Zrak je gorio dok je Milojko zborio…

Zrak je gorio dok je Milojko zborio…

Piše: Slavko Mandić

Vatrogasci-spasioci u Crnoj Gori najavili su veliki protest za 16. novembar 2026.godine ispred Skupštine Crne Gore, poručujući da su iz godine u godinu suočeni sa neispunjenim obećanjima nadležnih o povećanju plata, boljoj opremi i reformama sistema zaštite i spašavanja. Nema više gospodine premijeru „obećanje-ludom radovanju“. Nakon svega, jasno je da u tebe ova služba više vjere nema.

Zato su vatrogasci spasioci odlučili da ne ćute i da se dostojanstveno i odlučno izbore za ono što im pripada. Mnogima je plata 657 €, što je nedostojno a nije baš ni ljudski. Jer, oni su jedni od rijetkih za koje, kad izađu na intervenciju, strepimo da li će se doma vratiti.

Za njih nema, ali ima za varijabile kojekavoj družini partijskih uhljeba i dobrim dijelom neznalica, za dijeljenje nezasluženima i šakom i kapom, za turistička putovanja sa putnim nalogom u špagu i obilatim dnevnicama, sa bijesnim automobilima kojih, u prosjeku imamo više od Amerikanaca.

Je li se sinoć stidio premijer kad je na RTV HN gledao tri odvažna mlada čovjeka i slušao ih kako otvoreno i bez zazora govore o problemima u struci, vidno razočarani zbog lažnih obećanja kojih je u pregrštima samo dok gori i dok treba spašavati. Nakon toga, kad sve prođe i kad vatrogasci pođu na zaslužen odmor, koji, čuli smo sinoć, nikad ne traje onoliko koliko bi trebalo i moralo po pravilima,

vlastodršci zaborave na obećanja.

Komandiri Službi zaštite i spašavanja Herceg Novog, Tivta i Kotora Zlatko Ćirović, Milorad Giljača i Maksim Mandić, svi iz svog ugla, ali sa jasnim zajedničkim stavom pokazali su brojnim primjerima elementarno neznanje donosioca odluka, koji ih ne konsultuju prilikom pisanja uredbi i zakona, ali odlučuju u njihovo ime i hvale se uspjesima ostvarenim požrtvovanjem, nesebičnim dugotrajnim angažovanjem čestitih vatrogasaca-spasilaca.Te odluke, čuli smo,

direkto pogađaju struku i ometaju je u ispunjavanju složenih i opasnih zadataka.

Zahvalili su se za neke poteze Vlade, poput aviona Antonov, koji nije učinkovit za naše prostore, puni hvale sa domaće pilote, hrabre i spremne da pomognu u svakom času. Utisak nam je da su htjeli da poruče onima koji u ime njih odlučuju:

„Kumimo vas bogom, ne pomažite nam više“.

Proteste vatrogasaca spasalica podržali su zdušno Ćirović, Giljača i Mandić, jer to što oni traže nije mnogo i sigurno je manje od onoga što već imaju kolege iz okruženja. Njihova plata od 657 € je primjer odnosa države prema ovoj službi u cjelini, koji se mora promijeniti i važiti podjednako za sve jedinice na teritoriji Crne Gore. Nijesu govorili o brojnim izazovima sa kojima se svakodnevno suočavaju, jer oni nikada nijesu isticali svoj rad i trud, kao ni opasnosti sa kojima su suočeni. Oni to rade prvenstveno iz ljubavi i željom  da pomognu u svakom

trenutku svima kojima je pomoć potrebna. Danas su egzistencijalno ugroženi i nije mali broj onih koji morao da nalazi dodatne poslove kako bi uspjeli da prehrane porodicu. Posebno oni koji plaćaju visoke cijene zakupa stanova, budući da nemaju šansu za rješavanje  svojih  stambenih pitanja. Jer za njih nema mjesta ni u futurističkoj projekciji zbrinjavanja naroda na Veljem brdu.

Vatrogasci-spasioci neće odustati. Traže da im koeficijent složenosti poslova bude 9.5 umjesto dosadašnjeg 7.3.

Ako njima ne treba priznati izuzetnu složenost poslova i radnih zadataka, onda neka im bude preporuka da se bave politikom i da budu faktor u Vladi. Primanja su višestruko veća a ne moraju imat nikakvo obrazovanje a još manje znanje.

