pa se i vrijeme pomamilo, zbori domaćin kultne konobe „Lovački gaj“, znameniti Vesko Malović. Kod njega prosto moraš svrnut, s koje god strane Jasenovog polja dolazio. Tu jednostavno auto samo obrne. I nije čudo zašto. Od vrata te dočeka miris ljeba domaćega, slanine, pršute i sira. Uz to ide vino i rakija. Sve domaće. A kad se raširi miris pržene kobasice i mesnate slanine toplim prostorom, uz luk, kiśelu papriku i kupus, ne možeš od trpeze da se odvojiš.

– Ove godine ni zime nije bilo. Gotovo da ti ni kapot nije treba, zbori domaćin dok nalaže kamin, zadovoljan pucketanjem ognja koji, kao da mu se zafaljuje na svakodnevnom ritualu. A i kako bi se po zimi, koja je znala da štipa za obraze ogrija da nema ovakvoga ognja i dobre bukovine, zbori gazda, faleći se da će iduće zime ovđe bit centralno grijanje na drva. Širi se kafana, pa mora svuđe biti zagrijano. Neće se izgubit miris drveta, samo što će se još jače ośetiti, tvrdi stari lovac. Tamo đe je bio, ostaće stari kamin. I drva da ih nalažu najbliži njemu. To gosti vole da čine s posebnim guštom. Ka da su doma, smije se Vesko.

Lovcima je “Lovački gaj” polazište kad kreću u planinu po svoju divljač. Tu se digne čaša za srećan lov. Ko je gladan eto mu domaćega mrsa. Ima i priganica, sa domaćim medom. Može i sa pekmezom, skorupom, ili sirom. Sve je domaće i toliko ukusno da ti se čini da si tek počeo. Kad vam gazda iznese  domaće tek pečene kifle, što mirišu kao duša, pa kad staviš domaćega skorupa i pršute dvije fete, ili ćeš sa kajmakom pečenu kobasicu i ljutu papriku, to ti je da se raspametiš. Onda ide obavezno nikšićko, nikad jedno, i miran si do doveče.
– E kakvih sam se priča nasluša za ovolike godine, sa sjetom zbori Malović. Da ne povjeruješ. A opet, ozbiljni su to ljudi. Možda oće malo da pridaju, ali neće reć nešto što nije bilo. Prije no krenu u lov, ispričaju neke dogodovšine, koliko da se ne zaboravi što je sve bilo. A na povratku, ako je bilo ulova, priče je za pretek. Na trpezi svakakve divljači. Jede se, pije i priča uz smijeh i pjesmu do kasnih noćnih ura. Za onoga ko bi što drugo, ima jagnjetine ispod sača. Pa ne znaš je li meso ukusnije od krtole, ispečene kako se to nekad činjelo. Na žaru, a ne u rernama na elektriku.

“Lovački gaj” nije konoba samo za lovce. Dolaze sportska imena koja su pronosila slavu Nikšića, Crne Gore i Jugoslavije. Śećanje bukti i nižu se dešavanja koja pamte generacije.

Konoba je postala i stecište kulturnjaka, pisaca, pjesnika, slikara. Polako se popunjavaju police knjigama. Na zidovima slike. Tu su i crnogorska obilježja, da se zna đe ste i kod koga došli. I soko raširio krila. Crnogorski, nego kako. I pośeća na onu slobodarsku iskru kojom se ponosila Crna Gora i Nikšić, grad junaka, intelektualaca, sportista, učenjaka, profesora, doktora, glumaca. Grad dobrih ljudi, plemenitih i časnih.

-Nije više tako, sjetno će domaćin, kao da sam sa sobom zbori.

Neumoran je i spretan kao da mu je prva mladost. Zagledan na Jasenovo polje, diše punim plućima. I milo mu u duši kad u kafani ima ljudi. I kad se druže i razgovaraju o svemu.

A dolaze mu. Konoba i oko nje, odakle puca pogled sve do Nikšića, i tamo dalje još, postali su izletište Nikšićana. Tu se dolazi s namjerom da se provede lijepo nekoliko sati, nadiše čistog zraka, najede i napije domaćega svega, i onda možeš đe god oćeš.

Gaj ili raj, kako hoćeš, putniče namjerniče.
Od jednoga je i drigoga!
Pa svrni. Nećeš se pokajat, zadajem ti tvrdu vjeru!