Pravo u godini Pravde

Piše Ivana Đukić

Kad smo već kod ove, 2021. godine, kako reče ministar pravde, GODINE PRAVDE, još jedna, naizgled bajkovitost, kao i sve drugo, a zapravo čista istina, koja vapi da bude očišćena od nepravde:

Zbog banalnosti same situacije, a u isto vrijeme ugrožavajuće, zbog sugestivno-manipulativnog metoda ubjeđivanja, navodiću korake postupno.

Moj prijatelj – inače, između ostalog, i posvećeni vjernik – je predstavnik jedne auto-perionice. Kao predstavnik svoje firme, imao je odavno ovlašćenja da na određenim prostorima – među kojima je i onaj prostor, na kome je SPC, bez ikakvih dozvola i prava, planirala da zida hram – da postavi svoju perionicu kola, za koja je imao I sva zakonm predviđena odobrenja, za realizaciju te ideje. Amfilohije se tada – pobunio. Kao dosljednji vjernik, ovaj momak je tražio sastanak sa njim lično, i dobio, familijarnim tonom, toplo odobrenje. Na sastanku je upitan da li ima sve dozvole i potrebna rješenja za gradnju?! Sve je pokazao i potvrdio. Nakon toga Amfilohije ga je ponudio pićem i rekao da sačeka 15 dana. Momak mu je takođe, predložio, da kad on dobije dozvolu za gradnju, perionica se može pomjeriti odatle. Ništa nije uzvraćeno na to. Amfilohije je samo rekao da ako i nakon toga bude insistirao na tome da podigne – inače montažni i mobilni objekat – Amfilohije reče: ,,Pa, nećemo se borit’ protiv države”. U skladu sa svojom vjerom, i poštovanjem mitropolita i Njegove volje, momak pristade. Nakon petnaest dana nije dobijao nikakav odgovor. Jednostavno, nema signala. Ni uživo. Riješio je da jednostavno ode na unaprijed određeni za to lokalitet i nastavi tamo đe je stao, tj. sa gradnjom, za koju, kao što je već pomenuto, a vrlo je važno, ima dozvolu i neopohodnu svaku dokumentaciju. Nije prošlo ni petnaest minuta, na teren se pojavila SPC u skupocjenim džipovima, a iz njih su, pored popova, izašli i robijaši. Momci, tetovirani, izrazito nabildovani, obratiše mu se: ,,ZNAŠ LI TI DA SMO MI SAD IZAŠLI SA ROBIJE?! OLI GLAVU DA TI OTVORIMO?!” Nakon toga popovi su produžili da po lokalitetu kandilima išćeruju đavola iz toga momka i njegove ideje da legalnim putem ostvaruje svoje legalnim pravom zacrtane ciljeve. Da bi taj pokušaj bio djelotvornije sproveden – prijećeno je i smrću. Momak je imao čvrste garancije da će biti čuvan od strane policije, ali ona se, iako fizičkim okom viđena, nije pojavila na vrijeme. Nikakvog traga od rješavanja situacije. Kada je nakon toga, ovaj momak srio Amfilohija i kao vrhovnog crkvenog poglavara upitao: ,,ZAŠTO NIJESI ISPUNIO SVOJU RIJEČ?!” odgovoreno mu je: ,,NEĆEMO DA VODIMO RAT PROTIV VASILIJA OSTROŞKOG”.

Ovakav postupak se ponavlja u svakom segmentu djelovanja. Najprije dijalektika, koja je prijagođena mentanom sklopu momka, koji ga sluša, zatim odagnavanje sumnje da je u pitanju bilo kakav drugi konkretan razlog, osim ,,čekanja’’, zatim ,,utjerivanje straha’’, metod kojim se izaziva jači efekat, kod ionako zbunjenog sagovornika, (jer je u pitanju crkva!!!). Takav koncept, uz na kraju nemogućnost policije da djela, dovodi do takvog raspleta događaja, koji se svodi na ,,ništa-se-nije-desilo’’(osim traume i neoborovih dokaza, koji ne služe ničemu). Svi ljudi, koji ne pripadaju crkvenom korpusu, a unutar njega djelaju, bez ikakve krivične odgovornosti, i dan-danas su tu, i dan-danas se tako ponašaju. Ni dan-danas nijesu odgovarali za svoje postupke. Niko od njih. A nije ih mali broj. To su ljudi koji silom istjeruju ono što kandilom, u egzorcističkom maniru, sa zamijenjenim ulogama, nije se ostvarilo prije njihovih aktivnosti. Činjenica da je gore pomenuti, Amfilohije Radović, znao da neće obezbijediti mjesto za rad firmi, kojoj to po zakonu sljeduje, dok njemu dozvola da gradi nije ni potrebna, i uz propagiranje važne uloge ,,Boga’’ u svemu tome, je za crkveni sud. To je, moram pomenuti, neprekidni obrazac, i traje toliko dugo i pod takvim okolnostima se odvija, da pomenuta osoba, ma koja ona bila, koja je na redu da izdržava ovu ,,od Boga samog određenu situaciju’’, represivnim mjerama potkrijepljenu, od preživljenog šoka (govorim u najbojem slučaju), nije više u stanju ni da śedoči, niti da dovodi u pitanje sopstveno stanje, jer to je ,,umjesto nje rekao neko ko nosi tu mantiju, a time podrazumijeva neprotivriječnost’’. Ne mogu, a da se ne śetim rečenice iz filma ,,Kum’’, kad glavnokomandujući, vrhovni poglavar svih kriminalnih aktivnosti,  koga igra Al Pacino, izgorovara: ,,Prava mafija je u crkvi.’’