Bilo bi bolje da je premijer pokrenuo inicijativu da se obezbijedi obrazovanje mladih ljudi za nedostajući poziv vatrogasca-spasioca. To nedostaje, kazali su komadiri, nema škola za vatrogasce, jer bez znanja nema ni zanata.

______________________________________________

Sjećajući se prošlogodišnjeg požara iznad Bioča, kad je sve plamtilo, nije zgorega da objavim ponovo tekst napisan 24. 11. 2025. Pa čitajte što se dešavalo i kako su pljuštala obećanja premijera i njegovog saputnika, podgoričkog gradonačelnika.
______________________________________________

Zrak je gorio dok je Milojko zborio i obećavao vatrogascima brda i doline

I kamione i avione, i opremu koja skoro da sama gasi i veće plate i naknade vatrogascima, obećao je premijer stojeći ljetos na litici iznad Bioča, posmatrajući „zabrinuto“ kako bijesni buktinja po selima tamošnjim. Pratio ga je u stopu podgorički čelnik, partijski drug i kolega, pod čijim rukovođenjem, slušalo se tih dana na licu mjesta, i nije moglo da se očekuje ništa više od ovoga što se dogodilo.

Oba u bijelim košuljama dugih rukava i teget pantalonama, hrabro su podnosili toplotne udare i miris vatre koji se širio rukovodećim nozdrvama crnogorske vlasti.

Kratko su ostali, jer su im čestice gara koje je nanosio vjetar s požarišta pravile biljege po brižljivo odabranom crno – bijelom stajlingu.

Zrak je gorio dok je Milojko zborio jednu od svojih „istorijskih“ besjeda. Ne da će kupiti vatrogascima sve što im nedostaje, a skoro da im baš sve nedostaje, no će pozlatiti njihove službe. Imaće tu svega više neko ikada do sad. Kupiće se kanader, potpuno novi, pa i ako se više ne proizvodi, kamioni za razne vrste djelovanja po

šumama i gorama, svakakvim terenima i po kućama i stanovima. Poslije pet godina obezbijediće se rezervni djelovi za popravku pokvarenih aviona. Znamo da neće, a i da se desi da to učini premijer paf-paf metodom, nema obučenih pilota za tu vrstu

zrakoplova. Domaćim snagama će se, obećao je premijer, obezbijediti bolja oprema od one sa

kojom su došli spasioci iz Austrije i Švajcarske da pomognu prijateljima u nevolji, jer su spasioci na svim meridijanima jedna familija. I pomogli su koliko su mogli.

Ali ne onoliko i onako kako su to domaći vlastodršci predstavili, jer se od njih nije ni tražilo da ugase požare po Crnoj Gori. Svojim požrtvovanjem i bezrezervnim davanjem na terenu to su dokazali vatrogasci iz jednog broja crnogorskih opština koji nijesu čekali poziv, već su požurili, pitajući samo đe treba da dođu.

Jasno je

bilo da se vatra razbuktala zbog nemara vlasti i da je nije mogla kontrolisati podgorička jedinica. Zato su i došli i zajednički, udruženim snagama, danima I noćima gasili vatru, spašavali ljude i imovinu. Pokazali su kako se može kad se udruži znanje, odlučnost i želja. Sa kapacitetima koje imaju. Uz podršku i pomoć lokalnog stanovništva, pripadnika vojske i policije, koji su dobro znali da se

vatrena stihija može savladati samo koordinisanom akcijom onih koji su obučeni za tu vrstu posla i koji znaju kako se to radi. Razumijevajući da od praznih obećanja neće niti može biti išta.

Premijer je u jeku vatrene stihije kazao da …“ovo što se dešava prevazilazi naše mogućnosti“… i zatražio pomoć od evropskih partnera. Prepao se, ljudski je strah kad ti se učini da si nemoćan. Da je cijenio dovoljno pripadnike službi svoje države, ne bi zvao ove iz inostranstva. Samo su nam trebali avioni, jer ih mi nemamo, osim u djelovima. Za sve drugo nije bilo nikakve potrebe. Jer su se sa

vatrom i do tada uspješno nosili vatrogasci na terenu. Tako to biva kad premijerovi „eksperti“ i on sam o tom poslu ne znaju baš ništa, a oni koji su ga savjetovali pokazalo se, još i manje.

Istovremeno, vatrogascima će biti obezbijeđena i lična zaštitna oprema. Da ne dolaze na gašenje u patikama i trenerkama. Sve će to brzo biti obezbijeđeno. Novca ima. Ako ne kod nas, onda kod prijatelja Alabara. Možda u Japanu? Ili Singapuru.

