Pristao sam , biću sve što hoće

Pristao sam , biću sve što hoće

Piše: Miloš MILOŠEVIĆ

Ovaj naslov, pa i   pjesma Bijelog digmeta, je onaj čuveni kamen Leonarda Da Vinčija. On u tom kamenu vidi figuru, koju će majstorski isklesati.

Mi , Crnogorci, možemo viđeti Crnu Goru. Ne onu o kojoj je pisao Puškin! Ne onu, koju je, sa divljenjem opjevao, čuveni začetnik romantizma, Lord Džordž Gordon Bajron! Ne onu, o kojoj je pjevao Lord Alfred Tenison! Ne onu, kojoj se divio i jedan od najvećih bugarskih pjesnika, Ivan Vazov, patrijarh bugarske književnosti! NE !

To, jednostavno, nije ta država, nijesu isti ljudi, nije više luča slobode, za sve okolne zemlje, i daleko od toga, da je svjetski primjer divljenja! Marko Miljanov, opismenjen u šestoj dekadi života, o tome piše u „Primjerima čojstva i junaštva”. Knjižica, koja pokazuje svjetlost etike. Po značaju, daleko od toga, da je mala ! Danas je sam naziv djela doima gotovo kao parodija!

Danas je čojstvo Imati, a ne Biti! Sličan naziv knjige čuvenog Eriha Froma. Danas je Crna Gora sinonim, za kukavičkog agresora, a njeno slavno ime Stid ! Pitam se, jesmo li zbilja, potomci onih vitezova, koji  najvećoj sili na svijetu, rekoše: Mi, Crnogorci, otkad postojimo, smo slobodni nomadi. I dok nas bude, bićemo slobodni! A vi dođite! Mi ve čekamo. Pa, neka naša zemlja, našu krv popije! (Vladika crnogorski Vasilije drugi Petrović . Odgovor Sultanu i svim turskim vlastima 30. dekembra 1755. Cetinje.  Potpisao se i Sava Petrović, takođe vladika) Ovo je bio crnogorski Vladikat (nacija je „izmišljena“ 1945.)

Srpski istoričari znaju da korijeni crnogorskog naciona sežu do Duklje, a znali su i Petrovići! Kralj Nikola je 28. avgusta 1910. krunisan na Cetinju ! Tada se, tokom te ceremonije, pozivao na Duklju, jer “korijeni naše kraljevine, sežu do kraljeva Dukljanskih.” Car Franjo Josif, 1914. godine, nudi kralju Nikoli, samo da ne bi ušao u rat protiv njega, teritorijalno proširenje Crne Gore na račun śeverne Albanije sa Skadrom. Pomjeranje crnogorske granice do rijeke Bojane, a u nekim diplomatskim razgovorima čak do Drima, finansijsku pomoć i povoljan zajam, uz austrijsku i italijansku garanciju, podršku očuvanja nezavisnosti Crne GoreGospodar odgovara , da je sestra Srbija ušla u rat, te je moramo braniti !

U osobodilačkim ratovima kralj Nikola je proširio Crnu Goru trostruko ! Otvorio je  i   Đevojački institut, kao i ostale škole, uredio administraciju, uveo obavezno školstvo1878, koje je bilo besplatno.

Valtazar Bogišić, je napravio Opšti imovinski zakonik za knjaževinu Crnu Goru, prvi kod južnih Slovena, a i među prvima u Evropi ! Stupio je na snagu 1888. Crna Gora postaje priznata, i posebno uvažena u Evropi!  Međutim, poslije Mojkovačke bitke,  serdar Janko Vukotić, i pukovnik Petar Pešić, prijevarno raspuštaju pobjedničku crnogorsku vojsku! Službujući vojsci SHS Vukotić postaje veleizdajnik, i dobija stihovano pismo od kralja: „Mislio sam, vale čoče, da si uzor sa visina…“ Zatim slijedi čuđenje i zasluženi prezir.

Iako je na krunisanju pominjao Duklju , i “naše staro kraljevstvo”, kao i cara (Bodina) u pjesmi “Onamo ‘namo“, koju bjelaši tumače na svoj način , ipak nije zaokružio teritorije Duklje, pa  ni slavni Skadar za Crnu Goru. Zato je Nikola dočekao da mu unuk, i mrtvome (ka’ i svim Petrovićima) zabrani povratak u Crnu Goru.

Poslije pljački, paljevina, silovanja, ubistava, genocidnog kulturocida, vijek kasnije , vlast u Crnoj Gori predstavlja četnički vojvoda, a  njegovi satrapi poklanjaju sve sakralne objekte, “bratskoj” Srbiji ! Sve vlasti “crnogorske”, nakon 2020. su postavljene iz Srbije , a “vladike” iz iste te “bratske ”  zemlje „dostavljene“ uz primjenu brutalne sile! Na ostacima Nikoline, slavne Duklje, igra se Moravac! Nikolini potomci su svjesno pristali na sve što hoće Srbija! Naši glavni turisti, svako ljeto podśećaju nas pjesmom na to: “Nije ovo Crna Gora,  već Srbija pokraj mora.” Crnogorcima je ostalo da pjevaju: “Pristao sam,  biću sve što hoće” , ili pobuna , neko puškom, a neko perom.

Sv. Petar Cetinjski, u slavu crnogorsku, nosaše, u jednoj ruci krst, a u drugoj mač. Ka’ svaki crnogorski vojskovođa, ne zboraše “preda mnom”, no “za mnom!”