Računajte na nas

Bio jednom 25. maj Dan mladosti u zemlji koja se zvala Jugoslavija.
Predsjednik svih naroda i narodnosti u njoj bio je Josip Broz Tito.
Živjelo se mirno i slobodno.
Zastave su bile svetinja, dražavna himna oltar a drug Tito vođa, domaćin, predsjednik zemlje ljepote i kontrasta. Zemlje ljubavi i mira.
Samo najbolji pred Titom na stadionu JNA u Beogradu.
U 20 sati prenos sleta, a pored malih, crno bijelih ekrana u dnevnom boravku porodica i komšije.

Da li će omladinka, ili omladinac zadrhtati, zastati od uzbuđenja i treme dok Titu predaje štafetu sa pozdravima i željama za njegovo zdravlje i mir u našoj državi od šest buktinja simbola bratstva i jedinstva na grbu.

Na velikom stadionu mladost u slikama i simbolima ljubavi, mira, sloge, rada, pravde, jednakosti, praćena muzikom uzvišenih nota od kojih se podiže plima osjećanja.

Josip Broz Tito u bijeloj maršalskoj uniformi u loži, dostojanstvom i s ponosom aplaudira raskošnoj mladosti iz svih krajeva Jugoslavije i njegova poruka: “Narodi koji ovakvu mladost imaju, za svoju budućnost ne treba da brinu“.

Onda trenutak najvećeg uzbuđenja, skalama koje kao da nemaju kraja trči omladinac, omladinka sa podignutom štafetom da mu je preda i da u zagrljaju sa Titom stane čitav jedan narod.

U zagrljaju ljubav za državu i njenog vođu koji je proslavio u svijetu.

Vatromet emocija i boja koje paraju nebo nad glavnim gradom Jugoslavije.

Sve se u trenutku do neba podiglo.

“Tito, partija, omladina akcija.”

“Od Vardara pa do Triglava od Đerdapa pa do Jadrana, svijetlim suncem obasjana ponosita sred Balkana, Jugoslavijo!”

“U ime svih nas iz pedeset i neke.”

A onda neki novi klinci.

Neki novi TV aparati iz crno bijelih slika prerasli u plazme preko čitavog zida.

Neki novi programi, umjesto prenosa Dana mladosti i muzičkih festivala poput Sarajevskog šlagera sezone, Beogradskog proljeća, Zagrebačkog, Splitskog, Optaijskog festivala, koje smo mi iz pedeset i neke subotom čekali za pravi provod.

Nove note šlagerske su se slušale preko radija i TV i postale hitovi za sva vremena.

U ova današnja nevremena sa plazme nam u domove ulaze junaci ovog doba.

Rijaliti igrači kojima je “vrh“ i “top“, cool i ful, golotinja pred javnošću u bazene nekih vila u kojima za pare sužnji stanuju po više mjeseci u godini.

Napumpani, išarani, izbušeni, ispirsingovani, poručuju kako se ne mora u školu niti na rabotu.

Ne mora se ni u pozorište, ni na koncert, na trening, na plivanje niti na bicikl.

Ni jedna knjiga se ne mora pročitati, ali se pupak mora izbušiti i tijelo istetovirati, moraju se grudi povećati, usne naduvati, obrve nacrtati, trepavice nalijepiti, nokti povećati.

Sa TV plazme politički rijaliti programi, a u njima glavni protagonisti političari i nihov vokabular najčešćih riječi: lopovi, izdajnici, lažovi, kriminalci, ubice, četnici, partizani, ustaše.

Sa plazme izbori i njihovi simboli, poruke, cifre, prognoze, pobijeđeni, poraženi, pokradeni, prije nego što su se prebrojali.

Onda i bolest strašna ovoga vijeka. Zaraza koja nosi i kosi, koja zasustavlja zemljinu kuglu.

Zove se Korona, ali ni ona ne opominje sve. Kao da nam muke nije dosta.
Ovog 25. maja sa TV plazmi vijest da je Crna Gora prva evropska država koja je uspjela da iskorijeni koronavirus.

Ni ovoj vijesti se svi ne raduju podjednako. I u njoj odma politički virus stanuje.
Dok oni koji su nas čuvali i sačuvali od strašnog suda koji je vladao u susjednim zemljama, apeluju da se i dalje vladamo u skladu sa praviima štiteći sebe i druge, istovremeno neki drugi, po sistemu teorija zavjere šire neistine i onako. kako jedino znaju, dijele ljude na po njima privilegovane i one po vezi bliže vladajućoj partiji.

Bolest je svačija zaboravaljaju, jer je politika takođe svačija pa svako može i na zastave, grb, spomenik, kao da to nijesu svetinje.

U ime svih nas iz 50 i neke čestitam 25. maj datum za sjećanje, nostalgiju i opomenu.

Dubravka Jovanović