Švajcarskoj. Bilo ga je i kod Turaka, ali što ćeš kad je premijer bio prinuđen da ihvizama kazni za ono što nijesu učinjeli. Bilo mu je rečeno da mora, a kad vrhovnikreče, njegova se ne poriče.

Samo sad da ovi naši ugase buktinje po Crnoj Gori. Jer ga razapinju protivnici. Krv mu piju svakoga dana. Dužan jeste, ali nije kriv. Narod je tako htio. Dosta mu  jebilo onih prije, pa su šćeli da probaju ovakve mustre. I probali su zaista i probaju svakoga dana. Ako im sad nije jasno, nikada više neće ni biti.

Premijer je svojim vezama obezbijedio najmoćniji avion za gašenje požara na otvorenom. Iako sa zakašnjenjem i kad je već kiša udarila, doletio je direktno iz Emirata. Dovoljna je njegova riječ i naše pare i problem je riješen.

Više Crna Gora nikada neće imati požare. Dosta nam je dobra izgorjelo. Gore nam šume, tako da sve manje ostaje za lupeže koji sijeku bez kontrole. To se konačno mora zaustaviti.

Požar, a ne pljačka šuma, razumije se.

Milojko je obećao da će biti novca mnogo više za vatrogasce, rekosmo već. I da će se sve što treba nabaviti do nove požarne sezone. A onda je uslijedila amnezija. To je gubitak pamćenja određenog vremenskog razdoblja ili određenih događaja. Nije

on kriv što je tako. On je htio, ali eto neko iz njegove pojate, na koga ne može da utiče, odlučio je da sredstva opredijeljena za sektor zaštite i spašavanja za iduću godinu budu manja za cijelih 1,4 miliona eura. Pošteno brate, da poštenije ne može biti. Na to ide i duplo veća  inflacija no kod drugih u Evropi, pa enormna povećanja cijena svega i svačega, tako da, ako plane iduće godine neka nam je Bog veliki u

pomoć. Bojim se da neće pomagati ni molebani ni sve brojnije  organizacione popovske jedinice. Bićemo još zaduženiji za 172 miliona, tako da nam ostaje da se opredijelimo  za uvoz inostranih vatrogasaca. Njih ćeš dobiti u paketu sa opremom,

tako da budžet za domaće službe zaštite i spašavanja nije ni potreban.
Na ovakav prijedlog budžeta koji je plod promišljanja vladinih eksperata iz Direktorata za vanredne situacije niko ni riječ nije rekao. A i zašto bi? Lijepo im je i oni sigurno ne oskudijevaju u opremi svake vrste. Tip-top, kako bi narod kazao.

Kao bomboni su. Kad izađu na teren, ne razlikuju se od onih Trampovih. Ili možda Putinovih. Sve je na njima besprekorno. Zato i zbore da lokalne uprave treba da obezbjeđuju opremu i uslove za pripadnike opštinskih službi zaštite i spašavanja.

Zaboravili su stručnjaci da je Vlada obezbijedila opštinskim službama zaštite i spašavanja 2010. godine 56 novih vatrogasnih vozila, kako bi se obnovio dotrajali vozni park. I te kako Vlada treba da vodi računa o zaštiti i spašavanju. A ako baš ne treba, što će onda Direktorat za vanredne situacije? Apsolutno ništa. Oni su tu iz nekih drugih razloga. Kojih, nije baš najjasnije, ali je činjenica da bi ušteda budžeta

možda mogla da počne baš od njih samih. Opštinskim jedinicama oni takvi nijesu potrebni. Niti im što znače, niti od njih mogu što da nauče. Da je drugačije, na pojavu prijedloga budžeta đe se ovoj službi od posebnog značaja smanjuju budžetska sredstva, a samim tim ugrožava im se egzistencija i adekvatno funkcionisanje, prvi bi reagovali. Oštro i odlučno. To je izostalo jer je vlast vlast, a slast je slast. Razumjela je to gospoda iz Direktorata na vrijeme. Zato vatrogasci i  uopšte spasioci iz crnogorskih opština nijesu njihova briga, što je vidljivo iz

njihovog (ne)činjenja. Sa njima ili bez njih ovakvih, ništa se neće promijeniti niti ośetiti u službama zaštite. Baš zato je Milojko skresao tamo đe nikako nije smio.

Jer je znao da nema ko da mu reče: stani malo od Doboja Mujo!